Sunday, March 18, 2018

Di je Klepetan dragan?


    Ah država nam propada, ljudi odlaze van, sve su to vijesti koje plasiraju mediji jer nam žele skrenuti pozornost sa onoga bitnog a to je da se uskoro očekuje dolazak našeg gastarbajtera Klepetana koji je sada na privremenom radu negdje u Afriki. 
    Kažu da je prošle godine nazad letio na začelju i da se ispovraćo 12.04., dva tjedna kasnije od očekivanog. Postoje dvije teorije zašto je kasnio. Po prvoj je kasnio zato što je letio s rozima (Kiki, kaže se s rogovima) koje mu je nabila Malena, koja je za svaki slučaj ako Klepetan ne dođe, već našla zamjenu i napravila nešto djece. Mada kako ona kaže, to je bilo samo radi dječijeg doplatka.








 A druga je da se mogao vratiti, mada ne puno ranije nego baš na 10.04. ali su mu iz HDZ-a sugerirali da se ne vrati baš tad, jer bi Pupovac rekao da je došao na proslavu dana osnutka fantomske NDH i prozvao bi Klepetana ustašom. Iz tajnih službi se doznaje samo to da će se dosjei iz arhiva o Klepetanu, otvoriti tek za 30 godina pa ćemo saznati pravi razlog kašnjenja.

    Gospodin Vokić koji se skrbi o Malenoj preko 20 godina i od države dobiva pomoć za to uzdržavanje, kaže da je riječ o ljubavi koja traje već preko 15 godina sa naravno svim svojim usponima i padovima. Vokić ističe da se prošle godine Malena jedva izvukla, jer Klepetan nije pristaša Istanbulske konvencije i htio je ubit boga u Malenoj što ga je prevarila sa mlađim rodanom, al mu je Malena zapjevala onu staru „Decu ne donose rodeee, decu rađaju majke“. Klepetan se nekako smirio, sjetivši se kako mu je pokojna matere koja mu je pjevala tu pjesmu i rekao: "Oprosti mi Malena što si me prevarila",  zakrilio ju krilima a zatim je za večeru napravio hamlet sa žabljim krakowom za pet, a pošto su mu za tu večeru trebala jaja i žablji kraci, iskoristio je jaja od uljeza i žablje krakove iz Konzuma.  Trebalo je imati jaja za napraviti tu večeru ali Klepetan dragan je još jednom dokazao da je pravi mudonja.  

   Isto tako pošto večeraše… upalio je svijeće i pustio je ploču od Srebrnih krila i njegovu omiljenu stvar ¨Nek živi ljubav“. Dok je ploča pucketala,  skupa su ju zapjevali a u dijelu … „neka svako dijete“, Klepetan je nadodao: "Osim uljezovih" i grohotom je zaklepetao. 

 Tebi Kiki ništa nije sveto?

 Nije istina, Letica mi je Sveto. I sveto ime Dinamo također.

Ti si Hajdukovac

   E ja…. Prošle godine je naš Klepetan došao prilično kasno a sad  je i godinu stariji i evo za okladu da se ove godine neće vratit kući i da će se možda sjebati pa će bacit perje radi velikih vrućina u Jemenu, ne sluteći da su mu perja neophodna za let.  Ma nije da ja to želim, al zar 15 sezona nije već previše?

    Inače dokumentarac koji je snimio BBC na osnovu snimaka HRT-a  o Klepetanu i Malenoj i njihovoj ljubavi je bio toliko uspješan, da je HRT razmišljao da poveća TV pretplatu za 10kn da se može snimiti još kvalitetnog materijala o istima i da će u novom nastavku biti i eksplicitnog sadržaja više nego u "Game of thrones" i da će se snimati u Dubrovniku.
    U međuvremenu saznajem da je Andrija Jarak za Novu tv napravio intervju sa Klepetanom u južnoj Afriki i da je ovaj rekao ako i ove godine zatekne onog jebača sa Malenom, da će mu ponovo razbit jaja i pojest ih za večeru pred njegovim očima, na što ga je Andrija Jarak pitao: "Jeste li vi bili embrij?"

 Klepetan je bio vidno iznerviran i rekao je da će između ostalog i razrušiti gnijezdo koje su garant Malena i njen ljubavnik opet napravili u njegovoj odsutnosti, te da će novo gnijezdo napraviti prema pravilima Feng shui-a, što znači od bambusa koji simbolizira dugovječnost i od crassule koja simbolizira novac. Jer kako kažu Beatlesi „Money can buy you love“ ili ide can't?

     Ako se Klepetan stvarno vrati i ove godine,Todorić je obećao osigurati vodu za Klepetana i Malenu jer je radi kampanje „ Jana, voda s porukom ljubavi“ Prošle godine Jana osvojila brončanog Lafa na Cannes Lionsu, najbitnijem svjetskom festivalu kreativnog oglašavanjana. Doduše, Janu će im poslužiti ko lija rodi rijetku supu u plitkom tanjuru u onoj poznatoj Bosni.

U basni Kiki, ne u Bosni?!? 

Jebeš zemlju koja basne nema!

 Todorić naglašava da ipak treba štedjeti i namiriti vjerovnike pa se ne može baš sad rasipati s vodom jer će mu voda trebati za pranje novca, što ima smisla.

  U svakom slučaju, pripremimo se za 16 sezonu priče o Klepetanu i Malenoj. Slijede dani neizvjesnosti.

 Saga continues

Božica! 

Friday, March 16, 2018

Jeste li vidjeli mokasinka Janka?


A jeste li čuli za mokasinka al' Nilović Janka?

    Dakle mokasinko Janko je sin Janko koji nije izlazio iz mokasina pa su ga prozvali mokasinko. Zašto je baš volio mokasine? Zato što mu je jedan ozlojađeni try walking in my shoes indijanac rekao kako stara indijanska mudrost kaže - da ako hoćeš znati kako je doista nekome, uzmi njegove mokasine i prehodaj u njima barem pet kilometara, tako ćeš imati njegove mokasine i biti udaljen 5km od njega. Šalu na stranu a ozbiljnost u ruke. Naime pjesmu „Jeste li vidjeli moga sinka Janka“ je svojedobno jedna osoba razumijela kao: „Jeste li vidjeli mokasinka Janka“ a pošto sam danas htio pisati o jednom Janku, ovo mi je bio idealan uvodić al ne i Branko.   

O mokasinku ću pisati neki drugi put. 

  Janko Nilović Crnogorac (Cernogoraz) rođen u 1941 u Turskoj. Pjesnik, kompozitor, klavijaTurist i svašta nešta, živi i djeluje i danas u Francuskoj a glazba mu je negdje na rubu soula, jazza, klasike,funka i ko zna čega još. Ono što je osim njegovog opusa zanimljivo je da su od mokasinka samplove posuđivali Dr.Dre, Jay Z, Raekwon i drugi, uglavnom raperi i DJ-i a 2010g je dobio i grammy za „Death of Autotune“. tKo je od vas (koji iole sluša glazbu) čuo za Janka Nilovića?

Evo jedne dobre stvari a ima ih mnogo dobrih kod našega mokasinka Janka.


 Ko voli ovu vrst mjuze naravno, ko ne voli, sikter!

 p.s. mogu pretpostaviti da su 3 osobe među mojim fb prijateljima čuli za njega (S,S i B)

Mome kumu ;-)


Božica!








Friday, March 2, 2018

Prvo očisti u svom dvorištu




    Probudio sam se oko pola 7. Znam da ima novonapadnutog sniga i da moram čistit te bele koke. Odem na wc. U ili na? To mi je uvik bilo jako. Odo po doktorima, Kiki je na telefonu i sl.  Štaš na wc-u bog te u wc okreno, da ne kažem u šumu. Čujem sa wc-a kako se mater sa svojih 69g priprema izać van čistit snig. Dreknem iz wc-a:
 "Da ti nije na pamet palo da odeš snig čistit! Ispeci ili skuvaj si kavu i pali te Turske serije!"

 Još da mi paneš na dvorištu ko onih pola teleta što je Haso tio kupit po pola sa Mujom pa da ti moraju veštački kuk ugrađivat pa bi bilo kuku meni, kuku tebi. Ajde, poslušala me začudo. 

Hm, Kiki znam ja šta ti sebi kontaš. Ko će ti pitu pravit ako mama ne budne mogla. Eh ko te ne zna...

Pa dobro, ne triba li prvo mislit na svoju guzicu ili da preformuliram pitanje, kome je bog prvo stvorio bradu, sebi ili ZZ Topu?

   Ja se doista budim rano, al nisam li ja izletio prije matere očistit snig, ona bi ga sama očistila samo ne bili meni dokazala kakva sam ja zapravo linčina i kako ona još to može. Dokazivanje. Komu? Čemu? Pitaj boga Kiki?

Bože, zašto mater iđe čistit snig prija mene?

Bog: Bog te pita.

Ja: Šta me pita? Pa ja sam tebe pito bog te mazo?!?

Bog: Ahaaa… Hm… Ma, vragu briga. Svaki ti đava pada na pamet da me pitaš.

Ja: Pa ti si mi pao na pamet a ne vrag. O majko sveta, pa ovo nema smisleta!

  Ovi monolozi su glupi, nego privati se ti Kiki lopate i izlazi van čistit snig. Nema Kiki leba bez motike! 
Što ujedno znači da ako zarađujete na bilo koji način koji ne uključuje motiku, morat ćete jest bečki ili jastoga al da se razumijemo, BEZ LEBA! 

Oblačim gojze i skužim mačka. Koji papučar!

Zašto ti je mačak papučar i kako uopće moš zaključit da ti je mačak papučar?!?

Pa jednostavno, spava na papučama. Ako to nije jasan pokazatelj, onda ne znam šta je?  Uostalom, vidi sliku pod jedan. 

Pa to ti je jedina slika u ovom postu!

Nema veze, samo ti nju vidi.



Jedan


Izišo ja čistit, kad eto ti matere izkuće: "O gospe moja u čem je izaša čistit snig!?! Pa priladit ćeš se bolan ne bio!"
Ajde bogati pusti me. Svako svoju lopatu nosi a i bog nikom ne daje lopatu za koju smatra da ovaj ne može nosit. 

Ček, jel nije križ?

   Ah, whatever.

   Čistim ti ja prvo malo isprid svojih (ulaznih) vrata, pa mi na stepeništu pod obavezno upane grana od smokve u oko. Ništa, izvadim taj balvan iz oka pa nastavim dalje čistit prema garaži, pa prema bašči... Nisam još ni dovršio cijelo dvorište al eto me na ulici da vidim kakva je tamo situacija. Ah, tako-tako. Krenem čistit ispred napuštene kuće DA ČELJAD MOŽE PROLAZIT i stazom pa prema komšiji Jakiši, drugu kuću od mene.
   Čudo božje da se Jakiša nije di-go (kvasac) prija mene!?! U njemačkoj penziji je i majke mi ja ne znam kad taj čovik uspije svaki put prija mene očistit al skoro kad god da se ja dignem, isprid njegove kuće je već očišćeno. Baš mi "nabija komplekse". No, ne i ovaj put. Zapravo i prije 3 dana sam mu očistio snig isprid kuće dok je on taman riješavao onaj u dvorištu. Joj koji si ti falisavac Kiki.

Jakiša: Željko, pa ti opet čistiš snig? Pa fala ti lipi moj!

Ja:  Ma Jakiša moj, jedini razlog što ga čistim isprid tvoje kuće je taj što sam se slučajno digo prija tebe. Ko će tebe br'te stić?

Smije se on. Ode ja dovršit i onu polovicu kod sebe… Ali kako sam ušao u dvorište, panem i udarim se bočno u kuk. E jebi ga! Nikad do danas nisam pravo skonto onu izreku: „Prvo očisti u svom dvorištu.“  Bacim onu jebenu lopatu i krenem trčeći kod Stipe na kavu. 
Ček, kako si trčao kad te noga boli? 

A kako, pitaj boga? 

Dobro, dobro, pusti čovjeka na miru, nemoj da ga opet ispitujemo.

  Dolazim do ćoše, kad bogati draga, neki pas počne trčati i lajati za mnom. Prepade me u prvi mah. Okrenem se ja i počnem ti ja na njega lajat i kažem mu: Ajde, ujedi me čik ako smeš! 
PAS: Kev, kev!
Keve mi, podvijo pas rep i pobiže. Reko stvarno je istina da pas koji laje ne ujeda. Čak i kad mu zapovjediš. Uostalom kako moš u isto vrime pričat i jest pa kako bi onda i on mogo lajat i ujedat??? U biti logično je. Pas koji laje zapravo ne ujeda jer je to nemoguće ali čim završi, monuMentalno te može ujest za guiscu ako oće.

Joj Kiki, nasra ga ti a i sve shvaćaš bukvalno. 

Jok, hrastovno ću. 

Evo šta sam reko. 

De ćuti tamo!


 Riječ je Kikijeva. Blogu fala!

Joj fala ti bože što više nema riječi.

Mrš!

Thursday, February 22, 2018

Zimski uspon na Vran


    Ah koliko dojmova u svega četrdesetak sati a sve je zapravo bilo drukčije od onoga što smo planirali za vikend. A što smo planirali? Da se izrazim u tweeterovskoj formi: Prenj#memorial#dubok_snijeg#studen#šatori#Lupoglav. A šta je bilo? Što bi montpajtonovci rekli; "And now something completely different": Vran, prelijepo vrijeme u subotu, druženje s Manjom, druženje sa Zeničanima. Mora se priznati da je ponekad tako dobro kad se planovi "izjalove".

   17.02.2018.

    Petak popodne, dan prije odlaska za Mostar. Završavam flaširanje pive, sjedam u sobu za komp, reko iđem malo zafejsbučit. Paf! Poruka od Bariše, uspon na Lupoglav otkazan! Ajme, šta ćemo sad!?! Nije nam bila privlačna ideja otići samo na memorial do Barnog dola jer je naš cilj bio noćiti u šatorima i brusiti se za Elbrus. Demon koji je trebao s nama za Prenj, upravo odlazi za GSS-ovcima za Rumunjsku. Sad nas je 5 a još ne znamo ni gdje ćemo... Leo i ja kemijamo, šta ćemo, di ćemo sad u zadnji tren? Ma ajmo mi kod Manje u Duvno. Mogli bi na zimski uspon na Vran. Bez puno razmišljanja se usaglašavamo oko ideje. Leo javlja ostalima ali Ana odustaje. Kakav pogrešan potez. 
    Krećemo u 4 u jutro… bila je noć a kako se razdanilo, već kod Doboja... pa Zenica,  kišica paducka i činilo se da će u najboljem slučaju biti oblačno. Kroz prljave prozore promatramo planine koje smo nekidan posjetili... Busovača, Novi Travnik, Rostovo... Izlazimo iz Bugojna i napuštamo maglu koja  Bugojno tako često obavija i penjemo se prema kupreškim vratima. Sa druge strane, vrijeme sasvim druga priča. Ulazimo u područje vedrine i totalno smo iznenađeni i sretni jer to nismo očekivali prema prognozama. Već tradicionalna kava na pumpi kod Sove u Šuici protekla je bez samog Sove. Radio čovjek noćnu pa je tad gledo kapke iznutra.
  
 

   Odlazimo za Duvno, smjestit se kod Manje pa pravac planina. 


    U podnožju Vrana, zimi nije lako pronaći marku za gore. Uf, znamo da kreće u blizini "Hajdučkih vrleti" al nam to nikako ne pomaže. Vozikamo se tamo amo i napokon skužimo kamen sa konvertibilnom markom. Preoblačimo se i krećemo opet prema tom kamenu… nismo još ni stigli do tog njega, Mara nas zaustavlja. Žena koja prije prošlog izleta nije primjetila da joj je istekla osobna, da joj nedostaje zeleni karton i da na autu nema zimske gume, skonta neko malo crvenilo na ćupriji i objašnjava nam kako ima oko za detalje. E vala imaš Mare! Bruno i ona sastrugaše snijeg sa betona, kad eto je! Marka za na Vran napokon! Sad možemo krenuti i to aman taman u podne. 


    Ljeti je to tura od nešto preko dva sata ali sada to ide nešto sporije jer ima snijega al' srećom ne baš previše. Stupčimo gore ispočetka prema nekakvoj trafostanici pa lagano skrećemo desno pa lijevo kroz crnogoricu. 


Kako se bližimo vrhu, sve više puše ali vrijeme je prekrasno. Pogled sa Vrana je definitivo jedan od najljepših pogleda u B i H jer se preko Vrana, otvara Čvrsnica u svoj svojoj ljepoti.


Vjetar pojačava svoju snagu pa uspon počinje sve više podsjećati na siječanjski uspon Raduhu, kada nam se iz veselog čarlijanja vjetrića, penjanje pretvorilo u nemoguću misiju kad smo izašli na sedlo.


   Na Vranu smo za nekih 3 i pol sata. Gore je zaleđeno i toliko je puhalo da smo na brzinu opalili pokoju sliku i doslovno se sjurili u podnožje za manje od trećine vremena koliko nam je trebalo za gore. 

Pogled na Čvrsnicu
Pogled na drugu stranu
Mi na vrhu

  
Rara est concordia formae atque pudititiae

     Ponovo smo u podnožju, razmišljam si gledajući u te dvije planine… s lijeve strane Vran planina koja ne izgleda tako uzbudljivo i neosvojivo a s druge strane Čvrsnica, gorda, stroga i stjenovita. Tako su blizu a tako su različite u svojoj prirodi. Bog kao da je Čvrsnici dao svu ljepotu, baš kao lijepoj i gizdavoj ali i možda baš zato i umišljenoj djevojci, dočim Vran planini dao je skromnost ali i dušu koju planinar zapravo osjeti tek onog momenta kad mu Vran planina dozvoli da ju osvoji.

*Svaka sličnost sa lijepom i oholom djevojkom i skromnom ali manje lijepom, sasvim je slučajna.

  Napuštamo našu kako ju nazvah skromnu planinu i odlazimo na spavanje kod našeg Manje u Duvno.

   Nedjelja 20.02.2018.

 Znali smo da za danas slijedi loša vremenska prognoza ali u planu nam stoji Kamešnica. No kad smo se probudili, padao je vrlo mokri snijeg pa smo se sa Manjom a i Makaranima koji su također došli u namjeri da idu na Kamešnicu, dogovorili da idemo svi skupa u Ramu posjetiti muzej i neka smo. 
*Muzej Franjevačkog samostana Rama-Šćit, postavljen u starom samostanu, jedinstvena je građevina u BiH, jedina takve vrste iz vremena turske vladavine u Bosni i Hercegovini, sagrađena 1857. godine.
    U etnografskom muzeju na Šćitu predstavljen je život stanovnika ramskoga kraja. Na dvije etaže postavljeni su izlošci starih zanata, gospodarstva, prijevoznih sredstava, stambene kulture. Treća etaža predstavlja tekstilnu radinost - proces proizvodnje i sve vrste proizvoda u uporabi. Tu je i fratarska samostanska ćelija - soba fra Jeronima Vladića. Četvrta etaža predstavlja floru sa stotinjak najčešćih biljaka s nazivima i osnovnim karakteristikama i faunu - porodice životinja u punoj životnoj formi.* 
  *preuzeto sa http://www.rama.co.ba/stranice/etnografski-muzej

Manjo, fala što si nas odveo pogledati muzej. Doista se ima šta za vidjeti.


    Pozdravljamo se sa Manjom i Makaranima i oko podneva krećemo kući. Pošto se nismo danas nigdje penjali osim po stepenicama Ramskog muzeja, javljamo se našim prijateljima iz PD Kuk Novi Travnik i PD Tajan iz Zenice. Travničani su na planini ali Zeničani su spremni za kavu i druženje. Haso je mislio da ga zezam kad sam ga pitao jel za kahvu ali vrlo brzo je shvatio da sa đakovčanima "nema" za*ebancije i pojavio se kod Đonija u „Verdiju“, gdje smo se poslije silaska sa Lisca podružili prije ravno dva tjedna. Za tren su se pojavili Muča i Safija a pozvali su na kavu i Fikretu iz Tuzle koja se kad me je vidjela, sjetila da smo prije godinu i nešto bili skupa na Konjuhu. Ne, uopće to nisam pronašao. Ajme što je svijet mali…Ma u stvari, nije svijet toliko mali kolike smo mi skitnice.

Gore - Bruno, Ana, Loren i još netko. Dolje ja i Fikreta na Konjuhu 29.10.2016.
Kako se može primjetiti, ja u rukama držim nevidljivu zastavu PD Đakova


Jok, zeničanima uopće nije do druženja. Mislim si, sigurno kad su nas zvali da obavezno svratimo u Zenicu kad budemo prolazili, nisu baš mislili da ćemo mi to doslovno shvatiti al' nešto nam se svidjelo u Zenici pa jednostavno nismo mogli odoliti da prođemo a da ih ne vidimo. 
   Veselo druženje se iz Verdija nastavilo u „ZS“, restorančiću gdje su nas domaćini odveli na rogonju i ušćipke sa sirom i koječega drugog a sve domaće i naravno fino.


Ušćipci



Razgovor i Brunin Silver Testelon pogled
  Kvragu! Mene su smjestili u ćošu pa nisam mogao obić' koji krug oko stola da mi se malo slegne. Mislio sam da ću puknit' kol'ko sam se najeo. Razmišljam si, kao da se ni trenutka nismo makli sa Lisca, iz doma gdje smo se onako lijepo družili prije 14 dana. U stvari, kao da smo putovali kroz vrijeme i vratili u onu večer kad je Safija pravila pitu, Haso rezo slaninu nekih dva sata i ne znaš jel pojio više komadića slanine il' je više viceva isprič'o. K'o da će se Muča sad saget i ispod stola izvuć 'armoniku i zapjevat koju. Falio je samo Suad koji nije mogao doći na druženje. Eh…

    Dan se bliži kraju i morali smo se pozdraviti sa našim domaćinima i nastaviti našim putem za Đakovo prepuni dojmova sa planine i druženja sa dragim ljudima.

  Do nekog skorog druženja na nekoj drugoj ili istoj planini. Svejedno je, samo nek' je s dobrom rajom, kakva se uz dužno poštovanje prema neplaninarima, zapravo obično i sreće u planini i rijetko gdje drugdje.




Hvala Manji i dragim Zeničanima! Leu što je neumorno i prisebno vozio cijeli put tamo-amo i dobroj ekipi na nezaboravnim trenucima!

Do viđenja Prenju... do neki drugi put


Božica! 





Tuesday, February 20, 2018

Gran Paradiso -14 godina poslije

DETALJ Br.1

U lipnju 2004. g smo Yovo, Siniša, Jadra i ja sa Đurđevčanima bili u Rumunjskoj, što zapravo nije tema ove priče ali tamo sam kupio čeonu lampu i zaboravio ju kombiju s kojim smo putovali.

DETALJ Br.2
Sredinom srpnja prijatelj Mikac mi posuđuje časopis "Meridijani" iz travnja 2003. kojem je tema broja Gran paradiso. 


 



Alpe su u tom momentu i kumu i meni bile imaginaran pojam. Meridijane sam prvo pročitao u sobi a zatim sam odnio na veš mašinu i još tjednima slinio nad njim u WC-u. Nećemo o detaljima.

DETALJ Br.3
Brankica , Mikac i moja malenkost (tu frazu vjerojatno koriste svi egoisti) idemo put Jankovca u namjeri da se penjemo poviš groba grofa Jankovića. Brrrr! Brrrr ili zvrrrr Kiki? Brrrr zbog groba, zvrrr zbog zvona. Zvoni mi mobitel.

JA:"Da."

ON:"Ovdje Đuro Petrović."

JA: "Šta ima?"

ĐURO:"Kad ćeš doći po čeonu lampu a i Yovin pulover ste zaboravili u kombiju?" 

JA: "Ma doći ćemo jednom, ko da je to bitno. Nego šta ima inače, di ste?"


ĐURO: "Ma ništa, evo spremamo se za koji dan na Gran paradiso."


JA:"Molim?!?" Ti mene zezaš, jel ima mjesta?"

ĐURO:"Ima."

JA: "Piši me!"

   Preplavio me val oduševljenja a moje prijatelje nevjerica i iznenađenje. Hm, sam sam na sebe bio ljubomoran. Nikad neću zaboraviti kako se kum u autu okrenuo i pogledao me. Pitao me je kako mislim ić' kad nemam ni poštene gojzerice? Ma reko ići ću u vojnim Adidaskama i popet ću se. Ne penju se gojzerice nego planinar. Tako je i bilo. Život je stvarno čudan.

GLAVNA PRIČA

26.-og srpnja 2004. u 5h u jutro krećemo i stižemo u Pont predvečer. Pont je kamp na 1962nmv u kojem naravno možete noćiti, ostaviti auto, okupati se itd. Otišli smo na jednu cugu ,skupo u pm (post meridium). Veliko pivo 3,40E (25kn),malo 2,50E (18.5okn) pa ti pij pivu. Dućan MAAJKA.

27.- og srpnja krećemo na polazišnu točku za GP a to je Vittorio emanuelle, koji je ako se ne varam na 2732nmv. Za spavanje se morate najaviti ranije, bar u ovo doba godine kad je ljudi ko govana. Sam uspon do dotičnog doma traje oko 2-3h, ovisno koliko pičite na sat. Pošto smo stigli i malo se odmorili, odlazimo na malu aklimatizaciju do možda 3300nmv. Đuro i ja na jednu stranu a ostali na drugu. Pucaju lijepi pogledi na sve strane ali sam GP se s tog mjesta nije mogao vidjeti.



      Po povratku srećemo ekipu ali kozoroga! Bilo ih je oko 7 i nisu nas se uopće bojali ,uostalom bili su i brojčano nadmoćniji a i mi se baš ne bi s bogatim roli tj. s rogatim boli. Inače zvjerad poput ovih veći primjerci mogu imati i oko 150kg a rogovi su im doista impresivni. Slikali smo ih prvo iz daljine a potom mic po mic, prišao sam jednom na oko 2metra. Wow! Poslije sam čuo da je kozorog jednog planinara nekidan naprosto rastrgao! Šalim se.

   Po povratku u dom upoznao sam dvojicu nijemaca Manfreda i Thomasa i ispizdio ih zbog drugog sv. Rata i visokih cijena HT-a. 



Moš si mislit, naravno da ne. Sažalih se na njih što ne mogu na vrh jer nisu mogli iznajmiti dereze i cepin a zašto? Zato što ako nemaš uže, ne možeš iznajmiti ostalu opremu a uže se neiznajmljuje jer se može oštetiti a nitko neće odgovarati za rabljeno uže. Ajd šta ću s njima majku im okupatorsku. Odnesem uže dolje do francuza koji radi na iznajmljivanju opreme, pokažem mu GA (uže ljudi, uže) i kažem mu da ću okupatore objesiti kad dođemo na liticu. Povjerovao mi je, nasmiješio se i iznajmio im opremu. 

   Tu večer sam islikao još jedan film jer su oni šupci od kozoroga došli tako blizu doma, da smo im davali čaja za uspa(v)ljivanje a potom kad su zaspali, svako si je otpilio po jedan rog za uspomenu s Paradisa. Jebi ga, ipak je kozorog simbol nacionalnog parka a i ne ide se svaki dan u Italiju. Kad su se probudili, bezrozi iliti bezrogi kozorozi ako ih uopće više možemo tako zvati, su u suzama ošli svojim kućama a mi smo tu noć još dugo bančili i likovali jer smo ih linčovali. Bože što znam srat.
 
28.-og srpnja 3:30h buđenje, bog te mazo zar već? Spavao sam svega dva sata, valjda zbog roga koji sam skrio ispod sebe, da bar. Željko, frend do mene je hrkao cijelu božju noć. UŽAS!!! Al štaš... Anto i Zrinka ostaju u domu a mi ostali idemo gore... Mrak k'o u rogu. Dosta Kiki tih rogova do đavola! 
U dva naveza smo. Franc, Željac i Milica u jednom a Đuro okuptori i ja u drugom. Čeone svijetle. Tu i tamo netko se šlepa dok ne slomije nogu, jer kamenje je dosta nezgodno od doma pa nekih stotinjak metara.



 Pojavljuje se i snijeg pa svi stajemo da navučemo dereze. Iza nas lagano sviće a pomalo se ukazuje i Mont blanc u jutarnjem crvenilu. Slikamo, gricnemo koji komadić čokolade i idemo dalje. Kolona je duga i neprestano nas netko pretiče bez žmigavaca.


   Negdje na oko 3800m Željac, Milica i Franc završavaju svoj uspon. Sile osovine nastavljaju dalje. 
  Puno ljudi čeka u redu da bi ispenjali zadnji dio koji je pomalo i zahtjevniji, kako za koga naravno. Na tom mjestu nema smisla zaobilaziti ljude, preusko je. Napokon dolazi red i na nas.



  Odlazim provući naše uže kroz dva ajmo reć sidrišta i završno kroz spit pod kipom majke božije koji se nalazi na samom vrhu, zato vrijeme Thomas me osigurava. On i Manfred su tu i odustali... Kažu da im je ovo dosta i da su što se njih tiče bili na vrhu. 


Evo mene na vrhu. Isključujući srebrni lanac, na sebi nisam imao u opremi vrijednosti više od 20eura



Potom dolazi i Đuro i penje se gore po osiguranju koje sam postavio i to je to! Here i'm mother on the top of  the world! 4061 !!!Moj najviši vrh do sada! 
  Hvala bogu nije bilo nikakve visinske bolesti, mučnine i sl. 




Poznata slika? Pogledajte Meridijane

    Vraćamo se nazad u Pont gdje smo prenoćili. Cijena noćenja u Pontu i u VE domu je 8eura po osobi. 
  * Upravo to što sam pomogao Đuri (tada predsjedniku PD Borik iz Đurđevca) da se popne na vrh, na izletu koji je on organizirao, je bio i razlog zašto me je poslije još i više nagovarao da idem s njima na Kilimanjaro sljedeće godine. Nikad neću zaboravit kako su me grlili nakon uspjeha i on a i Nemci.

29.-og srpnja krećemo pod Monte Bianco kako talijani zovu Mont Blanc, doista krasna planina.


 



Moram napomenuti da je Paradiso lijep ali MB i priroda oko njega je nenadmašna! Ledenjačko jezero Miage na 2050mnv, cvijeće, ma čitav krajolik... 




Toliko sam se nabrusio da sam htio otići gore s neki Nizozemcima koje sam upoznao u domu Vittorio emanuelle ali majku im Van Nistelroysku, s njihove strane nije bilo volje. Kad malo razmislim, mogu ih i razumijeti. Nije svako tako lud i naivan da vodi strance kao što sam ja vodio Thomasa i Manfreda. Ma nema veze, meni je to bilo zadovoljstvo.


Sjajna ekipa iz PD Borik s kojima sam proveo divne trenutke

 Prenoćili smo u jednom kampu u podnožju masiva odakle smo uživali u pivu i pogledu dakako. Spavanje 6eura, pivo 1,20e i to dobro pivo. Baš ko kod nas.

30. - og srpnja smo malo skitali po Courmayeru i posjetili muzej alpinizma. Za 3 eura se može vidjeti s kakvom su opremom nekoć alpinisti išli na vrh a bogme nisam ni ja u boljoj išao. 

*Hlače u kojima sam bio koštale su 10 eura. Stara mi ih je donijela iz Njemačke. U tim hlačama sam ispenjao skoro sve planine sve do 2013g. Nisam imao nikakve tehničke majice niti išta od goretexa a gojzerice kako rekoh duboke Adidas patike, stare preko desetak godina u kojima sam odslužio vojsku i prvih par godina planinario. 





   Ako ikad budete u blizini, bili ili ne bili planinari, dođite se pokloniti Matterhornu s talijanske strane. To treba vidjeti a pogotovo ispenjati. Talijani ga inače zovu Cervino.

 Slijedeće godine se vraćam po njegov skalp.

Tako sam tada mislio ali nije bilo baš puno drukčije. Na Materhorn sam se vratio tek 2010 godine sa Tozom, Zijom i Pintom a na Mont Blancu smo sljedeće godine bili Yovo, Šems, Toza, Zvončy, Šole, Zijo i ja. 

   Da nisam išao u Rumunjsku, kupio čeonu lampu i zaboravio ju, Đuro me ne bi ni zvao radi te čeone, ne bih vidio Gran paradiso a poslije njega ni Mont blanc, Matternhorn a ni Kilimanjaro.

* Kilimanjaro je osvojen sljedeće godine  
02. veljače 2005.

   Nisam to tada ni shvaćao ali uspon na Gran Paradiso je bio vjetar u leđa novom valu planinara u PD Đakovu i nakon ekipe koju je nekada a i poslije vodio naš doajen Miro Lay, ovo je bilo prvi put u novijoj eri našeg planinarskog društva, da se neko od mlađe ekipe popeo preko 3000m a da to nije bilo s njim. No s nama je u novim uspjesima PD Đakova bio Yovo, koji je već do tada skupa sa Mirom pohodio brojne planine. 
     

Riječ je Kikijeva

Blogu hvala!