Saturday, January 24, 2015

Kofce Slovenija 24-25 sječnja 2015


   Nevjerojatno je da se za izlet u Sloveniju prijavi dvadeset i dvoje đakovčana, a još je nevjerojatnije da ih dvadeset i dvoje doista i ode na izlet, ali dogodilo se. Naravno, u tih 22 dvoje je uključena i dijaspora. Neizostavni dio našeg PD Đakova od kojih je upravo Zijo, organizirao i inicirao izlet. Zijo, skidam kapu!
   Dakle da nabrojimo sve: Leo, Haner, Kaća, Ivana, Tomislava, Kristina, Veronika, Jura, Maca, Demon,Pauk, Jasmina, Pauk, Vjeko, Zijo, Đođo, Yovo, Šems, Klara, Mara, Kiki i naturalizirani đakovčanin Fabris.




   U Sloveniju, naše malo ali hvala bogu prilično živo društvo, ne ide baš često a u ovakvom broju, iznimno rijetko. Da budem precizniji, najbrojniji izlet đakovčana ikada u Sloveniju. Dosta članova je imalo problema sa kompletiranjem opreme, jer nema se cepina i dereza na bacanje. Tako da se opremu posuđivalo odasvud.
   Po vremenskim prognozama, trebali smo imati i malo više sreće, jer je najavljen dolazak ljepšeg vremena za subotu i nedjelju, međutim, hladna fronta se zadržala malo duže, što se više zapravo očitovalo u dosta jakom vjetru, koji se zadržao manje više oba dana. No sve u svemu, ipak ne tako loše vrijeme. Ipak je to Slovenija i visina a i zima je k vragu, šta bi mi htjeli?




   Od mjesta gdje smo parkirali auta, trebali smo do doma stići za sat vremena. Neki su možda i stigli za sat i nešto, a neki bogami i za dva i nešto. No, nije tako bitno. Put je snjegovit, prolazi kroz šumu kao i obično, sve do dijela gdje se na ajmo reći nekakvom proplanku, nalazi dom na Kofcah, na 1488m. Tu nas je odma i počelo propuhivati do koske. Simpatični dom, skoro je bio premal za nas 40 ljudi iz Đakova i Đurđevca ne brojeći i Ali babu. Vrlo je zanimljivo da smo se neplanski na Kofcah, našli mi i Đurđevčani. Jer imamo neku zajedničku povijest. PD Đurđevac je prilikom organizacije svog izleta na Kilimanjaro uputio poziv PD Đakovu da im se pridružimo na izletu, ispalo je da sam se pridružio samo ja, pa sam u znak zahvalnosti, insistirao da se i njihovi članovi pridruže nama na izletu na Aconcaguu koji je organiziralo naše društvo 2007. No, vratimo se mi u dom i u neku bližu prošlost.
    Kad smo se smjestili u dom, počelo se tražiti mjesto više za sušenje mokre i smrdljive odjeće po već pretrpanoj, zagasito zelenoj peći, urešenoj sa kaljevima sa motivom runolista na sebi. Bog te mazo, opisujem ko Balzac! 




Nismo se puno libili već se odma počelo sa tradicionalnim vađenjem  piva, rakije, luka, slanine, kobasica i pita. Svako je već po običaju ponio hrane za još trojicu da ne bi slučajno skinio koju kilu. Bože sačuvaj! Ovo nije ni vrijeme ni mjesto.  Pravo je čudo da nas domar nije izbacio naderezačke iz doma. No, brzo smo mi to njemu nadoknadili , tako da je život za slobodu dalo dosta rogonja, ričeta i kojekakvih kobasa sa kupusom. A neki su se dobro uhljebili pa su za svoj obrok odabrali heljdu sa hljebom. Ovo sam izmislio ali dobro zvuči. Di je Yovo u priči? Spava...
   Nakon sat, svi su se fino uljuljali u toplinu doma. Svi osim Zije. Taj ne da mira! Još sam osobno rekao u više navrata kako vani duva, al ne h(lj)ebe to njega. Ništa, pakiraj se ko misli ići i pravac prema Kofce Gora 1967m pa ko koliko izdrži. I neka nas je digo. Ko bi cili dan jeo i pio? Duše mi, malo bi nam bilo 50 evra po glafi. Da uštedimo malo nofce, bjež iz doma na Goru Kofce. Di je Yovo? Spava...
U 14:00 nas petnajstak, kreće na uspon ili gdje već. Nemaju baš svi opremu, ali da se malo prošeta, pa dok ne postane čupavo bez opreme. Negdje na pola puta, dolazimo do križanja za Veliki vrh i Kofce Goru. Ostatak ekipe se vraća dolje: Tomislava, Ivana, Marija, Maca...  A drugi dio: Zijo, Đođo, Pauk, Vjeko, Leo, Demon, Jura i ja nastavljamo gori prema Gori dok... Yovo spava.
   U 15:40 smo na vrhu Kofce Gora 1967m. Uslijedilo je zadovoljstvo i dobra zezancija. Osmijesi na svim licima i pokoji gutljaj rakije u znak proslave uspona.




Spuštamo se dolje. I silazak traje jedva dvadesetak minuta. Eee da je gori ko doli.
   Po povratku u dom, uslijedila je nova tura sušenja uznojenih „brzosušećih“,  što markiranih, što Lidlovskih, što markiranih i sekndhendaških planinarskih prnja. Uh koliko pridjeva!?! Druženje se nastavilo dugo u noć, sve do 23 i 30 po mojim spoznajama. Naime ja sam otišao leći već oko dvadeset časofa.
   Probudio sam se rano da bih ugrabio bar jednu od dvije sreće. Čist wc i malo mira. Ivana je već budna, a uskoro ustaju i ostali. Zijo je najavio polazak na vrh za osmicu, no sudeći po ustalima, uslijedit će barem jedna, ako ne i dvije prolongacije. Tako i bi. A i vrijeme vani je ajme ti je nama. Otvorio sam vrata da bi vani u snijeg bacio ogrizak od jabuke i jedva sam zatvorio vrata koliko puše. Ali istina bog, vrijeme se proljepšava. Kao da se pomalo i sončece probija. 
  Nakon druge prolongacije, krećemo na Veliki vrh, pa kud stigli. Idemo polako u koloni. Snijeg u početku nije dubok, vjetar ga je obrijao, propada se vrlo malo. Ispred nas su dva slovenca koji nam lagano prte stazu ( na našu sreću), ali s vremenom (na našu žalost) skreću na neki svoj put. Počeli smo se izmjenjivati na čelu, jer zamorno je stalno prtiti. Ide se relativno lagano. Tempom koji usporava samo prćenje, tako da je brzina hoda svima podnošljiva. Preispitujemo puteve, Zijo viče sa sredine kolone da propustimo jednog slovenca koji je krenuo s nama na put, da nas vodi i povremeno prti. Što nam nije teško palo. Međutim, ekipa s kojom je Slovenac krenuo, viče mu da se vrati i krene iza nas, nekim njihovim putom. On se vraća, a s njim tim putem odlazi i Vjeko. Istina, taj put je bio već isprtit, ali bojim se pretežak za većinu iz naše grupe, osobito za neiskusne djevojke bez opreme. Umjesto nastavka putem kojim smo krenuli i koji bi ovim tempom, koji unatoč mijenjanju, usporava iznimno naporno prćenje dubokog snijega, trajao sigurno 4 sata, usuđujem se govoriti i predlažem ekipi da udarimo cik cak žljebom poviš nas, s čim se Zijo i ostatak ekipe složio.  Pomislio sam da bi ovim putem, više članova ispenjalo do grebena. Dio ekipe je tu radi vlastite procjene rizika i umora, odustao i krenuo prema domu:  Jasmina, Tomislava, Ivana......................................  A Đođo, Jura, Zijo, Demon, Leo, Fabris, Kristina, Veronika, Marija i ja, nastavljamo cik cak prema gore. Visine snijega su na nekim dijelovima bile sigurno i gnjurcu preko ... koljena , a propadalo se i do testisa.  A valjda je baš to trebalo da izlet bude do jaja. Cik-cak, cik-cak! 




Kako vrijeme odmiče, činilo se da ćemo biti gore tek u cik zore. No korak po korak, korak po korak i stiglo se na greben Košute.




 Zijin sat je pokazivao oko 1950m. Iako je gore puhao snažan vjetar i u jednom momentu sam pao ničice pred Pred Mariju i opizdio se u čašicu od koljena. Lijepo je bilo vidjeti pogled na drugu stranu prema Austriji. Bilo je tako hladno da su Juri i meni u trenu baterije na mobitelu i fotiću otkazale poslušnost. Taman da ovjekovječimo ovaj uspon na za uspomenu.  Djevojke nisu mogle sakriti oduševljenje. Ovo im je najveća visina do sad. Veronika, Kristina , Marija i ja se vraćamo dolje. 




Ne bih bio miran nastavljajući sa dečkima dalje, ne znajući da su se one sretno spustile dolje.  Zijo, Jura, Leo, Demon, Fabris i Đođo nastavljaju grebenom dalje na Veliki vrh i tamo su za kojih desetak minuta. Nije im preostalo još puno visinske razlike, tek stotinjak metara, ali greben je šiban snažnim vjetrom i dereze je kako Demon kaže trebalo dobrano zabijati da te vjetar ne odnese. Svaka čast dečki!   
slika




I Vjeko je bio na vrhu. Barem je tako rekao po silasku. (smješko)
  Svi smo se dolje živi i zdravi spustili a to je najbitnije od svih uspona. Jer kako se uvijek kaže, planina može čekati.
   Ovaj izlet u Sloveniju je došao u pravom trenutku.  Čini mi se da društvo dugo nije bilo tako živo i brojno i šaroliko i po iskustvu i po godinama a i spolu. Dvadeset dvoje ljudi iz PD iz Đakova u Sloveniji, nije mala stvar vjerujte mi.  
   Nekima je ovo bio samo izlet. Neki su se prvi put susreli sa pravom planinom i to po zimi. Vidjeli kako stoje sa svojim strahovima, afinitetima, mogućnostima, nedostatkom opreme ili iskustva a možda samo i htjenja za nečim višim u smislu osobnih planinarskih izazova. Neki su se po prvi puta susreli sa derezama, barem malo iskusili cepin u rukama i to je dobro.
   Zimski izleti u visoko gorje su teži, opasniji. Iziskuju više napora ali podižu adrenalin u nama. Snijeg daje neku dodatnu čaroliju a prizori (bar mene) podsjećaju na prizore sa božićnih čestitki i razglednica koje sam kao klinac gledao u toplini kuće.
Daj Kiki ne seri! Dobro neću više.

Fala Ziji na organizaciji odličnog izleta!