ponedjeljak, kolovoz 25, 2008
Znate li one uvode tipa: Bilo je to jednog običnog utorka... jedan običan dan na nogometu. Dobro, nekako se i mora napraviti uvod u tekst a ja odma počeo sa pljuvanjem po otrcanim uvodima na jednom sasvim običnom i u zadnje vrijeme rijetko pisanom blogu.
Je, bio je to i ostao je običan dan. Neobičan samo po jednom detalju, da... jednom običnom detalju koji me je ponukao na razmišljanje... a to rijetko radim konstruktivno a ne nadrifilozofski. Ovi pokušaju samokritiziranja me uopće ne izvlače u svojoj gluposti a tako sam uporan. ;-)
Dakle treći pokušaj. Igrao se nogomet, nije to bio ni baš neki nogomet. Pa dobro Kiki šta je to onda bilo? Ako nema ništa neobično koji klinac onda više takav uvod u nešta ništa tako neobično??? Evo, evo, sad ću. Gomila propalih nogometaša od kojih gotovo svaki misli da je baš on mogao postati vrhunski nogometaš, samo da je za njega imao tko platiti pare nekom guzonji i sve me to sad podsjetilo baš na mene dok sam još bio klinjo pa kad bi pogledao neki film o Bruce Lee-u izlazio bi iz kuće sav napaljen, misleći kako se sad znam tući samo zato što sam pogledao jedan pišljivi film u kojem je Bruce Lee razbio stotine šmokljana i kojeg krupnijeg negativca... ali oduševljenje bi brzo splasnilo već nakon prve šljage.
I onda kad splasnu snovi o vrhunskom nogometašu ostaje ti nogomet utorkom, četvrtkom i subotom a poslije svi jedva dočekaju treće poluvrijeme koje se sastoji u ispijanju piva, raspravljanju tko je zajebo koji gol, brojanju postignutih zgoditaka, tkojekoja razgovoru i podjebavanju poraženih. Ali u tome i je čar tih druženja a ne u ženjenju manekenki koje su te upecale jer sad imaš para i rastat će se prvom prilikom da ti oduzmu pola teško zarađene kakodošlotakoošlo imovine a tebi će se baš tad otvoriti oči i pitat ćeš se a gdje je ljubav?
Al u čemu nije čar Kiki? Get to the point.
Skupina ljudi koji jedva čekaju te dane kad se igra nogomet, jer svi imamo bar tih 10 usranih kuna, ali dostatnih za po dva piva ispred dućana. Dva piva koja će nas opustiti i razvezati nam jezik pa ćemo nemilo komentirati od politike do komada koji prolaze stazom.
...i tako, igramo ti mi igramo (dobro oćete li više proigrat?) dok na moment nismo zastali jer je kroz teren prošao jedan ugledni đakovački javni bilježnik, čovjek svojih šesdesetak godina. Budući da živimo u malom gradu, u gradu u kojem svi sve poznamo, počela je zezancija: "Ajde upadaj! Fali nam jedan." On je dobacio isto koju šegu a ja sam mu doviknuo: "Ajde ostani da nam ovjeriš pobjedu". Na što su se svi nasmijali a on je rekao: "Svi ste vi pobjednici čim ste ovdje".
Da, zvučalo bi to posve, al posve otrcano i izlizano baš kao i naslov ovog posta da čovjek prije godinu dana nije tragično izgubio sina koji je zaglibio u ovisnost o drogi toliko da je već sa svojim koznakojiput odvikavanjem i ponovo vraćanjem drogi, na žalost izgubio vjeru prvenstveno u sebe i oduzeo si život a dao si smrt... vješanjem.
Neke riječi se sasvim drugačije shvaćaju kad ih izgovori netko tko iza sebe ima takvu potvrdu, takav životni put da se na to nema što reći. Riječi su onda toliko teške da ljude osvijeste bar na tren i shvate da se trebaju veseliti malim, običnim stvarima jer one čine život.
I ovaj nogomet u kojem je naravno strašno važno pobijediti svaki put, al svaki put. Iako svi znamo da je to nemoguće i ekipi u kojoj bi igralo deset Maradona i Ronaldinja. Ali u glavi svakog od nas je želja za pobjedom. I nekad se toliko posvađamo na nogometu na temu ko je kriv za pojedini gol da si čovjek pomisli da više nećemo međusobno ni razgovarati i kome to treba zapravo? A onda opet, najbitnije je da se opet sve zaboravi kad se opet sjedne na pivo i tako opet ponovo i to je opet taj gospodin Život Vrtuljak u kojem se opet sve vrti i opet dobro i opet loše. I dobri utorci i dosadne subote pune nekakvih neispunjenih očekivanja i nedjelje na koje neki moraju radit jer bi neko eto baš tad kupovao.
Šteta što njegov sin nije shvatio da nije svaki dan subota i da tu droga neće pomoći i da je život točno onakav kakav treba biti i da ga nikakva droga neće učiniti zanimljivijim već samo on sam... živ i zdrav.
Božica!
