Može li se usrećit nesretnika?

  Dlake, nekidan me je frend dobrano nasmijao svojim iskrenim priznanjem. Čovjek je napisao da je pratio grupu stara Požega na FB i nikako nije mogao prepoznati nazive ulica i dijelove svoga grada, da bi nakon nekoliko mjeseci skontao da se radi o Srpskoj PožeZi. Reko frend, svaka ti čast što si to podijelio sa rajom na fb. Barem si nekog nasmijao a mene stvarno jesi. Ponukan njegovim primjerom, podijelit ću današnji događaj al' prvo ću ispričati jednu narodnu priču, koju uvijek rado ispričam. Joj Kiki tu tvoju priču svi već znaju, dosadan si ko proljev.

 A šta ti znaš? Možda ne zna baš svako. 

Moš mislit! 

  Priča ide ovako: Dva dobra prijatelja se raspravljala oko toga može li se usrećit nesretnik ili nesretnik zauvijek ostaje nesretnik? I u toj raspravi, ovaj što je uvjeravao da se može usrećit veli: "Stavit ću vriću sa zlatnicima nasrid mosta gdje taj nesretnik svaki dan prolazi i on će pronaći zlatnike i neće više bit siromah i nesretnik." Slože se oni oko tog prijedloga i doista stave te zlatnike na most i pričekaju ga. Kad evo ti nesretnika... Nije još ni zakoračio mostom kad veli on sebi u brk: "Bože, toliko sam puta prošao ovaj most da ga mogu žmirećki prijeći…" Ostatak mislim da možete pretpostaviti. Al' šta je bilo... onda mu je umrla bogata tetka i… šalim se. Nije, tj. je, al njemu nije ništa ostavila nego 30 godina mlađem ljubavniku. E jebi ga...Pušiona.

    Ajmo mi na anegdotu. Lijep dan danas bio, reko iđem ja odradit prvi trening s biciklom ove godine. Neću puno, odradit ću tek 15km u visokom ritmu, da ne prećeram za prvi put ove godine. Di ću, šta ću, izašao iz ulice, ma reko napravit ću krug desno prema Osijeku pa zaobilaznicom kroz Preradovićevu. Prije si trebao imat muda za vozit se tom grbavom ulicom a sad je novi asfalt tamo, pa da vidimo kako je vozit kad ti jaja ne ispadaju iz narodne mošnje. I vozim ti ja, vozim... Ušao u tu famoznu ulicu...Ošacujem ja, taman ću nekako nakupit' tih 15km pred kraj ulice. Ajmo reć' negdje pred početak treće trećine Preradovićeve, (bogati to se i razlomci koriste) Bosanac skonta da je prošao skoro cijelu ulicu a da nije skužio da je napravljena biciklistička staza?!? Vozio ti ja cilo vrime desnom stranom uz rub početka biciklističke staze. Mislim si pa di ti je pamet bila Kiki? 
Sigurno u Duvnu, tamo si napisao da živiš. 
Aj ne seri ti tamo!
   Znam kako bi ja reagirao da sam JA skužio takvog kretena pa se čudom čudim kako mi niko nije je*ao majku ili zatrubio iz auta. Šta reći nego bravo Kiki! Tu nešto serem kad će napravit' tu tartan stazu na srednjoškolskom a vjerojatno bi istrčao cijelu sezonu a ne bi ni primijetio da su je metnili.

   I tako mi nesretnici svaki dan prolazimo pokraj nekakovih blaga koje uzimamo zdravo za goto… Kiki ne seri!

Ma imaš pajdo pravo.

 Riječ je Kikijeva.   

Blogu hvala da nema više riječi!

Božica!

Zameo ih vjetar - Raduha

Slovenija, izlet na Raduhu i kako Zijo kaže, zadnji izlet u njegovoj režiji u smislu njegove organizacije masivnih izleta. Kraj jedne ere svakako i naravno početak nove.  Bilo je tih izleta. Koliko? Ne znam, niti mi se da brojati. U svaki od tih izleta je uložen trud, Zije kao planinara, ne kao vodiča, Zijo nije vodič i potječe iz onog razdoblja planinarenja u kojima se na izlete išlo na ho-ruk. Skupi nas se 5 u autu i ajmo. Nikad glavom kroz zid i fala bogu uvijek bez posljedica. Ali svih nas pet u autu je bilo podjednako spremno i odraslo i bili smo samo mi muški. Pitanja tipa: Ovaj  je ostavio ovog, ovaj nije mogao ići dalje, šta radi ovaj tu? Da, zanimljiva pitanja. Takva i slična pitanja Ziju kao planinara, nisu puno zanimala, ali u tome  je on bio prilično jasan. Taj i taj vrh nije za ovog ili onoga ovaj je. Uvijek je u mailu pri organizaciji izleta koji je upućivao na PD upisivao je ocjene samih uspona a detalje prepuštao nama koji smo u DJ. Ovdje se isključivo govori o formi planinara i skupljenom iskustvu i apsolutno ničem drugome. Uspon na Raduhu je bio jedan iz kategorije onih masivnih izleta u kojemu će i oni koji do sad nisu bili u alpama ili su bili svega jednom ili dvaput ali ljeti, osjetiti čar lakšeg dvotisućnjaka.

 

Slika prije uspona - Ništa nije upućivalo na ono što je uslijedilo

Dok smo se uspinjali od koče na Loki na sa nekih 1500m, vjetar je igrajući i kovitlajući sa suhim pršićem još bio i simpatičan i zanimljiv i podsjećao na one male pijavice lišća koje bi se mogle ponekad vidjeti u jesen u Slavoniji ali i dalje nije dao naslutiti u šta će se pretvoriti ta vesela čarlijanja kad izađemo na sedlo. 

Da, lakši dvotisućnjak na kojem se u tren vrijeme pretvorilo u kijamet kako ga je nazvao Žozi i trenutak u kojem smo svi morali kleknuti i pokloniti se planini i bogu vjetra, koji nas je tako snažno izbičevao po svakom dijeliću našeg tijela, da smo se naravno svi od reda zapitali: Šta mi dovraga radimo ovdje? Kolona od dvadesetak planinara nam se kao i obično razvukla. Srećom, vjetar je nosio samo pršić i tragovi iza nas su ostali netaknuti tako da je se po tragovima u svakom trenu moglo vratiti u toplinu doma. Na sedlu smo u tom momentu ščučureni bili Pinta, Zijo, Vjeko i ja.

Upitao sam: „Ljudi, jel ovo za nazad, pa kako će bit gore ako je ovdje ovako?“

Da, donijeli smo odluku da nije za ići gore. Vrag me sad odnio ako sam i pomislio u tom trenutku da bi i pokušao ići dalje. Vratili smo se dvadesetak metara niže na vidikovac ispod sedla odakle je pucao pogled na Skutu i Triglav. Bili smo tu Bruno, Marija, Zijo i ja, Vjeko je već otišao a Pinta je ostao koji trenutak duže i krenuo se spuštati dolje kako se tada činilo. Nas nekoliko smo stali  tu iz razloga da odradimo koju fotku jer se odatle pružao najbolji pogled.

 Ni jednu jagodicu na prstima nisam osjećao al me barem nije bolilo. Ta faza je prošla malo ranije. Gledao sam kako se odozgor spuštaju dva slovenca, pomislio sam a možda bi se ipak moglo pokušati, podijelio sam to sa Zijom i on se složio da je možda baš to sedlo i tih desetak metara najgore mjesto. Mjesto gdje smo prije nekoliko minuta beznadno svi klečali i čučali i molili boga da stane da možemo pobjeći prema domu. Ma reko ajmo ipak probati. Iskreno, naravno da u tom momentu ikome od onih što su kako je i  dogovoreno, krenuli dolje ili da će se neko brinuti gdje sam i jesam li živ. Da, sebično od nas moram priznati. Krenuo sam dalje, pretrčao taj dio u momentu kad je puhalo manje nego kad smo prvi put pokušali. U jednom momentu sam se okrenuo nazad i vidio Ziju kako trči nazad i vidio sam Mariju i Brunu kako stoje i dvoume se a nisam znao zašto? Možda čekaju da se vjetar smiri a možda ipak neće dalje. U tom momentu se Pinta vratio a do njih je stigla i Iva,Pinta im je savjetovao da ne idu na vrh. +



Taj detalj sam saznao kasnije. A Zijo je nakon onog bijega od vjetra, ugrabio trenutak slabosti vjetra i nastavio prema vrhu. Nastavio sam hodati dalje ali svako malo sam morao čučnuti i sačekati da vjetar smanji žestinu. 
  Stigao sam na vrh. Bilo mi je drago što sam gore, ali osjećaj je bio pomiješan sa osjećajem kao da će mi netko to spočitati što sam ipak nastavio dalje sam. Ono što znam, je da u onom momentu oluje, nastaviti gore tako velikoj i dosta neiskusnoj grupi, nikako nije bilo pametno. Dok sam naređivao aparat da se samouslikam, odjednom vidim Ziju kako se penje. Prasnuo sam u smijeh i bilo mi je jako drago što ga vidim. Rekao je da misli da iza njega ide Leo pa smo malo pričekali ali se ispostavilo da je to bio neki Slovenac kojeg smo zamolili da nas gore uslika. Dobro da je neko naišao.  

Kad sam sišao dolje, Pinta me je pitao jel to meni normalno, da smo mi ošli gore? Znam da me je to pitao kao pripadnik gorske službe spasavanja, ali... Ono što sam rekao je da i dalje smatram da ono iza sedla nije bilo za ostale, naravno za neke da, al to je u tom momentu nije bilo više moguće izorganizirati. Da, Zijo i ja smo otišli sami gore i zaista nisam mislio da ćemo ipak ići. Bio je to vrlo zapravo vrlo kratak uspon od sedla do gore a tehnički nezahtjevan. Zijo i ja po meni ipak spadamo u iskusnije planinare koji smo si to u tom momentu mogli priuštiti, ipak nabijen nam je osjećaj krivnje kao da smo nekoga izdali, ne znam... Opisao sam sve onako kako je bilo a tko hoće nek nam sudi što smo se pod tim uvjetima ipak odlučili popeti na vrh.