Isključen sam!
Odsječen od svijeta! Izoliran! A ne nalazim se u Remetincu. I sad, promatrajući
druge opcije, nekako najzabavnije mi se čini čitati knjige. Ah taj staaari
najbolji čovjekov prijatelj, kad već nema psa reći će netko. Ma pas mi nije
najbolji prijatelj. Toliko nisko nadam se neću pasti da mi baš pas postane
najbolji prijatelj. Nije mi potrebno da mi ego hrani jedan pas, samo zato što
me smatra njegovim jebenim vođom čopora. Ne hvala! Lažnih prijatelja imam
dosta.
Zadnji put kad sam bio isključen iz (telefonske a samim time internet) mreže, pročitao sam u hipu nekoliko knjiga, a danas me čeka nova porcija. Tome će pridonijeti i rupa na patici zbog koje ne mogu ići na nogomet. Tako da opet dolazimo do one stare: SVAKO ZLO, ZA NEKO DOBRO. Dakle čitanje je trenutno moj IZBOR... Čitati knjigu, zavaljen u krevet, povremeno pogledavajući kroz prozor prema oblačnom nebu, te pokvareno i nekršćanski promišljajući, kako je bolje da pada i kiša, jer JA ne mogu igrati jebeni nogomet. I uopće se ne osjećam loše zbog toga. Jebe mi se! Hoću reći, ne osjećam se loše što bih htio da kiša pada dokle god ne kupim nove patike. A šta bi sad trebao, lagat? S time bi prekršio osmu božju zapovijed. Ovako doduše kršim onu svjetovnu, da želim nekome drugome, ono što samom sebi ne bi želio. Ali dovraga, još me nisu beatificirali. Kako je krenulo, bogami i neće.
Imam i nepogledanih filmova, ali knjiga mi baš sad paše. Na um mi sad pade vic koji sam čuo prije par godina.
Dva miša grickaju vhs kazetu, ili možda je u današnje vrijeme bolje reći dvd "Gospodar prstenova".
Prvi kaže: “Nije loš ovaj film”.
A drugi će:” Ali knjiga je bila bolja”.
A vjerojatno i zdravija od plastike nadodao bih.
Posebno je dobar osjećaj kad nabasaš na nekog autora, za kojeg već na prvim stranicama spoznaš, da ćeš nakon što postaneš obogaćen za znanje i zabavu koje će ti priuštiti čitanje njegovih knjiga, nakon toga biti razočaran. Jer ćeš nakon što iscrpiš njegova djela, osjetiti prazninu… Prazninu jer više nemaš trenutno šta čitati od tog autora, a bilo je tako zabavno. Znam, sad ispadam kao indijanac, koji plače što sija sunce, jer će poslije sunca doći kiša, a veselim se kiši jer će nakon nje, ipak zasjati sunce. Ma nisam takav. Nipošto! Drugi će reći: Daj Kiki ne seri! Ispada da si pročitao cijelu biblioteku!?! Naravno da nisam. Ali vrelo autora koji te naprosto nadahnjuju nije neiscrpno. A onaj ushit koji doživiš kad se stopiš sa mislima nekog autora koji te u momentu tako zaintrigira, doista možeš poistovjetiti sa uSHITom zaljubljenosti.
Da, trenutno ne prčkam po facebooku. I baš mi dobro... Razmišljam si često o nečemu u zadnje vrijeme, a to je pametovanje. Šta bi neko trebao napraviti i što bi bio najbolji IZBOR za nekog drugog. Toliko puta sam se htio izdvojiti iz tog gliba pametovanja drugima i mislim da je to BAŠ nešto na čemu se treba raditi. Mijenjati ovaj jedini kutak svemira koji možemo promijeniti.
No ova izoliranost koju sad proživljavam bez interneta, je također osjećaj koji je baš dobro promatrati. Taj specifični osjećaj ovisnosti koji doživljavaju oni koji su navikli živjeti uz internet, (a ja sam definitivno jedan od tih) i nije baš neki cool osjećaj. Ali s druge strane me veseli sve ono pametno što radim kad ne vjesim i ne plivam po bespućima, počesto dosadne fejsbukokrečine… Ponekad me taj fejsbuk podsjeća baš na grad. I to baš mali grad poput Đakova koji toliko volim. Grad u kojem kada odeš na kavu da bi pročitao novine, prečesto znaš naići na one koje bi najradije blokirao, sakrio njihovu objavu, njihov zapravo copy paste humor, te se nervozno okrećeš oko sebe tražeći tipku ignore.
Nemamo prava mrčiti na našu djecu koja vjese po chatovima i društvenim mrežama. NEMAMO! Znate zašto? Zato što oni imaju IZBOR. Ne kažem da je ovaj IZBOR izvanredan, ali je tu, aktualan je. Tu je sa svim svojim manama i vrlinama, kao što je i sve što nas okružuje od postanka svijeta imalo svoje mane i vrline. Neki će i iz tog IZBORa izvući najbolje, (gomilu korisnih podataka koji im mogu pomoći u životu ili stjecanju znanja, zaradu ili reklamu) a neki najgore. Gubljenje vremena, pornografiju, igranje igrica zbog kojih će izgubiti svijest o realnosti. (nije ni to nekad loše ;-) Na žalost tako je. Mi prije 25g nismo imali IZBORa, pa smo vjesili na ulici praveći praćke, luk i strijele, igrali žmirke i bilo nam je dobro, sve dok neko nije dobio strijelom u oko. Onda bi se svi razbježali kućama.
Onaj mejl, kako smo mi koji smo proživljavali svoju mladost u osamdesetim bili normalni, te kako smo preživjeli iako nismo imali, max tv, internet, laptop i sl. Možete okačiti modnom mačku o rep! Nemojte ga više proslijeđovati nikome. Ionako su ga svi primili i pročitali u barem dva ili tri oblika. MI, SAVRŠENI MI. KOJI SMO POSTALI SAVRŠENI BAŠ KAO I NAŠI RODITELJI koji znaju sve. Jednostavno nismo imali IZBORa. Mi smo mačke koje smo izabrale kosti, jer whiskasa uopće nije ni bilo. Što ne znači da su kosti bile loše. Bile su takve kakve su bile.
Prilika čini lopova, a mi dakle nismo imali prilike.
Božica!
Zadnji put kad sam bio isključen iz (telefonske a samim time internet) mreže, pročitao sam u hipu nekoliko knjiga, a danas me čeka nova porcija. Tome će pridonijeti i rupa na patici zbog koje ne mogu ići na nogomet. Tako da opet dolazimo do one stare: SVAKO ZLO, ZA NEKO DOBRO. Dakle čitanje je trenutno moj IZBOR... Čitati knjigu, zavaljen u krevet, povremeno pogledavajući kroz prozor prema oblačnom nebu, te pokvareno i nekršćanski promišljajući, kako je bolje da pada i kiša, jer JA ne mogu igrati jebeni nogomet. I uopće se ne osjećam loše zbog toga. Jebe mi se! Hoću reći, ne osjećam se loše što bih htio da kiša pada dokle god ne kupim nove patike. A šta bi sad trebao, lagat? S time bi prekršio osmu božju zapovijed. Ovako doduše kršim onu svjetovnu, da želim nekome drugome, ono što samom sebi ne bi želio. Ali dovraga, još me nisu beatificirali. Kako je krenulo, bogami i neće.
Imam i nepogledanih filmova, ali knjiga mi baš sad paše. Na um mi sad pade vic koji sam čuo prije par godina.
Dva miša grickaju vhs kazetu, ili možda je u današnje vrijeme bolje reći dvd "Gospodar prstenova".
Prvi kaže: “Nije loš ovaj film”.
A drugi će:” Ali knjiga je bila bolja”.
A vjerojatno i zdravija od plastike nadodao bih.
Posebno je dobar osjećaj kad nabasaš na nekog autora, za kojeg već na prvim stranicama spoznaš, da ćeš nakon što postaneš obogaćen za znanje i zabavu koje će ti priuštiti čitanje njegovih knjiga, nakon toga biti razočaran. Jer ćeš nakon što iscrpiš njegova djela, osjetiti prazninu… Prazninu jer više nemaš trenutno šta čitati od tog autora, a bilo je tako zabavno. Znam, sad ispadam kao indijanac, koji plače što sija sunce, jer će poslije sunca doći kiša, a veselim se kiši jer će nakon nje, ipak zasjati sunce. Ma nisam takav. Nipošto! Drugi će reći: Daj Kiki ne seri! Ispada da si pročitao cijelu biblioteku!?! Naravno da nisam. Ali vrelo autora koji te naprosto nadahnjuju nije neiscrpno. A onaj ushit koji doživiš kad se stopiš sa mislima nekog autora koji te u momentu tako zaintrigira, doista možeš poistovjetiti sa uSHITom zaljubljenosti.
Da, trenutno ne prčkam po facebooku. I baš mi dobro... Razmišljam si često o nečemu u zadnje vrijeme, a to je pametovanje. Šta bi neko trebao napraviti i što bi bio najbolji IZBOR za nekog drugog. Toliko puta sam se htio izdvojiti iz tog gliba pametovanja drugima i mislim da je to BAŠ nešto na čemu se treba raditi. Mijenjati ovaj jedini kutak svemira koji možemo promijeniti.
No ova izoliranost koju sad proživljavam bez interneta, je također osjećaj koji je baš dobro promatrati. Taj specifični osjećaj ovisnosti koji doživljavaju oni koji su navikli živjeti uz internet, (a ja sam definitivno jedan od tih) i nije baš neki cool osjećaj. Ali s druge strane me veseli sve ono pametno što radim kad ne vjesim i ne plivam po bespućima, počesto dosadne fejsbukokrečine… Ponekad me taj fejsbuk podsjeća baš na grad. I to baš mali grad poput Đakova koji toliko volim. Grad u kojem kada odeš na kavu da bi pročitao novine, prečesto znaš naići na one koje bi najradije blokirao, sakrio njihovu objavu, njihov zapravo copy paste humor, te se nervozno okrećeš oko sebe tražeći tipku ignore.
Nemamo prava mrčiti na našu djecu koja vjese po chatovima i društvenim mrežama. NEMAMO! Znate zašto? Zato što oni imaju IZBOR. Ne kažem da je ovaj IZBOR izvanredan, ali je tu, aktualan je. Tu je sa svim svojim manama i vrlinama, kao što je i sve što nas okružuje od postanka svijeta imalo svoje mane i vrline. Neki će i iz tog IZBORa izvući najbolje, (gomilu korisnih podataka koji im mogu pomoći u životu ili stjecanju znanja, zaradu ili reklamu) a neki najgore. Gubljenje vremena, pornografiju, igranje igrica zbog kojih će izgubiti svijest o realnosti. (nije ni to nekad loše ;-) Na žalost tako je. Mi prije 25g nismo imali IZBORa, pa smo vjesili na ulici praveći praćke, luk i strijele, igrali žmirke i bilo nam je dobro, sve dok neko nije dobio strijelom u oko. Onda bi se svi razbježali kućama.
Onaj mejl, kako smo mi koji smo proživljavali svoju mladost u osamdesetim bili normalni, te kako smo preživjeli iako nismo imali, max tv, internet, laptop i sl. Možete okačiti modnom mačku o rep! Nemojte ga više proslijeđovati nikome. Ionako su ga svi primili i pročitali u barem dva ili tri oblika. MI, SAVRŠENI MI. KOJI SMO POSTALI SAVRŠENI BAŠ KAO I NAŠI RODITELJI koji znaju sve. Jednostavno nismo imali IZBORa. Mi smo mačke koje smo izabrale kosti, jer whiskasa uopće nije ni bilo. Što ne znači da su kosti bile loše. Bile su takve kakve su bile.
Prilika čini lopova, a mi dakle nismo imali prilike.
Božica!
No comments:
Post a Comment