Di će šćeta već na rđava kmeta

     Juče u nekakvom razgovoru o gljivama, pajdo mi nabaci link na kazne koje sljeduju gljivare koji nisu izvadili dozvolu za gljivarenje. Sve jasno piše: Cilj nije kažnjavanje, nego sustavna zaštita šumskih staništa. Sustavna zaštita šumskih staništa? Pa kog vi jebete sa svojim zakonima? Neću ubrat ni jedan vrganj koji ste vi iz Rrvackih i Sunčanih šuma zasadili. Niti ću ubrati ni jedan vrganj s markicom koji je u sustavu PDV-a ove usrane države koja nam vadi i crno ispod nokta i pazite šta vadite, juče mi se wc papir probio. 
   Ova slučajna država, stvarno tjera normalnog insana da poludi. Nemam ništa protiv lugara koji bi trebali sprovoditi ovaj zakon. Ljudi sprovode zakon za koji su u saboru digli ruke loni za koje su ljudi glasali. Super! Baš ste dobro izabrali. Jok ja. Ja na glasovanju samo podižem srednji prst. I nemojte mi samo vi iz drugih stranaka koje trenutno nisu na vlasti, za koje također nisam digao ruku već opet srednji prst, reći: "Eee, da si glasao za nas, ne bi ti bilo tako." Onoga mi boga, svi ste mi isti. I svi ste već u ovih dvaest i nešto godina, imali priliku i namagarčili nas.
   Ja bi glasao, ne glasovao, da lijepu našu, Nemci uzmu u koncesiju na sto godina, al’ da se i njima da za jednu čunu, ko što i vi naši vrli političari dilite među sobom, po principu, razjebi firmu, pa daj jaranu za jednu kožu od životinjice. Ne mora bit ni kuna, može i nutrije ili nekakvog štakora. Što se mene tiče, štakori i jeste.
   Nisam incidentan. Kad nešto sjebem, sjebem. U životu imam jednu kaznu za nenošenje kacige, platio ju 50kn on d fejs of d plejs. Naravno, jel trebam spomenuti da sam bio 100% prvi čovjek u Đakovu koji je uopće počeo voziti veliki motor sa kacigom. Uvijek.
   Osim to jutro u 2h. Bilo mi baš gadno vruće. 500m do kuće, zaustavi brko i naplati mi kaznu.
Jesam sjebo? Jesam. Jesam platio? Platio.
   I da, imam još jednu kaznu za krivo parkiranje. Parkirao sam u voljenom Đakovu sa Fiatom osječkih tablica odma’ iza, matere mi, dva džet set džipa đakovačkih tablica na zelenu površinu, na kojoj godinama nema ni jedne jedine travke. Imate jedan pokušaj da pogodite na kojim je kolima bila kazna kad sam se vratio. Na mom Fiatu ukupne vrijednosti 2000kn kad je registriran.
Jesam kriv. Jesam. Jesam platio? Jesam.
    Za gljive vam pajdo, ja Željko Sabljić Kiki lično i personalno, neću dati NI LIPE. Neću dati ni da me legitimišete u sred šume, u krađi nekoliko kila vrganja za osobne potrebe. Oboružat ću se suhim kožicama muhare i pobacat ću vam u usta ako to pokušate. Pružit ću žestok otpor, a vi me prebijte pendrecima ako uspijete. Odvedite me u lisicama ko Boljkovca. Stavite me u zatvor, ALI sa istim onim koje je prijavio zviždač Bošković pa pojeo govno. Onima koji su prije tri godine “odgovarali” za odvoženje 60 do 100 kubika nemarkiranih trupaca dnevno, iz istih tih đakovačkih šuma, u kojima vi sustavno tako, štitite staništa. Ako niste znali dragi ljubitelji naše biološke raznolikosti koju navodno štitite, mnogi rodovi gljiva, kao što su pupavke, krasnice, mliječnice i vrganji, žive gotovo isključivo simbiotski, s "omotačem" od micelija oko korijena drveća, koje vi odnosite bez ikakve kontrole, i prodajete strancima. Strancima koji od tog drva, prave pošten namještaj, dok su u našim kućama namještaji od iverice. A ovaj talijanski, sačinjen od naših hrastova si možete priuštiti OPET i SAMO vi, dragi moji zakonodavci, koji se kunete u sustavnu zaštitu šumske raznolikosti, nabijem vas sustavno i misionarski.
   I zato samo vi donosite vaše lijepe zakone i sprovodite ih. Dok mi ne popizdimo. A kad popizdimo, neće vam pomoći ni gumeni, ni pravi meci.
Amen!

Zašto idem negdi iako mi nije potriba

 Negdje 2000g sam prvi put otišao planinariti i odma' me zarobilo. Da me je barem zarobilo ranije. Ali kako ono kažu, ne treba žaliti za propuštenim, jer bi to ujedno značilo  živjeti u prošlosti a od toga naravno nikad koristi. Moj kum Mikac, koji me je i skuvao za prvi planinarski izlet, rekao mi je da u Đakovu postoji i planinarsko društvo i prostorije u kojima se oni okupljaju četvrtkom. Nisam odmah postao član planinarskog društva, mislio sam si u sebi, šta će mi planinarsko društvo?  Ali s druge strane, pa čovjek je društveno biće, dobiješ ekipu, nije valjda smisao planinarenja da ideš sam u planinu? U svemu je dobro imati istomišljenike s kojima dijeliš lijepe trenutke a dijeliš bogami i troškove puta, dakle i dobro i zlo.

    Nikad neću zaboravit šta mi je rekla mater kad sam prvi put išao na planinarenje:

"Bogati, ja se rodila na planini, proklinjala blago (stoku) što sam čuvala i one koji mi ih dadoše da ih čuvam, a on sad ode u planinu?!? Pa jel ti potriba moj sinko?"

 "E pa mama, ne iđem ja ovce čuvat u planinu, to ti je bona hobi. Bit je u putovanju i druženju."

Ajde moj sinko, samo džabe pare trošiš...

Jes vala tako je...

     Maločas dobijem poruku od cure: "Jedva čekam pivkana u društvu."

    Nasmijao sam se slatko na to. Odma' su mi kroz glavu proletjeli svi razlozi zašto mi je četvrtak već  preko 10 godina najvažniji dan u tjednu. To druženje u planinarskom društvu, uz pivu i čips. Ta baljezganja, trkeljanja, ideje, projekcije, priče o proteklim izletima i maštanja o novim, bliskim i dalekim putovanjima... To te kako rekoh zarobi.  Jer sanjariti je divno a što smo mi planinari drugo već sanjari? Zarobljavamo se u onim lijepim trenucima koji ostalim, „normalnim“ ljudima, prođu već negdje krajem srednje škole. Jedino  druženje i noćenje u prirodi se svede na otići u prirodu jednom godišnje za prvi maj a ubrzo se prestane ići i taj jedan put. 

Neki se tu i tamo još neko vrijeme bore, nastoje skupit' staru ekipu za nekakvo druženje u prirodi al' ništa od toga. Život te okupira za tren i prestanu sva ona sjajna druženja u prirodi, uz vatru, roštilj, pokoju pivu i barem malo šetnjice po čistijem zraku, daleko od zadimljenih kafića i kojekakvih špica.  

    Nikad neću zaboravit kad smo se Toza, Yovo i ja sreli kod Šare prije 8-9 godina i uz pivu se za tren dogovorili i sutra otišli na Durmitor. To možeš samo sa ekipom sanjara iz planinarskog društva, sa ostalima, možeš samo pit i to je njima smisao druženja i života. Nije ni to loše, ali nećeš vidjeti dalje od svog nosa sa naglašenim kapilaricama.

   Često sam se u ovih 18 godina uhvatio u nagovaranju ljudi da dođu u društvo, da se učlane u planinare, da planinare, da sanjare, nisam nikog nagovorio. Svako tko je došao, došao je sam. Mišljenja sam da u životu zapravo nikoga ne možete nagovoriti na ništa, bilo da je to pozitivno ili negativno. Za sve se čovjek zapravo odluči sam. I upravo zato, si je svako sam kriv za svoje uspjehe i neuspjehe.

   Puno je lijepih druženja u planinarskom društvu prošlo od te 2001 od kad sam se učlanio u PD Đakovo. I usput, kad sam već planinario, osim Hrvatske, obišao sam i neke zemlje koje nemaju tako jeftin i dobar vajkrem ko Mađarska ali nije ih loše proputovati i doživjeti.

 Bosna, Slovenija, Slovačka, Bugarska, Rumunjska, Francuska, Italija, Švicarska, Njemačka, Austrija, Nizozemska, Crna Gora, Grčka, Argentina, Peru, Čile, Tanzanija, Kenija. S obzirom da mi to uopće nije bila potriba i nije tako loše. Obišlo se to prvenstveno zahvaljujući  “ I have a dream“ duhu, dobroj ekipi i dragim ljudima koji su mi pomogli. Jer kad si već tako lud da ideš negdje gdje ti nije potriba ić', onda će ti i ostali pomoć', samo da te ne vide.

I često mi glavom prostruji BAŠ to materino pitanje: „Jel ti potriba moj sinko?“

     Je mama, potriba mi je. Da mi nije potriba, ne bi se tim ni bavio.

... Jedva čekam četvrtak. Druženje u planinarskom društvu. Jedva čekam novi Šemsov vic. Novi Zijin film sa izleta...  Jedva čekam sljedeći izlet i svaki proživljeni trenutak u planini, proveden u dobrom društvu. U društvu u kojem ti ponekad prijatelj u rukama drži uže o kojem ti visi život, a ti se smiješ i ni trenutka ne pomisliš na ništa loše jer si sanjar a u snu se ionako ne može dogoditi ništa loše.

     Samo želiš ponekad, na koji dan, pobjeć' od ovog grada. Ne zbog samoga grada, niti zbog ljudi koji čine ovaj grad, nego da bi doživio nešto novo. Da bi osjetio da si živ i da negdje tamo drugdje, vrijeme ne stoji kao u ovom gradu. A možda zapravo i stoji ako netko tamo, baš kao i ovdje, samo tapka u mjestu i čeka da se nešto dogodi.

Posvećeno prijateljima iz planinarskog društva bez kojih bi život bio prilično prazan.



 Božica! 

Tatoo made in China

ponedjeljak, kolovoz 13, 2007

   Kad budem vidio prvog Kineza koji si je na prsa istetovirao : "Ko drugome jamu kopa, sam u nju pada", " Hrvatska do Zemuna" ili "Ne obra se bostan dok šljive ne popadaju" , na Hrvatskom, čak i onda ću dobrano razmisliti prije no se odlučim istetovirati si nešto na kineskom pismu. Zašto? Jer me boli kurac za njih. Ne mrzim ih, jednostavno me ne zanimaju. Njihova kultura ili povijest mi nije zanimljivija od naše. Egzotično? Možda, al ništa više od toga. Mistično? Kao i bilo čija povijest. Možda je č(m)ar u tome da svakom objašnjavaš šta to znači na kineskom? Smiješno! Kao da znaš uopće i jedno drugo slovo ili riječ osim te eventualne tetovaže.

   Odjednom sve zanima kineska povijest, a Hrvatska? Pih! To više nije IN. Jebo vas i IN i OUT! A šta mislite da si na ćirilici istetoviram " Ko nas bre zavadi?" To bi bilo dobro. Da promičem mir i demokraciju na našem brdovitom balkanu. Jer naravno, mi više nikad nećemo ratovati. Eventualno ako baš neko bude imao pretenzije na naš teritorij. Al to je samo eventualno. Ma našu povijest što prije treba zaboraviti. Sad smo skoro već članica NATO pakta, ko sme da nas bije? 

Historia est magistra vitae. 

Ma ko je izmislio takvu glupu izreku? Ispred povijesti bi trebalo biti riječ tuđa povijest. Nije se tu mislilo na našu već kinesku i ostale.  A šta je s glagoljicom? Ja bih jednu na bosančici. :)

  Možda neka tetovaža u CSS-u? Istetoviram si header skriptu na čelo, a na noge skriptu za footer. To bi bilo originalno. Vidite, ideje toliko roje u mojoj glavi da ne znam šta bih prije istetovirao. Zato se do sad i nisam istetovirao. I da, zato što nemam para jer želim nešto veliko i po mogućnosti bez hepatitisa.

   Ma mora biti neki kriterij, evo recimo kriterij neprolaznosti je strašno bitan. Sve je prolazno, al neke su stvari da ga jebeš ipak prolaznije nego neke druge. Recimo Hajduk Split, sigurno neću istetovirati. Jer ako bi Mamić kupio Hajduk, već se zamišljam kako bi ju strugao špahtlom.

   Razmišljao sam i o "Sretan Uskrs" na jajima, al to je već imao jedan moj sugrađanin a ja želim biti originalan. A i boli. Brrrrr!

  Vjerske simbole bi nastojao izbjeći,em nije originalno, em kad te zarobe u eventualnom ratu, jao si ga tebi.

    Ženska imena također. Prekineš s komadom pa ti ostane podsjetnik na ruci. Ne hvala!

  Pjevače, grupe i ostale obožavamihfansranja sigurno ne prolaze. Pa već sam mator za to. A i ne zadovoljavaju osnovni i nemogući kriterij, neprolaznosti.      

    Smiješne tetovaže, iako to liči na mene, također ne dolaze u obzir. Zašto? Pa ni jedna šala nije smiješna toliko dugo da bih ju nosio na sebi onoliko dugo koliko ću još živjeti.

   Eh, s ovako dubokim analizama, teško da ću si ikad išta istetovirati. Još kad proučim kakav utjecaj tetovaža ima na kožu. Ajme majko!

   I šta ispada? Ispada da tetovaže rade samo oni impulsivni ili oni koji se napiju i bez razmišljanja odu u studio ili kod prvog lokalnog hohštaplera i promicatelja hepatitis kulture te to riješe jednom za svagda. A oni koji previše analiziraju, ma na njima to ionako ne izgleda dobro. Ali šta mogu, kad sam ja previše svjestan sebe i svojih postupaka i kad sam pijan.

  Moj um uvijek procesuira, a imam dual core procesor. 

A možda da si istetoviram: "Ja mrzim tetovaže!"

To sigurno nema nitko.

Božica!

Postani i ti Mastershit

     Jaaaooo pa gle, Petar Grašo i neki tamo who the fuck is Alice likovi!!! Svršavam! Vidi! Napravio je nešto što izgleda kao da se mačka posrala  tanjur a nazdravilo se uz Nevinu i Sv Roko iz 2010g??? Ludnica!
   Ako išta na svijetu ne volim, to je preseravanje. Znaaam, ja sam bosanska seljačina ali sam valjda i jedini koji se veselio kad su snimili dva pobjednika finala masterchefa, pa su se zajebali i prikazali u Hrvatskoj jedno a kod nas u Bosni drugo finale. Ma ne veselim se ja zato što sam zloban, nego zato što mi kako rekoh idu na kurac preseravačka izdrkavanja sa jelima. Jelima koja budimo iskreni, u Lijepoj našoj u tim i takvim restoranima poput ovog na Hvaru, jede ne više od 2% građana. Možda mi zato i idu na kurac? Ne ti ljudi, nego država i oni koji su to omogućili i oni koji ovo prikazuju a pomalo i oni koji gledaju. Nas ostalih 98% se možemo što prije vratit' na selo, držat' kokoše i gice da ne krepucnemo od gladi. Dobro, neki bi i blitvu posadili.

   U tim epizodama jedino što ne vidimo je kad neko od tih vonabi kuvarčića i kuvarica rakne u ono što napravi, pa se poslije smije kad se bogom dani ocjenjivači oblizuju isprobavajući jelo i smišljaju koju će glupost izvalit' da sruše natjecatelja.

Ocjenjivač.: "Nije dovoljno slano!"

Natjecatelj: "Ček da ti raknem još malo."

   Ako su jela podjednako dobra, kod mene bi ziher prošla ona sa većim sisama i eto ti pravde. A kod njih je drukčije? Dobro Kiki, nisu svi ko ti. Jok nisu! A šta ako nema sise jer je tip? A onda će dat guze, pa to ti je isti kurac po novom odgoju. Triba ići u iskorak s vremenom.

    Eto, ne bi vidio uopće ovu sliku na fejsbuku da ju moja dva frenda i to slučajno duvnjaka, nisu lajkala. Pa zato fala vam lajkeri! Ništa osobno momci, neka ste vi lipo lajkali. Ja volim kad se sve lajka. Toliko volim, da bi sve te što lajkaju sve i svašta, (osim one što lajkaju moj blog) poslao na mjesec da potraže Lajku i da lajkaju skupa s njom.

   Zato fejsbuk i izgleda tako kao da će ga uskoro zamijeniti neki novi, nazovi socijalnodruštveni alat dok i on ne postane automat za skupljanje lajkova za kreme protiv bora, za skijališta, restorane i bogtepita šta sve ne. Sponzorirani link po motu "Plati pa se klati", pa neko lajko Grašu sa mačkinim govnetom i listićem bosiljka na tarnjuru, pa reklama, pa dva kopipejststoputčuo vica, čast iznimkama s biranim vicevima! Pa onda jedan koji nam svaki dan sabajle sa svojim pametnim telefonom (bogati telefon pamentniji od njega), poželi dobro jutro sa školjke. Pa nam uslika kroasanu na tanjuru. Pa eto ti ga s dobar dan oko podneva i slikom ćevapa s lukom koje će upravo pojest. Onda navečer uslika kiseli kupus i košćurinu i poželi nam laku noć. Dok to ne pročitam, matere mi nit' mogu doručkovat', nit' ručat', nit' večerat' a pogotovo ne mogu zaspat'. A da mi laksativ ne treba, to da i ne spominjem. Pa šta si onda spomenuo? Otvorim se čet'ri prsta čim pročitam dobro jutro i eto ti sranja. Eto ga tebi! A ako ga slučajno nema, i njega i sranja, odma se zabrinem da čovjek nije slučajno otišo na Tweeter tvitati sa Karlovićem o Federerovim rozim tenisicama.  Onda ti eto ove što igra sve moguće nagradne igre, pa mi sad eto ko njeni frendovi, tribamo lajkat da nju izvuku, jer je već jednom dobila vibrator a sad izaš'o novi, brži, veći, bolji a i nema ugrađenu bateriju koja brzo rikne već se mogu stavit baterije na punjenje. Pa padne par kapi kiše i eto ti odma na deset statusa rešilo nebo da potopi svet. Izem ti originalnosti! I tako sve ko ringišpil u mojoj glavi i drveni konjići i pizde materine da izvineš I taman kad misliš da je gotovo, eto ti Pages You Might Like. Ma kako da ne frend. Iz izloga broj dva biram shut down kompjutera. Pa možda poznajete neke od ovih ljudi da ih izaberete za prijatelje na facebooku. Gospon Fejsbuče, ne poznam više ni sebe. A svaki dan sretnem u gradu barem tri osobe koje me pozdrave a ja nemam pojma ko su oni uopće!?! A što je najjače, ni ne zanima me. Očigledno mi ne treba više novih, jer više u glavurdi nema mista ni za stare. Jebe me datum izdelave.

   Sve u svemu, ovaj fejsbuk je postao prava baruština. I da preko njega ne mogu izreklamirati Blog Blogova, jebo me ćaća što bi uopće došo.

    Joj Kiki, pa ti si totalno otrovan, stalno nešto žugaš. Ma nemoj! A vidi sad ovo: Visibabe uslikane maločas u mom dvorištu! Aha! To nije tvoje dvorište već dvorište tvog ćaće! Dobro nije, ali nije poanta u "mom dvorištu", poanta je da nam stiže proljeće majku mu. Plaćat ćemo manje plin za grijanje. Ne plaćaš ti grijanje već tvoj ćaća. A dobro, ne može čovik više ništa ni reć'.

Riječ je Kikijeva

Blogu hvala!

.

De ti br'te posveti kuću pa kako bog da

      Ja mislim da se nigdje u Hrvatskoj ne dočekuje svećenik kad sveti kuće k'o kod nas u Čikagi. Čim se sazna da je prešo prugu, cili dan ljudi stoje prid kućama ili povremeno izlaze van da vide di je sad. Svi poslovi stanu, ljudi ne ručaju, svi samo čekaju i tako nekad po dva dana. K'o kad je Tito umro. Tib'reko da će on ne daj bože propustit' pokupit' crkavicu. Moš mislit! Čim uđe u kuću, oči mu ko đoja slučajno polete na tanjurić sa parama. Neš ti psihologije.

   Došao sam gladan iz grada i ne budi mi teško k'o pravi mamin sin, odma pit'o mater šta ima za ist. Veli ona:

 "Rano je, sad će svećenik doć' kuću posvetit'." S time je htjela reć da nije lipo da sad razvašarimo stol zbog jela.

Ja:"Maunu ću ga ja gladan čekat'. Šta iđe svetit' kuće o ručku, kakav je to red!?!"

   Malo poslije, čujem di klapa s tanjurima, ipak će stavit ručak kako i bog zapovida. A i kad malo razmislim, ne sjećam se ni jednog dijela u božjoj riječi di se spominje da se kuća sveti na tašte. A bogami sumnjam da će ju i on na tašte posvetit'. Sigurno je zamezio već pet puta prije no što se pijetao oglasio a da i nije pitao je li meso na klanju bilo poslano na dijalizu što bi rekla jedna moja poznanica. A ako će nas on već sit svetit, bolje da i mi budemo siti jer sam čuo da sit gladnom ne vjeruje. Stari je vidim utjerao auto u garažu, al to sad više nije ni bitno. Prije dok je imao njemačke tablice, uvik bi utjerivao auto u garažu, jer veli čim pop vidi njemačke tablice, odma' očekuje više para za svećenje. 

   Za ručak stvarno maune! Jeli smo… Nema njega… Eto vala mislim si u sebi, sad dođi br'te kad oš.

    Malo docnije...    ma ne da mi se bit na svećenju. Eto nek je grij, prema bogu i narodu al' ne da mi se. Sigurno će pitat' jesam li se oženio, a nisam. Što ne znači da se već nisam rastao i da nemam dicu. Ako imam, di su? Onda ću ja reć' kod njihove mame. Onda će on sam sebi (al u sebi reć') đava mi odnija jezik i eto. Brdo bespotrebnih pitanja a ionako ga briga za mene k'o i uostalom mene za njega.

  Sjedam na biciklo i ode.

Mater: „Di ćeš?“

Ja:" Ma idem na obračun."

Slagao sam naravno. Ništa ne pita. Čim je zbog posla, sve je ok. Sve ostalo, al' ama baš sve, njoj je budalašćina. Štaš, taka raca.



  Kad sam se vratio, nije propustila spomenuti kako je kum Peco, (osobenjak koji je me je držo na krstu a stanuje preko puta) otišao iz kuće, ili kako ona veli, pobigo od svećenika da ne mora svetit' kuću. (Mislim si u sebi, a evo sestro i ja sam i opet živ.) Mogao sam reagirati ovako: „Jao sramote, pa di će mu duša?“ Ali reagirao sam ovako:

„Njegova stvar. U mojim očima zbog tog čina neće bit ni bolji ni gori.“ 

Stara će: „A imaš pravo moj sinko. Samo ko će ga sa'ranit? Kad nit kuću sveti, nit lukno plaća?“

Ja:  „Ma mislim mama da to njemu tad uopće neće bit bitno.“

Nema komentar. Uf, nek smo se jednom složili pa makar i sa šutnjom. Sad mogu i umrt. Uf, ne smijem! Nije me svećenik posvetio!?! Baš me zanima šta bi bilo da sam odgovorio na prvi način. Ili ne daj bože da se kumu Peci uskoro nešto loše ne dogodi. Ojme ti je njemu!!! U Čikagi bi to bilo prokomentirano na način: Eto mu na. A bilo mu puno dat 50kn za kuću posvetit, a za kavu na korzu ima…puj na te!

   Ma nek' smo mi kuću posvetili samo da niko u nas ne mere prstom uprt' a i neće zlo na kuću. A ako i dođe neko zlo, to nas samo bog stavlja na kušnju. Valja izdržat'!



Riječ je Kikijeva



Bogu hvala!