Uspon na Matterhorn 2010

Ponedjeljak, čekam početak smjene kad stiže poruka od Pinte:

Kiki, posudiš mi glečerice za Matterhorn? (Specijalne naočale za planinare)
Odgovaram mu: Pa ako ih tebi posudim šta ću ja onda?
Zvoni telefon…


 Ej Kiki, pa jel ti mene zajebavaš? Pa mi idemo u petak.

U majku mu (neću stavit sliku majke)…

Komentar: Kako sam radio i živio u Osijeku, nisam baš mogao ni doći svaki četvrtak u društvo.  Nisam imao ni slobodnog vikenda a ni godišnjeg, jer u toj firmi nitko nije mogao uzeti godišnji preko ljeta jer se tad najviše radi. Materhorn je dugo bio u planu al ekipa se dogovorila ići bez mene, upravo radi toga što su znali da ja ne mogu ići. Nisam im to nikad zamjerio, ali kad sam čuo da idu, osjećao sam se tako da bi preokrenuo nebo i zemlju da i ja odem. Tu opet sebe razumijem.

    Razgovor sa ženom kod kuće.
Dane, oni odoše na Matterhorn.
Ko?
Pinta, Toza i Zijo.
Ma daj nemoj zezat?!? Pa kako to? Ti ništa ne znaš o tome?
Pa znam da smo trebali ići u 9 mjesecu (trudnoće), al eto pomaklo se. Dugo me nije bilo u društvu pa nisam ni znao.
A kako da ti nisu javili?
Pa šta će mi javljat kad znaju da nemam ni slobodne vikende a ni godišnji ne mogu uzet. Tajac… Ja psujem i ozbiljno zamišljen sjedam na dvosjed.
Dana će: Pa dobro Kiki, znaš da si to sad ne možemo priuštitit, imamo malu djecu. Ići ćeš za koju godinu.
   Ma kad ću ići? S kim? Pa sad ide moja ekipa. Ekipa za koju bi ja riskirao život a i oni za mene, šta ti je? Pa neću valjda ići na Matterhorn sa nekim strancima? E jebem ti i život i sve!
     Krećem s motorom na posao i razmišljam u vožnji. Smišljam plan… I dolazi mi prosvjetljenje koje mi se do sad dogodilo samo 2put u životu. Jednostavno odlučujem ići i to je sve. Donosim odluku za koju znam da će se dogoditi iako još nisam ni šefove pitao. I već se veselim na motoru i prolaze me žmarci. Ljudi, ja IDEEEM!!! Osjećaj koji me je obuzeo u trenutku odluke vam ne mogu opisati. Preplavljuje me val nekakve pozitivne energije i grohotnog smijeha. Da me neko vidi rekao bi da sam lud (što i ne bi bilo daleko od istine). Na prelasku preko mosta za El Paso (moje radno mjesto), padne mi pitanje na pamet a kako ću ja to ići? Auto s kojim ide ekipa, pun je. Razmišljam o stopiranju, vlaku i onda se sjetim da imam motor. JEEE! Baš sam Bosanac. Treba mi deset minuta da se sjetim koje prijevozno sredstvo imam!?!


   Dolazim na posao i šaljem Dani s posla poruku sadržaja: Dane ja ti odoh na Matterhorn. Ona je sva zbunjena. Na poslu gorim da nekome ovo ispričam a najradije ne bih. Izjalovi se u pravilu. Smišljam plan…Sutra odlazim u Đakovo po sve isječke iz novina koje brižno čuvam kao svaki egoista, opravdavajući taj čin mišlju kako će mi to jednom dobro doći i evo stvarno.


    Sutra tražim sastanak sa vlasnikom El Pasa, a on me preusmjeri na šefa Saleta. Sjedam s njim za stol i izvadim mu desetak stranica, članaka, duplerica i sl sa vrhunaca gdje sam do sad bio. Sale gleda i ne vjeruje. Ti si bio na Kilimanjaru? Da.
Ti si bio na Mont Blancu?
Da
Ti si bio na Aconcagui?
Da.
 Sale nije mogao doći sebi. Kaže reci šta trebaš.
Reko gle, za nekoliko dana, moja ekipa i ja idemo na Matterhorn. Meni treba to, da mi platite da pustite tih 10 dana kao da sam radio i platite mi te dane i to je sve.
Komentar: Situacija u firmi je bila takva da bi mi najlakše bilo da vam to opišem  na ovaj način, da sam imao Mitraljez, pobio bi ih gotovo sve tamo, osim njih nekoliko da ih ne nabrajam.  Tako da me apsolutno zapravo nije bilo briga oće li oni meni dat taj godišnji ili ne a možda tako i izbjegnu masakr. Pare od njih nisam ni tražio jer sam znao da ih ne bi ni dobio.

 Saletu se ideja svidjela i to je bilo to. Dalje je sve išlo svojim tokom a ona energija koja me preplavila samim činom donošenja odluke nije bila bez razloga.


   Naravno, od žene sam dobio prve smjernice za put na Matterhorn. Objasnila mi je da put na Matterhorn počinje izlaskom iz kuće ali  objasnila mi je da je to jednosmjerna karta. Ništa, morat ću kod punice po pomoć. Objašnjavam punici sve što se izdešavalo u zadnjih nekoliko sati i osjećam se mirnije znajući da nisu baš svi protiv mene.
Komentar iz 2018.g: Ja zapravo nisam imao ni banke za Matterhorn ali zapravo dogodilo se to da je Matterhorn radi ružnog vremena odgođen za dva tjedna pa su Robi i Tomo ispali iz igre jer oni su svoje godišnji odmor tempirali za prvotni datum i nikako nisu mogli odgoditi ga, tako da se meni dogodilo to da nisam morao ići s motorom, nego smo u  tom jednom autu, zapravo onda trebali biti Zijo, Toza, Pinta i ja, što je meni uvelike olakšavalo financije puta jer bi ja sebi išavši s motorom, sam financirao cijeli put a ovako dijelimo trošak jednog auta na četiri. Bingo! Moj put bi u tom slučaju koštao 250-300 eura više nego njihov. Al šta je bilo s parama? Plaća u El pasu nije bila za pohvaliti. Mislim da sam imao oko 2500 kn i taj novac sam sav davao za trošak obitelji al svaki dan je znalo biti nešto bakše pa sam od toga imao za neku kavu ili pivo prije posla ili bi odigrao neki listić na kladionici. Tih dana je bilo svjetsko prvenstvo u nogometu koje se održavalo u Južnoj Africi a  švabe su imale nejverojatnu hobotnicu koja se zvao Paul (valjda je onda bio muška hobotnica) ta hobotnica se nalazila u jednom akvariju u Oberhausenu i stvar je funkcionirala ovako. Hobotnicu su hranili tako da joj stave hranu na dva mjesta, kod Njemačke zastave i na drugoj strani kod zastave zemlje s kojom su njemci igrali taj dan. Na koju stranu je hobotnica išla jest, ta je strana pobijedila. Paul je naime predvidio sve pobjede njemačke  i poraz od španjolaca u polufinalu te pobjedu španjolaca nad nizozemcima u finalu.
Ok Kiki, kakve sve to ima veze s tobom, niđe veze!?!


  Čekaj malo, bit će veze.
Frend se okladio na prvu utakmicu Njemačke koju je pogodila hobotnica Paul i rekao mi to. Ja sam odigrao na drugu utakmicu i za 100 uloženih kuna, dobio oko 200 i nešto. Zatim sam igrao all in na Paula sve do polufinala i digao se do nekih 250 eura. Na finale nisam stavio sav novac, nego negdje oko 200kn i to sam izgubio. Fala bogu da nisam stavio sve. Nekakva ženska intuicija, šta li. Naime Paul je pogodio i ishod  finala i Španjolska je doista dobila Nizozemsku ali nakon produžetaka, a ja sam se kladio na  90min a ne na konačan ishod. Da ne bi Paula, bilo bi čupavo financijski ali to je valjda tako moralo biti i nikako drukčije jer sam ja  odlučio ići. Još 50 eura sam posudio i vratio nakon sedam dana pošto sam došao sa Matterhorna. Ženi sam rekao da me je financirao El Paso, što je djelomično bila i istina jer su mi i platili dane koje nisam radio ali zapravo me je počastio Paul i  oklade iz crnog fonda. Nisam joj nikad imao srca to reći.

No prelazimo na stvar. Došao je i taj dan. Krećemo na Matterhorn, a put za Matterhorn vodi preko Kašine.  Tamo nas je dočekala Đakovačka dijaspora na čelu sa Marinom, našim počasnim članom i domaćinom u našem novom planinarskom domu. Ugodno druženje kao i obično a sutra rano polazak.
  Putovali smo nekih 12 sati do Cervina. Pronalazimo mjesto za kampiranje i klopamo. Putem je bilo dosta sparno, ali što smo se više približavali našem odredištu, pomalo se povećavala i visina pa samim s time je bilo i ugodnije.    Okružuju nas planine svuda u krug. Šteta što se sam Matterhorn ne vidi iz kampa.






   Sutra u jutro, plan je uspeti se na Breithorn. Međutim kad smo se probudili, iznenadila nas je naoblaka oko vrhova, no odlučujemo se krenuti, jer je pretpostavka da su oblaci niže a da je gore lijepo. Zašto Breithorn? Radi aklimatizacije ali da se pritom previše ne umorimo. Zato idemo žičarom koja će nas koštati nekih 28 eura po osobi, međutim čim smo došli do kase, primjećujem kako što je skupina veća, cijena je manja. Ništa lakše nego skupiti 12 ljudi koje nisam nikad vidio u životu radi jedne ideje. Platiti manje.

pinta, ne spavaj tamo!

Odma preračunavamo koliko smo uštedili za pivo. Di će suza već na oko.
   Breithorn smo osvojili s lakoćom. Nepodnošljivom. Bilo je lijepo vrijeme i imali smo prekrasan pogled na naš sutrašnji cilj - Tobleronehorn.

   Na vrhu Breithorna srećemo neke Bugare, a ja od oduševljenja, prilikom rukovanja s jednim, gubim jednu rukavicu.

neki smo mračni, ko će to sad posvijetljivati, jedva mi se da smanjiti ih :-)

ovako izgledamo opakije, buhahaha!

Podijelili su s nama nekakav brandy i raspričali su se o oduševljenju Zagrebom u kojem su bili mjesec dana prije na koncertu Deep Purplea. Jel potrebno reći da je svijet mali?


   Spuštamo se laganini dolje. Klopa, koje pivo, upoznajemo Slovenca Aleša koji nam poklanja četri Zlatoroga. Fala mu!
  Sutradan krećemo gore.

Skuži ih! Gledaju kao da se kuže u nešto

Žičarom do nekih 2400mnv a potom pješke dalje prema bivku Carrelo.

   Ispočetka je sve ok, a onda lagano počinje biv(k)ati čupavo, skoro ko moja glava. Ne stvarno. Užad, kamenje, strme litice i provalije je sve što vas čeka na usponu. Lagano se komplicira.

A sam Carrelo (3800) kad ga gledaš odozdo izgleda kao neki čardak ni na nebu ni na zemlji.

ne znam možete li si dočarati ovaj pogled?

Carrelo je negdje totalno poviš glave. Ruksaci nas ubijaju.  Teško je uopće penjati na toj visini, a još teže sa teretom na leđima. Čovječe! Četvero djece!?! Opet smo po stoti put bespotrebno nosili vreće za spavanje jer je bivak sa madracima i dekama. Uf!

četvorica veličanstvenih, više četvorica nego veličanstvenih. dobro, ok. samo četvorica :-P

  Od vodiča smo čuli da naplaćuju svoje usluge 750 eura po osobi, al promatrajući ljude koje su vodili, primjećujemo da smo puno spremniji od njih. Ne od vodiča, već od klijenata. Međutim gubili smo puno vremena na snalaženje u stijeni i baratanje opremom. Inače Toza i Pinta su završili tečaj gSS-a i moram napomenuti da bez njihovog poznavanja opreme i umijeća služenja istom, mogli bi se slikati. Dobro, slikali smo se mi i vako i nako, al bi onda ispali ružnije na slikama.


   Staze su slabo markirane i orijentacija nije nimalo laka a svaka izgubljena minuta može te stajati neosvojenog vrha.Također smo poslije kroz razgovor sa vodičima čuli da se sutra vrijeme kvari i da bi trebalo stići do 12h na vrh i onda nazad u Cervinu bez spavanja na bivku Carrelo. Nakon večere,

kuvanja čaja i sl., idemo na počinak. Prilično rano zapravo ali otišli su i ostali. Nema se gore šta radit a i nema tamo facebooka moj sinko.
   Zanimljivo, imao sam osjećaj da svi spavaju a da se jedino ja vrtim kao na ražnju. U jutro kroz razgovor saznah da niko nije spavao. Svi su bili budni ali niko s nikim nije pričao. Eh da smo znali...


   Krećemo negdje oko 04:30h. Noć… Pinta i Zijo su činili jedan navez, a Toza i ja drugi. Svijetle čeone lampe u mraku a poviš kuće odma konopci i lanci. Praktički smo krenuli zadnji. Šteta, možda je Tozu i mene poslije baš to koštalo izlaska na sam vrh.
  Moram priznati da nisam tako šta doživio. Opaka planina do zla boga. Cijeli put iziskuje maximalnu koncentraciju i jasna je jedna stvar, ipak smo podcijenili Matterhorn. Ne može se mjeriti s ničim gdje smo do sad bili.

nije neka slika, al dočarava neprestano opasan uspon

I pala mi je na pamet  jedna poredba s kojom bi vam mogao dočarati penjanje na Matterhorn. Bio sam na dosta planina, međutim kad bi zbrojio sve teške dijelove, detalje s tih planina, ne bi dosegli ni 5% teškoća i opasnosti koje smo doživjeli na Matterhornu. Živa istina. I sad znam, biti tu, gdje smo bili. Dovesti se u situaciju, odvažiti se osvajati Matterhorn, velika je stvar. Pogotovo za nas koji smo rođeni na sto metara nadmorske visine a prve ozbiljnije planine su nam na 4-5 sati vožnje.

   Putem sam imao dosta vremena razmišljati o smislu života. Preispitivati motive. Ipak, Matterhorn je bio moj planinarski san, a sad evo me na nekih četri i nešto i gledam šta nas još čeka a pitam se kako ćemo se uopće spustit dolje? Sjetim se mame. Ajme da me mater vidi di sam, zaplakala bi. A zaplakao bi i ja s njom jer sad i ja znam šta je bit roditelj. Kud me đava donio tu?


     Jebena planina… Došlo mi je da se bacim sa stijene i da me više nema. Molim boga samo da me niko ne nosi na duši i da ja nikog ne nosim. Dosta mi je i ovog ruksaka i moje gluposti, pa di bi još i nečija duša stala? Znate ono kad odlučite da ćete se radovati svakom proživljenom trenutku kad se vratite… al samo da se vratite živi i zdravi. I moram priznati da me je ovaj put ipak promijenio. Moram priznati da me je više i bilo strah penjati se. A sve kadgod upalim mobitel i pogledam sliku Ante i Tome i osmijeh mi se vrati na lice.

pišonja i žuga :))))

    Dolazimo do nekih zadnjih sto metara do vrha. Toza sugerira da sačekamo Ziju i Pintu i da krenemo dolje. 12 i 10h je. Ovih zadnjih sat vremena će nam priskrbit  još sat više za silazak, a ne znamo imamo li ih prije mraka i nevremena. Složio sam se s njim. Nije mi bilo teško odustati, mada sada kada razmišljam... sranje! uvijek taj neki ali…a da smo ipak itd, itd. 100 metara…100 usranih metara. Iako, ne mogu smatrati ni da nisam bio skoro na vrhu ni da sam bio. Nismo odustali iz straha od  tih zadnjih stotinjak metara uspona, nego  radi toga što je tako bilo mudro postupiti.

pogled s vrha, al skoro s vrha :-)))

                 Osvrćemo se iza… vrijeme se stvarno kvari. Iz doline nadiru oblaci i bilo bi glupo riskirati. No, teško je lagati samoga sebe. Osjećao sam se jako čudno. Na domak svog sna… Tako blizu a ipak ne na samom vrhu… Matterhorn mi je bio tu, na dohvat ruke, noge. A izmakao mi je kao ribiču sklizava riba. Iskoprcao mi se iz ruku.
   Silazimo dolje. Uglavnom se absajlamo gotovo cijeli put do Carrela.

evo carrela, pokoj mu duši

Noćimo na Carrelu jer je prekasno za ići do kraja, do našeg kampa. Sutra u jutro lagano krećemo kroz oblak pa sve u ljepše i ljepše vrijeme i eto nas dolje. Kako da vam opišem osjećaj prvog
gutljaja Zlatoroga koje nam je Aleš poklonio? Hmda…Mljac!

   Što reći već ono otrcano planinarsko geslo: Planina će čekati. Dok sam bio na njoj, mislio sam si, samo da se živ vratim a već sad, a već pretpostavljate… išao bih ponovo i opet sve stavio na kocku. Jesam li kockar?

Riječ je Kikijeva


Blogu hvala!

pročitajte epitaf

Prenj - Najljepša B i H planina

    Kaže se da se Prenj ne osvaja, Prenju se hodočasti. Zašto? Odgovor je samo jedan, to je najljepša B i H planina. 
    Prenj je planinski masiv u Hercegovini sa mnogim vrhovima, od kojih je najviši Zelena glava sa svojih 2155 metara.
Smješten je u središnjem dijelu Dinarida a okružuju ga prirodna i umjetna jezera: Boračko, Jablaničko, Grabovičko, Salakovac kao i rijeke Neretva, Ljuta, Neretvica, Bijela i Drežanka a u podnožju planine su tri grada: Konjic, Jablanica i Mostar. Ovo sam prepisao sa wikipedije, a šta ja tu mogu novo izmislit? To je tako i nema tu tople vode

  Često puta do sada sam čuo kako o Prenju pričaju u superlativu, sad kad sam bio, mogu reći da nije bez razloga. U mnogome me je podsjetio na Durmitor, ali praviti poredbe između Prenja i Durmitora je glupo i nema smisla. I jedan i drugi su jedinstveni i neponovljivi.

        Ajmo mi na naš put. Skupili smo se u Okučanima, Boris (PD Strmac), Božo, Višnja (PD Matica), Siniša, Žana i ja (svi troje PD Đakovo). Poslije kavice smo krenuli put Prenja preko Banja Luke. Na žalost, negdje prije Mrkonjić grada, nailazimo na kolonu i dalje se ne može. Naime dogodila se prometna nezgoda. Nakon dosta dugog čekanja, krenuli smo dalje.

 

   U Jablanicu stižemo oko 17h i odma sjedamo na pizzu. Ja sam se doduše usput naudarao pite pa mi se nije jelo, ali sam se poveselio pivu. Naručili smo pivo, a dobili smo pivicu. Boži nije promaklo reći kako kod nas u Hrvatskoj kada naručiš pivo dobiješ veliko pivo a ne malo. Poslije smo ga zezali, da nam valjda konobar nije pljunio u pizze radi tog prigovora. 

   Tek oko 18h, krećemo autima do mjesta Idbar, koje se nalazi odmah lijevo iza jednog tunela malo pošto se prođu Čelebići. Dobro se odužio naš polazak na Vrutak, mjesto gdje smo naumili noćiti. Tako da smo hodali svega sat i pol po danu. Doduše bila je mjesečina ali pošto se mjesec povremeno stidljivo skrivao iza planine, nije nam stalno bilo sve osvjetljeno, ali zato su tu mrak eliminatori u vidu čeonih lampi koje su odradile svoje. Ubrzo dolazi do raskola o našem daljnjem nastavku puta. Nije to baš raskol kao onaj crkveni iz 1054g, već više sukob različitih mišljenja. Jedni bi postavili šatore i noćili a drugi bi išli do kraja. Tako da Siniša, Žana i Stipe ostaju na Tisovici i to poslije samog izlaska iz šume a Božo, Višnja, Boris i ja nastavljamo prema Vrutku. Putem nailazimo na krave, konje, ovce, čobane i pse.

 Nisu nas dugo gnjavili ti vjerni čuvari stada ali nije nam bilo svejedno od njihovog gromoglasnog lajanja. Nekako se naš put odužio kroz Tisovicu, tako da smo stigli na Vrutak tek oko 22 i 15h. Pred samim skloništem opet psi. Laju li ga laju na nas. Boris je dozvao Marka koji je stigao ranije na sklonište od strane Mostara. Marko izlazi pa nam reče da se ne bojimo, to su njegovi psi. Nekako smo se dolibili pešest metara do skloništa a psi ne prestaju lajati a retina im se sablasno sjaji zbog naših čeonih lampi. Marko veli da samo priđemo bliže i dozvolimo im da nas onjuše. I stvarno, čim su nas ponjušili, prestali su lajat. Marko nam je odmah potom priznao da psi uopće nisu njegovi, već da su mu se pridružili usput, negdje već na početku njegovog uspona a budući da im je dao nešto hrane, prihvatili su ga kao vođu čopora. E baš nas je umirio a i nasamario. Šta psihologija čini. Da je rekao da nisu njegovi, ne bi mi još ni danas došli do skloništa.

   Počeo se rezati sir, načela se piva, vino, sve na stol i udri. Velika je sreća što odmah ispod skloništa ima izvor, tako da nismo morali nositi velike količine vode. Pivo? E zbog piva smo već brinuli.

   Nakon besjede, legli smo negdje oko ponoći.

   U jutro oko 6h, odlučili smo krenuti na Zelenu glavu i Otiš, dok još nije prevruće i dok se mogu napraviti ljepše fotografije.

   Gore smo išli laganim tempom i moram napomenuti da je staza odlično markirana ali isto tako moram spomenuti da ne znam da li su je markirali baš ta dvojica koji su se potpisali gotovo na svaki drugi kamen od Vrutka do Zelene glave. Nit je brate ekološki, nit je po pravilima markiranja u ni jednoj zemlji, pa ni i u Bosni pretpostavljam. Sramota! 

     Dotična gospoda (Emir i Elvir) su od Prenja napravlili oglasnu ploču. Dobro da još nisu napisali da prodaju dobro očuvanog stojadina. Dečki, ne znam vas, ne znam zapravo ništa o vama. Možda ste ispravni do bola, možda je bol ispravna do vas, ali ovako potpisivanje zaista nema smisla. Prva ideja koja mi pada kada vidim te potpise je da se imena luda nalaze svuda. Da ste izmarkirali cijelu Bosnu ne vidim razloga za takvo potpisivanje.
  No dobro... A tko sam ja da tu pametujem? Ja sam Kiki a ti potpisi su bezveze i TOČKA

  Nekoliko probranih fotografija

 

Pogled sa Zelene Glave

Napokon sa Prenja gledam i neke vrhove s kojih sam ranije promatrao Prenj u daljini. 

   Spustili smo se oko 11h do Vrutka i tu provodimo ostatak dana grijući se uz vatru, pijuckajući Hercegovački vranac i grickajući domaći dimljeni sir koji je ponio Božo. 

   Sutra lagano poslije doručka,krećemo dolje i stižemo za oko

3 sata do mjesta gdje smo ostavili auto. Odmah usput u Idbaru, stajemo nešto pojesti i popiti.

Kahvenisanje

I nismo se pokajali, barem mogu reći za sebe. Pojeo sam odličnu domaću puru i ušćipke kakve nisam jeo ni od svoje stare a stara je stvarno ekspert za ušćipke. Da joj neko kaže da sam negdje jeo bolje, nikad ih više od nje ne bi  pojeo. Stoga, jezik za zube!

  U povratku stajemo kod mosta na Neretvi da isprobamo mogućnosti naših foto aparata.

Tko to tamo ima auto školu? 

    Zahvaljujem svima koji su se potrudili napraviti onu planinarsku kućicu i sklonište jer zahvaljući njima smo imali gdje spavati. Nosili smo mi i šatore, al sklonište je sklonište. I na kraju, moram spomenuti da me uvijek pitaju (a posebno žena) ima li sexa u planini. Da, ima.

  

He he he! Žena ga se nije mogla otarasiti.

    Božica!

Čini li odijelo čovjeka ili čovjek odijelo?

    Mnogi moji postovi počinju sa neki dan sam sreo, neki dan sam pričao sa starim frendom i sl, e ovo je jedan isti takav početak.

   Dakle sreo sam frenda koji je moja generacija, može se reći da smo jedno vrijeme jahali i gonili stampedo. Što bi to značilo u Đakovu? Tako smo u našem gradu zvali trenutak kad pice iz srednje škole izlaze sa zadnjeg sata. A mi bi momci stajali na korzu i vrebali. A bilo je i nekih starijih momaka, kojih je u mom gradu sve više i više. Ali to je jedna druga priča.

   I eto, sreli smo se u mom omiljenom kafiću, stajao je za šankom i po prvi put in a long time izgledao je kao frajer. Počastio me je pićem jer je baš obranio doktorat. Ajde reko fino. Velika je to stvar. No nisam ja htio pričati o prijateljevom doktoratu. Ovo je priča o odijevanju a frend je izgledao kao frajer jer na sebi imao jaknu od skaja. Jakna je izgledala cool, a i on u njoj. Ne znam doduše da li smijem izgovoriti riječ cool, pa ja imam 34 godine?

   On, taj moj frend je sad ozbiljan čovjek, doktor zapravo. Ima 34 godine, ženu djecu i postavlja se pitanje odkud on u toj jakni?  Jer jakna je mladenačka, nako buntovnička, a u njemu nema buntovništva ni u tragovima a nije ga bilo ni prije. Ok, ma nije ga trebalo ni biti, da me ne bi krivo shvatili. On je uvijek bio pristojan i fino odgojen dečko iz fakultetski obrazovane obitelji.

   Tko postavlja pitanje da li je uputno da se on uopće obuče u takvu jaknu. Pa on sam sebi, njegova žena, pa i neki frendovi koji ga dugo poznaju. Nije problem što se ljudi pitaju što će on u toj jakni, već je problem što se on koleba. Ako se on u njoj koleba, onda to i nije jakna za njega. Al meni, meni je izgledao baš simpatično u toj jakni, cool  nadasve.  Ma reko frend, pa šta se ti s tim zamaraš? A on mi je odgovorio, ma drugo si ti. Ti si se uvijek znao nositi s tim, pa pogledaj se! Pa to si jednostavno ti. Čudno, ja nisam nikad razmišljao o tome što drugi misle kako se ja odijevam, već sam jednostavno nosio ono što se meni sviđalo, makar nekad bio i jedini u gradu. Valjda je zapravo baš u tome recept. Raja osjeti kad neko nosi nešto suvereno a kad se netko ni sam ne osjeća ugodno u onome što nosi, jer to zapravo nije on, već nešto što bi on eventualno htio biti, al neće biti nikada. Što je to? Ne pitajte mene. Nije mi namjera od sebe praviti facu. Faca ili jesi ili nisi, ne može se to postati preko noći a pogotovo ne preko bloga. Uostalom što je faca?

 Neću nikad zaboravit kako sam starog gnjavio da mi kupi rokericu. Ja mu izrezao reklamu iz novina, piše popis dućana i adrese. Kad stari stiže iz švabije donio finu kožnu jaknu duplo skuplju od one što sam ja tražio i prodaje mi spiku kako one jakne nije bilo, a ova što je kupio je kao dosta slična. Negdje je provukao i rečenicu tipa - A i ti bi već trebao gledati što ćeš nositi, nisi ti više dečko. E reko neće ići ćaća. Sljedeće godine sam otišao u Njemačku i osobno ju kupio, bio sam četvrti srednje a nosim tu jaknu i danas.

   Al' taj moj frend. On  je ipak gospodin čoek. A ta jakna je super. Onako, izgleda pomalo motoristička. Baš onakva kakvu često nose ljudi koji se nikad nisu odvažili kupiti motor jer im roditelji nisu dali dok su bili pod njihovim krovom, ili su ih podmitili s autom pa su i tako bili frajeri na koje su padale pice iz drugog, trećeg srednje. Bez motora, ta jakna je bez pokrića. Kao ministar bez lisnice.

  Hm... Uostalom, taj moj prijatelj je doktor i vrlo dobro zna da su u ljetnom periodu motoristi ili ono što je od njih ostane nakon prometne, najčešći posjetitelji kirurgije, ili traumatologije ako su više sreće, u KBC Osijek. Pa dobar razlog što nikad nije kupio motor ne mora tražiti u pametovanju starijih.

   I tako... Možda si jednom kad odgoji djecu, onako, pod stare dane priušti kakav cruiser.

    Nego, zašto su ljudi kod nas toliko opterećeni odjevanjem? Nitko ne kaže da se svi trebaju odijevati kao tinejđeri dok ne umru, ali od kud takva potreba za zadovoljavanjem forme koja je do jaja društveno nametnuta? Da li odijelo čini čovjeka? Da li je prvi dojam najbitniji? Da, vjerojatno kad ideš na nekakav razgovor za posao, moraš zadovoljiti neke kriterije odjevanja, ali poslije toga, kad te zaposle, ko jebe prvi dojam. Onda se možemo ponašati kako želimo. Naravno da ne. Što je s drugim i svim onim dojmovima koji slijede iza tog famoznog prvog dojma? Nije li to čista prevara pojaviti se odjeven kao vuk u janjećoj koži, odglumit da si ono što nisi. Uostalom, nogu s tog posla ćeš dobiti bez jebemti ako ne odradiš svoj posao kako treba i neće ti tu pomoći sto Armani odijela.

  Sjećam se kad sam upisao fakultet, neki koje poznajem jedva su dočekali da uskoče u sakoe i kompletiće i već su sebe vidjeli kao odvjetnike.

   Pitam ja vas: "Tko određuje kad neko ulazi u svijet odraslih putem odjeće? Koliko je to godina, ili u kojoj godini se to događa? Dvadeset i drugoj? Trideset i prvoj? Ili kad se oženiš? Dobiješ dijete?"

   Kome je to uopće važno? Tko je postao bolji, pošteniji čovjek u skupom odijelu? Ne nose li  političari odijela a njima više nitko ništa i ne vjeruje.

 

Božica!

CROissant kakvog nema

     Kroasan (fr. croissant - "polumjesec") je francusko pecivo napravljeno od lisnatog tijesta. Da, to je pravi croissant. A znate li kakav je croissant punjen sa čokoladom? E, to je croissant u kojem pretpostavljam očekujete da ćete naći ono s čim je punjeno a to bi u ovom slučaju trebala biti čokolada. Kakva? Nemam pojma ali čokolada. Jel može i neki kvalitetan eurokrem? Pretpostavljam da može. Zapravo siguran sam da se unutra nalazi baš eurokrem. Doduše u tragovima.

 A znate li što je to Hrvatski croissant? Pročitajte tekst...

    Sad mi je kum poslao sliku CROissanta s čokoladom koji je kupio u pekari "Kruna". Vjerojatno najveća pekara u Slavoniji. Počeli su sa opasnom reklamom, lijepo uređene pekare u kojima doista ima svačega i usluga je ok, a i izbor. Mislim, kad ih usporedite sa drugima, pekarama u kojima VEĆINOM, ne osjetim onaj ugodni miris kruha i peciva kad uđem, već miris užegle masti i ulja i prljavih tepsija. No, ima i iznimki.

   No, gdje sam ja stao pobogu? Dakle kum mi je poslao sliku croissanta s čokoladom koji je kupio u Kruni. Veli eto, došla mu je rodbina iz Njemačke gdje stvarno ima svakakvih peciva, pa idem i ja dignuti nogu pa nek me potkuju ko konja i kupiti nekoliko naših kvalitetnih peciva u našoj najboljoj pekari (kakve su tek ostale?). No, što se dogodilo. Kad mu je sestra zagrizla u hrvatski proizvod AKA croissant s čokoladom, na njeno a i opće (NE)iznenađenje, unutra je bio naravno ZRAK a što drugo? Naime riječ je zapravo o pecivu sa specijalno konstruiranom zračnom komorom za potrebe nadjeva tzv.čokolada ready pecivo. Dakle, ako kupite eurokrema, možete si ga sami napuniti a oni su samo obavili potrebite predradnje, odnosno napuhavanje croissanta, tako da pecivo izgleda kao da u njemu ima nešto i tu uslugu su vam naplatili 0,40kn.

  Inače cijena croissanta bez pripreme za čokoladu je 2,90kn, a croissant sa pripremom za čokoladu je 3,30kn.

  Kad smo kod cijene čokolade ili eurokrema koji se stavlja unutra, neki dan sam u Lidlu kupio jedan solidan eurokrem od 400grama na akciji za 7kn. Mislim da bi se s tom količinom eurokrema dalo napuniti deset solidnih croissanta koji bi u tom slučaju doista bili punjeni čokoladom. A zamislite kakvu cijenu kod svojih dobavljača postigne „Kruna “ kada kupuje eurokrem na veliko? Ne želim ni znati.

   Evo kako je na njihovoj stranici opisan Croissant.

  Piše: nadjeveno čokoladom, ali ne piše sa koliko čokolade. Zamišljam kako bi  to bilo da im manje platim njihov proizvod jer u njemu ionako nema onoga što piše da ima. Eto pa nek si oni zamisle da sam im platio dovoljno novaca kao što sam i ja sebi zamislio da su oni stvarno stavili čokoladu u pecivo s čokoladom.

  Dakle, predlažem Kruni da ili preimenuju ime svog Croissanta u Croissant s pripremom za čokoladu ili da počnu doista stavljat čokoladu u njega. Jer ovo je čista PREVARA!

Zamišljam si strip:

Kupac: Dobro jutro!

Trgovac: Dobro jutro! Imate li kroasane?

Trgovac: Da, imamo.

Kupac: Kakve kroasane imate ?

Trgovac: Imamo prazne kroasane, prazne kroasane bez čokolade i prazne kroasane bez pekmeza

Kupac: A kakve su cijene?

Trgovac: Prazne kroasane koštaju 2,90kn a prazne bez čokolade i prazna bez pekmeza 3,30kn.

Kupac: Dajte mi onda praznu bez čokolade. Što je skuplje, to i vrijedi.

Zadovoljni kupac napušta pekaru...

Tu kupujem, tu me cijene

 

 

Kupujmo Hrvatsko!

 

    Riječ je Kikijeva

     Blogu hvala!

Pet glava na Triglavu

  

  Triglav!?! Prava poslastica za planinara. Najveći vrh naše nekadašnje lijepe naše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

 

   Na Triglavu sam bio već 2put ranije, od toga jednom na vrhu. 
Jeee, koja si ti faca Kiki! 
Pa dobro mogu se valjda povalit majku mu? 
Ne ti Kiki, tvog faljenja je već stvarno dosta iz tvojizih usta. 
Dobro, eto nisam bio. O bože, ne smijem vise ni reći da sam bio.

   Šta reći? Zbog Shemsa išli, a na kraju se on razboli i ostade na Kredarici!?! Čudno je to.... Al’ što on kaže o tome? Pa i dalje mu ostaje želja osvojiti Triglav i to je to. Shems je uvijek bio jednostavan. 

    Nedjelja u jutro… Probudili se u pola 8 a dogovor je bio u 7h krećemo. Hm… Mi i dogovori, moš si mislit! Nikom se nije izlazilo iz sada već puno toplije sobe nego noć ranije kada je izmjerena temperatura u sobi bila   -8! Moram priznati da sam mislio da je to nemoguće među četiri zatvorena zida i sa solidnim prozorima, al' baš sad, kad ja nisam ponio vreću za spavanje, ipak je moguće. Da bi stvar bila jača, imam u kući 4 vreće za spavanje. 
Sreća u nesreći je što imamo priliku isprobati najhladniju sobu ikad u povijesti naših planinarenja. Dobro eto, preživjeli smo. Ne noseći vreću na izlet, imao sam dvije opcije:

-ispast glup što nisam ponio vreću I smrznut se ko govno

-Ispast faca koja je nosila dvije kile manje bespotrebnog tereta

Ispalo je zapravo negdje između: polusmrznuta govno-faca!

   Imao sam osjećaj da sam cijelu noć bio budan. A nekoliko puta u tijeku tog nekakvog drijemeža me je probudilo smrzavanje prstiju na rukama koje su bile u dvjema rukavicama, lijevoj i desnoj. Ma neee!!! Biciklističkim i još jednim debelim planinarskim. Onda bi malo promrdo prstima, pokušo se ponovo ušuškat i opet zadrijemo. Jebi ga!

   Dakle, nedjelja u jutro, pojeli ko je šta htio I izašli van na prekrasno jutro okupano suncem. 
Kako nešto može bit okupano suncem? Ko je smislio takvu glupost majke ti? Onda se može reći I osušeno kišom!?!

 No, dobro. Opet ja na riječi i o riječima.

Braćo i sestre, kad sam vidio di se ljudi penju, usro sam se!

 

  

  Taj put kad sam već jednom bio na vrhu, il’ sam se usro pa se toga ne sjećam il’ je bilo lakše il’ oboje a danas, češkam se i slovačkam po glavi i mislim si, pa koji ću ja klinac gore? Nek oni idu, ja sam već ionako bio. Pih! Ostat ću sa Shemsom, pravit ću mu društvo. Pa da! Jeeee! A ipak, šta sam dolazio uopće? Jesam li stvarno omekšao odkad sam postao ćaća? Hm… Opet nekakvo dokazivanje. Koga? Čega? Janjetine. Komu? Čemu? Meni. Ma ko se još dokazuje sebi? Pa dokazujemo se jedino drugima. Čak I kad mislimo da nešto moramo dokazati SEBI. Opet je to radi drugih I tako u krug. Ovo su bili unutrašnji razgovori.

  Veli ti Zijo meni, a da mi prošetamo tu lijevo po ovom grebenu, baš je lijepo vrijeme. Mislim si u sebi: To Zijo riječi ti se pozlatile. Ajde reci to još jednom da ne moram ja pa ostajemo sigurni od sviju grijeha, čekajući dolazak spasitelja našega, a ne gore da nas đava odnese. Toza šuti, namješta opremu… Pinta steže dereze…Šutim i ja… Čekam da Zijo još jednom spomene….Ništa!  E jebi ga. Kreće Pinta lagano… a u klinac! Pa Pinta je tek nedavno počeo planinarit a neustrašivo kreće u susret pogibelji. Ništa… šuti i puši… Idem i ja za njim dok nisam proglašen kukavicom.

  Pih! Ponovo to dokazivanje, nikad se neću riješiti tog prokletog EGA.

    Prvo se malo spuštamo, pa onda opet lagano penjemo I već smo u usponu poput penjanja po lotrama. Još nije provalija pod nama, al kako lagano skrećemo, dolazimo do dijela gdje već nema smisla gledati dolje. Ma ustvari, uvijek treba gledati gore ka zvijezdama, ljepše je.

   Kiki, gledaj u snijeg, zajebi sad zvijezde da ne bi bio ples sa zvijezdama i ne gledaj u kameru zaboga! Zabij cepin! Zabij lijevu derezu, zabij desnu! Lijevu ruku stavi di bilo. Pravi se da si se uvatio za nešto makar znaš da je to nešto zapravo apsolutno ništa.

   

   I tako stalno, zabij, izvadi, zabij, izvadi. Baš imate pokvarenu maštu. Da je bar to što ste pomislili, al jok! Oni idu u planine. Eeeee!
Ne gledaj dolje Kiki! 
Dobro neću vise! U klinac! Kud sam opet otišao iz toplog doma?

  Ide polako… samo da se dokopat malog Triglava i na konju sa hvataljkama smo. A i nije vise tako strašno. Nestaje sve... Ostaje samo koncentracija na prvi sljedeći korak, ubod cepinom i derezama i vozi Miško! Čista meditacija. Tu i tamo izviruje koja sajla dočekana oduševljenjem svih nazočnih. 

Last man standing (ovation)

   Evo nas na malom Triglavu, već smo sretniji. Pogled je fantastičan!

   Oblaci su negdje kilometer ispod nas i izgledaju kao vata. Nagrađeni smo po ko zna koji put pogledom za budale, povlaštene i odvažne, ali odvažne budale. Jer samo budale su spremne riskirati sve za nešto novo, tako slično već stoput viđenom a s druge strane neponovljivom.

Riskiramo li puno? Da. Dobijamo li puno? Kako se uzme. A mi bi sve uzeli ako je ikako moguće. Ko Sanader smo. Daj još jednu sliju od Bukovca!

    Sad nam još slijedi hod po grebenu koji se prvo malo spušta a potom penje prema samom cilju, najvišem vrhu ex Yu. Malo je čupavo, što znači ni nalik mojoj glavi, ali sad smo već ufurani da znamo, zašto i kako stići do cilja. Opet koja sajla proviruje iz snijega i evo nas gorika!!!

    Vidi se Aljažev stup koji je gotovo sav pod snijegom. Pogled je prekrasan!

   Pružamo si ruke, smijemo se, preplavljuje nas val oduŠevljenja kakav se ne doživljava svaki dan, a pogotovo ne bez uloženog truda. Šteta što nema onog lika koji ljeti gore prodaje Laško pivo, džabe smo išli. 

   Slikamo sve uokrug I krećemo na najbitniji dio uspona na vrh, a to je spustiti se s njega živi i zdravi. 
   Korak po korak, dereza po dereza, cepin po cepin al ovaj put odpenjavajući...
  I uspjeli smo!

   Sad kad razmišljam i nije bilo tako strašno. Najstrašnije je gledati dolje te mraviće od ljudi kako plaze po Triglavu a iza leđa im je ništavilo. Kladim se da je Shemsu to bilo najstrašnije, jer si dolje nemoćan.

  Uf! Sad se tek možemo rukovati i veseliti, a fala bogu to smo napravili i kad smo stigli u Đakovo.

  Fala Zvončiju i Ziji što su nas ugostili! Fala punici koja je pokrenula lavinu. ;-) Fala ženi što me dočekala!

Fala Bogu, na sigurnom sam… u toplom domu…

Jeee! Bio sam 2put na vrhu! 

Začepi!

Sudjelovali:

Odabrao: Dželo Hadžiselimović

Tekst čitao: Miljenko Kokot

Preveo: Saša Kolka

Texat pišao: Kiki

Božica!