Sunday, May 7, 2017

Uspon na Čvrsnicu i Malovan

      Ah da… vratili smo se sa izleta… Naravno, kad se vratim sa izleta da me prijatelji pitaju kako je bilo? Majke mi bude mi glupo uvijek reći da je bilo super, a šta da kažem kad uvijek bude super? Ne znam možda bi trebo lagat? Znaš kad te neko pita kako je bilo na poslu a kako bi moglo bit na poslu? Radiš... manje ili više savjesno, gledaš na sahat i čekaš da vrijeme prođe, e ovo vam nije ni blizu toga, ovdje moliš boga da ne prođe.
 Di ste išli? U Bosnu. 

Aha u tvoj „rodni kraj“. 


Aludiranje na moj osjećaj „pripadnosti“ Bosni bez same činjenice rođenja u istoj je vječita i neshvaćena tema. Pa dobro, nisam rođen u Bosni i štali ko moje sestre i starci nego u rodilištu u Đakovu republici Rvackoj. A ako ćemo o mjestu rođenja, kako objasniti činjenicu da npr. moji starci nisu rođeni u Hrvatskoj, ni njihovi roditelji ni didovi i bake pa vole i volili su Hrvatsku? Neshvatljivo zar ne?


To je drugo. 

Ne, to je prvo! 

Ok, dosadan si više Kiki. S tobom se čovjek ne može ni šalit. 

Može!
   Mda, bilo je dakle super! Ajmo na sami izlet. Kontaktirao sam prijatelja Manju, koji se već jednom ranije ponudio za spavanje u njegovoj vikendici na izlasku iz Duvna. Rekao je da je vikendica slobodna i da će nas rado dočekati ali s nama neće moći kao vodič a niti planinar, jer ga boli koljeno.



   29.04. Subota 
       Krenuli smo se kupiti u 5 sati. Ivu i mene u Čikagi kupi Leo a Demon kupi Mariju i Brunu. Nalazimo se na zapravo po putu, jer mi nismo znali da nas oni čekaju na benzinskoj pumpi pa smo nesmotreno prošišali pokraj njih kroz prozor im pokazujući  srednji prst. Dan je bio kišovit a noć sunčana, šalim se, ne znamo još za noć al ako bude sunčana, neće onda ni biti noć. Iza Travnika prema Bugojnu se kiša pretvorila u bele koke pa smo već pomislili da svratimo na skijanje na Kupres, al kako smo mi to pomislili, snijeg je odma prestao. Damn! Vrijeme je bivalo sve ljepše, smirivala se ta ciklona no i dalje je puhao hladan vjetar i povremeno paduckala kiša. Kod Manje smo stigli relativno kasno za penjanje a prerano za bančenje. Možda smo i mogli na našu prvu zacrtanu destinaciju ali nam je Manjo predložio da ne idemo i ne kisnemo, nego da čuvamo suvu odjeću i obuću sutra za Čvrsnicu. Plakali smo ko (kišna) godina cijelo popodne, tražeći odgovor na dnu boca i limenki al ga nismo našli pa smo odlučili nastaviti potragu sutra kad se vratimo sa Čvrsnice jer nas je već od te potrage zabolila glava. Svidjela nam se Manjina vikendica. Onako uređena sa hrpom antikvitetnih stvari a izvana sa krovom skoro do zemlje, poput kućica koje viđamo u alpama. Svašta nešta (trice) visi po zidovima, s čime se nekad narod služio a danas samo podsjeća na davna vremena. Peć je grijala sve jače i sve smo više osjećali toplinu doma a to je posebno lijep osjećaj kad slušaš kako vani vjetar fijuče. Ok, dobar prijedlog je bio što smo ostali u kući, posebice zbog vozača koji su već umorni od vožnje a i svakako se valjalo odmorit pred Čvrsnicu.

30. 04. Nedjelja

Manjo je došao i skuvao kavu te u par crta objasnio na čega moramo obratiti pozornost pri usponu na Čvrsnicu. Rekao je da je prije desetak dana bila grupa planinara od njih 10 i da se nisu uspjeli popeti na sam vrh. Ma mislim si, koji klinac, pa mi ćemo uspjeti.
Pravac selo Lipa pa pokraj Blidinjeg jezera te između Vrana i Čvrsnice, nekadašnjom cestom spasa za Ramu sve do Masne Luke, koja naravno, s ove strane od Blidinja nije označena putokazom pa smo ju prešišali za nekih petsto metara al srećom, ljubazna i lijepa djevojka u restoranu Hajdučke Vrleti je rekla da se vratimo do kapelice Sv. Ante, iza koje skreće put za crkvu Sv. Ilije i do našeg puta.  Da, s ove strane je stvarno označeno al od pravca Duvna nije.
   Spremamo se za gore a odmah pokraj nas, jedan planinar također sprema stvari za gore. Odlazim do njega, pitamo se... Zove se Goran i bio je na predavanju u Prištini i na putu za ZG, imao je namjeru osvojiti i Čvrsnicu. Ajde reko povest ćemo i njega ili on nas, svejedno je. Al pošto put ne zna ni on ni mi, bogme niko nikoga neće voditi nego ćemo zajedničkim snagama gore. 


  Put u početku vodi kroz crnogoricu i lagano kako se penjemo, sve se više otvara pogled nama za leđima na Vran planinu. 




Dan je lijep, vjetra gotovo da i nema i kako smo više gore, sunce nas više grije, ne bi čovjek reko ha? 


No u cijeloj toj idili, počinju problemi. Problemi s markacijama, koje bi kako nam je Manjo rekao mogle biti zatrpane snijegom a nema ih na drveću od niske klekovine i sve smo teže pronalazili naš put prema Pločnom. Na mjestima smo zaključivali da je marka u nekom smjeru samo po par odrezanih grana klekovine, sve dok ju nismo konačno izgubili. Ništa, Leo je gledao kartu, neki dio slike uslikan na mobitelu ali sve to nije pomoglo.


 Zaključili smo da ako po konfiguraciji terena, moramo udariti drito na brdo pa ćemo ju tamo sigurno ponovo pronaći. Naravno, tim putem smo u nekoliko navrata morali prolaziti kroz neprosječenu klekovinu, što zorno prikazuje ova slika. 


I tako smo se penjali, lagano ne pokušavajući gubiti visinu, 


došli na jedan vrh s kojeg se Pločno moglo fino vidjeti,


no planinarsku markaciju nismo našli. Zaključili smo da se moramo vraćati nazad i gubiti visinu ali da ovim putem nećemo uspjeti doći do vrha, tako da smo stali tu, ravno na moje godište, 1974m. Tu smo napravili planinarsku markaciju na Ivinoj guzi,


 jer Ivi je ovo prvi vrh preko tisuću metara i odma skoro dvije tisuće! Šteta što nismo uspjeli i do samog vrha, al nema veze, ovako ćemo ju 2put tući da ju nagradimo za svaku tisućicu posebno. 
   Pri silasku smo naišli na livadu po kojoj smo polijegali ne bi li se malo ugrijali na proljetnom suncu.

   
 Pri povratku, svraćamo na ušćipke u „Hajdučke vrleti“ i baš su nam fino sjeli uz Tomislav kojim smo se nagradili za naše gubljenje markacije.
  Do Manje je i Goran pošao s nama, da proba barem jednu domaću pivu i da se još malo ispričamo pošto smo se već ovako slučajno i lijepo upoznali pa on poslije ode dalje svojim putem.

01.05.2017. Ponedjeljak

    Za ponedjeljak smo imali nekoliko kombinacija, Vran, Kamešnica, Malovan, na kraju je kocka pala na Malovan. Manjo nas je dopratio do kuće od koje kreće uspon i pokazao gdje i kako trebamo ići i gdje ćemo pronaći markaciju a onda smo se pozdravili s njim uz želju da neće proći puno da mu ozdravi koljeno i da se ponovo vidimo svi skupa na nekoj planinina a vala ovdje ih ima.


   Malovan pripada masivu Cincar a nalazi se u jugozapadnoj Bosni. Leži na prostranoj visoravni između četiri najveća kraška polja u BiH: na jugozapadu Livanjsko polje, na jugoistoku Duvanjsko, na sjeverozapadnu Glamočko i na sjeveroistoku Kupreško polje. Najviši vrh je istoimeni Cincar sa 2006 metara a najistočniji prema Kupreškom polju je Malovan sa 1828 metara, e baš na taj Malovan smo mi krenuli.
  Imam dojam da je planina Malovan totalno zapostavljena od planinara. Vrlo rijetko ju nalazimo u planinarskim putopisima po internetu. Možda je jedan od razloga i minska polja kojih navodno ima. Ne znam, nije ni bitno ali meni je drago da smo odlučili zaNJ.
  Uspon kreće sa nekih 1150 metara i prvim dijelom se ide livadom, pa kratko kroz rijeđu šumu a onda počinje relativno strm uspon koji više ne staje do vrha. 


    Kako se penjemo, sve više puše ali se i iza nas otvara pogled na Šujicu, Kupres, sve one planine koje nas okružuju. Čvrsnicu gdje smo juče bili, Lijevo iza Kupresa Plazenicu i Stožer. Puše sve više i više i u jednom momentu mi je da izvineš kuro tako ozebo da sam pomislio kako se penjemo na Kurozeb. Ne, nisam vulgaran, naime tako se zove još jedan od vrhova u sklopu ovog gorja. 

I evo nas gore. 



   Našli smo malo zavjetrinu ispod samog vrha, polijegali po suvoj travi, te sigurno pola sata uživali u pogledima koji su nam se pored maloprije navedenih vrhova sa južne strane, sada ukazali sa zapadne strane: Vitorog u pravcu Šipova, ostali vrhovi masiva Cincar, dakle i famozni Kurozeb, te sam vrh Cincara. U daljini Šator i Staretina, pa masiv Dinare, odnosno jedan od njenih vrhova Kamešnica a još dalje Troglav. 





 Manjo nam je rekao da će nam trebati oko dva i pol sata do vrha, al mi uvijek tjeramo neke svoje brzine uspona i rijetko stajemo, tako da smo gore bili za jedva nekih sat i pol. 
    Doista lijepa nagrada u vidu pogleda za tako kratak uspon i nepravedno zapostavljena planinarska tura.



 Markaciju nismo pronašli na kamenu gdje nam je Manjo rekao, ali nije bilo ni bitno. Uspon je tako jednostavan da se stvarno nema kamo zalutati, eventualno u neko od preostalih minskih polja a u tom slučaju bi neko ko bi nas gledao odozdo dok se penjemo, pomislio da skačemo od sreće što smo na planini.


  I eto, još jedan lijep izlet je iza nas, zabavno druženje i već se pitamo: "A gdje ćemo sljedeći vikend?". 

Božica 

Željko Sabljić Kiki