Triglav 2008

 

   A, B, C, D baš su lude godine. Pitate se kakve veze ovo ima sa Triglavom? Ama baš nikakve osim što je Toza otpjevao ove stihove tik ispod samog podnožja Trigića.

   Zašto baš Triglav, zašto baš ovaj vikend? Hm...ma iz prostog, ma da izvinete iz psovački prostog razloga:

1.     Da nam guzica vidi puta (prvi i osnovni spiritus movens i lajtmotiv svakog izleta iole vrijednog spomena)

2.     Da nam živi, živi raaad (ovo nema veze s pameću i izletima al počinje sa da nam)

3.     Da nam godišnja izložba planinarskih izleta za proteklu godinu ne izgleda siromašno

4.     Da kao predsjednik i tajnik ne sudjelujemo u pribavljanju drva za naš planinarski dom koje se odvija baš ovaj vikend

    Naime a i na prezime, Toza me je nazvao negdje u četvrtak i rekao je da je već poludio kako nigdje konkretno ove godine nismo bili i da je vrijeme ok, te da bi išao na Triglav (Oliver) m(l)akar i sam. Kako ne priskočiti prijatelju u nevolji? Još jedan kompanjon nam se pridružio, Robert iz VK, sin oca Grgetića i majke Grgetićke, valjda :-P, a možda je i usvojen?

  Najavljeno je dobro vrijeme, tako da nismo htjeli nositi dereze i cepin jer snijega još nema a i ruksaci će nam biti lakši, a i izložba samim time. Složili smo se za pot čez Plemenica via ferata, jer smo klasičnim putem preko Kredarice odnosno preko dvostrukog deminutiva (malog Triglavića) svi, tj nas trojica, već bili na vrhu.

   I tako smo krenuli oko 1330 iz DJ put Aljaževog doma

gdje stigosmo oko 1930, naručili smo jednu rundu tek toliko da se domaćin ne osjeća uvrijeđenim 

a potom smo točili naše pivo ispod stola da se naš novčanik ne bi osjećao uvrijeđenim a sve iz razloga da ne apstiniramo ako baš nemamo valjanog razloga.

   Yovo, eto tek toliko da ne misliš da nismo mislili na tebe jadnoga u bolnici. I samo da znaš, znamo da si namjerno sabotirao akciju drva zato što nismo u DJ za vikend i to ćemo ti vratiti Milo za Hrnić jebo te onaj tvoj nejeb da bi te jebo.

   U subotu u jutro vas svijet kreće na vrh a mi još gledamo kapke iznutra. Nekako smo prikupili odvažnosti ustati i napokon krenuti oko 920. 

                                              
      Planinar pravi svoj posljednji salto



Put klasično Slovenski.



Malo šumice, koji spomenik poginulim braniteljima planinskih uspona, sipar,



 sipar i samo sipar



 i eto te na nekom sedlu, ovaj put Luknjo.



 Tu je još jedan spomenik,


 tek toliko da zadnji put razmislite prije no što krenete dalje pa ajmo đaci.

   Moram priznati da sam već nekoliko puta i bio na planinarenju al nisam se susretao sa feratama. Sajla tamo, 
klin tamo pa udri. 

   Ponegdje stavljena gdje možda i ne treba a ponegdje nestavljena gdje možda i treba. Ma najbolje sve posajlat i blog te veselio. Enivej, pojasi su bili na nama, pa smo se stalno kačili dok se nismo otkačili.

Čez plamenica

Posljednja igra leptira

 Ah, da! Pa šta je to s vremenom, mislim u meteorološkom smislu?

 Od proljepšanja ni ambrozije?!? Oblačno, vjetar puše s neba pa u rebra, a grlom u jagode nam trči pršić pred rudo!!! 

Zvončići! Zvončići!

Još i to! Sranje! Al sve se nekako nadamo da će se proljepšat'. No, kako vrijeme odmiče, sve gore i gore. Gore, mislim visoko gore.

Toza u akciji



Sajle pod snijegom i ledom





Njega smo sreli usput



Ledara

    Nošeni vjetrom stigli smo do raskrižja ispod podnožja samog Triglava 

A šta ćemo sad?

kojeg tada nismo mogli ni vidjeti jer je bio obavijen velom oblaka. Na raskrižju putokaz



koji nam kaže da do Triglava ima još jedan sat a drugi smjerokaz nam govori da do Tržaške kuće ima također jedan h. Slažemo se oko prijedloga da Triglav ostavimo za sutra jer će nas sad pri povratku mrak uhvatiti za šiju a i jutro je mamurnije od večeri.

   

Pogled

Spustili smo se dolje do doma

 gdje po prvi put vidjeh na djelu vjetrenjače u svrhu iskorištavanja prirodnih izvora energije u ovom slučaju vjetra. Dva velika propelera se vrte ko ludi u ovom prirodnom sedlu, usjeku u kojem se nalazi koča.

    Sjeli smo unutra i napokon došli sebi 

jedući kikiriki od kojeg je zebla ruka koliko je hladan a pivo smo trebali piti na slamku da nas više lupi. Ne, jer je bilo toliko hladno da se i nije moglo piti a već smo se unaprijed i veselili izlazku po noći iz tople vreće i odlasku iza kuće u WC pišati. Joj, uvijek isto. Popijemo koje pivo i onda te gospodin mjehur probudi u koje doba noću u namjeri da pukne. I onda šta... Ma, ostat ću spavat... al ko će spavat kad te tjera pišat? Pa se onda libiš, oću-neću, oću-neću i onda se sjetiš da imaš neku posudu od sladoleda u koji ti je žena spremila pitu, a pite više nema pa se ispišaš u nju i sutra lijepo izliješ u čatrnju iza doma. Ovo za čatrnju je laž.

   Cijene, ah cijene kao na Mont Blancu. Za skupno ležišče smo zadocnili pa smo dobili sobu sami nas trojica u njoj, al dobro je dok ima posudica za sladoš. Hi hi hi!

   U jutro oko 630 smo teška srca ustali iz toplog krevetića i krenuli put onog raskrižja 

Toza malen pod suncem

koje smo juče napustili, stigli smo tamo za 45 min. Kakvi maheri! A odozgo dolje treba 1h po lipom vrimenu. Sad se malo vrijeme i proljepšavalo i ukazao nam se Triglav 

odma pokraj samog raskrižja. Znači sat vremena ferata. 

 Dobro, krenusmo gore opet po sistemu zakači-otkači-zakači i već nakon 50tak metara dolazimo do uskog dijela svojih 50 do 80cm širine gdje je vjetar navijo pršić, 

sa lijeve strane samo negativna hvatišta na stijeni a s desne naravno provAlija Izetbegović. Mirne duše i hladna jezika bez imalo stida saopćih družini da ja dalje odavde ne idem. Probao sam četveronoške, zabijajući ruke u suvi pršić i držeći se za ono malo ništavila od stijena al jok. U glavi mi se vrti vjerojatnost od 5-10% šanse da se odkližem dolje k Aliji i jednostavno se sjetim da mi je život mio i da me neko čeka kod kuće a na Triglavu sam već bio, AL S OPREMOM. Ma i da nisam nikad bio, ja vako neću. A osim toga tko garantira da iznad ovog detalja neće biti još 5 takvih ili gorih gdje ćemo uvijek riskirati po 5-10%? A treba se rođo moj i spustit a to su tek muke. Spustio sam se do dijela gdje su bili Toza i Robert pa je Toza rekao da će on pokušati proći taj detalj. Da, ako iza ovog dijela koji je dug pešest metara gore ima nekakva sajla ili klin gdje bi se moglo napraviti sidrište, onda ima smisla jer je Tozovac ponio vodičko uže s kojim bi se mogli osigurati na dijelovima poput ovoga. Polako je otišao. Uf, kad se sjetim, sav pretrnem.... uspio je! No gore nije našao ništa pogodno za osigurati a taman je i naišao jedan Slovenac sa malim ruksakom koji ne preteže kao naš i derezama u njemu. Nije našao ništa i rekao je da ide dolje. Isuse bože! Samo da se ne osklizne pri silasku. Nisam mogao gledati kako traži hvatišta a stvarno ih ili nema, ili su nikakva. Uspio je! Već sam zamišljao osmrtnicu sa pokojnim Tozom.

   Brzo smo se spustili ovih 50tak metara i odlučili da se nećemo vraćati čez Plamenica već ispod Tržaške kuće dolinom gdje ćemo izgubiti nekih 250m visine pa izbit na Luknjo. Vrijeme je naravno sve ljepše i ljepše u povratku, al kog to sad zanima? Šalim se! Živi smo i zdravi, još će bit i koja fotka za izložbu, a možemo staviti i koju sliku sa vrha na kojem smo svi ionako bili već ranije. Neće nitko ni skužit. ;-)

   Vraćamo se kući s mišlju da pravi planinar mora donijeti pravu odluku u pravom trenutku, a ovo je bila prava... mudra odluka.

   Božica!

Važno je sudjelovati

ponedjeljak, kolovoz 25, 2008

  Znate li one uvode tipa: Bilo je to jednog običnog utorka... jedan običan dan na nogometu. Dobro, nekako se i mora napraviti uvod u tekst a ja odma počeo sa pljuvanjem po otrcanim uvodima na jednom sasvim običnom i u zadnje vrijeme rijetko pisanom blogu.

   Je, bio je to i ostao je običan dan. Neobičan samo po jednom detalju, da... jednom običnom detalju koji me je ponukao na razmišljanje... a to rijetko radim konstruktivno a ne nadrifilozofski.  Ovi pokušaju samokritiziranja me uopće ne izvlače u svojoj gluposti a tako sam uporan. ;-)

    Dakle treći pokušaj. Igrao se nogomet, nije to bio ni baš neki nogomet. Pa dobro Kiki šta je to onda bilo? Ako nema ništa neobično koji klinac onda više takav uvod u nešta ništa tako neobično??? Evo, evo, sad ću. Gomila propalih nogometaša od kojih gotovo svaki misli da je baš on mogao postati vrhunski nogometaš, samo da je za njega imao tko platiti pare nekom guzonji i sve me to sad podsjetilo baš na mene dok sam još bio klinjo pa kad bi pogledao neki film o Bruce Lee-u izlazio bi iz kuće sav napaljen, misleći kako se sad znam tući samo zato što sam pogledao jedan pišljivi film u kojem je Bruce Lee razbio stotine šmokljana i kojeg krupnijeg negativca... ali oduševljenje bi brzo splasnilo već nakon prve šljage.

    I onda kad splasnu snovi o vrhunskom nogometašu ostaje ti nogomet utorkom, četvrtkom i subotom a poslije svi jedva dočekaju treće poluvrijeme koje se sastoji u ispijanju piva, raspravljanju tko je zajebo koji gol, brojanju postignutih zgoditaka, tkojekoja razgovoru i podjebavanju poraženih. Ali u tome i je čar tih druženja a ne u ženjenju manekenki koje su te upecale jer sad imaš para i rastat će se prvom prilikom da ti oduzmu pola teško zarađene kakodošlotakoošlo imovine a tebi će se baš tad otvoriti oči i pitat ćeš se a gdje je ljubav?

    Al u čemu nije čar Kiki? Get to the point.

    Skupina ljudi koji jedva čekaju te dane kad se igra nogomet, jer svi imamo bar tih 10 usranih kuna, ali dostatnih za po dva piva ispred dućana. Dva piva koja će nas opustiti i razvezati nam jezik pa ćemo nemilo komentirati od politike do komada koji prolaze stazom.

 

   ...i tako, igramo ti mi igramo (dobro oćete li više proigrat?) dok na moment nismo zastali jer je kroz teren prošao jedan ugledni đakovački javni bilježnik, čovjek svojih šesdesetak godina. Budući da živimo u malom gradu, u gradu u kojem svi sve poznamo, počela je zezancija: "Ajde upadaj! Fali nam jedan." On je dobacio isto koju šegu a ja sam mu doviknuo: "Ajde ostani da nam ovjeriš pobjedu". Na što su se svi nasmijali a on je rekao: "Svi ste vi pobjednici čim ste ovdje".

   Da, zvučalo bi to posve, al posve otrcano i izlizano baš kao i naslov ovog posta da čovjek prije godinu dana nije tragično izgubio sina koji je zaglibio u ovisnost o drogi toliko da je već sa svojim koznakojiput odvikavanjem i ponovo vraćanjem drogi, na žalost izgubio vjeru prvenstveno u sebe i oduzeo si život a dao si smrt... vješanjem.

   Neke riječi se sasvim drugačije shvaćaju kad ih izgovori netko tko iza sebe ima takvu potvrdu, takav životni put da se na to nema što reći. Riječi su onda toliko teške da ljude osvijeste bar na tren i shvate da se trebaju veseliti malim, običnim stvarima jer one čine život.

  I ovaj nogomet u kojem je naravno strašno važno pobijediti svaki put, al svaki put. Iako svi znamo da je to nemoguće i ekipi u kojoj bi igralo deset Maradona i Ronaldinja. Ali u glavi svakog od nas je želja za pobjedom. I nekad se toliko posvađamo na nogometu na temu ko je kriv za pojedini gol da si čovjek pomisli da više nećemo međusobno ni razgovarati i kome to treba zapravo? A onda opet, najbitnije je da se opet sve zaboravi kad se opet sjedne na pivo i tako opet ponovo i to je opet taj gospodin Život Vrtuljak u kojem se opet sve vrti i opet  dobro i opet loše. I dobri utorci i dosadne subote pune nekakvih neispunjenih očekivanja i nedjelje na koje neki moraju radit jer bi neko eto baš tad kupovao.

   Šteta što njegov sin nije shvatio da nije svaki dan subota i da tu droga neće pomoći i da je život točno onakav kakav treba biti i da ga nikakva droga neće učiniti zanimljivijim već samo on sam... živ i zdrav.

 

 Božica!

U Zagori na izvoru rijeke Čikoleee

     Ako nisam napisao opis izleta dan poslije izleta, onda mi treba je*ačka energija da se prisjetim šta je bilo na izletu, ako nije bio bogznakakav izlet, ali ako je to bio izlet za pamćenje onda je to manji problem, e ovo je jedan od takvih izleta. Zašto? Zato što se osobno nisam penjao 2 godine i drugo zato što se ne sjećam šta je drugi razlog zbog kojeg bi trebao pamtiti ovaj izlet. Šalim se! Već zato što bi ja htio sada napisati jedan šaljivi izlet a upravo sam se posvađao sa dragom pa mi šale cure na jagodice prstiju kao znoj niz čelo u rijetkim trenucima dok radim. A upravo mi sad pade na pamet jedna pjesma koju sam odavno čuo od Monie Love I'ts a shame pa sad uživam u blaženim uslugama jutjuba na kojem nađoh ovaj spot.

   No enivej-enihau, naš predsjednik me nije ozbiljno shvatio kad sam rekao da ću ići na ovaj izlet.

    Inače ja sam sad u vrlo osjetljivom razdoblju. Žena mi je trudna a od prije sam počašćen sa još dvoje njezine djece iz prvog mraka i sad će se upravo dokazati ona moja pretpostavka koja je nije bila izrečena empirijski već ono, KAD SE JA BUDEM OŽENIO, AKO NE BUDEM IŠAO NA PLANINARSKE IZLETE, ONDA SAM PRAVI PAPUČAR ILI AMEBIČAR ili što već. E pa sad mi je prilika da se dokažem.     Uvijek sam mislio da se planinarski život može organizirati i kad imaš obitelj  a sad...

    No, dosta o meni. Ajmo pričati o poznanstvima. Toza je na ljetnom tečaju za vodiče upoznao jednu djevojku koja se zove Marica, a Marica zna, KOLIKO JE Toza OBOŽAVA da bi došao na penjanje po stijenama koje se nalaze u blizini nje i rijeke koju je opjevao na daleko osporavani pjevač nazvan po nekoj pušci koja i prazna jednom godišnje opali a nije Kalašnjikov ili Papovka. Isuse kako vrvim asocijacijama kao Čikola komarcima.

  I napokon evo nas kod Šibenika i našli se sa Maricom i ona nas odvede do njihovog planinarskog kluba (ovo ime me malo iznenadilo jer mi u DJ smo PD a ne PK), ali njihov dom je na još žešćoj poziciji za koju se stvarno može reći da je pravo čudo da je se nije latio neki Tajkun jer je uz samu obalu. Mjesto je stvarno fora, da ga jebeš, a ima i piva kako i priliči planirarskom domu ilu klubu već.

   Odma pošto smo došli je stigla i vizita u obliku Teetee i Maricine sestre. Kao, da vide oni kakvi su to momci došli da nisu možda neke siledžije možda? Ma niiisu. To su Đakovčani.

   Tu veče su i one imale neki party a mi smo otišli u čaršiju na piće. Čak smo gledali i neki dječji festival na vrancuskom. Riječi nismo razumjeli, al bilo je fora za vidit. 

  Lip grad. Lipa katedrala al makoliko joj je jedan od majstora bio i Juraj Dalmatinac, nije lipa ko Đakovačka. Sorry powl!

  (U to ime mi smo) Popili  par piva i ošli na spavanjac. Spavali ko bebe, a kako i ne bi nakon tako dugog puta?

   Sjutra u jutro smo malo lunjali u potrazi za autobusnom stanicom gdje su nas čekale Marica i Antonija i napokon, uz nekoliko poziva smo se (s)našli. Odlazimo nekakvim McAdamima do mjesta odakle se spuštamo u kanjon Čikole. Sreća da Pinta i ja nismo ponijeli gojzerice. Koji će nam klinac? Samo ti se noga upari. Bolje vako ako naiđe koji poskok da ima zašta ugrist. Nemeš od sramote odati zaštićenih nogu. UF!

   Putem nailazimo na tvrđavu Ključicu, sagrađenu je u 13. stoljeću i danas je u najboljem stanju od svih utvrda na Krki.

 Njome je u prvo vrijeme vladao knez Konstantin Nelipić, a onda su je zauzeli Šibenčani. Brojni su se ratovi i bitke tijekom više stoljeća vodili za tu tvrđavu čiji impozantni ostaci i danas svjedoče o burnim vremenima. Turci su je zauzeli 1546. godine i u njihovim je rukama bila punih stotinu godina. Nakon odlaska Turaka, tvrđava je ostala napuš(t)ena do današnjih dana.

 Ministarstvo kulture prepoznalo je vrijednost te utvrde koja se nalazi na velikoj strmini te u zadnje dvije godine osigurava početna sredstva za istraživanja koja bi tek trebala uslijediti.

  Ovako govori nekakav google izvor koji sam upravo kopi-pejsto. Nakon desetak minuta smo na samoj Čikoli gdje nas komarci grizu trotzdem tome što se nalazimo u vodi do grla. Nevjerojatno! Nemeš se obranit.

Od mjesta gdje smo se osvježili u Čikoli ima jedan minut do hlada koji određujemo za našu bazu za naše stvari i od koje se fino vidi stijena koju ćemo penjati.

 Stijena je fino isPitana a ocjene nisu navedene, al po mojoj pretpostavci ni jedan smjer nije preko 5c.

  Pinta je gazio hladne rijeke i kačio komplete a mi luzeri smo se slikali i penjali na toup roup kako i priliči osobama koje do sad nisu nikad penjale ili koji to nisu radili godinama poput mene.

Penjalište

Mara u akciji

Pinta u napadu

Antula u napadu

Ispenjali smo Babu Jagu i još neka dva kojih se ne mogu sjetiti. Pinta je započeo još jedan na kojem su ga kuku lele izbole ne pčele već ose i to na dva mjesta. 

Kako je išao onaj vic kad je Mujo rekao Hasi da ga je ujela zmija na dva mjesta a Haso će Muji: Pa ja više ne bi išao na ta dva mjesta. I Pinta bogami nije išao na ta mjesta. J

  U pauzama penjanja smo išli hladiti guzicu u Čikoli gdje su ubrzo došli Stipan i Dečko a malo docnije i Teetaa i Predsjednik PK Sv.Mihovila.

  Nakon što smo bili dobrano izgriženi od komančerosa odlazimo dalje iz ove prelijepe divljine ali prvo idemo na koju pivu.

 Maricu i Antonelu ostavljamo kod njihove kuće a mi odlazimo saprati sol sa sebe i nabaciti na sebe morsku sol jer nismo imali žetona za tuširanje. Eh, di su mi oni od biljara?

    Poslije kupanja odlazimo u klub, a tamo nas čekaju Marica i Antula sa sladošem.

 Uslijedilo je već klasično pregledavanje i prebacivanje jednidrugima slika i smijanja onome što se dalo vidjeti. U isto to vrijeme smo pomalo i jeli i pili a i gledali stari dobri Goli pištolj, a nakon toga ja sam zaspao u fotelji pa ne mogu pričati ono što nisam vidio.

   Sutra u jutro kad smo se probudili, doručkovali smo i pozdravili se sa Maricom koja je navratila prije posla i otišli smo na kupanje.

 Nedjelja je kao i obično dan za polazak kući pa je uvijek pomalo nekako tjeskobna. Znaš da moraš ići a još ti se ne ide, a ne vrijedi produživati agoniju. Navratili smo da vidimo kako nam se snašao Sandre, Đakovčanin na privremenom radu na Bungie Jumpingu na Šibenskom mostu. 

I dečko se baš fino snašao. Mi smo očekivali da će testirati novopečenu užad na nama ali nije nam to pošlo za vratom pa smo se pokunjili i otišli put Đakova al ovaj put kroz Bosnu ponosnu.

   Moram se zahvaliti našim vodičima, prijateljicama i općenito domaćinima, koji su nam omogućili da besplatno spavamo u njihovom klubu kao što smo to i mi sami bezbroj puta omogućili našim prijateljima koju su nas posjetili. Čuj, ipak je to more, a na moru ništa nije zabadžabe.

  Božica!