Konjuh planinom

29-30. Listopada 2016

     Ovaj prekrasan vikend se morao iskoristiti i otići negdje u duhu one Čorbine pjesme: "Pobeći negde, daleko što dalje, gde ne trebaju pilule za spavanje". I tako ti mi pobjegosmo u Tuzlu. Naš plan za ovaj vikend je bio Čvrsnica i Ljubuša al pošto smo spali na samo mog Pola kojem iskače šina pomalo i na kojem mi je lakše izbrojati dijelove koji rade ispravno od onih drugih, bilo je pametnije otići u Tuzlu a ne u ovaj put u ipak daleko Duvno. Ma bitno da je Bosna pa kud puklo. Moram priznati da sam teško nagovorio Brunu i Lorena da uopće idu u Tuzlu, tj. oni su bili vrlo ustrajni da me nagovore da ipak odemo na Čvrsnicu. Ana je čekala zapeta ko puška da ju pokupimo i da ode negdje bilo gdje a Bariša je bio rezolutan, rekao je da mu se u Tuzlu ne ide. Bariša, ne znaš šta si propustio. Ispo si konj. Uh!  Poslije mi je rekao da je čim spustio slušalicu razmišljao o tome da ode u Tuzlu makar i autobusom.  

   Iskreno, sve što sam prije ovog izleta znao o Tuzli je da tamo nisam nikad bio i da tamo ima planina Konjuh a jedina asocijacija za riječ konjuh za koju sam samo znao, je da postoji prezime Konjuh u Đakovu i da, ima ona Osječka tenisačica i to je sve. Prije polaska sam ukucao Konjuh wiki i na prvoj slici vidjeh nešto šumovito. Uf reko, samo da cijela planina nije šumovita kao naš odšumenevidišdrvoPapuk.

  Krenuli smo za Tuzlu oko 13:30h, kad smo pokupili od Anine mame prljavi veš koji joj je njena mama poslala da joj Ana opere jer joj je kaže dosta njenog studiranja i prljavog veša i sad će ona njoj slati veš iz DJ pa da vidi kako je to kad ti dijete stalno studira i ti mu pereš veš. Ništa, mi to utovarismo… Šalim se, pa niste valjda stvarno pomislili da je Anina mama tako osvetoljubiva? Joj, joj! Pa poslala joj je planinarsku opremu koju Ana drži kod kuće, da se ima ušta presvuć i obuć ko prava proleterka, ovaj planinarka.

  Stigosmo do Aninog stana za oko 2 sahata a potom odlazimo u malu šetnju Tuzlom i u potragu za mjenjačnicama koje smo pronašli netom poslije zatvaranja, tako da nam je Ana bila Žderićka i minjala nam pare po najboljem kurs(k)u. Taman je nekako i vrijeme prošlo u tom odanju i cuzi pa smo potom ošli na svečanu akademiju, ilitiga proslavu 65 godišnjice PD Tuzla.

Na platnu si nam prikazivali njihovu povijest u slikama a jedna njihova članica je dosta toga i pročitala o samoj povijesti PD Tuzla.

Za kraj nam članovi mješovitot UKUD-a „Zvonko Cerić“ otpjavali pjesmu "Konjuh planinom", o partizanima koji su sahranili svog drugara, husinskog rudara na vrhu Konjuh planine. Moram priznati da sam se osjećao kao pionir (ne Subotica), slušajući partizanske pjesme uživo a to nisam doživio preko pa skoro i 30 godina. Nekada je to u HR bio sastavni dio svake manifestacije, dana republike i drugih državnih praznika ali davno to bijaše. O tempora, o mores! 

 Nakon akademije, koja se održavala u prostorijama katoličke škole, bila je priređena zakuska za sve goste svečane akademije pa smo malo ćelabrcnili i raspitali se kod domaćina gdje se trebamo sutra nacrtati ako želimo ići na uspon na Konjuh, a želimo. Kad smo se napapali i izupoznavali se sa domaćinima, odlazimo do grada na pićence da upoznamo malo noćni život ZleTu itd…

   Subota, rano buđenje jer nam treba nekih sat vremena do Hotela Zlaća, mjesta odakle idemo još s autima do točke odakle nam počinje uspon. 

Stigli smo tamo nešto oko pola osam pa smo čekali ostale da bi išli svi skupa gore. Bilo nas je ukupno tridesetak, od toga 8 iz Osijeka i nas četvero iz Đakova, prilično dosta ekipe iz Slavonije a trebali su doći i Županjci, no oni su okasnuli pa se na koncu nisu ni penjali.

Slika uz slap

   Oko 8:40 u dvije ekipe, od kojih jedna ide na lakši uspon na Veliki Konjuh a vodi ih Dragan Markelić a drugu u kojoj smo bili nas četvero je vodio neupamtihmuprezime Ivica.





  

   Suprotno od onoga što sam očekivao i nakon vrlo kratkog dijela odakle se ne vidi bogzna što,







uspon vrlo brzo izbija na grebenski dio od kojeg se neprestano pružao lijep pogled na okolne vrhove  a nije bilo ni bezazleno što se tiče strmine uspona.

Vrlo interesantni Alepski borovi nam krase put

   Nakon nekoliko kraćih odmora, prvo smo stigli na mali Konjuh. Pitao sam se zašto mali Konjuh ne nazove ždrijebuh? Nitko me nije shvatio ozbiljno a ne znam zašto!?!



                                                                  Na Ždrijebuhu, 1100 nmv

Put kojim smo došli

Nakon pola sata, taman nešto prije 1h smo stigli i na sam najviši vrh. Na vrhu je spomenik Peji Markoviću, husinskom rudaru i partizanu koji je tu sahranjen nakon što je bio ranjen u borbi u drugom svjetskom ratu.



Nakon slikavanja, krećemo dolje, opet prilično strmom stazom, što kad smo već tu, iskorištavamo za vježbanje pada na gluteus. Ana je bila najustrajnija. Uspon i silazak je trajao nešto manje od 6 sati.        Kad smo spustili, otišli smo u jednu Vilu. Nešto što izgleda kao planinarski dom, gdje smo se okrijepili s pivama i skoro izgorili uz kojeg smo se prvo smjestili što bliže a poslije smo bježali što dalje od njega koliko nam je bilo vruće. Nakon okrijepe, zahvaljujemo domaćinima na gostoprimstvu, druženju i vođenju po ovoj lijepoj planini i pozdravljamo se do sljedeći put. 

   Iskreno se nadam se da neće proći puno vremena dok ne nagovorimo ostatak DJ ekipe na odlazak na ovu planinu koja nam se nalazi na samo dva sata od Đakova. 

  Nedjelju smo još malo prošetali i upoznali neke od zanimljivih detalja u Tuzli kao što su panonska jezera:







popili kaficu u Hotelu na 22 katu odakle se pruža pogled na cijelu Tuzlu a poslije kave, odlazimo na Tuzlanske ćevape u pivnici koja se nalazi u sklopu Tuzlanske pivovare. Ajme što smo se ubili. Ja sam pojeo dvije proporcije.



   Poslije ćevapa smo se ubrzo  rastali sa našom sugrađankom koja ostaje u Tuzli, tražit pare u knjigama. Iskreno se nadam da će ih i pronaći.

   Fala Ana na pruženom gostoprimstvu, društvu i upoznavanju ovog zanimljivog grada u kojem još nismo bili do sad.

Božica! 

Zimski Konj, UH!

   Slovenija propade, Bosna se uzdigne! Eh, kad će to bit, he he he! Mislim u izletovnom smislu je tako ispalo i fala Blogu da je. Malo je falilo da i Bosna šaptom pade, kakve su kataStrofične meteorološke najave bile od kojih mi se više bljuje pa sve si razmišljam da sam postao meteopat*, osoba koja pati od preuveličanih vremenskih prognoza ružnog vremena. Svako malo ružnije vrijeme najave kao da će kijamet, za one koji ne znaju, kijamet Tur. je kraj svijeta ilitiga apokalipsa. Ok, uvjeti na cesti nisu bili baš najsjaniji ali nije baš tak kako se najavljivalo. No, pustimo mi naše Vaku(o)le i njihove kijamete.

   Kako rekoh u Uvodiću, izlet u Sloveniju se odgodio do daljnjega a ovaj vikend se morao kvalitetno ispuniti sa nekim izletom, tako da smo se skrpali za dva auta. U prvom kojeg je vozio Leo umjesto Hanera, bili su njih dvojica, Demon i Bariša a u drugom, Lovren, Sonja i ja i kasnije Ana. Demon je nekako upao u zadnji train, izašao je iz naše Whatsap grupe jer smo neozbiljni i ovaj izlet mu je zapravo bio test da vidi oćemo li se uozbiljit i zapravo smo se osjećali kao pod povećalom. A pod povećalom zapravo nikad nije laško bit.

 Počeli smo prilično neozbiljno, pivo koje smo kupili za odredište, popili smo usput što je najjače i sam Demon je pio. Anu smo pokupili oko 9h i krenuli put doma Javorje, do kojeg smo se nadali da ćemo doći do kraja sa autima. Prilikom traženja puta za dom, malo smo prvo produžili iza Kladnja umjesto da skrenemo prema domu a to je ujedno jedini prigovor domaćinima. Bilo bi lijepo da stave jednu planinarsku oznaku i znak skretanja na glavnoj cesti u Kladnju a poslije kad se skrene tu i tamo na raskrižjima do gore. Mogu se klad(nj)iti da bi puno manje auta lutalo tražeći di je dom.

    Auta smo ostavili u Goletićima, gdje smo nadopunili zalihe žutog eliksira života. Od tog mjesta, pa do doma Javorje koji je na 1002m, imali smo oko sat vremena hoda a neki i manje. 

  Stigli smo u pomalo šugavo vrijeme za ozbiljnije hodanje a dobro za zabavu. Dobili smo za spavanje dva bungalova na katu. Prvi TIK pokraj drugog a drugi TAK pokraj prvog.

Od naše sobe u kojoj smo bili Sonja, Ana, Leo i ja, se odma napravio kafić Uzdravlje. Neko je reko, da se osjeća ko da smo na ekskurziji a nismo li zapravo?

     Leo je izvadio svoj mix kobase, slanine i sira pa se navalilo na to i eliksir i tako sve negdje do oko sedamnajstice, kada odlazimo dolje u dom, na dogovoreni gra i mjesto za stolom koje čeka samo na nas. Tamo je već bila ekipica od tri dečka koji su se vrlo spretno i brzo uklopili u naš razgovor te nas počastili a u razgovoru telefonom sa ostatkom njihove ekipe koja malo kasnije pristiže, naručuju još pića ekstra za nas. Da B i H riječ!

Majko mila Kiki, pa vi stalno o jelu i piću? Pa kaćete odat?

Pa od čeg se živi draga ti boga već od ića i pića? E svašta!

  Ubrzo, tj oko dogovorenih pola 19, stiže i grasulj i to rođo moj, veli mi Sonja prije toga, sva ushićena i radosna što ću i ja moć' jest gra, da se sav grah zapravo kuva bez mesa, pa se onda meso doda kasnije. Aaa misle moji dragi zemljaci i na nas vegetarijance što me jako razveselilo. Znaju oni ako se meso doda ranije, da em ga neće moć jesti brojna populacija planinara vegetarijanaca, osobito Bosanskih kojih nas je sve više, tako da nas je sad već oko 0.000002 posto populacije a još prije 10 godina nas je bilo 0,000001. Druga stvar, grah neće poprimiti onaj napušeni okus mesa kojeg ne vole baš svi a posebice nepušači, pa čak i oni koji jedu meso, (koji su to Kiki?!?) tako da je meso najbolje dodati poslije i mirna Bosna!  Zaključak: nikad bolji grah u kojem nije zajedno kuvano meso nisam kušao pa ni danas. Okusom je predpostavljam isti kao i onaj u kojem je kuvano "a nije". Mljac! Prava poslastica za vegetarijanske, nostalgičneštovišenejedumeso, pasuljske graholjupce! I da, pitao sam se, kako to da se u Sloveniji kaže pasulj u Hrvatskoj grah a u Bosni opet pasulj, pa u Srbiji pasulj, pa u Makedoniji Gravče. Tako mi cvekle, šargarepe i praziluka, ništa mi nije jasno.

      Nakon izjedanja delicija, odlazimo u staklenik ispred doma u kojem su uokolo klupe a u sredini "za promjenu", veliki roštilj. Nedugo potom, stiže i ostatak Tuzlanske ekipe sa nekoliko kesa punih čaša i Bambucha za koje smo tek tad skontali da su pivske dvoguze. Kuvar se baca na roštilj. Ne, nije se doslovno R.I.P.io, nego baca meso na žicu i počinje roštiljada. Ko je osto gladan, nije bio u stakleniku. Družimo se ko da se znamo ko zna od kad, a znamo se tek nekoliko sati. Bez uvrede ijednoj zemlji u regionu al ovo se ne može doživjeti baš svugdje. Pušta se Pušenje, pjeva se, pričaju se vicevi, smijeh na sve strane i tako sve negdje do 23 i nešto, kada nas većina odlazi u vreće a ostaju najuporniji, Lovren i Demon i Tuzlanska ekipa.

Mogli smo i mi ostali ostati još duže i družiti se, ali nismo htjeli bit neozbiljni pa smo odlučili ići ranije na spavanje, da se možemo naspavati i odmoriti, ne bismo li na sutrašnje hodanje krenuli na vrijeme a i ipak smo mi pod povećalom. Valjda ćemo na taj način zadovoljiti Demonove stroge norme ozbiljnog ponašanja i možda ga privolimo da se ispovraća u našu grupu, da zajedno uđemo ozbiljniji u 2017-tu, da se družimo, da zajedno budemo ozbiljni, da se, da se jede prase.

  Nedjelja, 15.01. buđenje oko pola 8. Naša soba je budničila već od 7 i nešto, odlazim do njihove, Bariša leži, Haner, Lovren i Demon spavaju.

Demon spava u odjeći. Pa da, šta će se skidat kad će se u jutro ponovo morat oblačit, nije budala?!? Izgleda, ko da ga je malo privarilo juče. Da sam ga uslikao, bio bi to sjajan poster za film koji još nije snimljen, Mamurluk 4 dio.

     Oko pola 9 smo se pribrali i mi a i Demon i krećemo na vrh Bandijerka koji se nalazi na nekih 45 min od doma. Sve daljnje ture su nam previše s obzirom na visine snijega i zaključujemo da bi nam ova najviše odgovarala da bi mogli na vrijeme stići u pivnicu u sklopu Tuzlanske pivovare i na ćevape a i dosta nam je više ovog asketskog načina života.

   Vrijeme savršeno! Pogled idiličan na sve strane.

Suncem okupana... joj daj Kiki ne seri s tom poezijom više. Dobro, bilo je stvarno lijepo. Nailazimo na tragove koje slijedimo, sve do zadnjih desetak min uspona gdje prestaju. Veri strenđ! Neko je išao do gotovo samog kraja uspona i okrenuo se netom prije vrha!?! Mi nastavljamo dalje po tragovima životinja koje nastavljaju prema vrhu i eto nas gorika.

Ostajemo na suncu oko pola sata uživajući u pogledu na planine. Radimo skupnu fotku,

jedemo čokoladu i šta nam još preostaje nego da šutamo snijeg i guštamo šutajući ga, osvećujući mu se za uvjete na cesti.

Znam, vrlo neozbiljno od nas, al moramo nekad i neozbiljni bit, bar kad mi, odnosno Tito to Demone odlučiš umjesto nas, jel tako?

  Pogledajte ga samo kako se ovdje ripio u snijeg, prilično nezrelo za jednog medicinskog tehničara zar ne? Srećom, Haner mu je pomogao da ustane. Da, nije se lako u jutro sabrati kad si se juče oduzeo, to se događa i ozbiljnima.

   U 10 sati krećemo dolje ka domu i stižemo oko 10 i 20. Lagano se spremamo, pozdravljamo se sa našim domaćinima i pravac prema autima, pa za Tuzlu na ćevape.

   Veoma ugodan ambijent u ovoj Tuzlanskoj pivnici. Svi odreda (osim mene) su jeli ćevape, koji su kako vele, bili vrlo ukusni a svi koji su juče pili umjereno, priuštili su si i jedno nefiltrirano pivo. Jedino je Demon pio Pepsi, kaže neko mora ostat i normalan. Upravo to je ono što volimo kod njega, taj glas razuma.

Pozdravljamo se sa Anom i polako odlazimo za naše Đakovo.

    Koliko mi je god žao što je naš izlet i predivno druženje brzo proletilo, radujem se vrućem tušu (hm...) i svim onim drugim malim stvarima koje se u civilizaciji podrazumijevaju i o kojim smo svakodnevno ovisni a da toga nismo ni svjesni. S vremena na vrijeme gledamo kako bi zgiljili od njih, da bi im se ipak ponovo vratili i veselili im se ALI na vrlo kratko… Jer takvi smo mi planinari, najviše smo svoji kad smo u planini, daleko od kuće.

 Hvala sjajnoj ekipi iz Tuzle i svima koji su zaslužni za sjajno proveden vikend u domaćoj atmosferi. 

  Riječ je Kikijeva

Blog

ponedjeljak, siječanj 16, 2017

Planine#dobra_ekipa#pivo#rakija i tako u krug

     Znate li onaj osjećaj… 

Uh, odma pitanje na početku, ljudi to ne vole Kiki. 

Ali moram tako početi, uostalom ko kaže da je mene briga šta ljudi vole i budite sretni što nisam upitnik stavio u sam naslov ko naši portalski nadrinovinari. 

Da nastavim… Onaj osjećaj kad ti stara kaže:

"Ma kud moj sinko iđeš po ovom božjem ledu? 

Kiki, samo tvoja stara kaže iđeš. 

Ama nije to poanta ljudi

"U Sloveniju mama." Odgovaram ja.

 "Ajde bogati nemoj me zajebavat!!! Mislila sam po ovom božjem ledu."

Majko moja, ako je ovo božji led, kakav je tek vražiji?!?  Kad krenemo po vražijem ledu, e onda me molim te opomeni. P.s. Ne bi joj ni rekao da idemo po vražijem. Nego sam joj reko, kako ti se uvijek da opominjati me?  Kao da to činiš namjerno da imaš onaj alibi da mi poslije kažeš JESAM LI TI REKLA DA NE IĐEŠ, a znaš da ću baš 





Moja stara je pismena al srićom nije prisutna u virtualnim vodama (boji se vira), pa ne čita ova moja kako bi ona rekla NADOSIRANJA al imam filing i osjećam to, da se žena dobrano naštuca kolko ju spominjem i to ne ko Ana iz našeg PD-a nego možda ko moj did koji je jednom prilikom štucao 7 dana (s)permanentno. Tako ako vam ikad bude smetalo što štucate nekoliko minuta, uvijek se sjetite da je moj did štucao 7 dana i da je osto živ, doduše ne zadugo. No dosta o mojoj mami i didu, ajmo sad malo o njenom sinu.

   Toza, Pinta, *žena na brodu, čitaj Sonja koje se ne možemo riješit jer je u boljoj formi od nas pa ju moramo vodit  svugdje i kao četvrti, od moje mame sin razmetnikojegstalnonegdjeđavanosa, smo se našli u Piccolu na par finih pivi, gdje nam je Toza izložio svoj genijalni naum, da zbrišemo negdje dok je još 2. Mi smo se u čudu snebivali na tu ideju čitavih 0,0002 miliamper fahrada u sekundi i pitali DI? Ma negdi kod Sloveniju. Ne moramo se nigdje popeti ni na jedan Vršić, samo da se družimo. Zar je to problem? Osnažili smo našu želju sa još kojom rundom fine pive i eto nas putujemo u četvrtak kod našeg kuma i prijatelja Mikca. 

   Na autobahnu nam vjetar Zannussi  naš tj. Tozin rentakar Suzuki. Je*ote, pa stvarno kud nas đava a i vjetar nosa, pa kako će tek duvati na 1500-2000???



   Stižemo kod kuma. Tamo su se slučajno našli susedi Krepovi s kojima gaje dobrokomšijske odnose i ko zna kakve još druge i naš putešestvijaš Vjeko kojeg odaaavno ne vidjesmo. Prvo smo popili svo kumovo pivo, pa smo prešli na domaću IPU a jutro završili sa viskijem na našim bestidnim usnama. Važno je napomenuti da je Viski bio sa božijim ledom u čaši. 

Joj Kiki pa vi stalno ločete!!! 

Ali i odamo, spremno odgovaram ja.

   Odlazimo od kuma negdje oko pola 9. A na planinarenje krećemo u 13:30. Hladno je u mp3 a moje navlačne hlače odlaze u mp4. Patent moje desne nogavice je puko od božjeg leda, tako da pola puta odam gologuz. Dolazimo do zatvorenih domova. U termometru živa pokazuje -12 u zavjetrini, a mrtva još više, tj niže na otvorenom. Nije ni čudo što su domovi zaprti, koje budale odaju po ovom BOŽIJEM LEDU!?! Idemo dalje prema PRŠEVALNIKU, nikako se ne sjećam kako se točno zove vrh a ne mogu ga ni izguglati. Na sedlu se otvara lijep pogled.



Malo slikavamo i odlazimo dalje prema vrhu ali se ubrzo odlučujemo vratiti jer ćemo izgubit dnevnu svjetlost na povratku do auta. Vraćamo se nazad i kod auta smo oko 16:15 pa potom krećemo  u dom na Gozdu. Stalno mi fali taj "V" u Gozdu. Uf onako snen i ohlađen od mirovanja u autu, smrzo sam se samo dok sam došao od parkinga do doma. Zauzimamo našu sobu, gdje se krijepimo sa pivom i rakijom a zatim odlazimo dolje na Ričete i pasulj koji su nam doista prijali onako vrući poslije vanjske temperature. Vraćamo se u sobu i dokrajčimo naše zalihe čudotvornih eliksira i liježemo ranije nego kod Mikca, da nadoknadimo propušteno i malo jasnije pogledamo kapke iznutra.

  U jutro se budim u 6h, nikako zaspat više a oko mene svi hrču i pušu. Ipak uspijevam ponovo zaspat oko pola 8. Taman kad sam sanjao početak nekog seksa, probudi me Toza. Uf, dođe mi da ga ubijem sad, tj tad mi je došlo. Grrrr!. Uvijek se tako probudim. Jednom sam tako sanjao da je naišla baka s s tacnom punom prekrasnih kolača i naravno, taman kad sam htio proždrijeti jedan, probudio se, užas!

   Nakon doručka, krećemo u obilizak planina. Odlazimo do sedla ispod Mangarta





pa do Smrznutog slapa Peričnik nešto prije Aljaževog doma. Ajme kako izgleda! 



Stotine siga vise odozgo i podsjećaju na neke đajantske orgulje ili razjapljena usta neke morske nemani recimo zubaTca. Iznad prvog slapa za kojeg, kao da je vrijeme stalo, krećemo još iznad jer tamo je još jedan slap. Slikamo i tamo ovu zaleđenu ljepotu i lagano silazimo, sjedamo u auta i krećemo put Zagreba. 

  U Zagrebu stajemo u Maslinu, ne što smo gladni, nego da se najedemo i obnovimo sjećanje na ogromne pizze. 

   Stižemo kući, sretni što nas je đava svugdje nosa i vratio kući ili bog... ili Tozin rentakar Suzuki... ili tko već.

   Riječ je Bložja!

P.s. Ptičica ne radi, pa trenutno ne mogu staviti slike na blog, nadopuna later.