Triglav 2008

 

   A, B, C, D baš su lude godine. Pitate se kakve veze ovo ima sa Triglavom? Ama baš nikakve osim što je Toza otpjevao ove stihove tik ispod samog podnožja Trigića.

   Zašto baš Triglav, zašto baš ovaj vikend? Hm...ma iz prostog, ma da izvinete iz psovački prostog razloga:

1.     Da nam guzica vidi puta (prvi i osnovni spiritus movens i lajtmotiv svakog izleta iole vrijednog spomena)

2.     Da nam živi, živi raaad (ovo nema veze s pameću i izletima al počinje sa da nam)

3.     Da nam godišnja izložba planinarskih izleta za proteklu godinu ne izgleda siromašno

4.     Da kao predsjednik i tajnik ne sudjelujemo u pribavljanju drva za naš planinarski dom koje se odvija baš ovaj vikend

    Naime a i na prezime, Toza me je nazvao negdje u četvrtak i rekao je da je već poludio kako nigdje konkretno ove godine nismo bili i da je vrijeme ok, te da bi išao na Triglav (Oliver) m(l)akar i sam. Kako ne priskočiti prijatelju u nevolji? Još jedan kompanjon nam se pridružio, Robert iz VK, sin oca Grgetića i majke Grgetićke, valjda :-P, a možda je i usvojen?

  Najavljeno je dobro vrijeme, tako da nismo htjeli nositi dereze i cepin jer snijega još nema a i ruksaci će nam biti lakši, a i izložba samim time. Složili smo se za pot čez Plemenica via ferata, jer smo klasičnim putem preko Kredarice odnosno preko dvostrukog deminutiva (malog Triglavića) svi, tj nas trojica, već bili na vrhu.

   I tako smo krenuli oko 1330 iz DJ put Aljaževog doma

gdje stigosmo oko 1930, naručili smo jednu rundu tek toliko da se domaćin ne osjeća uvrijeđenim 

a potom smo točili naše pivo ispod stola da se naš novčanik ne bi osjećao uvrijeđenim a sve iz razloga da ne apstiniramo ako baš nemamo valjanog razloga.

   Yovo, eto tek toliko da ne misliš da nismo mislili na tebe jadnoga u bolnici. I samo da znaš, znamo da si namjerno sabotirao akciju drva zato što nismo u DJ za vikend i to ćemo ti vratiti Milo za Hrnić jebo te onaj tvoj nejeb da bi te jebo.

   U subotu u jutro vas svijet kreće na vrh a mi još gledamo kapke iznutra. Nekako smo prikupili odvažnosti ustati i napokon krenuti oko 920. 

                                              
      Planinar pravi svoj posljednji salto



Put klasično Slovenski.



Malo šumice, koji spomenik poginulim braniteljima planinskih uspona, sipar,



 sipar i samo sipar



 i eto te na nekom sedlu, ovaj put Luknjo.



 Tu je još jedan spomenik,


 tek toliko da zadnji put razmislite prije no što krenete dalje pa ajmo đaci.

   Moram priznati da sam već nekoliko puta i bio na planinarenju al nisam se susretao sa feratama. Sajla tamo, 
klin tamo pa udri. 

   Ponegdje stavljena gdje možda i ne treba a ponegdje nestavljena gdje možda i treba. Ma najbolje sve posajlat i blog te veselio. Enivej, pojasi su bili na nama, pa smo se stalno kačili dok se nismo otkačili.

Čez plamenica

Posljednja igra leptira

 Ah, da! Pa šta je to s vremenom, mislim u meteorološkom smislu?

 Od proljepšanja ni ambrozije?!? Oblačno, vjetar puše s neba pa u rebra, a grlom u jagode nam trči pršić pred rudo!!! 

Zvončići! Zvončići!

Još i to! Sranje! Al sve se nekako nadamo da će se proljepšat'. No, kako vrijeme odmiče, sve gore i gore. Gore, mislim visoko gore.

Toza u akciji



Sajle pod snijegom i ledom





Njega smo sreli usput



Ledara

    Nošeni vjetrom stigli smo do raskrižja ispod podnožja samog Triglava 

A šta ćemo sad?

kojeg tada nismo mogli ni vidjeti jer je bio obavijen velom oblaka. Na raskrižju putokaz



koji nam kaže da do Triglava ima još jedan sat a drugi smjerokaz nam govori da do Tržaške kuće ima također jedan h. Slažemo se oko prijedloga da Triglav ostavimo za sutra jer će nas sad pri povratku mrak uhvatiti za šiju a i jutro je mamurnije od večeri.

   

Pogled

Spustili smo se dolje do doma

 gdje po prvi put vidjeh na djelu vjetrenjače u svrhu iskorištavanja prirodnih izvora energije u ovom slučaju vjetra. Dva velika propelera se vrte ko ludi u ovom prirodnom sedlu, usjeku u kojem se nalazi koča.

    Sjeli smo unutra i napokon došli sebi 

jedući kikiriki od kojeg je zebla ruka koliko je hladan a pivo smo trebali piti na slamku da nas više lupi. Ne, jer je bilo toliko hladno da se i nije moglo piti a već smo se unaprijed i veselili izlazku po noći iz tople vreće i odlasku iza kuće u WC pišati. Joj, uvijek isto. Popijemo koje pivo i onda te gospodin mjehur probudi u koje doba noću u namjeri da pukne. I onda šta... Ma, ostat ću spavat... al ko će spavat kad te tjera pišat? Pa se onda libiš, oću-neću, oću-neću i onda se sjetiš da imaš neku posudu od sladoleda u koji ti je žena spremila pitu, a pite više nema pa se ispišaš u nju i sutra lijepo izliješ u čatrnju iza doma. Ovo za čatrnju je laž.

   Cijene, ah cijene kao na Mont Blancu. Za skupno ležišče smo zadocnili pa smo dobili sobu sami nas trojica u njoj, al dobro je dok ima posudica za sladoš. Hi hi hi!

   U jutro oko 630 smo teška srca ustali iz toplog krevetića i krenuli put onog raskrižja 

Toza malen pod suncem

koje smo juče napustili, stigli smo tamo za 45 min. Kakvi maheri! A odozgo dolje treba 1h po lipom vrimenu. Sad se malo vrijeme i proljepšavalo i ukazao nam se Triglav 

odma pokraj samog raskrižja. Znači sat vremena ferata. 

 Dobro, krenusmo gore opet po sistemu zakači-otkači-zakači i već nakon 50tak metara dolazimo do uskog dijela svojih 50 do 80cm širine gdje je vjetar navijo pršić, 

sa lijeve strane samo negativna hvatišta na stijeni a s desne naravno provAlija Izetbegović. Mirne duše i hladna jezika bez imalo stida saopćih družini da ja dalje odavde ne idem. Probao sam četveronoške, zabijajući ruke u suvi pršić i držeći se za ono malo ništavila od stijena al jok. U glavi mi se vrti vjerojatnost od 5-10% šanse da se odkližem dolje k Aliji i jednostavno se sjetim da mi je život mio i da me neko čeka kod kuće a na Triglavu sam već bio, AL S OPREMOM. Ma i da nisam nikad bio, ja vako neću. A osim toga tko garantira da iznad ovog detalja neće biti još 5 takvih ili gorih gdje ćemo uvijek riskirati po 5-10%? A treba se rođo moj i spustit a to su tek muke. Spustio sam se do dijela gdje su bili Toza i Robert pa je Toza rekao da će on pokušati proći taj detalj. Da, ako iza ovog dijela koji je dug pešest metara gore ima nekakva sajla ili klin gdje bi se moglo napraviti sidrište, onda ima smisla jer je Tozovac ponio vodičko uže s kojim bi se mogli osigurati na dijelovima poput ovoga. Polako je otišao. Uf, kad se sjetim, sav pretrnem.... uspio je! No gore nije našao ništa pogodno za osigurati a taman je i naišao jedan Slovenac sa malim ruksakom koji ne preteže kao naš i derezama u njemu. Nije našao ništa i rekao je da ide dolje. Isuse bože! Samo da se ne osklizne pri silasku. Nisam mogao gledati kako traži hvatišta a stvarno ih ili nema, ili su nikakva. Uspio je! Već sam zamišljao osmrtnicu sa pokojnim Tozom.

   Brzo smo se spustili ovih 50tak metara i odlučili da se nećemo vraćati čez Plamenica već ispod Tržaške kuće dolinom gdje ćemo izgubiti nekih 250m visine pa izbit na Luknjo. Vrijeme je naravno sve ljepše i ljepše u povratku, al kog to sad zanima? Šalim se! Živi smo i zdravi, još će bit i koja fotka za izložbu, a možemo staviti i koju sliku sa vrha na kojem smo svi ionako bili već ranije. Neće nitko ni skužit. ;-)

   Vraćamo se kući s mišlju da pravi planinar mora donijeti pravu odluku u pravom trenutku, a ovo je bila prava... mudra odluka.

   Božica!