Tko rano rani, dvije sreće grabi Al' ćud nikada

 

Priča koja je prethodila visibabama

     Ovaj siječanj sam dosta išao hodati. Valja skinuti kile od prosinca i prethodnih mjeseci. Najčešće hodam po gradu ali još mi je draža tura hodati u Pisak ili do Arduševca daleko što dalje od ljudi i ispušnih plinova. Najčešće kad idem do Piska, odredim si da ću hodati 10km. 5 tamo i 5 nazad. Matematika mi je uvijek išla ako sam imao od koga prepisivat'. Nekako još u kući sam imao filing i osjećao to da će me naćerat srat'. Ma rekoh sebi najbolje da ponesem maramica. Kukuružnjaka više nema a i znaju porezat po guzici if you know what i mean.

   Hodam ti ja tako kad taman na pola puta između Zokovice i kuće govno kuca. Nema nazad Kiki, pruži malo taj korak, izgleda da ćete Bog u šumu okrenut. Skrenem u šumu i već na samom puteljku primjetim kako se mrda zemlja od krtičnjaka, brzo stanem al stane odma' i ona. Upalim kameru na snimanje i čekam... Jbg osjetila je moje vibracije i odma je stala. Kakva samo osjetila imaju ti ćoravi smradovi? Pitam se osjeti li sada da me tjera srat? Obavezno pogledati video do kraja.

   Već nakon doslovno desetak metara od susreta s krticom nailazim na visibabe. Uvijek me obraduju i imam jednu prijateljicu s kojom sudjelujem na otvorenom prvenstvu u slikanja, slanja, objavljivanja prvih vjesnika proljeća. Mislim da ju sad šijem par godina već. Jasna Kalman

    Obavio sam svoju građansku dužnost i nastavio dalje šumom dok nisam izašao ponovo na cestu. Lijep je taj Pisak. Lavež pasa... Ćuka il' netopira nema. Ošli su na skijanje na Kupres. Vjetar šuška sa preostalim lišćem na drveću.

Joooj daj Kiki prestani srat više.

Dobro, dobro.

     Moramo smislit' neki turistički slogan tipa: Dođite u Pisak! Nigdje se nećete naspavati ko u Pisku. Ljudi su tol'ko gostoljubivi da vas čekaju s madracima već uz cestu da si možete prileć'. 

Neee! Nisu to Piščani stavili uz put. To možemo po svojoj prilici zahvaliti manjinama. Onima što kupe amburatore i mariniju po kućama i čiste vaše tavane. Oni su zaslužni za ovakvo gostoprimstvo.

 Dormeo, svaka ćas!

Božica!

Kasni pubertet

 

Davno nisam ništa pisao i sad mi je moram priznati malo i neugodno. ‘Nako pitam se da li ja to uopće više znam?

Tebi da je nešto neugodno??? Ha ha ha! A šta se tiče pisanja, kao da si do sad znao?

Mda, pa dobro, bar sam mislio da imam nekog dara za to?!?

Moš mislit!!!

Dobro, da sam tražio dozvolu tebe, ne bi nikad ništa ni napisao.

Možda bi bilo i bolje.

Jebe mi se, ja ću svejedno nešto napisat.

  Nekidan si kontam slušam u svatovima pjesmu od Dine Merlina: “Ajde noćas mi dođi, svega mi donesi.”

Imao sam 15 godina i ja majke mi nisam kontao o čemu on piva?!?

  Zvat picu kod sebe i reći joj da večeras dođe i da ti donese svega. What? Jebo te pa valjda bi on nešto tribo priredit' ako ju već poziva. Ja sad razmišljam šta bi ona tribala donit' k'o crvenkapa u korpi a uopće mi na pamet nije pao sex. Ima toga još u jednom dijelu kaže: “Meni je mnogo a tebi sitnica…” Kad si danas to prevedem ispadne k'o ona daj mi pičke znam da imaš.” Ili što mi je jedan rođak u Bosni reko za jednog mog rođaka jedne prilike kad je molio ženu da mu da onu stvar rekao: “ Daj mi bona ne’š u njoj kupus kiselit?!?!” Da, jer da joj je tribala za kupus kiselit, onda bi donekle i imalo smisla što mu ne da. Jer kiseli kupus sa dimljenim mesom je bio vazda delicija. E pa ta je stvarno vrh.

   Nego kako ja to nisam kontao tad sa 15 godina e pa to mi nikako ne iđe u glavu? Dečki stvarno ulaze kasnije u pubertet a kad uđu, nikad van.  

Božica!

Vaganski vrh

    Dugo je prošlo od kad sam prvi puta bio na Vaganskom vrhu. Bilo je to u samim počecima mog planinarenja i bilo je tu i adrenalina jer nismo ponijeli dereze a palo je malo snijega ali onako stvrdnut, bilo je dovoljno da se dobrano uznojimo prteći jedni drugima put ali sve je prošlo kako treba i evo me ponovo na mjestu sreće. Ovaj put u nešto manjem broju, latini su znali reći tres faciunt kolegium, trojica čine društvo i to je jedna lijepa brojka i idealna za donošenje odluka a i za ne pretovariti jedan manji auto i naravno podijeliti troškove. 

   Krenuli smo u petak poslije posla i ideja je bila da spavamo u Domu na Paklenici kako smo i najavili domarki Ireni, ali budući da kiša nije prestajala i bilo nam je žao ali smo morali otkazati noćenje jer si jednostavno nismo mogli priuštiti da se smočimo do gole kože noć prije uspona na vrh. Srećom u Starigradu ima dosta apartmana i apartmančića za iznajmiti pa smo si iznajmili jedan po preporuci vlasnika obližnjeg kafića. Otišli smo se smjestiti i za nekoliko minuta smo se smjestili. Simpatična gazdarica nas je u upoznavanju i razgovoru toliko puta blagoslovila da sam joj skoro rekao da joj nećemo ni platiti za smještaj jer će joj bog to sve platiti.

 Za razliku od juče u jutro je osvanuo prekrasan dan i uputili smo se ka domu u 7h. Ovaj potok koji u gornjem toku ne presuši i za najvećih vrućina je neprestano šuštio pokraj nas i čovjek ima dojam da je dovoljno samo slušati taj žubor i da uopće ne žeđa ili zapravo i ne žeđam zato što smo gotovo cijeli put zaklonjeni hladom šume. Jedva čekam da se bućnem u njega kad se budemo vraćali s vrha a i nekako računam da je pored onoliko blagoslova, nemoguće da se ne uspijemo popeti. Jednostavno je to golema količina pozitivne energije koja će nas sigurno pogurati do gore. U domu smo oko 9h i napokon upoznajemo relativno novu domarku oko koje je se digla medijska prašina iz razloga što je riječ o ženi i o takvom radnom mjestu. No riječ je o iskusnoj planinarki koja je već od ranog djetinjstva pohodila planine i kojoj je priroda prirodni habitus. Irena nas je odgovorila od ideje kružne ture radi kako kaže snijega. Nije stvar u hodanju u derezama nego bi propadali jer se već dosta topi. Nagovorila nas je na Lipu stazu, najkraći put do gore i istim putem nazad. Lako ti nas nagovoriti, u glavi nam je kako da se što prije domognemo pive u domu i toplog obroka. Damjan je nosio kartu ali Yovo ko Yovo, stao na čelo i udario nekim svojim putem i ne skrenusmo mi di trebamo nego preko Buljme pa na Struge. Nije se to ispostavilo lošom opcijom ali to smo skontali tek kasnije. Bio je i sunca i vjetrića i hodali smo u kratkim majicama a nismo se previše znojili. Oko ... smo bili na vrhu i tamo smo zatekli simpatičnu ekipu iz Zagreba iz koje naravno skoro nitko nije iz Zagreba pa smo se uzajamno poslikali. Kad smo u povratku nabasali na Lipu stazu, skontali smo da je bolje što ju nismo penjali i odozdo. Sipar je i prilično je strmo i mislim da dvaput tom stazom u istom danu i nije baš tako lipo ići ma koliko se staza zvala lipom. Kad smo došli do doma, prvo smo se osvježili u bazenčiću kojeg puni ta mala rječica i osvježila nas je ajme. Bio je pravi izazov okupati se u njemu al mi smo taj izazov prihvatili objenoške. U domu se skoro sve pojelo, bilo je puno gostiju tako da smo jeli svoje zalihe al pili smo njihovo pivo. Dosta smo se ishodali tu subotu, tako da smo nedjelju ostavili samo za spust do Starigrada i kupanje u moru a u povratku smo stali u Karlovac na pizzu.

  Lijep izlet i zabavno društvo kao i uvijek.

 

Božica!

Šta je pristojno ponašanje i di su granice istog?

Staaari post izvađen iz naftalina..

     Sigurno ste stotine puta bili u nekom javnom veceju. Pod javnim, podrazumjevam i vece koji se nalazi u kafićima. I naćera te neka nužda i uđeš u takav vece i recimo pišaš. Nu, nat'ra te i prnit... Pa šta? Da, ali prnit je sramota. Posebice ako te neko čuje. A ti u tom momentu ne znaš jel neko još osim tebe u veceju. I onda lagano uklučiš sva ticala...i uši i nastojiš odgonetnuti ima li koga. Čuješ neke ženske glasove a ti si u muškom veceju!?! Pogledaš gore i šta vidiš? Klasičnu uštedu materijala?!? Fali onaj jebeni red cigala koji te odvaja od ženskog veceja. I šta sad? A tebe tera prnit...Vrijeme prolazi... A prdavac neumoljivo kuca na vrata. On ne pita di si ti... Na izložbi, u kinu, u školi, na misi? On se ne brine da li smrdi. To nije njegov problem. On samo  OĆE VAN I TO OĆE VAN ODMA'! I sad si ti misliš, tu pored su neke pice (zašto baš množina? Pice uvijek idu u vece zajedno, ne znam zašto???). Ako sad pr'nem, one će izaći van, sjesti za svoj stol i promatrati ko je taj ko je sad zamislite PRDIO U VECEJU!!! Pa to je strašno! I ja sad vas pitam. PA GDJE ČOVJEK DA PRDI ZA BOGA MILOGA???
   Svugdje nekom smeta...

 Božica!

Tko peca taj uPeca II

     Početak nekakve priče je uvijek nezgodan ali nešto se uvijek pronađe, ovaj put brojeći ljude na slici pred domom, bijah zbunjen brojkom koliko nas je zapravo bilo na izletu a podatak mi je bio bitan. Nazvao sam Lea izbezumljen ovom slikom na kojoj sam izbrojao 29 planinara a fali mi jedan do brojke 30! Nakon konzultiranja, Leo mi kaže: "Ma fali ti garant ****, ona ti uvijek ode na neko posebno mjesto kad pravimo fotografiju, baš se voli izdvajati."Hmm...
 Gledam ja sliku kad skužim **** kako pozira na balkonu. O bože definitivno je opet uspjela.To je to! Došli smo do brojke 30 i možemo dalje o izletu.

Dakle službeno je oboreno nekoliko rekorda:

Najbrojniji izlet u Sloveniju, također u inozemstvo općenito i najbrojniji zimski uspon u alpe PD Đakova. Ako ove brojke ne svjedoče o odličnoj aktivnost našeg društva, onda ne znam šta svjedoči.

  

Neposredno pred polazak (ja skoro zaboravio ruksak)

Naša vozila smo ostavili na parkiralištu, točnije bili smo u dva kombija i tri auta. Kombije su vozili Leo, Demon, Yovo, Fabris i Damjan a u povratku je bilo i nekih izmjena. 

   Od parkirališta je valjalo prijeći visinsku razliku od nekih 600 metara do doma na Peci a trajanje uspona je navodno ljeti 2 sata no pošto je na stazi bilo leda, produžilo se to i na preko 3. Svi smo proklizavali i inače stvarno nisam zloguki prorok, ali kroz glavu mi je prošla jedna misao, ova količina planinara i led na stazi, lako bi se moglo dogoditit da se netko ozlijedi pri silasku. Nisam imao ideju kome bi se to moglo dogoditi ali samo sam mislio, daj bože da to ne budem ja. Hahaha!

 Staza je lako uočljiva i prilikom izbijanja na sedlo, smjerokaz lijepo pokazuje pravac prema domu na Peci ali ne piše minutaža koja je doduše vrlo relativna posebice zimi. Iza nas su još bili Demon, Lidija i Marija K. a u grupici koja je u tom trenutku bila samnom, bili su Marija, Branka i Bariša. Krenuli smo u tom pravcu i ništa nije bilo sporno, marke su bile sve manje vidljive ali tragovi naših članova koji su hodali ispred nas su i dalje bili jasno uočljivi, no dolaskom na račvanje tih tragova, jedni tragovi su vodili dolje što je ujedno navodilo na gubitak visine a drugi su se počeli malo uspinjati. Nastavili smo tim desnim tragovima. Kao prvi u grupi, u jednom momentu sam naišao na gomilu tragova koji su išli tamo-vamo, odlazim 50tak metara dalje, da pokušam pronaći marku i pronalazim ju. Dozivao sam ostale ali vjetar je nosio moj glas ko zna gdje, no  nakon nekog vremena smo se ipak dozvali i opet smo bili svi zajedno. Sve nam je nešto poznato i u tom trenutku je Bariša bio prvi i prilazio je tabli na kojoj već sa prilične daljine primjećujem da ne piše Dom na Peci nego ima nešto više teksta. Razočarani smo! Ponovo smo naišli na tzv. Vrh Mala Peca i stol na kojem su u krug prikazani vrhovi koji nas okružuju u 360 stupnjeva.

 Hm... Shvatili smo da se vrtimo u krug i neke je počela hvatati i lagana panikica a događalo se to tik prije sumraka. Počelo je te zovi ovog, te zovi onog. Ajde ljudi nećemo zvati nikoga i praviti uzbunu, signal je uglavnom loš a i prilično puše. Gubimo dragocjeno vrijeme jer mrak samo što nije pao a onda nam ni čeone ne bi puno pomogle. Nastavit' ćemo opet odatle planinarskom markacijom i najbitnije je da smo opet na stazi. Moram priznati da sam tada baš osjetio odgovornost ali sam nastojao sačuvati mirnoću jer najgore je kad najiskusniji u grupi pokaže strah. Iskreno kao optimistu, to mi se baš i ne događa a i kroz razgovor sa ekipom, nastojao sam ženski dio ekipe uvjeriti u činjenicu da gotovo nisam bio na izletu da se nismo makar na kratko izgubili a evo tu smo...i opet smo izgubljeni. He he he! Najbitnije je bilo kako rekoh da smo trenutno opet na markaciji i da i dalje postoje tragovi ekipe prije nas a i naši dok smo se vrtili u krug (smajli). 

Hodamo dalje prateći marku i sigurno ćemo naići na mjesto gdje smo skrenuli krivo... I evo nas, opet točno tu gdje smo prije 15 minuta nastavili krivim putem, sad je još samo uslijedilo da nastavimo lijevim putem prema dolje gdje marka i vodi. Tad je Bariša ipak nazvao Demona i Demon mu je objasnio da je to to i da sad ne idemo za Thompsonom. Krenuli smo dolje i već nakon par sekundi smo uočili svjetlo na kraju tunela. Pomislio sam: "A tako izgleda klinička smrt?!?"  Bio je to naš Demon i znači istina je, svi imamo svoje Demone. Dom je bio doslovno na par minuta od te točke gdje smo se prije 15tak min zablesali. Ma bili smo mi za dom spremni i ranije ali nikako nam nije bilo jasno da za dom moramo skrenuti lijevo?!?

  Kad smo se presvlačili u hodniku, Zijo mi je rekao da su gotovo svi napravili isto i da se točno sjeća da smo i 2016 svi produžili istim krivim putem. Sad mi je laške, nisam samo ja izgubio orijentaciju. (smajli)

Dom je otvoren za ovu priliku samo radi našeg dolaska i naš polu Slovenac Alen je odradio rezervaciju telefonski sa domarom Andrejom. 
   Dom je hvala bogu ugrijan i tu smo se družili sve do ponoći a neki i duže. Tko je htio, gledao je i utakmicu naših protiv Njemačke na europskom prvenstvu a bilo je i uzbudljivo jer su naši po običaju na poluvremenu gubili 3 razlike ali su na kraju ipak pobijedili. Žozi je nakon utakmice pobjedi naših nazdravio samo nekoliko stotina puta. Bilo je toliko zabavno da su se neki i sutra u jutro probudili sa zavidnom količinom alkohola u krvi. Nećemo ih sad imenovati a ni kamenovati.

Nedjelja 19.01.

Oko 6 su se probudili prvi koji su jučer ranije zaspali. Lidija, Shems, Yovo i Maja ostaju još neko vrijeme pod jorgan planinom.

 U samo jutro, vrijeme je bilo slično jučerašnjem ali je lagano išlo na bolje, barem što se tiče vidljivosti. 

   Oblačno je, padao je sitan snijeg i fijukalo je ali kako je vrijeme odmicalo i sončece se stidljivo počelo probijati kroz oblake. 

Jedna grupa od njih 18 u 8:40 kreće na Pecu i evo ih tu taksativno na slici:

Ekipa spremna za Kordeževu glavu

Marija I, Marija K, Iva Ć, Loren, Demon, Zijo, Alen, Fabris, Martina, Žozi, Damjan, Zvone, Helena, Jurić, Stanko, Karola, Iva, Leo

Hrvoje, Branka, Božana, Suzana, Klara, Marija, Kiki

   U 9:45 nas sedmero sa slike krećemo do Matjažove votline. MENI Prva asocijacija na votlinu je naša riječ kotlina što i je neka velika dolina između planina, štobsereklo kao u kotlu. Kada odeš na translate, očekivao sam da je votlina nešto poput naše spilje iliti špilje no translator izbaci da je votlina zapravo šupljina. Dakle Matjažova šupljina?!?  Morate priznati da zvuči primamljivo, hm... barem za neke gendere. Uglavnom, za promjenu smo prvo odšetali sad već poznatom prečicom nazad do male Pece, gdje smo već jučer bili dvaput a potom smo krenuli pravcem koji smjerokaz pokazuje, dakle prema dolje za tu šupljinu.

U prvi mah kad sam osvjetlio samu šupljinu i vidio siluetu nekog pijanog lika za stolom, zapitao sam se: "Otkud Yovo tu i šta će mu ta koplja?!?" Onda sam malo pričekao i kontam si kako je previše tiho i da nitko ništa ne baljezga pa sam zaključio da nema šanse da je to Yovo nego neki normalka lik. Bit će da je taj Matjaž.

Pri povratku od votline, susrećemo Shemsa koji nam kaže da obavezno odemo do sedla jer se sad već pruža lijep pogled po koji smo i došli. Prilično se razvedrilo.

Branka, Klara, Marija, Božana, Hrvoje, Suza i ja

   Lijepo smo se ishodali nekih sat i nešto i vratili u toplinu doma. Hvala bogu što se vrijeme proljepšalo pa smo mogli uživati u lijepim krajolicima koje smo zaslužili svojim dolaskom u ovu divljinu.

   Za to vrijeme dok smo mi uživali na laganoj turi oko doma brojniji ostatak ekipe odnosno konkretno onih 18 sa slike, što sa derezama, što bez njih, krenulo je kako sam rekao u 8:40 na Kordeževu glavu. Putem su nailazili na nešto zaleđenih površina.

Ovo ispod na slici su dva Slovenca koje sam slikao odozdo sa male Pece i upravo taj detalj je navodno bio najzeznutiji jer okolo nema drveća koje ipak pruža psihološku sigurnost. Što bi se reklo, neš se okliznut dalje od drveta.

 Međutim i oni koji su se odvažili poći bez dereza, uspjeli su proći i takve dijelove staze i izašli su na vrh negdje oko 10h.

 Na vrhu ih je zaodijenio oblak i puhao im je vjetar ali krstitke novih planinara koji su premašili 2000 metara su prošao ok. Svoj prvi dvotisućnjak ispenjali su: Zvonimir, Helena, Damjan, Iva Ć i Hrvoje J.

     Oko 11 sati smo već svi bili opet u domu, gdje smo se okrijepili pred polazak dolje prema parkiralištu.

  Palo je nešto snijega a to je ipak nešto pomoglo da se lakše spustimo. Većina nas je gledala da hoda što više po neugaženim mjestima i činilo se da ipak idemo bolje od očekivanja. 

  

Naša **** :-(

   Negdje na 30-40 min od naših vozila, taman kad sam pomislio da smo se ipak spustili bez ozljeda, nailazimo na našu ekipicu koja je hodala ispred nas. Netko leži na stazi...to je bio Alen! Zapeo je nogom za neki korijen i nemogavši izvadit nogu, pao je i na neki način si je sam polugom svoga tijela slomio nogu tik iznad zgloba. Odma' su dečki oko njega povadili astro folije i umotali ga u nastojanju da mu se zadrži toplina jer do dolaska GSS-a treba pričekati. Zijo ih je  nazvao i objasnio gdje se nalazimo. Ja sam pokupio Alenov ruksak a njih nekoliko: Leo,  Zijo, Martina, Fabris, Demon, Marija K. su ostali uz njega većinu vremena dok nisu došli dečki iz njihove reševalne službe. Trebalo im je samo sat vremena. Valja imati na umu da su ti ljudi do prije sat vremena sjedili u toplini svojih kuća i uživali u nedjeljnom popodnevu a za nepunih sat vremena su bili kod našeg Alena.

 Svaka im čast! Bilo ih je oko 15 a zbog konfiguracije terena i vrste ozljede, nisu ga mogli spuštati na nosilima nego je pozvan helikopter koji je našeg Alena odvezao do obližnje bolnice

Alen uslikao u helikopteru

odakle su ga naši dečki nakon gipsanja uspjeli smjestiti u Fabrisov auto i odvesti na traumu u ZG gdje ga čeka operacija.

Zaključak

 Iako je uspon službeno spada u lahku pot, ispostavilo se da je vjerojatno noć ili dvije ranije palo nešto kiše i kako se slijevalo niz stazu, neki dijelovi su se zaledili a dereza nije bilo dovoljno za sve. S druge strane ovakav izlet je bio i sjajna prilika da neki naši članovi koji do sada nisu imali prilike, probaju hodati u derezama a zapravo je i prava šteta što ih svi nismo imali na nogama prilikom cijelog uspona, bilo bi nam puno lakše. No u društvu dereza nema u tom broju koliko smo trenutno aktivni pa se iste i dijele po logici iskusnijih i duže prisutnih članova i naravno onih koji ih i znaju koristiti a takvi se ujedno obično i prvi i prijavljuju na ovakve izlete. Pošto su svi koji su bili do sad na zimskim usponima uvidjeli da su zimski usponi nešto najljepše u planinarenju, mogli bi razmisliti o kupnji vlastitih dereza jer ih društo nikada neće imati u količini jedan član, jedne dereze jer je to financijski neizvedivo. Jeftinije dereze koštaju već oko 600kn pa oni koji bi htjeli i zimi ići u planine, neka se naoružaju derezama i još boljom kondicijom da ne bi kako je  Hrvoje M. rekao imali fobiju od straha. 

   Mislili smo da ćemo se izleta na Pecu u budućnosti prisjećati po brojnosti planinara, osvojenom vrhu i lijepom druženju, ali Alenova nezgoda koja se mogla dogoditi bilo kome, je na žalost podsjetnik da je izlet gotov kad se vratimo svojim kućama. 

 Alenu želim brz oporavak i da se što prije vrati s nama na hodanje. 

  Već nam fališ!

Hvala Ziji na organizaciji izleta, Hvala vodičima i vozačima. Bez vas bi ovo bilo neizvodivo.

Božica!

Srela baja kukca

Jeste li se ikad zapitali doživljavaju li se kukci uopće?

Kako to misliš Kiki doživljavaju li se?

Pa ono, kad se sretnu štajaznam recimo mrav i bubamara ili kad cvrčak sretne ovećeg mrava, malog možda ne bi primjetio jer je zamisli mali. Nemam sad pojma kakav cvrčak ima vid, al šta on pomisli o mravu? Pozdravi li bubamara smrdljivog martina kad ga sretne ili se pravi da ga ne vidi zato što je smrad? Smrdi li njima to uopće? Često tako gledam u zemlju, našu napaćenu, ma ne, nego npr kad se sagnem pogledati neku gljivu ili biljku i onda primjetim taj čitavi svijet dolje u travi, sve vrvi od života. Nekad kao dijete sam znao približiti jednu baju drugoj da vidim kako će reagirati, zatvoriti ih u neku prozirnu kutiju. Pauka i osu recimo ili osu i pčelu, alien vs predator. Kontam si, baje je taj kratki život naučio da neprijatelje prepoznaju, ticalima, vidom, vibracijom čim god, al te neke druge vrste koje se hrane recimo istom hranom, npr biljojede koji za njih nisu opasni. Recimo cvrčak ždere neki list i vidi bubamaru na istom listu, da li će ju otjerat? Ono mrš! Ja sam prvi došao i onda dođe smrdljivi Martin i prne. Bubamara počne kašljat i zamal' ne povrati i pita ga: Bog te mazo šta si ti jeo?!?  I Dara Bubamara i cvrčak pobjegnu od tog smrada ko muva bez glave a Martin se grohotom nasmije i baci se na sisanje te lisne sočine, međutim doleti vrabac i pojede ga. Ili zamišljam dva frenda cvrčka kako gudeći dozivaju ženke na parenje i jedan skuži jednu vitku i lijepu, zelenu bogomoljku i počne svom snagom još žešće pilit ne bi li joj privukao pažnju a drugi mu kaže:

„ Ma jes' ti normalan? Pa to ti je nimfokanibalka. Ne bi bio s njom ni da mi plati, ako pojede muža svoje vrste, šta bi tek napravila s tobom?!?“

 Drugi kaže: „Imaš pravo, bježmo!“

     Čitao sam da mravi iskorištavaju one lisne uši, golicaju ih pa ove ispuštaju neko mlijeko koje ovi opet sišu a s druge strane mravi ih štite od njihovih prirodnih neprijatelja, tipa Dare Bubamare jer lisne uši ne vole cajke. Svašta!

     

     Zanima me čuju li mravi i druge baje cvrčke kad ovi cvrče i dozivaju ženke na parenje? Smeta li im ta kakofonija ko nama kad komšiji dođu rezat drva pa ti mozak provrte. Da li ih otjeraju ispred kuće ko što su nas tjerale komšije kad bi u ulici igrali nogoš. Nekidan sam gledao video od nekih pet minuta kako neka osa pokušava pobjeći iz paukove mreže. Na kraju je ipak uspjela raskinuti ugovor i prebaciti svoj broj u drugu mrežu. Pauk bi je doslovno odero da je ostala na njegovoj mreži. Ne znam da li je to bio samo bijeg od te sputanosti krila, nogu, od tog ružnog osjećaja zarobljenosti ili one kontaju da će im ako se ne spase, pauk ISISati životne sokove? Nekako si kontam da pauke svi osjete kao predatora, čak bezrazložno i mi ljudi. Kako to osjete i zašto? Jesu li im roditelji pričali da paze gdje će parkirati jer će ih pauk odnijeti? Iako su te muve zapravo dosadne, jadne su ti i one br'te mili. Brrrr!  Uf, ni ja ne bi volio da me pauk ili paučica isišu, a ako već moraju, nek krenu od guzice i stanu. Samo kad si zamislim da su kojim slučajem veći od nas, jebali bi dikobraza.

Riječ je Kikijeva

Blogu hvala!

Koja si ti pederčina!

Homoseksualci su ljudi koji vole osobe istog spola a pederi su prijatelji koji roštiljaju a ne pozovu.

   E sad, kad sam ja u pitanju, pederski bi bilo pozvati mene vegetarijanca na roštilj ako će se roštiljati samo meso.

  Danas mi je frend poslao ovu šalu i baš me nasmijao. No ono što mi je palo na pamet je jedno pitanje, budući da se kod mnogih ljudi (a ja ne znam spolnu orijentaciju mnogih ljudi, a i ne zanima me nego samo kažem) uvriježilo da kad je neko pokvaren ili kad te neko sjebe, da ga se nazove pederom ili da se ide toliko daleko da se upotrijebi i pejorativ pa da ga se nazove pederčinom. Zanima me da li homoseksualci u razgovoru koriste također tu riječ?  Čisto da se uklope, jer je riječ jebački uvriježena u govoru. Osobno poznam neke homoseksualce, a i pedere i pederčine ali nisam nikad čuo da su u razgovoru za nekog rekli koji je to heteroseksualac ili koja je to heteroseksualčina. Možda oni koriste to interno? Kako je to uopće nastalo? Hm...

 Možda je prva situacija kad je netko to izgovorio bila riječ o božemiprosti nekom menage a trois. MGS gdje su i igri bila dva tipa s picom.

Dva tipa s picom, znači tipovi bez piše? Kakvi su to tipovi Kiki?

 Ne dva tipa koji imaju picu kao spolni organ nego dva tipa sa jednom ženskom. Oooo!

I kad je jedan obrađivao žensku, ovaj ga je iznenadio s leđa i nabacio onaj nevini hehić. Onda je ovaj prvi skužio da je ovaj „možda“ peder l iznenađeno rekao baš to: „Koji si ti peder bog te mazo?!?“

 „A ovaj ustvari uopće nije peder nego je „kao“ htio napravit šegu.“ Hm...

Iako sam heteroseksualac, ja ne vidim drukčiji razlog kako je ta riječ mogla ući u korištenje za nešto uvredljivo. Pa pobogu kakve veze nečija rđavost sa njegovom ili ičijom spolnom orijentacijom?

    Poneka žena će također za nekog lika u pogrdnom smislu reći da je peder ili pederčina ali također će reći i za lika koji nije htio spavati s njom. Da ga jebeš on je peder jer naprosto je nemoguće da je odbio njeno veličanstvo. U tom slučaju je lakše njega nazvati pederom pa smo riješili to odbijanje. No s druge strane, bitnije za ovu priču, nisam čuo da žene u razgovoru za neku pokvarenu frendicu ili neku izdaju koju je počinila njihova frendica kažu : „Koja je to lezbijka.“

Hm... Možda je to zbog nemogućnosti penetracije jer nije slučajno također korišten izraz kad te neko zajebe da se kaže a je me naguzio! Zanimljivo! A recimo uragani su ispočetka nazivani po ženama pa su se neke pripadnice ljepšeg spola bunile po osnovi : "Koji kurac?" pa su ih počeli nazivati i po muškim imenima. 
Hm... Duboku sam temu načeo.

   No, mislim da je to ipak prvenstveno nastalo kad te netko što bi Mamić reko sjebe mučki... Iza leđa... Zabije ti nož ili nešto drugo. Nema drugog razloga.

Riječ je Kikijeva

Blogu hvala!