Juče u nekakvom razgovoru o
gljivama, pajdo mi nabaci link na kazne koje sljeduju gljivare koji nisu
izvadili dozvolu za gljivarenje. Sve jasno piše: Cilj nije kažnjavanje, nego
sustavna zaštita šumskih staništa. Sustavna zaštita šumskih staništa? Pa kog vi
jebete sa svojim zakonima? Neću ubrat ni jedan vrganj koji ste vi iz Rrvackih i
Sunčanih šuma zasadili. Niti ću ubrati ni jedan vrganj s markicom koji je u
sustavu PDV-a ove usrane države koja nam vadi i crno ispod nokta i pazite šta
vadite, juče mi se wc papir probio.
Ova slučajna država, stvarno tjera
normalnog insana da poludi. Nemam ništa protiv lugara koji bi trebali
sprovoditi ovaj zakon. Ljudi sprovode zakon za koji su u saboru digli ruke loni za koje su ljudi glasali. Super! Baš ste dobro izabrali. Jok ja. Ja na glasovanju samo podižem srednji prst. I
nemojte mi samo vi iz drugih stranaka koje trenutno nisu na vlasti, za koje
također nisam digao ruku već opet srednji prst, reći: "Eee, da si glasao
za nas, ne bi ti bilo tako." Onoga mi boga, svi ste mi isti. I svi ste već
u ovih dvaest i nešto godina, imali priliku i namagarčili nas.
Ja bi glasao, ne glasovao, da lijepu
našu, Nemci uzmu u koncesiju na sto godina, al’ da se i njima da za jednu čunu,
ko što i vi naši vrli političari dilite među sobom, po principu, razjebi firmu,
pa daj jaranu za jednu kožu od životinjice. Ne mora bit ni kuna, može i nutrije
ili nekakvog štakora. Što se mene tiče, štakori i jeste.
Nisam incidentan. Kad nešto sjebem,
sjebem. U životu imam jednu kaznu za nenošenje kacige, platio ju 50kn on d fejs
of d plejs. Naravno, jel trebam spomenuti da sam bio 100% prvi čovjek u Đakovu
koji je uopće počeo voziti veliki motor sa kacigom. Uvijek.
Osim to jutro u 2h. Bilo mi baš gadno
vruće. 500m do kuće, zaustavi brko i naplati mi kaznu.
Jesam sjebo? Jesam. Jesam platio? Platio.
I da, imam još jednu kaznu za krivo
parkiranje. Parkirao sam u voljenom Đakovu sa Fiatom osječkih tablica odma’
iza, matere mi, dva džet set džipa đakovačkih tablica na zelenu površinu, na
kojoj godinama nema ni jedne jedine travke. Imate jedan pokušaj da pogodite na
kojim je kolima bila kazna kad sam se vratio. Na mom Fiatu ukupne vrijednosti
2000kn kad je registriran.
Jesam kriv. Jesam. Jesam platio? Jesam.
Za gljive vam pajdo, ja Željko
Sabljić Kiki lično i personalno, neću dati NI LIPE. Neću dati ni da me
legitimišete u sred šume, u krađi nekoliko kila vrganja za osobne potrebe.
Oboružat ću se suhim kožicama muhare i pobacat ću vam u usta ako to pokušate.
Pružit ću žestok otpor, a vi me prebijte pendrecima ako uspijete. Odvedite me u
lisicama ko Boljkovca. Stavite me u zatvor, ALI sa istim onim koje je prijavio
zviždač Bošković pa pojeo govno. Onima koji su prije tri godine “odgovarali” za odvoženje 60
do 100 kubika nemarkiranih trupaca dnevno, iz istih tih đakovačkih šuma, u
kojima vi sustavno tako, štitite staništa. Ako niste znali dragi ljubitelji naše
biološke raznolikosti koju navodno štitite, mnogi rodovi gljiva, kao što su
pupavke, krasnice, mliječnice i vrganji, žive gotovo isključivo simbiotski, s
"omotačem" od micelija oko korijena drveća, koje vi odnosite bez
ikakve kontrole, i prodajete strancima. Strancima koji od tog drva, prave
pošten namještaj, dok su u našim kućama namještaji od iverice. A ovaj
talijanski, sačinjen od naših hrastova si možete priuštiti OPET i SAMO vi,
dragi moji zakonodavci, koji se kunete u sustavnu zaštitu šumske raznolikosti,
nabijem vas sustavno i misionarski.
I zato samo vi donosite vaše lijepe
zakone i sprovodite ih. Dok mi ne popizdimo. A kad popizdimo, neće vam pomoći
ni gumeni, ni pravi meci.
Amen!
Negdje 2000g sam prvi put otišao planinariti i odma' me zarobilo. Da me je barem zarobilo ranije. Ali kako ono kažu, ne treba žaliti za propuštenim, jer bi to ujedno značilo živjeti u prošlosti a od toga naravno nikad koristi. Moj kum Mikac, koji me je i skuvao za prvi planinarski izlet, rekao mi je da u Đakovu postoji i planinarsko društvo i prostorije u kojima se oni okupljaju četvrtkom. Nisam odmah postao član planinarskog društva, mislio sam si u sebi, šta će mi planinarsko društvo? Ali s druge strane, pa čovjek je društveno biće, dobiješ ekipu, nije valjda smisao planinarenja da ideš sam u planinu? U svemu je dobro imati istomišljenike s kojima dijeliš lijepe trenutke a dijeliš bogami i troškove puta, dakle i dobro i zlo.
Nikad neću zaboravit šta mi je rekla mater kad sam prvi put išao na planinarenje:
"Bogati, ja se rodila na planini, proklinjala blago (stoku) što sam čuvala i one koji mi ih dadoše da ih čuvam, a on sad ode u planinu?!? Pa jel ti potriba moj sinko?"
"E pa mama, ne iđem ja ovce čuvat u planinu, to ti je bona hobi. Bit je u putovanju i druženju."
Ajde moj sinko, samo džabe pare trošiš...
Jes vala tako je...
Maločas dobijem poruku od cure: "Jedva čekam pivkana u društvu."
Nasmijao sam se slatko na to. Odma' su mi kroz glavu proletjeli svi razlozi zašto mi je četvrtak već preko 10 godina najvažniji dan u tjednu. To druženje u planinarskom društvu, uz pivu i čips. Ta baljezganja, trkeljanja, ideje, projekcije, priče o proteklim izletima i maštanja o novim, bliskim i dalekim putovanjima... To te kako rekoh zarobi. Jer sanjariti je divno a što smo mi planinari drugo već sanjari? Zarobljavamo se u onim lijepim trenucima koji ostalim, „normalnim“ ljudima, prođu već negdje krajem srednje škole. Jedino druženje i noćenje u prirodi se svede na otići u prirodu jednom godišnje za prvi maj a ubrzo se prestane ići i taj jedan put.
Neki se tu i tamo još neko vrijeme bore, nastoje skupit' staru ekipu za nekakvo druženje u prirodi al' ništa od toga. Život te okupira za tren i prestanu sva ona sjajna druženja u prirodi, uz vatru, roštilj, pokoju pivu i barem malo šetnjice po čistijem zraku, daleko od zadimljenih kafića i kojekakvih špica.
Nikad neću zaboravit kad smo se Toza, Yovo i ja sreli kod Šare prije 8-9 godina i uz pivu se za tren dogovorili i sutra otišli na Durmitor. To možeš samo sa ekipom sanjara iz planinarskog društva, sa ostalima, možeš samo pit i to je njima smisao druženja i života. Nije ni to loše, ali nećeš vidjeti dalje od svog nosa sa naglašenim kapilaricama.
Često sam se u ovih 18 godina uhvatio u nagovaranju ljudi da dođu u društvo, da se učlane u planinare, da planinare, da sanjare, nisam nikog nagovorio. Svako tko je došao, došao je sam. Mišljenja sam da u životu zapravo nikoga ne možete nagovoriti na ništa, bilo da je to pozitivno ili negativno. Za sve se čovjek zapravo odluči sam. I upravo zato, si je svako sam kriv za svoje uspjehe i neuspjehe.
Puno je lijepih druženja u planinarskom društvu prošlo od te 2001 od kad sam se učlanio u PD Đakovo. I usput, kad sam već planinario, osim Hrvatske, obišao sam i neke zemlje koje nemaju tako jeftin i dobar vajkrem ko Mađarska ali nije ih loše proputovati i doživjeti.
Bosna, Slovenija, Slovačka, Bugarska, Rumunjska, Francuska, Italija, Švicarska, Njemačka, Austrija, Nizozemska, Crna Gora, Grčka, Argentina, Peru, Čile, Tanzanija, Kenija. S obzirom da mi to uopće nije bila potriba i nije tako loše. Obišlo se to prvenstveno zahvaljujući “ I have a dream“ duhu, dobroj ekipi i dragim ljudima koji su mi pomogli. Jer kad si već tako lud da ideš negdje gdje ti nije potriba ić', onda će ti i ostali pomoć', samo da te ne vide.
I često mi glavom prostruji BAŠ to materino pitanje: „Jel ti potriba moj sinko?“
Je mama, potriba mi je. Da mi nije potriba, ne bi se tim ni bavio.
... Jedva čekam četvrtak. Druženje u planinarskom društvu. Jedva čekam novi Šemsov vic. Novi Zijin film sa izleta... Jedva čekam sljedeći izlet i svaki proživljeni trenutak u planini, proveden u dobrom društvu. U društvu u kojem ti ponekad prijatelj u rukama drži uže o kojem ti visi život, a ti se smiješ i ni trenutka ne pomisliš na ništa loše jer si sanjar a u snu se ionako ne može dogoditi ništa loše.
Samo želiš ponekad, na koji dan, pobjeć' od ovog grada. Ne zbog samoga grada, niti zbog ljudi koji čine ovaj grad, nego da bi doživio nešto novo. Da bi osjetio da si živ i da negdje tamo drugdje, vrijeme ne stoji kao u ovom gradu. A možda zapravo i stoji ako netko tamo, baš kao i ovdje, samo tapka u mjestu i čeka da se nešto dogodi.
Posvećeno prijateljima iz planinarskog društva bez kojih bi život bio prilično prazan.
Božica!
