Četvrtak 26.05.2016.
Kad se negdje ide a da nije u pitanju posao i naravno zarada bez koje se
živjeti ne može, ljudi koji ne shvaćaju planinarenje ili ovakav sličan smisao
provođenja slobodnog vremena, znaju reći kako idemo negdje da nam guzica vidi
puta. E pa moja guzica da izvinete nije htjela vidjet puta al sam ju svejedno
poveo unatoč njezinom protivljenju. Znam da se budila zbog nečeg što se zove
slično kao: androidi, asteroidi ili hemeroidi, ma doslovno me boli dupe koja je
to riječ. Sad smo tu, krećemo i nema nazad. U 5h u jutro, dogovor je bio naći
se na benzinskoj pumpi na izlasku iz Đakova. Uz koji minut zakašnjenja, tako je
i bilo. Naravno, od 3 auta, ja sam baš u onom koji dodaje gas kako ga je
volja a još juče je bio ispravan. Znao sam da smo trebali krenuti još juče. U
tom autu su još Pero naš vozač, ne policajac kako ga neki odmila zovu, tu je
njegova supruga Krizstina i Marija. U ostala dva Bruno, Ivana, Adriana, Lidija,
Stanko, Branka, Hrvoje i naš vodič i vođa puta Darko Platužić.
Nalazimo se u 5h na pumpi, no naš auto već tad ide na ranojutarnji
pregled kod majstora Majdiša koji na žalost nije majstor za francuze nego za
švabe.
Majstor je bacio oko, prste,
ključeve ali i grah koji nam izgleda nije baš pao kako treba pa je naš Kangoo
je nastavio sa dodavanjem gasa po svom i tako je to trajalo sve do Rankovića
gdje nas je dočekao Ivo Bavrka, naš član, prijatelj i glavni vodič za ova 4
dana dok se nalazimo u planinama oko Novog Travnika. Okrijepili smo se kod njega kavom, rakijom,
pivom i sokom,( ja nisam samo ovo zadnje pio), nakon okrijepe, spremamo naše
male ruksake i krećemo na naš prvi izlet, uspon na Kalin 1530m. Na usponu nam
se pridružuje i Ivin rođak, Mato Bavrka i četri psa koji su očito pomislili evo
Slavonaca, sigurno su im puni džepovi slanine i čvaraka, no nisu baš omastili
brke.
Put ispočetka vodi prvi vodi kroz pašnjake i grupa veselo
napreduje
a kasnije se ulazi u šumu koja nas čuva od sunca
Vjerna pseta nas
prate
Nailazimo na izvor, gdje smo obnovili naše zalihe vode i napili
se hladne izvorske vode.
Oko 13 i 15 smo na vrhu i pošto su neki prvi put
premašili svoju prvu hiljedarku, dobivaju po guzi od našeg Ive Čika
Iveško, molim te nemoj me više!
Dok smo uživali u prekrasnim pogledima
na okolne planine, Stanko je hranio naše rahitične saputnike
a na vrhu nam
se pridružuju i četiri biciklista iz biciklističkog kluba Vitez, koji su na vrh
iznijeli svoje bicikle kad već ovi nisu mogli njih. Njih nismo morali hranit.
Pravimo prvu grupnu milenijsku fotografiju na ovom izletu.
Pred polazak s vrha, Marija
primjećuje da joj nedostaju cvike. Kako je mogla bez načala vidjeti da joj fale
naočari!?!
Nastaje petnaestominutna potraga za Marijinim kombiniranim đozlucima dok nismo odustali i krenuli dolje. Nešto niže na putu, Mato na kamenu pronalazi Marijine brile za koje nije odgonetnuto jesu ih pronašli biciklisti i stavili na kamen uz stazu ili ih je sama Marija zaboravila kad je slikala smajlija koji se htio slikati kraj mene na kamenu ili sam ih ja pronašao i ostavio tamo da bi napravio malu sprdnju. Istinu nećemo saznati, no bitno je da su pronađene. Inače zanimljivo je kako je Marija komentirala da joj nije zbog 5oo kuna nego što ih mora opet kupit. Da, Mare, razumjeli smo.
Dalje prolazimo kroz bukovu šumu gdje sam se prvi put dobro ismijao na izletu. Naš Iveško je razgovarao na telefon, pa kad je završio razgovor, okrenu se prema nama iza, jer mu je bilo nezgodno da se okrene prema ovima naprijed i reče: "Pozdravio vas je Ilija!" Neki su pomaknuli brke, neki su razmišljali, neko je reko fala, a Mato će: "Još da znamo koji Ilija." Joj krepo sam od smija. Iveško se nasmijao i objasnio, ispostavilo se da je Darko, koji je jedini osim nas prisutnih upoznao Iliju prije 8 godina, pa se u prvi mah nije sjetio o kome je riječ. Svi smo se dobrano nasmijali a Ivo je zaplakao. Šalim se, i Ivo se je nasmijao. U povratku oko 15:30, jedan dio ekipe odlazi na sedmominutni uspon na vrh neobičnog imena Kik,
Nastaje petnaestominutna potraga za Marijinim kombiniranim đozlucima dok nismo odustali i krenuli dolje. Nešto niže na putu, Mato na kamenu pronalazi Marijine brile za koje nije odgonetnuto jesu ih pronašli biciklisti i stavili na kamen uz stazu ili ih je sama Marija zaboravila kad je slikala smajlija koji se htio slikati kraj mene na kamenu ili sam ih ja pronašao i ostavio tamo da bi napravio malu sprdnju. Istinu nećemo saznati, no bitno je da su pronađene. Inače zanimljivo je kako je Marija komentirala da joj nije zbog 5oo kuna nego što ih mora opet kupit. Da, Mare, razumjeli smo.
Dalje prolazimo kroz bukovu šumu gdje sam se prvi put dobro ismijao na izletu. Naš Iveško je razgovarao na telefon, pa kad je završio razgovor, okrenu se prema nama iza, jer mu je bilo nezgodno da se okrene prema ovima naprijed i reče: "Pozdravio vas je Ilija!" Neki su pomaknuli brke, neki su razmišljali, neko je reko fala, a Mato će: "Još da znamo koji Ilija." Joj krepo sam od smija. Iveško se nasmijao i objasnio, ispostavilo se da je Darko, koji je jedini osim nas prisutnih upoznao Iliju prije 8 godina, pa se u prvi mah nije sjetio o kome je riječ. Svi smo se dobrano nasmijali a Ivo je zaplakao. Šalim se, i Ivo se je nasmijao. U povratku oko 15:30, jedan dio ekipe odlazi na sedmominutni uspon na vrh neobičnog imena Kik,
sa kojeg se pruža pogled na Ravno Rostovo, vikendice, motel i cestu koja vodi iz N. Travnika za Bugojno. Nakon uspona, vraćamo se do našeg Doma gdje ćemo prespavati ova 3 dana. Tamo nas čekaju domar Mirko, Mikac i Drago s kojima se družimo, testiramo utjecaj rakije i piva u kombinaciji. Opaka kombinacija moram priznat i prilično rani odlazak na počinak većine nas. Rano ustajanje i uspon na Kalin u kombinaciji sa suncem je učinilo svoje.
Petak 27.05.2016.
Uspon
na Vlašić, Paljenik
Oko 11h
ostavljamo auta kod doma Paklarske stijene na 1509m Krećemo putem sira prema planinarskom domu
Devećani na 1763m. Samo se nadam da se putem nećemo usirit. Pogled sa puta ka
gore na Paklarevo i Turbe . Nailazimo na
stada ovaca te na zavidnu zajednicu vrijednih razgrađivača truleži ili u narodu
ne znam zašto, pogrdno nazvanih balegari.
Po uzoru na Stanka koji je juče otkidao od svojih usta da bi nahranio naše rahitične prijatelje na Kalinu, ja sam također otkidao od svoje guzice i osigurao im nekoliko besplatnih obroka. Kažu da ne treba bit škrt, doduše ja jednostavno nisam imao izbora nego bit rasipan i makar ovaj put plemenit.
Oko 12 smo na planinarskom domu Devećani na 1763m gdje smo se malo okrijepili ili za promjenu obavljali nuždu. U tom momentu se gore sa nama nalazilo i tridesetak članova HPD Vihor iz Zagreba. Budući da je Ivo primjetio da sam bio baš snužden, počastio me je likerom od borovnice, uz par onih nekih stiropora koje je ponijela Adriana, počeo sam se i osjećati bolje i kako to obično biva, čim ti je bolje, zaboraviš na svoje prijatelje balegare pa ih prestaneš hraniti. Mi ljudi smo ono baš… ma…
Po uzoru na Stanka koji je juče otkidao od svojih usta da bi nahranio naše rahitične prijatelje na Kalinu, ja sam također otkidao od svoje guzice i osigurao im nekoliko besplatnih obroka. Kažu da ne treba bit škrt, doduše ja jednostavno nisam imao izbora nego bit rasipan i makar ovaj put plemenit.
Oko 12 smo na planinarskom domu Devećani na 1763m gdje smo se malo okrijepili ili za promjenu obavljali nuždu. U tom momentu se gore sa nama nalazilo i tridesetak članova HPD Vihor iz Zagreba. Budući da je Ivo primjetio da sam bio baš snužden, počastio me je likerom od borovnice, uz par onih nekih stiropora koje je ponijela Adriana, počeo sam se i osjećati bolje i kako to obično biva, čim ti je bolje, zaboraviš na svoje prijatelje balegare pa ih prestaneš hraniti. Mi ljudi smo ono baš… ma…
Oko 13h
krećemo iz doma Devećani. Obnavljamo zalihe vode na koritu i stižimo na
vidikovac sa kojeg se pruža pogled na Turbe, Travnik i Lašvansku dolinu.
Nastavljamo dalje uz sunčano vrijeme i lagani vjetrić koji prikriva gorenje naše kože. Suncem opaljeni u 14:45 stižemo na vrh Paljenik ili Opaljenik kako ga neki zovu a nalazi se na 1933m ili 1943m, podaci o visini su oprečni pa bi se sam vrh mogao nazvati i Oprečnik. Uz fotografiranje i okrijepu i novo milenijsko fotografiranje.
Odmor traje sve do 15:30 kad se spuštamo dolje preko Vladinog ranča, gdje nas ovčar zove na sir i pivo. Bilo nas je puno pa nismo htjeli opustošiti potencijalnog domaćina. A sada obratite pozornost na ovu sliku iznad.
Zaključili bi pretpostavljam da se jedna grupa planinara spušta dolje a jedna planinarka ide gore. Da i ja bi to zaključio da nisam bio tamo i gledao to. Na ovoj slici strelicom je zorno prikazan smjer kretanja svih planinara na ovoj slici, a ova planinarka koja na oko ide prema gore, se također kreće prema dolje.
Riječ je naime o revolucionarnom otkrićunaše Mađarice Krisztine, do sada neviđenom u planinarskom svijetu. Naime ona je u svojim novim nerazgaženim gojzericama dobila žuljeve na prednjem dijelu stopala, tj. prstiju i onda da bi prilikom silaska spriječila daljnje nabijanje istih bolnih mjesta, jednostavno se zapitala: ¨ Pa zašto prema dolje ne bih išla unazad?" I tako je i napravila. Planinarsko društvo Đakovo će tražiti od UNESCO-a da kao dio svjetske kulturne i planinarske baštine, zaštiti ovaj hod unazad kao tradicionalni HRVATSKI hod unazad u slučaju žuljeva a i općenito smo kroz povijest kao narod, mi Hrvati naučili ići unazad. Hod se obavlja u tradicionalnoj planinarskoj opremi punoj simbolike, a glava hodača je okrenuta lagano unazad. Retrovizori na kapi nisu dozvoljeni. Krizstina se malo bunila da je običaj zapravo po tradiciji Mađarski a ne Hrvatski, na što smo mi ostali rekli pa što ga onda niste prvi registrirali? Mi smo se prvi sjetili i sad je gotovo.
Nastavljamo dalje uz sunčano vrijeme i lagani vjetrić koji prikriva gorenje naše kože. Suncem opaljeni u 14:45 stižemo na vrh Paljenik ili Opaljenik kako ga neki zovu a nalazi se na 1933m ili 1943m, podaci o visini su oprečni pa bi se sam vrh mogao nazvati i Oprečnik. Uz fotografiranje i okrijepu i novo milenijsko fotografiranje.
Odmor traje sve do 15:30 kad se spuštamo dolje preko Vladinog ranča, gdje nas ovčar zove na sir i pivo. Bilo nas je puno pa nismo htjeli opustošiti potencijalnog domaćina. A sada obratite pozornost na ovu sliku iznad.
Zaključili bi pretpostavljam da se jedna grupa planinara spušta dolje a jedna planinarka ide gore. Da i ja bi to zaključio da nisam bio tamo i gledao to. Na ovoj slici strelicom je zorno prikazan smjer kretanja svih planinara na ovoj slici, a ova planinarka koja na oko ide prema gore, se također kreće prema dolje.
Riječ je naime o revolucionarnom otkrićunaše Mađarice Krisztine, do sada neviđenom u planinarskom svijetu. Naime ona je u svojim novim nerazgaženim gojzericama dobila žuljeve na prednjem dijelu stopala, tj. prstiju i onda da bi prilikom silaska spriječila daljnje nabijanje istih bolnih mjesta, jednostavno se zapitala: ¨ Pa zašto prema dolje ne bih išla unazad?" I tako je i napravila. Planinarsko društvo Đakovo će tražiti od UNESCO-a da kao dio svjetske kulturne i planinarske baštine, zaštiti ovaj hod unazad kao tradicionalni HRVATSKI hod unazad u slučaju žuljeva a i općenito smo kroz povijest kao narod, mi Hrvati naučili ići unazad. Hod se obavlja u tradicionalnoj planinarskoj opremi punoj simbolike, a glava hodača je okrenuta lagano unazad. Retrovizori na kapi nisu dozvoljeni. Krizstina se malo bunila da je običaj zapravo po tradiciji Mađarski a ne Hrvatski, na što smo mi ostali rekli pa što ga onda niste prvi registrirali? Mi smo se prvi sjetili i sad je gotovo.
Oko
17h smo na polazišnoj točki kod Paklarevskih stijena i krećemo nazad prema
našem domu. Putem, nailazimo na spomen obilježje poginulim hrvatskim
braniteljima 1992g, gdje smo se pomolili i zapalili svijeće.
U novom Travniku svraćamo do dućana i ponovo do Ivine kuće koja se nalazi na putu za dom. Blaža, Ivina supruga nas poslužuje pićem i kavom a za to vrijeme Darko komunicira sa Ekipom koja na žalost nije mogla ići s nama u četvrtak nego će nam se pridružiti sutra pa je potrebno dogovoriti detalje. Oko 20:30 smo u domu. Slijedi opuštanje a nakon toga, kratki noćni uspon do kapelice Sv. Bernarda koju su sazidale vrijedne ruke nekih članova PD Kuk Novi Travnik
U novom Travniku svraćamo do dućana i ponovo do Ivine kuće koja se nalazi na putu za dom. Blaža, Ivina supruga nas poslužuje pićem i kavom a za to vrijeme Darko komunicira sa Ekipom koja na žalost nije mogla ići s nama u četvrtak nego će nam se pridružiti sutra pa je potrebno dogovoriti detalje. Oko 20:30 smo u domu. Slijedi opuštanje a nakon toga, kratki noćni uspon do kapelice Sv. Bernarda koju su sazidale vrijedne ruke nekih članova PD Kuk Novi Travnik
Subota 28.05.2016.
Uspon
na Vranicu, Krstac i Nadkrstac.
Ustajanje u 5:30h. Dok se neki tek polako
ustaju iz kreveta ko prebite mačke, neki pripremaju prvu kavu, Stanko je već
duboko u yozi. 6:45h polazak prema caffe baru Milano gdje nas čekaju
Božo, Davor, Niko, Mihaela, NeMirna i Mia. Stigli su i naši članovi: Ana,
Marija,Žozi, Maca i Jura. Tako da se izlet pretvara iz djelimično obranog u punomasni. Pritom mislim na broj članova PD Đakova koji su se sad našli na
planinarenju a ne na tebe Maco. Joooj nc,nc,nc! Preslagujemo se po
autima od Davora, Nike i Bože da nas ima manje po autu jer je put doista loš. U
7:30h polazak iz N. Travnika šumskim putem iznad košarišta, putem koji je dosta
izrovan i taj put uzima danak u obliku amortizeru Lidijinih kola koja
ostavljamo u Sebešiću i ponovo se raspoređujemo po autima. Božo Skopljaković,
vođa današnjeg uspona i lokalni dečki se čude, pa veli da oni ovdje svi voze
bez amortizera!?! Slijedi priprema
ruksaka, kratki dogovor i kreće se put Zlatan potoka, na kojem se opijamo
pitkom vodom i punimo zalihe.
Nakon laganog uspona kroz šumu, izbijamo do vikendica, gdje pravimo malu pauzu, samo dok se kolona skupi.
U 10h ustanak pa nastavak preko Travničkih vrata. Oko 10:45h pogled sa vidikovca na Prokrško jezero i stotine vikendica. Kreće se dalje... Nedugo potom, na Davorevu poluzezanciju, da udarimo strmo kroz klanac, nas nekoliko to prihvaća kroz poluozbiljnost i tako da smo se uputili gore strmo kroz klanac: Davor, Ivana, Adrijana Bruno, Stanko i moja malenkost.
Uf, baš mi je ovo trebalo da malo začinim izlet sa mrvom adrenalina. Uspinjajući se ovakvim strminama, naporno je ali vrlo se brzo postiže visina,, tako da smo mi izbili gore na sedlo u 10:45 i nakon toga krenuli na Krstac da pričekamo ekipu.
Gore smo bili nešto prije 11h. Iako se ne nalazimo na domu Devećani, iskoristio sam priliku dok nema Ive da ih malo izdevetam po dupetu, jer kako ono kažu: Besposlen pop i jariće krsti. Sa ovog krštenja ću vam samo pokazat sliku sa playboy guzom.
Oko 11:20 smo vidjeli našu veću skupinu kako su taman izmilili iz klekovine okolnim putem.U 12 i nešto su svi izašli na Krstac osim Lidije koja je nastavila drito na Nadkrstac.Oko 12:30 svi krećemo na vrh Vranice i stižemo tamo u 13:30h. Sa vrha, 2112m pucaju prekrasni pogledi na sve strane.
U daljini vide se Prenj, Vran, Čvrsnica, Kamešnica, Cincar, Vlašić, Bjelašnica… Kažu da se za lijepa vremena naziru zgrade u Sarajevu. Na vrhu rijetko viđena proslava. Naša najmlađa članica Ana Išasegi će proslavit svoj šesti rođendan baš na vrhu Vranice.
Svi joj od srca čestitamo i slavimo, a zatim uživamo, što u torti što u vrhunskim orahovcu. Zatim je uslijedilo neizostavno krštenje mladih planinara koji su sad već u kratkom vremenu prešli sa 1000 na 2000m pa opet moraju u Devećane, tj. bit izdevetani. Ubrzo potom na vrh stiže i pedesetak planinara iz Sarajeva, uglavnom članova ženske organizacije za edukaciju „Nahla“ i udruga "Prijatelj prirode" Sarajevo. Skupa s njima pravimo još jednu milenijsku fotografiju
i u 14:30h lagano se spuštamo put Sebešića, tj. mjesta gdje smo ostavili naša auta i amortizer, no ovaj put drugim putem ispod Bijele Gromile pa kroz klekovinu,tako da je to sad zapravo kružna tura koja nas vraća ponovo do onih vikendica gdje smo se odmarali i Zlatan potoka.
Kao što se vidi na slici, naša grupa normalno nastavlja sa spuštanjem.
U 17h smo kod naših auta a u 17:30 smo već u lovačkoj kući „Sebešić“.
Okrepljenje pićem je uslijedilo.I mi smo ovdje našli mjesto za nas. Žozi nas još jednom časti za rođendan svoje Anči sa pićem koje smo popili u domu. Po povratku na kratko stajemo kod Ive i odlazimo opet do našeg doma „Velika Ravan“ na 830m, gdje nas čekaju vrijedne domaćice i domaćini. Pripremili su nam meso s roštilja i domaće pite. Došao je i predsjednik PD Kuk i uslijedilo je razmijenjivanje darova i koja riječ o ovom izletu i suradnji ova dva društva.Doveli su i Cimbu, koji nas je zabavljao sa gitarom do dugo, ne u noć, nego do u jutro. Cimbo, svaka ti čast! Vidio sam u životu puno ljudi koji sviraju gitaru na sličnim druženjima ali ovakvog zabavljača i gitaristu NIKAD.
Gotovo bez prestanka je svirao od 21 navečer pa do negdje do oko 3 u jutro.
Pomagao mu je i predsjednik PD Kuk na Harmonici i frulaš koji je skupa sa Adrianom svirao čak i na nos, pa su se onda mijenjali, malo on na nos, pa malo ona sa ustima, nikom nije smetalo.
Najuporniji su ostali do 5h.
Nakon laganog uspona kroz šumu, izbijamo do vikendica, gdje pravimo malu pauzu, samo dok se kolona skupi.
U 10h ustanak pa nastavak preko Travničkih vrata. Oko 10:45h pogled sa vidikovca na Prokrško jezero i stotine vikendica. Kreće se dalje... Nedugo potom, na Davorevu poluzezanciju, da udarimo strmo kroz klanac, nas nekoliko to prihvaća kroz poluozbiljnost i tako da smo se uputili gore strmo kroz klanac: Davor, Ivana, Adrijana Bruno, Stanko i moja malenkost.
Uf, baš mi je ovo trebalo da malo začinim izlet sa mrvom adrenalina. Uspinjajući se ovakvim strminama, naporno je ali vrlo se brzo postiže visina,, tako da smo mi izbili gore na sedlo u 10:45 i nakon toga krenuli na Krstac da pričekamo ekipu.
Gore smo bili nešto prije 11h. Iako se ne nalazimo na domu Devećani, iskoristio sam priliku dok nema Ive da ih malo izdevetam po dupetu, jer kako ono kažu: Besposlen pop i jariće krsti. Sa ovog krštenja ću vam samo pokazat sliku sa playboy guzom.
Oko 11:20 smo vidjeli našu veću skupinu kako su taman izmilili iz klekovine okolnim putem.U 12 i nešto su svi izašli na Krstac osim Lidije koja je nastavila drito na Nadkrstac.Oko 12:30 svi krećemo na vrh Vranice i stižemo tamo u 13:30h. Sa vrha, 2112m pucaju prekrasni pogledi na sve strane.
U daljini vide se Prenj, Vran, Čvrsnica, Kamešnica, Cincar, Vlašić, Bjelašnica… Kažu da se za lijepa vremena naziru zgrade u Sarajevu. Na vrhu rijetko viđena proslava. Naša najmlađa članica Ana Išasegi će proslavit svoj šesti rođendan baš na vrhu Vranice.
Svi joj od srca čestitamo i slavimo, a zatim uživamo, što u torti što u vrhunskim orahovcu. Zatim je uslijedilo neizostavno krštenje mladih planinara koji su sad već u kratkom vremenu prešli sa 1000 na 2000m pa opet moraju u Devećane, tj. bit izdevetani. Ubrzo potom na vrh stiže i pedesetak planinara iz Sarajeva, uglavnom članova ženske organizacije za edukaciju „Nahla“ i udruga "Prijatelj prirode" Sarajevo. Skupa s njima pravimo još jednu milenijsku fotografiju
i u 14:30h lagano se spuštamo put Sebešića, tj. mjesta gdje smo ostavili naša auta i amortizer, no ovaj put drugim putem ispod Bijele Gromile pa kroz klekovinu,tako da je to sad zapravo kružna tura koja nas vraća ponovo do onih vikendica gdje smo se odmarali i Zlatan potoka.
Kao što se vidi na slici, naša grupa normalno nastavlja sa spuštanjem.
U 17h smo kod naših auta a u 17:30 smo već u lovačkoj kući „Sebešić“.
Okrepljenje pićem je uslijedilo.I mi smo ovdje našli mjesto za nas. Žozi nas još jednom časti za rođendan svoje Anči sa pićem koje smo popili u domu. Po povratku na kratko stajemo kod Ive i odlazimo opet do našeg doma „Velika Ravan“ na 830m, gdje nas čekaju vrijedne domaćice i domaćini. Pripremili su nam meso s roštilja i domaće pite. Došao je i predsjednik PD Kuk i uslijedilo je razmijenjivanje darova i koja riječ o ovom izletu i suradnji ova dva društva.Doveli su i Cimbu, koji nas je zabavljao sa gitarom do dugo, ne u noć, nego do u jutro. Cimbo, svaka ti čast! Vidio sam u životu puno ljudi koji sviraju gitaru na sličnim druženjima ali ovakvog zabavljača i gitaristu NIKAD.
Gotovo bez prestanka je svirao od 21 navečer pa do negdje do oko 3 u jutro.
Pomagao mu je i predsjednik PD Kuk na Harmonici i frulaš koji je skupa sa Adrianom svirao čak i na nos, pa su se onda mijenjali, malo on na nos, pa malo ona sa ustima, nikom nije smetalo.
Najuporniji su ostali do 5h.
Nedjelja,
29.05.2016. Lagano se piju kave i spremamo se za polazak i zapravo ne vjerujemo
da je tako brzo prošla ova bajka od druženja u planini. Nas nekoliko koji
to nismo učinili u petak, se prije odlaska uputilo vidjeti kapelicu Sv.
Bernarda i naravno da nismo pogriješili. Kapelica je doista lijepa u
svojoj jednostavnosti načina gradnje a pogled sa vidikovca na kojem se nalazi
je prekrasan.
Naš Iveško nam je ukratko objasnio povijest izgradnje i sve prepreke koje su im stajale na putu, no to je sad sve iza njih. Kapelica je tu i neka je i nek nas sve bez obzira na vjeru i naciju čuva Sv Bernard, zaštitnik planinara i ljubitelja prirode. I za kraj, pred odlazak nekih, pravimo zadnju zajedničku sliku sa ovog izleta za povijest. Sve skupa je bilo doista sjajno posloženo. Dva lakša uspona za prva dva dana pa onda šećer na kraju Vranica, koja se iz mog osobnog iskustva planinarenja po Bosni, sa sigurnošću može smjestiti u sam vrh najljepših BiH planina. Nemam riječi kojima bi se zahvalio našim domaćinima na čelu sa Ivom koji se samo jednog dana prije desetak godina pojavio u četvrtak u prostorijama PD Đakova, a sve ostalo je povijest ali i budućnost suradnje ova dva planinarska društva. Iskreno se nadamo, da ćemo barem jednom u budućnosti imati priliku uzvratiti vam za vašu dobrotu i gostoprimstvo koje ste nam po već drugi put pružili, te ćemo i mi vas vidjeti u većem broju kod nas u Đakovu, u našem planinarskom domu na Boroviku, na našim stazama, gdje se također ima ponešto lijepo za ishodati i vidjeti a najbitnije od svega, podružiti u dobrom društvu. Velika hvala svima! Hvala Ivo!
Naš Iveško nam je ukratko objasnio povijest izgradnje i sve prepreke koje su im stajale na putu, no to je sad sve iza njih. Kapelica je tu i neka je i nek nas sve bez obzira na vjeru i naciju čuva Sv Bernard, zaštitnik planinara i ljubitelja prirode. I za kraj, pred odlazak nekih, pravimo zadnju zajedničku sliku sa ovog izleta za povijest. Sve skupa je bilo doista sjajno posloženo. Dva lakša uspona za prva dva dana pa onda šećer na kraju Vranica, koja se iz mog osobnog iskustva planinarenja po Bosni, sa sigurnošću može smjestiti u sam vrh najljepših BiH planina. Nemam riječi kojima bi se zahvalio našim domaćinima na čelu sa Ivom koji se samo jednog dana prije desetak godina pojavio u četvrtak u prostorijama PD Đakova, a sve ostalo je povijest ali i budućnost suradnje ova dva planinarska društva. Iskreno se nadamo, da ćemo barem jednom u budućnosti imati priliku uzvratiti vam za vašu dobrotu i gostoprimstvo koje ste nam po već drugi put pružili, te ćemo i mi vas vidjeti u većem broju kod nas u Đakovu, u našem planinarskom domu na Boroviku, na našim stazama, gdje se također ima ponešto lijepo za ishodati i vidjeti a najbitnije od svega, podružiti u dobrom društvu. Velika hvala svima! Hvala Ivo!
