Kad ja pođoh na bembašu, oženih Dolores Lambašu

     U svijetu glume ima dosta ašikovanja, pa me ne bi čudilo da danas sutra, našoj lijepoj i dragoj nam glumici Dolores Lambaši, za oko zapadne njezin kolega po zanimanju, Robert Kurbaša. I kad bi eto, slijedom okolnosti Robert Kurbaša dakle oženio Dolores Lambašu. Pa Dolores, budući da je naša i da je poznata a samim time i emancipirana žena u svom smislu značenja te riječi, logično je da se odluči zadržati svoje već (barem na ovim prostorima) poznato prezime, a muževo također poznato, samo pridoda svojemu. A kadseveć izborila za toliko u ovom, što bi rekao rahmetli James Brown muškom svijetu, nagovori Roberta Kurbašu da i njihovoj kćeri daju oba prezimena a za ime se nekako oboje slože da bude Nuša, dobili bi smo buduću glumicu s imenom:

   Nuša Kurbaša Lambaša.

   Znam, neko bi se nad ovim imenom gnušao, ali bože, pa to bila njihova odluka i kao takvu bi je trebalo poštovati.

 Nadam se samo da bi to bila jedna mirna i pristojna curica a ne nekakav harambaša.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama je namjerna.

Uspon na Matterhorn 2010

Ponedjeljak, čekam početak smjene kad stiže poruka od Pinte:

Kiki, posudiš mi glečerice za Matterhorn? (Specijalne naočale za planinare)
Odgovaram mu: Pa ako ih tebi posudim šta ću ja onda?
Zvoni telefon…


 Ej Kiki, pa jel ti mene zajebavaš? Pa mi idemo u petak.

U majku mu (neću stavit sliku majke)…

Komentar: Kako sam radio i živio u Osijeku, nisam baš mogao ni doći svaki četvrtak u društvo.  Nisam imao ni slobodnog vikenda a ni godišnjeg, jer u toj firmi nitko nije mogao uzeti godišnji preko ljeta jer se tad najviše radi. Materhorn je dugo bio u planu al ekipa se dogovorila ići bez mene, upravo radi toga što su znali da ja ne mogu ići. Nisam im to nikad zamjerio, ali kad sam čuo da idu, osjećao sam se tako da bi preokrenuo nebo i zemlju da i ja odem. Tu opet sebe razumijem.

    Razgovor sa ženom kod kuće.
Dane, oni odoše na Matterhorn.
Ko?
Pinta, Toza i Zijo.
Ma daj nemoj zezat?!? Pa kako to? Ti ništa ne znaš o tome?
Pa znam da smo trebali ići u 9 mjesecu (trudnoće), al eto pomaklo se. Dugo me nije bilo u društvu pa nisam ni znao.
A kako da ti nisu javili?
Pa šta će mi javljat kad znaju da nemam ni slobodne vikende a ni godišnji ne mogu uzet. Tajac… Ja psujem i ozbiljno zamišljen sjedam na dvosjed.
Dana će: Pa dobro Kiki, znaš da si to sad ne možemo priuštitit, imamo malu djecu. Ići ćeš za koju godinu.
   Ma kad ću ići? S kim? Pa sad ide moja ekipa. Ekipa za koju bi ja riskirao život a i oni za mene, šta ti je? Pa neću valjda ići na Matterhorn sa nekim strancima? E jebem ti i život i sve!
     Krećem s motorom na posao i razmišljam u vožnji. Smišljam plan… I dolazi mi prosvjetljenje koje mi se do sad dogodilo samo 2put u životu. Jednostavno odlučujem ići i to je sve. Donosim odluku za koju znam da će se dogoditi iako još nisam ni šefove pitao. I već se veselim na motoru i prolaze me žmarci. Ljudi, ja IDEEEM!!! Osjećaj koji me je obuzeo u trenutku odluke vam ne mogu opisati. Preplavljuje me val nekakve pozitivne energije i grohotnog smijeha. Da me neko vidi rekao bi da sam lud (što i ne bi bilo daleko od istine). Na prelasku preko mosta za El Paso (moje radno mjesto), padne mi pitanje na pamet a kako ću ja to ići? Auto s kojim ide ekipa, pun je. Razmišljam o stopiranju, vlaku i onda se sjetim da imam motor. JEEE! Baš sam Bosanac. Treba mi deset minuta da se sjetim koje prijevozno sredstvo imam!?!


   Dolazim na posao i šaljem Dani s posla poruku sadržaja: Dane ja ti odoh na Matterhorn. Ona je sva zbunjena. Na poslu gorim da nekome ovo ispričam a najradije ne bih. Izjalovi se u pravilu. Smišljam plan…Sutra odlazim u Đakovo po sve isječke iz novina koje brižno čuvam kao svaki egoista, opravdavajući taj čin mišlju kako će mi to jednom dobro doći i evo stvarno.


    Sutra tražim sastanak sa vlasnikom El Pasa, a on me preusmjeri na šefa Saleta. Sjedam s njim za stol i izvadim mu desetak stranica, članaka, duplerica i sl sa vrhunaca gdje sam do sad bio. Sale gleda i ne vjeruje. Ti si bio na Kilimanjaru? Da.
Ti si bio na Mont Blancu?
Da
Ti si bio na Aconcagui?
Da.
 Sale nije mogao doći sebi. Kaže reci šta trebaš.
Reko gle, za nekoliko dana, moja ekipa i ja idemo na Matterhorn. Meni treba to, da mi platite da pustite tih 10 dana kao da sam radio i platite mi te dane i to je sve.
Komentar: Situacija u firmi je bila takva da bi mi najlakše bilo da vam to opišem  na ovaj način, da sam imao Mitraljez, pobio bi ih gotovo sve tamo, osim njih nekoliko da ih ne nabrajam.  Tako da me apsolutno zapravo nije bilo briga oće li oni meni dat taj godišnji ili ne a možda tako i izbjegnu masakr. Pare od njih nisam ni tražio jer sam znao da ih ne bi ni dobio.

 Saletu se ideja svidjela i to je bilo to. Dalje je sve išlo svojim tokom a ona energija koja me preplavila samim činom donošenja odluke nije bila bez razloga.


   Naravno, od žene sam dobio prve smjernice za put na Matterhorn. Objasnila mi je da put na Matterhorn počinje izlaskom iz kuće ali  objasnila mi je da je to jednosmjerna karta. Ništa, morat ću kod punice po pomoć. Objašnjavam punici sve što se izdešavalo u zadnjih nekoliko sati i osjećam se mirnije znajući da nisu baš svi protiv mene.
Komentar iz 2018.g: Ja zapravo nisam imao ni banke za Matterhorn ali zapravo dogodilo se to da je Matterhorn radi ružnog vremena odgođen za dva tjedna pa su Robi i Tomo ispali iz igre jer oni su svoje godišnji odmor tempirali za prvotni datum i nikako nisu mogli odgoditi ga, tako da se meni dogodilo to da nisam morao ići s motorom, nego smo u  tom jednom autu, zapravo onda trebali biti Zijo, Toza, Pinta i ja, što je meni uvelike olakšavalo financije puta jer bi ja sebi išavši s motorom, sam financirao cijeli put a ovako dijelimo trošak jednog auta na četiri. Bingo! Moj put bi u tom slučaju koštao 250-300 eura više nego njihov. Al šta je bilo s parama? Plaća u El pasu nije bila za pohvaliti. Mislim da sam imao oko 2500 kn i taj novac sam sav davao za trošak obitelji al svaki dan je znalo biti nešto bakše pa sam od toga imao za neku kavu ili pivo prije posla ili bi odigrao neki listić na kladionici. Tih dana je bilo svjetsko prvenstvo u nogometu koje se održavalo u Južnoj Africi a  švabe su imale nejverojatnu hobotnicu koja se zvao Paul (valjda je onda bio muška hobotnica) ta hobotnica se nalazila u jednom akvariju u Oberhausenu i stvar je funkcionirala ovako. Hobotnicu su hranili tako da joj stave hranu na dva mjesta, kod Njemačke zastave i na drugoj strani kod zastave zemlje s kojom su njemci igrali taj dan. Na koju stranu je hobotnica išla jest, ta je strana pobijedila. Paul je naime predvidio sve pobjede njemačke  i poraz od španjolaca u polufinalu te pobjedu španjolaca nad nizozemcima u finalu.
Ok Kiki, kakve sve to ima veze s tobom, niđe veze!?!


  Čekaj malo, bit će veze.
Frend se okladio na prvu utakmicu Njemačke koju je pogodila hobotnica Paul i rekao mi to. Ja sam odigrao na drugu utakmicu i za 100 uloženih kuna, dobio oko 200 i nešto. Zatim sam igrao all in na Paula sve do polufinala i digao se do nekih 250 eura. Na finale nisam stavio sav novac, nego negdje oko 200kn i to sam izgubio. Fala bogu da nisam stavio sve. Nekakva ženska intuicija, šta li. Naime Paul je pogodio i ishod  finala i Španjolska je doista dobila Nizozemsku ali nakon produžetaka, a ja sam se kladio na  90min a ne na konačan ishod. Da ne bi Paula, bilo bi čupavo financijski ali to je valjda tako moralo biti i nikako drukčije jer sam ja  odlučio ići. Još 50 eura sam posudio i vratio nakon sedam dana pošto sam došao sa Matterhorna. Ženi sam rekao da me je financirao El Paso, što je djelomično bila i istina jer su mi i platili dane koje nisam radio ali zapravo me je počastio Paul i  oklade iz crnog fonda. Nisam joj nikad imao srca to reći.

No prelazimo na stvar. Došao je i taj dan. Krećemo na Matterhorn, a put za Matterhorn vodi preko Kašine.  Tamo nas je dočekala Đakovačka dijaspora na čelu sa Marinom, našim počasnim članom i domaćinom u našem novom planinarskom domu. Ugodno druženje kao i obično a sutra rano polazak.
  Putovali smo nekih 12 sati do Cervina. Pronalazimo mjesto za kampiranje i klopamo. Putem je bilo dosta sparno, ali što smo se više približavali našem odredištu, pomalo se povećavala i visina pa samim s time je bilo i ugodnije.    Okružuju nas planine svuda u krug. Šteta što se sam Matterhorn ne vidi iz kampa.






   Sutra u jutro, plan je uspeti se na Breithorn. Međutim kad smo se probudili, iznenadila nas je naoblaka oko vrhova, no odlučujemo se krenuti, jer je pretpostavka da su oblaci niže a da je gore lijepo. Zašto Breithorn? Radi aklimatizacije ali da se pritom previše ne umorimo. Zato idemo žičarom koja će nas koštati nekih 28 eura po osobi, međutim čim smo došli do kase, primjećujem kako što je skupina veća, cijena je manja. Ništa lakše nego skupiti 12 ljudi koje nisam nikad vidio u životu radi jedne ideje. Platiti manje.

pinta, ne spavaj tamo!

Odma preračunavamo koliko smo uštedili za pivo. Di će suza već na oko.
   Breithorn smo osvojili s lakoćom. Nepodnošljivom. Bilo je lijepo vrijeme i imali smo prekrasan pogled na naš sutrašnji cilj - Tobleronehorn.

   Na vrhu Breithorna srećemo neke Bugare, a ja od oduševljenja, prilikom rukovanja s jednim, gubim jednu rukavicu.

neki smo mračni, ko će to sad posvijetljivati, jedva mi se da smanjiti ih :-)

ovako izgledamo opakije, buhahaha!

Podijelili su s nama nekakav brandy i raspričali su se o oduševljenju Zagrebom u kojem su bili mjesec dana prije na koncertu Deep Purplea. Jel potrebno reći da je svijet mali?


   Spuštamo se laganini dolje. Klopa, koje pivo, upoznajemo Slovenca Aleša koji nam poklanja četri Zlatoroga. Fala mu!
  Sutradan krećemo gore.

Skuži ih! Gledaju kao da se kuže u nešto

Žičarom do nekih 2400mnv a potom pješke dalje prema bivku Carrelo.

   Ispočetka je sve ok, a onda lagano počinje biv(k)ati čupavo, skoro ko moja glava. Ne stvarno. Užad, kamenje, strme litice i provalije je sve što vas čeka na usponu. Lagano se komplicira.

A sam Carrelo (3800) kad ga gledaš odozdo izgleda kao neki čardak ni na nebu ni na zemlji.

ne znam možete li si dočarati ovaj pogled?

Carrelo je negdje totalno poviš glave. Ruksaci nas ubijaju.  Teško je uopće penjati na toj visini, a još teže sa teretom na leđima. Čovječe! Četvero djece!?! Opet smo po stoti put bespotrebno nosili vreće za spavanje jer je bivak sa madracima i dekama. Uf!

četvorica veličanstvenih, više četvorica nego veličanstvenih. dobro, ok. samo četvorica :-P

  Od vodiča smo čuli da naplaćuju svoje usluge 750 eura po osobi, al promatrajući ljude koje su vodili, primjećujemo da smo puno spremniji od njih. Ne od vodiča, već od klijenata. Međutim gubili smo puno vremena na snalaženje u stijeni i baratanje opremom. Inače Toza i Pinta su završili tečaj gSS-a i moram napomenuti da bez njihovog poznavanja opreme i umijeća služenja istom, mogli bi se slikati. Dobro, slikali smo se mi i vako i nako, al bi onda ispali ružnije na slikama.


   Staze su slabo markirane i orijentacija nije nimalo laka a svaka izgubljena minuta može te stajati neosvojenog vrha.Također smo poslije kroz razgovor sa vodičima čuli da se sutra vrijeme kvari i da bi trebalo stići do 12h na vrh i onda nazad u Cervinu bez spavanja na bivku Carrelo. Nakon večere,

kuvanja čaja i sl., idemo na počinak. Prilično rano zapravo ali otišli su i ostali. Nema se gore šta radit a i nema tamo facebooka moj sinko.
   Zanimljivo, imao sam osjećaj da svi spavaju a da se jedino ja vrtim kao na ražnju. U jutro kroz razgovor saznah da niko nije spavao. Svi su bili budni ali niko s nikim nije pričao. Eh da smo znali...


   Krećemo negdje oko 04:30h. Noć… Pinta i Zijo su činili jedan navez, a Toza i ja drugi. Svijetle čeone lampe u mraku a poviš kuće odma konopci i lanci. Praktički smo krenuli zadnji. Šteta, možda je Tozu i mene poslije baš to koštalo izlaska na sam vrh.
  Moram priznati da nisam tako šta doživio. Opaka planina do zla boga. Cijeli put iziskuje maximalnu koncentraciju i jasna je jedna stvar, ipak smo podcijenili Matterhorn. Ne može se mjeriti s ničim gdje smo do sad bili.

nije neka slika, al dočarava neprestano opasan uspon

I pala mi je na pamet  jedna poredba s kojom bi vam mogao dočarati penjanje na Matterhorn. Bio sam na dosta planina, međutim kad bi zbrojio sve teške dijelove, detalje s tih planina, ne bi dosegli ni 5% teškoća i opasnosti koje smo doživjeli na Matterhornu. Živa istina. I sad znam, biti tu, gdje smo bili. Dovesti se u situaciju, odvažiti se osvajati Matterhorn, velika je stvar. Pogotovo za nas koji smo rođeni na sto metara nadmorske visine a prve ozbiljnije planine su nam na 4-5 sati vožnje.

   Putem sam imao dosta vremena razmišljati o smislu života. Preispitivati motive. Ipak, Matterhorn je bio moj planinarski san, a sad evo me na nekih četri i nešto i gledam šta nas još čeka a pitam se kako ćemo se uopće spustit dolje? Sjetim se mame. Ajme da me mater vidi di sam, zaplakala bi. A zaplakao bi i ja s njom jer sad i ja znam šta je bit roditelj. Kud me đava donio tu?


     Jebena planina… Došlo mi je da se bacim sa stijene i da me više nema. Molim boga samo da me niko ne nosi na duši i da ja nikog ne nosim. Dosta mi je i ovog ruksaka i moje gluposti, pa di bi još i nečija duša stala? Znate ono kad odlučite da ćete se radovati svakom proživljenom trenutku kad se vratite… al samo da se vratite živi i zdravi. I moram priznati da me je ovaj put ipak promijenio. Moram priznati da me je više i bilo strah penjati se. A sve kadgod upalim mobitel i pogledam sliku Ante i Tome i osmijeh mi se vrati na lice.

pišonja i žuga :))))

    Dolazimo do nekih zadnjih sto metara do vrha. Toza sugerira da sačekamo Ziju i Pintu i da krenemo dolje. 12 i 10h je. Ovih zadnjih sat vremena će nam priskrbit  još sat više za silazak, a ne znamo imamo li ih prije mraka i nevremena. Složio sam se s njim. Nije mi bilo teško odustati, mada sada kada razmišljam... sranje! uvijek taj neki ali…a da smo ipak itd, itd. 100 metara…100 usranih metara. Iako, ne mogu smatrati ni da nisam bio skoro na vrhu ni da sam bio. Nismo odustali iz straha od  tih zadnjih stotinjak metara uspona, nego  radi toga što je tako bilo mudro postupiti.

pogled s vrha, al skoro s vrha :-)))

                 Osvrćemo se iza… vrijeme se stvarno kvari. Iz doline nadiru oblaci i bilo bi glupo riskirati. No, teško je lagati samoga sebe. Osjećao sam se jako čudno. Na domak svog sna… Tako blizu a ipak ne na samom vrhu… Matterhorn mi je bio tu, na dohvat ruke, noge. A izmakao mi je kao ribiču sklizava riba. Iskoprcao mi se iz ruku.
   Silazimo dolje. Uglavnom se absajlamo gotovo cijeli put do Carrela.

evo carrela, pokoj mu duši

Noćimo na Carrelu jer je prekasno za ići do kraja, do našeg kampa. Sutra u jutro lagano krećemo kroz oblak pa sve u ljepše i ljepše vrijeme i eto nas dolje. Kako da vam opišem osjećaj prvog
gutljaja Zlatoroga koje nam je Aleš poklonio? Hmda…Mljac!

   Što reći već ono otrcano planinarsko geslo: Planina će čekati. Dok sam bio na njoj, mislio sam si, samo da se živ vratim a već sad, a već pretpostavljate… išao bih ponovo i opet sve stavio na kocku. Jesam li kockar?

Riječ je Kikijeva


Blogu hvala!

pročitajte epitaf