Kofce Slovenija 24-25 sječnja 2015

   Nevjerojatno je da se za izlet u Sloveniju prijavi dvadeset i dvoje đakovčana, a još je nevjerojatnije da ih dvadeset i dvoje doista i ode na izlet, ali dogodilo se. Naravno, u tih 22 dvoje je uključena i dijaspora. Neizostavni dio našeg PD Đakova od kojih je upravo Zijo, organizirao i inicirao izlet. Zijo, skidam kapu!
   Dakle da nabrojimo sve: Leo, Haner, Kaća, Ivana, Tomislava, Kristina, Veronika, Jura, Maca, Demon,Pauk, Jasmina, Pauk, Vjeko, Zijo, Đođo, Yovo, Šems, Klara, Mara, Kiki i naturalizirani đakovčanin Fabris.

   U Sloveniju, naše malo ali hvala bogu prilično živo društvo, ne ide baš često a u ovakvom broju, iznimno rijetko. Da budem precizniji, najbrojniji izlet đakovčana ikada u Sloveniju. Dosta članova je imalo problema sa kompletiranjem opreme, jer nema se cepina i dereza na bacanje. Tako da se opremu posuđivalo odasvud.
   Po vremenskim prognozama, trebali smo imati i malo više sreće, jer je najavljen dolazak ljepšeg vremena za subotu i nedjelju, međutim, hladna fronta se zadržala malo duže, što se više zapravo očitovalo u dosta jakom vjetru, koji se zadržao manje više oba dana. No sve u svemu, ipak ne tako loše vrijeme. Ipak je to Slovenija i visina a i zima je k vragu, šta bi mi htjeli?

   Od mjesta gdje smo parkirali auta, trebali smo do doma stići za sat vremena. Neki su možda i stigli za sat i nešto, a neki bogami i za dva i nešto. No, nije tako bitno. Put je snjegovit, prolazi kroz šumu kao i obično, sve do dijela gdje se na ajmo reći nekakvom proplanku, nalazi dom na Kofcah, na 1488m. Tu nas je odma i počelo propuhivati do koske. Simpatični dom, skoro je bio premal za nas 40 ljudi iz Đakova i Đurđevca ne brojeći i Ali babu. Vrlo je zanimljivo da smo se neplanski na Kofcah, našli mi i Đurđevčani. Jer imamo neku zajedničku povijest. PD Đurđevac je prilikom organizacije svog izleta na Kilimanjaro uputio poziv PD Đakovu da im se pridružimo na izletu, ispalo je da sam se pridružio samo ja, pa sam u znak zahvalnosti, insistirao da se i njihovi članovi pridruže nama na izletu na Aconcaguu koji je organiziralo naše društvo 2007. No, vratimo se mi u dom i u neku bližu prošlost.
    Kad smo se smjestili u dom, počelo se tražiti mjesto više za sušenje mokre i smrdljive odjeće po već pretrpanoj, zagasito zelenoj peći, urešenoj sa kaljevima sa motivom runolista na sebi. Bog te mazo, opisujem ko Balzac! 

Nismo se puno libili već se odma počelo sa tradicionalnim vađenjem  piva, rakije, luka, slanine, kobasica i pita. Svako je već po običaju ponio hrane za još trojicu da ne bi slučajno skinio koju kilu. Bože sačuvaj! Ovo nije ni vrijeme ni mjesto.  Pravo je čudo da nas domar nije izbacio naderezačke iz doma. No, brzo smo mi to njemu nadoknadili , tako da je život za slobodu dalo dosta rogonja, ričeta i kojekakvih kobasa sa kupusom. A neki su se dobro uhljebili pa su za svoj obrok odabrali heljdu sa hljebom. Ovo sam izmislio ali dobro zvuči. Di je Yovo u priči? Spava...
   Nakon sat, svi su se fino uljuljali u toplinu doma. Svi osim Zije. Taj ne da mira! Još sam osobno rekao u više navrata kako vani duva, al ne h(lj)ebe to njega. Ništa, pakiraj se ko misli ići i pravac prema Kofce Gora 1967m pa ko koliko izdrži. I neka nas je digo. Ko bi cili dan jeo i pio? Duše mi, malo bi nam bilo 50 evra po glafi. Da uštedimo malo nofce, bjež iz doma na Goru Kofce. Di je Yovo? Spava...
U 14:00 nas petnajstak, kreće na uspon ili gdje već. Nemaju baš svi opremu, ali da se malo prošeta, pa dok ne postane čupavo bez opreme. Negdje na pola puta, dolazimo do križanja za Veliki vrh i Kofce Goru. Ostatak ekipe se vraća dolje: Tomislava, Ivana, Marija, Maca...  A drugi dio: Zijo, Đođo, Pauk, Vjeko, Leo, Demon, Jura i ja nastavljamo gori prema Gori dok... Yovo spava.
   U 15:40 smo na vrhu Kofce Gora 1967m. Uslijedilo je zadovoljstvo i dobra zezancija. Osmijesi na svim licima i pokoji gutljaj rakije u znak proslave uspona.

Spuštamo se dolje. I silazak traje jedva dvadesetak minuta. Eee da je gori ko doli.
   Po povratku u dom, uslijedila je nova tura sušenja uznojenih „brzosušećih“,  što markiranih, što Lidlovskih, što markiranih i sekndhendaških planinarskih prnja. Uh koliko pridjeva!?! Druženje se nastavilo dugo u noć, sve do 23 i 30 po mojim spoznajama. Naime ja sam otišao leći već oko dvadeset časofa.
   Probudio sam se rano da bih ugrabio bar jednu od dvije sreće. Čist wc i malo mira. Ivana je već budna, a uskoro ustaju i ostali. Zijo je najavio polazak na vrh za osmicu, no sudeći po ustalima, uslijedit će barem jedna, ako ne i dvije prolongacije. Tako i bi. A i vrijeme vani je ajme ti je nama. Otvorio sam vrata da bi vani u snijeg bacio ogrizak od jabuke i jedva sam zatvorio vrata koliko puše. Ali istina bog, vrijeme se proljepšava. Kao da se pomalo i sončece probija. 
  Nakon druge prolongacije, krećemo na Veliki vrh, pa kud stigli. Idemo polako u koloni. Snijeg u početku nije dubok, vjetar ga je obrijao, propada se vrlo malo. Ispred nas su dva slovenca koji nam lagano prte stazu ( na našu sreću), ali s vremenom (na našu žalost) skreću na neki svoj put. Počeli smo se izmjenjivati na čelu, jer zamorno je stalno prtiti. Ide se relativno lagano. Tempom koji usporava samo prćenje, tako da je brzina hoda svima podnošljiva. Preispitujemo puteve, Zijo viče sa sredine kolone da propustimo jednog slovenca koji je krenuo s nama na put, da nas vodi i povremeno prti. Što nam nije teško palo. Međutim, ekipa s kojom je Slovenac krenuo, viče mu da se vrati i krene iza nas, nekim njihovim putom. On se vraća, a s njim tim putem odlazi i Vjeko. Istina, taj put je bio već isprtit, ali bojim se pretežak za većinu iz naše grupe, osobito za neiskusne djevojke bez opreme. Umjesto nastavka putem kojim smo krenuli i koji bi ovim tempom, koji unatoč mijenjanju, usporava iznimno naporno prćenje dubokog snijega, trajao sigurno 4 sata, usuđujem se govoriti i predlažem ekipi da udarimo cik cak žljebom poviš nas, s čim se Zijo i ostatak ekipe složio.  Pomislio sam da bi ovim putem, više članova ispenjalo do grebena. Dio ekipe je tu radi vlastite procjene rizika i umora, odustao i krenuo prema domu:  Jasmina, Tomislava, Ivana......................................  A Đođo, Jura, Zijo, Demon, Leo, Fabris, Kristina, Veronika, Marija i ja, nastavljamo cik cak prema gore. Visine snijega su na nekim dijelovima bile sigurno i gnjurcu preko ... koljena , a propadalo se i do testisa.  A valjda je baš to trebalo da izlet bude do jaja. Cik-cak, cik-cak! 

Kako vrijeme odmiče, činilo se da ćemo biti gore tek u cik zore. No korak po korak, korak po korak i stiglo se na greben Košute.

 Zijin sat je pokazivao oko 1950m. Iako je gore puhao snažan vjetar i u jednom momentu sam pao ničice pred Pred Mariju i opizdio se u čašicu od koljena. Lijepo je bilo vidjeti pogled na drugu stranu prema Austriji. Bilo je tako hladno da su Juri i meni u trenu baterije na mobitelu i fotiću otkazale poslušnost. Taman da ovjekovječimo ovaj uspon na za uspomenu.  Djevojke nisu mogle sakriti oduševljenje. Ovo im je najveća visina do sad. Veronika, Kristina , Marija i ja se vraćamo dolje. 

Ne bih bio miran nastavljajući sa dečkima dalje, ne znajući da su se one sretno spustile dolje.  Zijo, Jura, Leo, Demon, Fabris i Đođo nastavljaju grebenom dalje na Veliki vrh i tamo su za kojih desetak minuta. Nije im preostalo još puno visinske razlike, tek stotinjak metara, ali greben je šiban snažnim vjetrom i dereze je kako Demon kaže trebalo dobrano zabijati da te vjetar ne odnese. Svaka čast dečki!   
slika

I Vjeko je bio na vrhu. Barem je tako rekao po silasku. (smješko)
  Svi smo se dolje živi i zdravi spustili a to je najbitnije od svih uspona. Jer kako se uvijek kaže, planina može čekati.
   Ovaj izlet u Sloveniju je došao u pravom trenutku.  Čini mi se da društvo dugo nije bilo tako živo i brojno i šaroliko i po iskustvu i po godinama a i spolu. Dvadeset dvoje ljudi iz PD iz Đakova u Sloveniji, nije mala stvar vjerujte mi.  
   Nekima je ovo bio samo izlet. Neki su se prvi put susreli sa pravom planinom i to po zimi. Vidjeli kako stoje sa svojim strahovima, afinitetima, mogućnostima, nedostatkom opreme ili iskustva a možda samo i htjenja za nečim višim u smislu osobnih planinarskih izazova. Neki su se po prvi puta susreli sa derezama, barem malo iskusili cepin u rukama i to je dobro.
   Zimski izleti u visoko gorje su teži, opasniji. Iziskuju više napora ali podižu adrenalin u nama. Snijeg daje neku dodatnu čaroliju a prizori (bar mene) podsjećaju na prizore sa božićnih čestitki i razglednica koje sam kao klinac gledao u toplini kuće.
Daj Kiki ne seri! Dobro neću više.

Fala Ziji na organizaciji odličnog izleta!
  

Tušnica i Čabulja

    Planiranje planinarskog (paniranje oslića) izleta iz naše panonske nizine, od koje su nam iole interesantnije i više planine udaljene po barem 200km, često se nameće jedno pitanje: Ići na planinarenje u petak ili subotu?
  Ako smo dovoljno tupavi, svaka prednost se može pretvoriti u nedostatak ali s druge strane, ako smo dovoljno mudri, svaki nedostatak se može pretvoriti u korist. Korist što smo se odlučili za kretanje u subotu je ta što smo dobili jednog člana više za izlet a druga još bitnija korist je što u suprotnom ne bi ni mogli otići na planinarenje jer je Demonu jedino bio dostupan auto. Htjedoh reći Demonu (Ivan Baličević), da ima sreće što je on jedini mogao voziti za ovaj vikend, jer ga u suprotnom ne bi čekali već bi ošli u petak. Ha ha ha!
    Dakle u subotu u jutro u 3h da smo se pokušali okupiti svako pred svojom kućom, osim Hanera i Lea koji su spavali skupa. Hmm… Ma ne, žive blizu pa su se skupili 2% po pranju pred nečijom kućom u svrhu da smanjimo troškove izleta za dvije lipe po čovjeku. I     Napokon krenuli...  Dakle, Demon, Leo, Haner, Marija i ja. Sjeli u auto i lagano zakunjali… Svi osim Demona. Beš mi sve, kad sjednem u taj auto i kad se krene na planinarenje, imam dojam da mi tek tad počinje život a mislim da nisam daleko od istine. Na putu neke nove B i H destinacije za planinarenje, gotovo neizostavna destinacija za izlet je FIS u Vitezu. Ispast će da ih reklamiram, a nemam razloga za to. Mora se čovjek osvježit', popit' kavu, pivo, ispišat' (ne popišat' majku mu!?!) To mi nikad neće bit jasno kad neko kaže idem se posrat' ili popišat'!?! Valjda israt' I popišat' 'bem mu miša. No dobro, neko je obavio svoju građansku dužnost sličnu glasovanju a zajednički smo kupili neko Njemačko pivo kojem se sad ne mogu prisjetit' imena ali znam da je bilo em ukusno, em jeftino. Ova rečenica me podsjetila na pjesmu od Daleke Obale:
Vidio sam te
Samo jednom u zivotu
I jos sam uvijek
Pod dojmom tvog lika

Kojem se ne mogu
Bas sjetiti detalja
Al' znam da je bio
Slika i prilika
   E tako je to pivo bilo. Evo ga, glas razuma se javlja:
Ej Kiki, jel ti pišeš ode pivu ili planinama?
De začepi tamo i pusti me da pišem ono što mislim a ne po zadanim normama. Takvo pisanje mi ne ide.
A ovo ti kao ide?
Ne mogu se prepirat s njim.
   Za prvi dan, odnosno subotu, odredili smo ispenjati Tušnicu. Tražio sam nešto zanimljivo o samoj planini pa našao ovu simpatičnu legendu o porijeklu samog imena Tušnica:

U skladu s legendom o petero braće i dvije sestre koji su vodili Hrvate prilikom seobe na obale Jadrana, s koljena na koljeno se prenosilo i ime Tušnice koja je, prema toj legendi, dobila ime po sestri Tugi.
Nesta više obarskog naroda, Hrvati se tuda naseliše, i kršćansku viru privatiše, na sedmero oni zemlju dile, na pet braće i dvi seke mile, sestri Tugi dadoše krajinu, Duvno ravno i okolovinu, Tada Tuga grad je načinila, na Tušnici na vrh Santulije, poviš crkve svetog Ilije, Ta planina na kojoj je stala, po Tugi se Tušnica prozvala, Tušnica je visoka planina, po njoj dosta brda i dolina, Na njoj leže i liti oblaci, Ispod nje se rađaju junaci, ona seka što bijaše druga, po imenu zvala se je Buga, nje zapade ta krajina divna, od Privale pa do bilog Livna, ona sebi grad je napravila, na podinom Tušnice planine, kod Mandeka duboke doline, i to misto kod doline ove, i dan danas Bužanini se zove, po Buginom lipom imenu, i hrvatskom slavnom plemenu..
Sad tek kontam zašto je moj ćaća junačina. Srića da ne koristi internet pa neće pročitati ovo.
   U svakom slučaju, stigli smo u Prisoje oko 10 u jutro i rođak Damir nas je odveo do planinarskog doma PD Prisoje koje su izgradile vrijedne ruke prisojačkih planinara.

   Čim smo se raspakirali, krenuli smo prema vrhu.

 Put nije markiran. Damir nam je objasnio kud i kako ćemo ići i zapravo, potrebno je samo pratiti prirodnu konfiguraciju terena i sve je jasno. Dok smo hodali prema gore, otvarao se sve ljepši i potpuniji pogled na Buško jezero i na susjednu Kamešnicu na kojoj smo uživali u pogledu prije nepuna 3 tjedna. Sam vrh Tušnice, Vitrenik 1697m je na žalost nagrđen kojekavim odašiljačima, antenama i bogtepita šta sve ne strši sa nje, ali šta je tu je. Valjda bez svega toga ne možemo a negdje mora stajati pa su sve to tu natrćili.

   Oko 14h smo bili na vrhu gdje je taman i zahladilo pa se nismo dugo zadržavali, nego brzo krenuli prema dolje, barem da se maknemo sa samog grebena, jer na njemu uvijek najviše puše. Išli smo dosta polako i dalje uživali u pogledu na jezero i okolicu.

    Kad smo se spustili dolje, okrijepili smo se pivom ohlađenim u potoku koji teče neposredno pokraj planinarskog doma. Jel trebam reći da je voda pitka? Imati takvu blizinu pitke vode pokraj doma je doista neprocjenjivo I smanjuje količinu tereta u ruksacima koje treba tegliti po planini.
  Nakon što smo prezalogajili, nazvao sam Manju i dogovorio se našu sutrašnju destinaciju, Čabulju. Ekipi sam rekao da u 7 moramo biti u Duvnu, pa se stoga trebamo dići prije 6 kako znamo i umijemo, a sa Manjom da se nađemo u 8h. Ispala je odlična ideja. Na kraju smo stigli u Duvno u pola 8, dakle “kasnili” smo samo pola sata, koje smo iskoristili taman da popijemo kavu sa Manjom i ženom mu i 'ćerkom, koje smo sreli na raskrižju 50 metara od tog kafića. Ekipi je bilo drago što sam ih prevario za ranije buđenje a meni što smo stigli na vrijeme i imali vremena za popiti kavu na miru prije polaska za Mostar.

 Ako želiš nekoga navući na planinarenje, povedi ga na Čabulju



    Ljepotu neke planine možemo iskazati na različite načine. Kako planina izgleda iz podnožja. Da li je opasna i strma, pa u samim planinarima izaziva nekakvo strahopoštovanje prema takvoj planini. Onakvo strahopoštovanje kakvo recimo izaziva Matterhorn prema svima nama egocentričnim lovcima na vrhove a i prema onim normalnima....
   Ljepota neke planine ovisi i u okruženju, flori i fauni same planine. Blizina nekog jezera može i samoj planini pružiti dodatnu draž. Onakvu kakvu imaju Tušnica i Kamešnica zahvaljući Buškom blatu. Ljepotu planine možemo naravno nagrditi i mi ljudi.
 Ali ono što po meni čini neku planinu poželjnom za planinarenje, je pogled sa vrha planine a upravo po tome, Čabulja je nenadmašna među B i H planinama a i bogami i šire. Upravo iz tog razloga mi nije bilo teško nagovoriti ekipu da odemo na Čabulju koju vlastonožno evo posjećujem već treći put i znam da mi neće biti i posljednji.
    Budući da smo s vremenom na knap. U smislu da u povratku za Đakovo što manje vremena putujemo po mraku, odabrali smo opciju kraćeg uspona na Čabulju koji ljeti traje nekih sat I pol. Čim smo krenuli, pridružila su nam se dva kavkaška ovčara I učinili nam izlet zanimljivijim i ljepšim.

 Vrlo brzo dolazimo i na snijeg i ukazuje nam se Čabulja sa jugozapadne strane. Nešto više snijega ima u samom dijelu koji prolazi kroz šumu, ali ništa strašno osim kojeg upadanja do koljena nismo doživjeli. Vrh Čabulje Velika Vlajna 1780 nam podaruje nezaboravan pogled u provaliju doline Drežanke. 

Pogled koji mi se usjekao kao ni jedan do sada. A nije baš da nisam bio kojekuda. Za razliku od Tušnice s koje smo morali bježati dolje od vjetra, na Čabulji je bilo sunčano, tako da smo dulje mogli uživati u krajoliku.

 Neizbježna zajednička fotka sa vrha I lagani polazak dolje skupa sa “našim” psima.
Slijedi dug put prema Đakovu i sjećanje na lijepe trenutke druženja u planini koje nadam se neće ni Alzheimer izbrisati.

 Hvala Prisojanima na gostoprimstvu u svom planinarskom domu. Fala Manji što nas je vodio na Čabulju. Hvala ekipi na još jednom prekrasnom izletu. Hvala ovčarima što su nas slijedili. 

Kiki

Zavelim i Kamešnica

  Dugo se u našem društvu govori o tome kako bi se češće trebalo planinariti u nama susjednoj B i H. Razloga je dovoljno da se tako što češće i čini. Lijepe i visoke planine, od kojih smo mnoge kao PD Đakovo rijetko ili nikako posjećivali, sa iznimkom Prenja koji je bio česta destinacija a posebice u doba prije ovog nesretnog rata. A koji je rat bio sretan?
   Blizina BiH planina znatno snizuje cijenu samog planinarskog izleta, a meščini da je to danas svakom presudan moment. Jer fala bogu, đavlu ili našim političarima, pare nam u zadnje vrijeme nešto slabo padaju s neba. Evo ja osobno stalno pokušavam uvjeriti boga da me dobitak na lotu neće pokvariti, al' ne znam zašto, nikako da mi povjeruje. Eto nekidan se bog baš večer pred sam izlet, našalio sa mnom. Naime u jednom trgovačkom centru sam našao pod svojim nogama "živ" listić od kladionice. Pod(r)ignem ga s poda, pogledam parove, ma k'o da sam ga sam sastavio. Ja ne vidim šta će tu pasti!?! Dobitak, 214kn. Ko metak! Taman skoro cijeli izlet za B i H otplaćen.
  Dok smo se družili u društvu, jednim okom sam pratio parove sa listića, sve dok u 77 min nije ošla mast u propast, jer je Porto primio gol za 2:2. Jedan par k'o i obično. Neš ti sreće! Što mi cura reče, neko ti je platio da se sekiraš. E vala baš.
 Ajmo mi dalje s dobitkom ili bez.
  Za ovaj izlet u B i H, predvidili smo Kamešnicu i u ovisnosti o vremenskim prilikama još jednu planinu. Budući da vrijeme najavljeno za subotu nije bilo baš naj, odlučili smo u subotu popeti se na Zavelim, jer je uspon kraći, a ljepše vrijeme se očekivalo u popodnevnim satima.  
  Zavelim nije visoka planina a dijeli ju Bosna, Dalmacija i Hercegovina, no zbog svog specifičnog zemljopisnog ili geografskog položaja (kako vam već (ibrahim)paše), s vrha se pruža dobar pogled na puno više planine. Naravno, pod uvjetom da se ne nađete u oblaku.



   Svi u ekipi su spremni za uspon i oko podneva Kaća, Leo, Haner, Marijan, Anita, Marija, ja i naš vodič Manjo, krećemo na Zavelim.
   U početku uspona prolazimo kroz predio koji je obrastao šumom, pa je lijep pogled s planine zaklonjen drvećem. Neobično i nekako prerano, ali sve vrvi od šafrana i drugih vjesnika proljeća. Sve ti žao kad vidiš da je poneki ostao zgažen, al' valjda im je takva nafaka. Sat i nešto laganog hoda i već smo na vrhu. Sam vršni greben je gol, a najviši vrh Kolakovac visok je 1346 m.

Na vrhu, kao što je običaj na mnogim, a osobito na nižim planinama, naslagana je gomila kamenja. Valjda da bi vrh bio viši šta li? Ili da se sam vrh može razaznati i kad snijeg zapada. Većih prostranih grebena i strmih litica na Zavelimu nema, a i šta će nam? Još mi samo fali da nam se ljudi koji s nama idu na prvo planinarenje uplaše, pa da više ne požele ići.
  Na samom usponu na vrh, djelomično su se pružali vidici na Biokovo, Kamešnicu, Cincar, Tušnicu, Vran, Čvrsnicu i Matokit, ali kad smo došli gore, zavio nas je oblak, pa nam je uglavnom zaklonio cijelu vidljivost, posebice prema Dalmaciji. Lijepi vidik se u najvećoj mjeri pružao jedino prema Buškom blatu. A naravno, kompletno se otvorio čim smo se spustili stotinjak metara s vrha.

To mi se puno puta dešavalo pri silasku s planine. Al' da smo se vratili gore, sigurno bi se BAŠ k'o za inat, opet sve zavilo u oblak. Naravno, vrhovi na sebe i navlače oblake, ništa tu nije neobično i ne treba u svemu tražiti prokletstvo marfijevog zakona. U svakom slučaju, malo oblakom zaklonjen pogled ne treba smatrat nesrećom, već naprotiv, kao poziv da se ponovo vratimo i vidimo šta se to sve vidi sa Zavelima.
 Manjo, hvala ti što si nas vodio!

   Nedjelja -  Kamešnica 1856nmv. Planina je lijepa. Hm… Pa nisu li sve planine lijepe, kao što se kaže i za žene, svaka na svoj način. Jeste li ikad u životu čitali neki tekst gdje je neko za neku planinu napisao da je ta i ta planina ružna da te bog sačuva? Malo mi to zvuči otrcano kvragu. Dobro ajd, Kamešnica je Kamešnica. Lijepa kao i mnoge druge planine. Tehnički nezahtjevna. Uspon sa B i H strane kreće iz sela Podgradina sa nekih 740 metara nadmorske visine a zbog strmine, atraktivniji je od onog sa Dalmatinske strane, pa se smatra i većim zalogajem u planinarskom smislu. Ma šta to značilo.
   Odozdo se vidi da snijega ima vrlo malo za ovo doba godine. K’o na Kilimanjaru. Kako mi Kiki znamo koliko snijega ima na Kilimanjaru? Ukucajte u google Kilimanjaro, kliknete enter i onda kliknete na ono images i pogledate, e toliko malo snijega ima trenutno na Kamešnici.
   Na uspon krećemo ravno u 9h. Dakle ista ekipa iz PD Đakova koji su u subotu bili na Zavelimu, plus Goran, Puđa, Željko i Marino. Uspon kao i na Zavelim, kreće kroz šumu. Dosta je klizavo i puno je vode koja se slijeva dolje sa planine ko za đavla baš niz stazu.Eto vam opet Marfija. Nedugo pošto smo krenuli, uočili smo dvoje planinara iza nas. Puđa mi reče, to su Stipe Božić i Milena Šijan (jedna od 4 naše djevojke koje su osvojile Mount Everest). Viknem im i ja, Stipe, Milena generacijo moja! Samo za nama i nećete se izgubit'. I tako i bi. Šalu na stranu!

                                                                                      Stipe Božić i Željko Puđa
23.02. prošle godine je na Kamešnici od lavine poginuo vrstan planinar, GSS-ovac i dobar Stipin prijatelj Eduard Retelj. Stipe je došao na obljetnicu, na pravi planinarski način, usponom odati počast svom poginulom prijatelju.


  Nisam nikad bio ljubitelj idolopoklonstva. Ne divim se pretjerano nikom u životu osim svojim roditeljima što su podigli (a i podizat' će meščini dok su živi) ‘vaku budalu poput mene, ali Stipe spada u tu malu nekolicinu ljudi vrijednih divljenja. Oduševio me je svojom jednostavnošću, strpljivošću i mudrošću i iznimno mi je drago što smo se imali prilike družiti i penjati se s njim i Milenom, na meni tako dragu planinu.

  Uspon je trajao oko 4 sata. Prva ekipica je stigla nekih pola sata prije nas na začelju, ali Stipe je pokazao da je čovjek i unatoč buri koja je puhala na vrhu, pričekao nas da se svi skupa uslikamo na vrhu. I da i Stipe ima sliku samnom, te da me može tagirati na svom fejsbuku.

 mi na vrhu Kamešnice (Konj 1856)

   Pri silasku smo se zadržali malo u skloništu na Pešinom vrilu i polako spustili dolje u podnožje odakle smo i krenuli.

   Zahvaljujem svojoj ekipi na prekrasnom druženju i domaćinu Puđi i vodiču Marinu, te Goranu i Željku!
  Vidimo se uskoro!
Božica!

Di će šćeta već na rđava kmeta

     Juče u nekakvom razgovoru o gljivama, pajdo mi nabaci link na kazne koje sljeduju gljivare koji nisu izvadili dozvolu za gljivarenje. Sve jasno piše: Cilj nije kažnjavanje, nego sustavna zaštita šumskih staništa. Sustavna zaštita šumskih staništa? Pa kog vi jebete sa svojim zakonima? Neću ubrat ni jedan vrganj koji ste vi iz Rrvackih i Sunčanih šuma zasadili. Niti ću ubrati ni jedan vrganj s markicom koji je u sustavu PDV-a ove usrane države koja nam vadi i crno ispod nokta i pazite šta vadite, juče mi se wc papir probio. 
   Ova slučajna država, stvarno tjera normalnog insana da poludi. Nemam ništa protiv lugara koji bi trebali sprovoditi ovaj zakon. Ljudi sprovode zakon za koji su u saboru digli ruke loni za koje su ljudi glasali. Super! Baš ste dobro izabrali. Jok ja. Ja na glasovanju samo podižem srednji prst. I nemojte mi samo vi iz drugih stranaka koje trenutno nisu na vlasti, za koje također nisam digao ruku već opet srednji prst, reći: "Eee, da si glasao za nas, ne bi ti bilo tako." Onoga mi boga, svi ste mi isti. I svi ste već u ovih dvaest i nešto godina, imali priliku i namagarčili nas.
   Ja bi glasao, ne glasovao, da lijepu našu, Nemci uzmu u koncesiju na sto godina, al’ da se i njima da za jednu čunu, ko što i vi naši vrli političari dilite među sobom, po principu, razjebi firmu, pa daj jaranu za jednu kožu od životinjice. Ne mora bit ni kuna, može i nutrije ili nekakvog štakora. Što se mene tiče, štakori i jeste.
   Nisam incidentan. Kad nešto sjebem, sjebem. U životu imam jednu kaznu za nenošenje kacige, platio ju 50kn on d fejs of d plejs. Naravno, jel trebam spomenuti da sam bio 100% prvi čovjek u Đakovu koji je uopće počeo voziti veliki motor sa kacigom. Uvijek.
   Osim to jutro u 2h. Bilo mi baš gadno vruće. 500m do kuće, zaustavi brko i naplati mi kaznu.
Jesam sjebo? Jesam. Jesam platio? Platio.
   I da, imam još jednu kaznu za krivo parkiranje. Parkirao sam u voljenom Đakovu sa Fiatom osječkih tablica odma’ iza, matere mi, dva džet set džipa đakovačkih tablica na zelenu površinu, na kojoj godinama nema ni jedne jedine travke. Imate jedan pokušaj da pogodite na kojim je kolima bila kazna kad sam se vratio. Na mom Fiatu ukupne vrijednosti 2000kn kad je registriran.
Jesam kriv. Jesam. Jesam platio? Jesam.
    Za gljive vam pajdo, ja Željko Sabljić Kiki lično i personalno, neću dati NI LIPE. Neću dati ni da me legitimišete u sred šume, u krađi nekoliko kila vrganja za osobne potrebe. Oboružat ću se suhim kožicama muhare i pobacat ću vam u usta ako to pokušate. Pružit ću žestok otpor, a vi me prebijte pendrecima ako uspijete. Odvedite me u lisicama ko Boljkovca. Stavite me u zatvor, ALI sa istim onim koje je prijavio zviždač Bošković pa pojeo govno. Onima koji su prije tri godine “odgovarali” za odvoženje 60 do 100 kubika nemarkiranih trupaca dnevno, iz istih tih đakovačkih šuma, u kojima vi sustavno tako, štitite staništa. Ako niste znali dragi ljubitelji naše biološke raznolikosti koju navodno štitite, mnogi rodovi gljiva, kao što su pupavke, krasnice, mliječnice i vrganji, žive gotovo isključivo simbiotski, s "omotačem" od micelija oko korijena drveća, koje vi odnosite bez ikakve kontrole, i prodajete strancima. Strancima koji od tog drva, prave pošten namještaj, dok su u našim kućama namještaji od iverice. A ovaj talijanski, sačinjen od naših hrastova si možete priuštiti OPET i SAMO vi, dragi moji zakonodavci, koji se kunete u sustavnu zaštitu šumske raznolikosti, nabijem vas sustavno i misionarski.
   I zato samo vi donosite vaše lijepe zakone i sprovodite ih. Dok mi ne popizdimo. A kad popizdimo, neće vam pomoći ni gumeni, ni pravi meci.
Amen!

Zašto idem negdi iako mi nije potriba

 Negdje 2000g sam prvi put otišao planinariti i odma' me zarobilo. Da me je barem zarobilo ranije. Ali kako ono kažu, ne treba žaliti za propuštenim, jer bi to ujedno značilo  živjeti u prošlosti a od toga naravno nikad koristi. Moj kum Mikac, koji me je i skuvao za prvi planinarski izlet, rekao mi je da u Đakovu postoji i planinarsko društvo i prostorije u kojima se oni okupljaju četvrtkom. Nisam odmah postao član planinarskog društva, mislio sam si u sebi, šta će mi planinarsko društvo?  Ali s druge strane, pa čovjek je društveno biće, dobiješ ekipu, nije valjda smisao planinarenja da ideš sam u planinu? U svemu je dobro imati istomišljenike s kojima dijeliš lijepe trenutke a dijeliš bogami i troškove puta, dakle i dobro i zlo.

    Nikad neću zaboravit šta mi je rekla mater kad sam prvi put išao na planinarenje:

"Bogati, ja se rodila na planini, proklinjala blago (stoku) što sam čuvala i one koji mi ih dadoše da ih čuvam, a on sad ode u planinu?!? Pa jel ti potriba moj sinko?"

 "E pa mama, ne iđem ja ovce čuvat u planinu, to ti je bona hobi. Bit je u putovanju i druženju."

Ajde moj sinko, samo džabe pare trošiš...

Jes vala tako je...

     Maločas dobijem poruku od cure: "Jedva čekam pivkana u društvu."

    Nasmijao sam se slatko na to. Odma' su mi kroz glavu proletjeli svi razlozi zašto mi je četvrtak već  preko 10 godina najvažniji dan u tjednu. To druženje u planinarskom društvu, uz pivu i čips. Ta baljezganja, trkeljanja, ideje, projekcije, priče o proteklim izletima i maštanja o novim, bliskim i dalekim putovanjima... To te kako rekoh zarobi.  Jer sanjariti je divno a što smo mi planinari drugo već sanjari? Zarobljavamo se u onim lijepim trenucima koji ostalim, „normalnim“ ljudima, prođu već negdje krajem srednje škole. Jedino  druženje i noćenje u prirodi se svede na otići u prirodu jednom godišnje za prvi maj a ubrzo se prestane ići i taj jedan put. 

Neki se tu i tamo još neko vrijeme bore, nastoje skupit' staru ekipu za nekakvo druženje u prirodi al' ništa od toga. Život te okupira za tren i prestanu sva ona sjajna druženja u prirodi, uz vatru, roštilj, pokoju pivu i barem malo šetnjice po čistijem zraku, daleko od zadimljenih kafića i kojekakvih špica.  

    Nikad neću zaboravit kad smo se Toza, Yovo i ja sreli kod Šare prije 8-9 godina i uz pivu se za tren dogovorili i sutra otišli na Durmitor. To možeš samo sa ekipom sanjara iz planinarskog društva, sa ostalima, možeš samo pit i to je njima smisao druženja i života. Nije ni to loše, ali nećeš vidjeti dalje od svog nosa sa naglašenim kapilaricama.

   Često sam se u ovih 18 godina uhvatio u nagovaranju ljudi da dođu u društvo, da se učlane u planinare, da planinare, da sanjare, nisam nikog nagovorio. Svako tko je došao, došao je sam. Mišljenja sam da u životu zapravo nikoga ne možete nagovoriti na ništa, bilo da je to pozitivno ili negativno. Za sve se čovjek zapravo odluči sam. I upravo zato, si je svako sam kriv za svoje uspjehe i neuspjehe.

   Puno je lijepih druženja u planinarskom društvu prošlo od te 2001 od kad sam se učlanio u PD Đakovo. I usput, kad sam već planinario, osim Hrvatske, obišao sam i neke zemlje koje nemaju tako jeftin i dobar vajkrem ko Mađarska ali nije ih loše proputovati i doživjeti.

 Bosna, Slovenija, Slovačka, Bugarska, Rumunjska, Francuska, Italija, Švicarska, Njemačka, Austrija, Nizozemska, Crna Gora, Grčka, Argentina, Peru, Čile, Tanzanija, Kenija. S obzirom da mi to uopće nije bila potriba i nije tako loše. Obišlo se to prvenstveno zahvaljujući  “ I have a dream“ duhu, dobroj ekipi i dragim ljudima koji su mi pomogli. Jer kad si već tako lud da ideš negdje gdje ti nije potriba ić', onda će ti i ostali pomoć', samo da te ne vide.

I često mi glavom prostruji BAŠ to materino pitanje: „Jel ti potriba moj sinko?“

     Je mama, potriba mi je. Da mi nije potriba, ne bi se tim ni bavio.

... Jedva čekam četvrtak. Druženje u planinarskom društvu. Jedva čekam novi Šemsov vic. Novi Zijin film sa izleta...  Jedva čekam sljedeći izlet i svaki proživljeni trenutak u planini, proveden u dobrom društvu. U društvu u kojem ti ponekad prijatelj u rukama drži uže o kojem ti visi život, a ti se smiješ i ni trenutka ne pomisliš na ništa loše jer si sanjar a u snu se ionako ne može dogoditi ništa loše.

     Samo želiš ponekad, na koji dan, pobjeć' od ovog grada. Ne zbog samoga grada, niti zbog ljudi koji čine ovaj grad, nego da bi doživio nešto novo. Da bi osjetio da si živ i da negdje tamo drugdje, vrijeme ne stoji kao u ovom gradu. A možda zapravo i stoji ako netko tamo, baš kao i ovdje, samo tapka u mjestu i čeka da se nešto dogodi.

Posvećeno prijateljima iz planinarskog društva bez kojih bi život bio prilično prazan.



 Božica! 

Tatoo made in China

ponedjeljak, kolovoz 13, 2007

   Kad budem vidio prvog Kineza koji si je na prsa istetovirao : "Ko drugome jamu kopa, sam u nju pada", " Hrvatska do Zemuna" ili "Ne obra se bostan dok šljive ne popadaju" , na Hrvatskom, čak i onda ću dobrano razmisliti prije no se odlučim istetovirati si nešto na kineskom pismu. Zašto? Jer me boli kurac za njih. Ne mrzim ih, jednostavno me ne zanimaju. Njihova kultura ili povijest mi nije zanimljivija od naše. Egzotično? Možda, al ništa više od toga. Mistično? Kao i bilo čija povijest. Možda je č(m)ar u tome da svakom objašnjavaš šta to znači na kineskom? Smiješno! Kao da znaš uopće i jedno drugo slovo ili riječ osim te eventualne tetovaže.

   Odjednom sve zanima kineska povijest, a Hrvatska? Pih! To više nije IN. Jebo vas i IN i OUT! A šta mislite da si na ćirilici istetoviram " Ko nas bre zavadi?" To bi bilo dobro. Da promičem mir i demokraciju na našem brdovitom balkanu. Jer naravno, mi više nikad nećemo ratovati. Eventualno ako baš neko bude imao pretenzije na naš teritorij. Al to je samo eventualno. Ma našu povijest što prije treba zaboraviti. Sad smo skoro već članica NATO pakta, ko sme da nas bije? 

Historia est magistra vitae. 

Ma ko je izmislio takvu glupu izreku? Ispred povijesti bi trebalo biti riječ tuđa povijest. Nije se tu mislilo na našu već kinesku i ostale.  A šta je s glagoljicom? Ja bih jednu na bosančici. :)

  Možda neka tetovaža u CSS-u? Istetoviram si header skriptu na čelo, a na noge skriptu za footer. To bi bilo originalno. Vidite, ideje toliko roje u mojoj glavi da ne znam šta bih prije istetovirao. Zato se do sad i nisam istetovirao. I da, zato što nemam para jer želim nešto veliko i po mogućnosti bez hepatitisa.

   Ma mora biti neki kriterij, evo recimo kriterij neprolaznosti je strašno bitan. Sve je prolazno, al neke su stvari da ga jebeš ipak prolaznije nego neke druge. Recimo Hajduk Split, sigurno neću istetovirati. Jer ako bi Mamić kupio Hajduk, već se zamišljam kako bi ju strugao špahtlom.

   Razmišljao sam i o "Sretan Uskrs" na jajima, al to je već imao jedan moj sugrađanin a ja želim biti originalan. A i boli. Brrrrr!

  Vjerske simbole bi nastojao izbjeći,em nije originalno, em kad te zarobe u eventualnom ratu, jao si ga tebi.

    Ženska imena također. Prekineš s komadom pa ti ostane podsjetnik na ruci. Ne hvala!

  Pjevače, grupe i ostale obožavamihfansranja sigurno ne prolaze. Pa već sam mator za to. A i ne zadovoljavaju osnovni i nemogući kriterij, neprolaznosti.      

    Smiješne tetovaže, iako to liči na mene, također ne dolaze u obzir. Zašto? Pa ni jedna šala nije smiješna toliko dugo da bih ju nosio na sebi onoliko dugo koliko ću još živjeti.

   Eh, s ovako dubokim analizama, teško da ću si ikad išta istetovirati. Još kad proučim kakav utjecaj tetovaža ima na kožu. Ajme majko!

   I šta ispada? Ispada da tetovaže rade samo oni impulsivni ili oni koji se napiju i bez razmišljanja odu u studio ili kod prvog lokalnog hohštaplera i promicatelja hepatitis kulture te to riješe jednom za svagda. A oni koji previše analiziraju, ma na njima to ionako ne izgleda dobro. Ali šta mogu, kad sam ja previše svjestan sebe i svojih postupaka i kad sam pijan.

  Moj um uvijek procesuira, a imam dual core procesor. 

A možda da si istetoviram: "Ja mrzim tetovaže!"

To sigurno nema nitko.

Božica!