U Zagori na izvoru rijeke Čikoleee

     Ako nisam napisao opis izleta dan poslije izleta, onda mi treba je*ačka energija da se prisjetim šta je bilo na izletu, ako nije bio bogznakakav izlet, ali ako je to bio izlet za pamćenje onda je to manji problem, e ovo je jedan od takvih izleta. Zašto? Zato što se osobno nisam penjao 2 godine i drugo zato što se ne sjećam šta je drugi razlog zbog kojeg bi trebao pamtiti ovaj izlet. Šalim se! Već zato što bi ja htio sada napisati jedan šaljivi izlet a upravo sam se posvađao sa dragom pa mi šale cure na jagodice prstiju kao znoj niz čelo u rijetkim trenucima dok radim. A upravo mi sad pade na pamet jedna pjesma koju sam odavno čuo od Monie Love I'ts a shame pa sad uživam u blaženim uslugama jutjuba na kojem nađoh ovaj spot.

   No enivej-enihau, naš predsjednik me nije ozbiljno shvatio kad sam rekao da ću ići na ovaj izlet.

    Inače ja sam sad u vrlo osjetljivom razdoblju. Žena mi je trudna a od prije sam počašćen sa još dvoje njezine djece iz prvog mraka i sad će se upravo dokazati ona moja pretpostavka koja je nije bila izrečena empirijski već ono, KAD SE JA BUDEM OŽENIO, AKO NE BUDEM IŠAO NA PLANINARSKE IZLETE, ONDA SAM PRAVI PAPUČAR ILI AMEBIČAR ili što već. E pa sad mi je prilika da se dokažem.     Uvijek sam mislio da se planinarski život može organizirati i kad imaš obitelj  a sad...

    No, dosta o meni. Ajmo pričati o poznanstvima. Toza je na ljetnom tečaju za vodiče upoznao jednu djevojku koja se zove Marica, a Marica zna, KOLIKO JE Toza OBOŽAVA da bi došao na penjanje po stijenama koje se nalaze u blizini nje i rijeke koju je opjevao na daleko osporavani pjevač nazvan po nekoj pušci koja i prazna jednom godišnje opali a nije Kalašnjikov ili Papovka. Isuse kako vrvim asocijacijama kao Čikola komarcima.

  I napokon evo nas kod Šibenika i našli se sa Maricom i ona nas odvede do njihovog planinarskog kluba (ovo ime me malo iznenadilo jer mi u DJ smo PD a ne PK), ali njihov dom je na još žešćoj poziciji za koju se stvarno može reći da je pravo čudo da je se nije latio neki Tajkun jer je uz samu obalu. Mjesto je stvarno fora, da ga jebeš, a ima i piva kako i priliči planirarskom domu ilu klubu već.

   Odma pošto smo došli je stigla i vizita u obliku Teetee i Maricine sestre. Kao, da vide oni kakvi su to momci došli da nisu možda neke siledžije možda? Ma niiisu. To su Đakovčani.

   Tu veče su i one imale neki party a mi smo otišli u čaršiju na piće. Čak smo gledali i neki dječji festival na vrancuskom. Riječi nismo razumjeli, al bilo je fora za vidit. 

  Lip grad. Lipa katedrala al makoliko joj je jedan od majstora bio i Juraj Dalmatinac, nije lipa ko Đakovačka. Sorry powl!

  (U to ime mi smo) Popili  par piva i ošli na spavanjac. Spavali ko bebe, a kako i ne bi nakon tako dugog puta?

   Sjutra u jutro smo malo lunjali u potrazi za autobusnom stanicom gdje su nas čekale Marica i Antonija i napokon, uz nekoliko poziva smo se (s)našli. Odlazimo nekakvim McAdamima do mjesta odakle se spuštamo u kanjon Čikole. Sreća da Pinta i ja nismo ponijeli gojzerice. Koji će nam klinac? Samo ti se noga upari. Bolje vako ako naiđe koji poskok da ima zašta ugrist. Nemeš od sramote odati zaštićenih nogu. UF!

   Putem nailazimo na tvrđavu Ključicu, sagrađenu je u 13. stoljeću i danas je u najboljem stanju od svih utvrda na Krki.

 Njome je u prvo vrijeme vladao knez Konstantin Nelipić, a onda su je zauzeli Šibenčani. Brojni su se ratovi i bitke tijekom više stoljeća vodili za tu tvrđavu čiji impozantni ostaci i danas svjedoče o burnim vremenima. Turci su je zauzeli 1546. godine i u njihovim je rukama bila punih stotinu godina. Nakon odlaska Turaka, tvrđava je ostala napuš(t)ena do današnjih dana.

 Ministarstvo kulture prepoznalo je vrijednost te utvrde koja se nalazi na velikoj strmini te u zadnje dvije godine osigurava početna sredstva za istraživanja koja bi tek trebala uslijediti.

  Ovako govori nekakav google izvor koji sam upravo kopi-pejsto. Nakon desetak minuta smo na samoj Čikoli gdje nas komarci grizu trotzdem tome što se nalazimo u vodi do grla. Nevjerojatno! Nemeš se obranit.

Od mjesta gdje smo se osvježili u Čikoli ima jedan minut do hlada koji određujemo za našu bazu za naše stvari i od koje se fino vidi stijena koju ćemo penjati.

 Stijena je fino isPitana a ocjene nisu navedene, al po mojoj pretpostavci ni jedan smjer nije preko 5c.

  Pinta je gazio hladne rijeke i kačio komplete a mi luzeri smo se slikali i penjali na toup roup kako i priliči osobama koje do sad nisu nikad penjale ili koji to nisu radili godinama poput mene.

Penjalište

Mara u akciji

Pinta u napadu

Antula u napadu

Ispenjali smo Babu Jagu i još neka dva kojih se ne mogu sjetiti. Pinta je započeo još jedan na kojem su ga kuku lele izbole ne pčele već ose i to na dva mjesta. 

Kako je išao onaj vic kad je Mujo rekao Hasi da ga je ujela zmija na dva mjesta a Haso će Muji: Pa ja više ne bi išao na ta dva mjesta. I Pinta bogami nije išao na ta mjesta. J

  U pauzama penjanja smo išli hladiti guzicu u Čikoli gdje su ubrzo došli Stipan i Dečko a malo docnije i Teetaa i Predsjednik PK Sv.Mihovila.

  Nakon što smo bili dobrano izgriženi od komančerosa odlazimo dalje iz ove prelijepe divljine ali prvo idemo na koju pivu.

 Maricu i Antonelu ostavljamo kod njihove kuće a mi odlazimo saprati sol sa sebe i nabaciti na sebe morsku sol jer nismo imali žetona za tuširanje. Eh, di su mi oni od biljara?

    Poslije kupanja odlazimo u klub, a tamo nas čekaju Marica i Antula sa sladošem.

 Uslijedilo je već klasično pregledavanje i prebacivanje jednidrugima slika i smijanja onome što se dalo vidjeti. U isto to vrijeme smo pomalo i jeli i pili a i gledali stari dobri Goli pištolj, a nakon toga ja sam zaspao u fotelji pa ne mogu pričati ono što nisam vidio.

   Sutra u jutro kad smo se probudili, doručkovali smo i pozdravili se sa Maricom koja je navratila prije posla i otišli smo na kupanje.

 Nedjelja je kao i obično dan za polazak kući pa je uvijek pomalo nekako tjeskobna. Znaš da moraš ići a još ti se ne ide, a ne vrijedi produživati agoniju. Navratili smo da vidimo kako nam se snašao Sandre, Đakovčanin na privremenom radu na Bungie Jumpingu na Šibenskom mostu. 

I dečko se baš fino snašao. Mi smo očekivali da će testirati novopečenu užad na nama ali nije nam to pošlo za vratom pa smo se pokunjili i otišli put Đakova al ovaj put kroz Bosnu ponosnu.

   Moram se zahvaliti našim vodičima, prijateljicama i općenito domaćinima, koji su nam omogućili da besplatno spavamo u njihovom klubu kao što smo to i mi sami bezbroj puta omogućili našim prijateljima koju su nas posjetili. Čuj, ipak je to more, a na moru ništa nije zabadžabe.

  Božica!