Gamsovec, Planja, Razor

Uf, ovi uvodi sa izvješća sa planinarskih izleta, ne znam više kako da ih počnem…

 Ajmo od osobnog događaja koji se zbio večer prije polaska a i te kako ima veze s planinarenjem.

      Nakon posla, otišao sam kupiti koju limenku pive u Kaufland, sljedeći put ću da tražim sponzorstvo jer ih falim na sva usta.  Nabasah tamo na limenke Holstena po 3,99kn i minus onih famoznih 50 lipa 3,49kn, dobra cijena s obzirom da večer prije u društvu nisam pitao jel za izlet treba pojas, šćapovi, zamke, klopke il kako se već zovu ta užesa, al sam pitao najbitnije: Kolko košta piva na domu, tj. u domu, nećemo na krovu valjda pit? Odgovor je bio 3,60. Cifra skoro bogati ko kod nas al kod njizi u ojrima. Uf ništa, vreća otpada a umjesto nje upadaju limenke al polaaako da se ne uzbućkaju.  Krećem kući a na raskrižju kod parka, prolazi frend na bicu i zove me na pivu. Rođo ko da si mene pito. Pa je, pitao te je. O svašta!?!  Jest da mi ništa nije spremljeno al bar je piva kupljena.

    Pričam frendu kroz razgovor kako sam se zaletio kad sam reko Juri da ću vozit sa svojim Polom u Sloveniju al da sam se u petak probudio u 4 u jutro kontajući kako će to i oće li uopće  moj Polo to izdurat. Znam da nije korektno da mu ne vjerujem (ne Juri već mom autiću) ali u kišnu glistu (mene) uvukao se crv sumnje i počeo vrrrtit. Veli mi Zdravko, pa uzmi moj auto, karavan je, imaš mjesta, manje troši … Majko mila, ne znam jesam li bio sretan što mi je ponudio svoj auto il sam se počeo još više brinuti što ću s tuđim autom na dalek put!?! Čovjek mi ladno ponudio svoj auto veleći da mu ionako stoji prid kućom. Lele! Za pol sata i nakon još jedne pive, evo nas prid njegovom kućom i objašnjava mi di je šta u autu i dade mi neku karticu. To ni ključa nema blog te mazo!?! A ja ga tio pitat rezervni za ne daj blože!?! Pa ta kartica garant vrijedi više nego moj cijeli Polo. Svašta on meni objasni pa između ostalog i tempomat. Ma reko nemoj bolan više objašnjavat, neću br'te upamtit ni di je rikverc. Al osto negdje u glavi taj tempomat. Uf, kako je dobar osjećaj voziti s upaljenim tempomatom, osjećao sam se kao da igram Play Station sa onim volanom na stolu. Istina nekad sam dodao gas a htio sam pojačat radio i obratno, al skonto sam ja to nekako, ipak sam ja igrao Gran Turismo.

   Ajmo na put. Okupili se u 5 i koji min. Moj auto naravno kasni al imam opravdanje, Marija je samnomu autu i zapravo nitko ni ne očekuje da ću doći na vrijeme. Vozači su taman gledali karte, ma neka su. Bar ćemo znat di idemo. Ja ću se prikrpeljit i briga me, pa ne moram ja sve? Koje sve Kiki pa ti nikad ništa!?! Nikad ništa ne gledam. Di idemo, ne pogledam kartu, di je to, kakvi vrhovi. Volim ić na planinarenje ko kufer, bez brige i pameti. Dobro Kiki ti ionako nemaš pameti a ako nemaš pameti, nemaš ni brige, tako da… A koji će mi to uopće? Ovako opušteno uživam, po prvi put vidjevši poglede koji mi nadolaze, ne brine me oće li bit teško, lahko, svakako ću ići i bit će kako bude.

 I evo nas, putujemo. 

I evo nas stigli i samo što nismo krenuli

Oko pola 11 smo kod Aljaževog doma na 1015m. Parkirali, preobukli se i oko 11 smo krenuli. 

Razvukli smo se u koloni a vodiči su nas vjerno čuvali ko ovčari ovce.

Klin sa karabinjerom



    Fala bogu pa i ovaj put nas od sunca nekih četvrtinu puta štiti šuma koja nam pruža hlad. Ugodno je… kao i uvijek. Vjetrić puše i hladi nas. Nije prevruće... Šalimo se, vatamo za svaku riječ, na svaku dvosmislenost evo još neke nove smislenosti i sve tako do besmislenosti… Opušteni ko djeca na ekskurziji, pobjegli u planinu od svih nedaća i vreve gradskog i života (koje vreve Kiki pa živimo u Đakovu!?!) i ikakvih vijesti i ništa nam neće ovi dan pokvarit. Ni generali ni svjetski vladari…

Slike nasmijanih lica govore više od  teksta… 

I odamo ti mi tako i odamo, kad ono gamsovi bog ti jadan ne bio!
Ovo je pretpostavljam gamsica, jede neki ljekoviti korov. Eto nek i ona ima neku ulogu.

Kad malo dalje s desne strane stado nadgleda alfa mužjak.

Ako ne znate šta je alfa mužjak pogledajte Ivu Josipovića, e on vam nema veze s tim, on je beta. Mogu vam reć da me je bilo malo i strah, okrenuo sam guzicu na drugu stranu i uzbrdo se neko vrijeme penjao na Krisztinin način. Je*i ti to.

    Najbrža skupina koju je Zijo povukao za sobom je već prije Pogačnikova doma skrenula za Bovški Gamsovec 2392m, a u njoj su bili Zijo, Nikolina, Leo i moje veličanstvo. Dopi*dilo mi pisat malenKost a ionako svi znaju da sam hvalisavec. Zijinim ritmom smo se popeli za 22 minute a službeno je oko 40min. Čoeče!!!  Malo sajli, klinova, procjepa, fulanja i eto nas gorika na Gamsovcu. Pogled puca na Triglav 2864m, najviši vrh bivše nam Juge. Nije se nama išlo nigdje al Zijo je sugerirao da se riješimo, jer kad jednom sjednemo na pivu, ko će nas više dić!?! Slažemo se Zijo, ti si nepogrešiv, samo da te je pratit.

Naslov slike: Evo nas na Bovškom Gamsovecu 2392m ili Leo, drži me za... voki toki

Dok smo se mi spustili sa Gamsovca, dio ekipe je već bio kod doma a dio je polako pristizao. Uspon na Pogačnikov dom smo dakle odradili svak u svom ritmu i u različitim grupicama.

Na domu kad smo se već svi skupili, opuštanje. Vade se domaći proizvodi, rakije, pive, orasovci, naručuju kafe, ma ko u kafani. Neki su čak donijeli i staklenke sa maščobom. Neki? Žozi je nosio.  Jelo se, zezalo, pilo a oko 22 smo manje-više već svi bili u krevetu od 11, 76 ojra.

Pare se broje

Darko je iskusno odradio skupljanje para za dom. Sreća da ima samo mušku djecu, ne bi volio bit u koži onog ko bi od njega morao mladu kupovat.

Zalazak sunca gledano od doma

Zadnji smo u krčmi ostali Marija, još netko i ja. I budući da sam puno noći proveo zatvarajući lokale, bogami činilo se kao pravo konobarsko pravljenje fajrunta. Samo je još falilo ono da smanji muziku i pogasi pola svjetala. Štaš, popij to pola pive što je ostalo (cca 15kn) i pravac u posteljinu od 3 eura. Prava je fora ispala sa tim spavanjem. Posteljina je kao skupa, iznosi 3 eura, ko mi ćemo nosit svoju posteljinu ili vreću, ma nosit ću klinac, pa 3 ojra smo plaćali jedno pivo na Risnjaku, ko je tu lud?

  Na odlasku sam još jednom otišao van prnit i sretnem Hrvoja. Veli on meni malo je izašao prošetat da može bolje zaspat. Ma kontam te reko, tako i ja napravim kad se ne umorim pa mi se ne spava. Kad se samo sjetim kako si ko leptirić s tim ruksačićem punim kuvanih jaja i konzervi dolepršao do gore, dođe mi da pljunem na moja bespotrebna trčanja svaki dan. Al ne, trudit ću se ja i dalje.


     Svanuo je i taj drugi dan izleta. Oto je u maniri pravog vodiča što i je, poveo Hrvoja, Macu i Nikolinu i sebe u dolinu Vrata. Maca je odmah rekla da je Pogačnikov dom njen plafon, Hrvoje se još malo otimao al je popustio i odlepršao dolje. Zijo, Jura, Demon, Leo i ja smo krenuli na Razor u 7:20 a u 7:25 su Kriszta, Darko, Ivana, Ana, Marija, Žozi, Marija i Fabris krenuli na Planju.

Naša Razorna ekipa je krenula i nešto ranije od dogovora što je i dobro jer smo dulje bili u hladu.

Hešteg prije samog vrha

Najteži detalj uspona na Razor, vertikala od nekih petnaestak metara

Razor 2601m

S desna na lijevo: Demon, Leo, Zijo, Jura i ja u triatlon majici

Na vrh Razor smo stigli za sat i 12 min, službeno je 2h. Koji smo mi trkači. Budući da smo uspon obavili tako brzo, Zijo je odma sugerirao da bi mogli i na Planju. Mislim si u sebi a daj nemoj me je*at majke ti!?! Al u biti kad sam se sjetio kolko piva košta u domu, bolje nam je da se ne ispovraćamo u dom tako brzo i tako i bi. Zijo je otrčao na Planju praktički snimit odozgo i ovaj uspon. I nađosmo se na kraju svi gore na vrhu a neki su dobili i po guzi za preko dvije tisuće.

 Potom silazimo dolje na Pogačnikov dom gdje slijedi opuštanje prije polaska dolje. Pri silasku smo dobrano pokisli do gole kože i bivali izlupani ledom a neki bogme i kamenjem koje je pokrenula kiša koja se slijevala po stijenama. No sve je prošlo ok i živi i zdravi smo se vratili kućama.

Što smo naučili!

Da Zijo nikoga ne stavlja u prvu grupu, već ljudi sami sebe stavljaju prateći ga ili ne. 

    Zijo kao ne vodič ali kao organizator i vođa onih koji mogu pratiti njegov ritam i ikona onog kojeg mrzimo.  Mrzimo jer ne možemo pratit njegov ritam. On možda nije zaštitnik i pratitelj onih koji hodaju na začelju, ali je podsjetnik na njihovu formu. Jer moramo si priznati jednu istinu, možda je nas planinare glupo uspoređivati sa sportašima jer se ne natječemo ali činjenica je da je za jedno prosječno planinarenje potrebna iznadprosječna kondicija a postoji li ikakva kondicija koja dolazi iz vedra neba ha? Hm… sumnjam. Teško bi bilo očekivati da će bilo kome od nas biti lakše penjati se na planinarenju ako u periodu prije samog izleta, dakle u cijelom tom međuvremenu, koje budimo realni, nekad traje i mjesecima, nemamo nikakvu aktivnost. Budimo realni, pa ne možemo to vrijeme provoditi baš stalno sa daljinskim u rukama i onda hop, ja bi sad planinario i bogati ako je moguće, Zijo stavi me u prvu grupu, platit ću ti pivo. Svi bi mi htjeli kupit tigra, al ne ide to tako. Neke stvari jednostavno ne idu bez truda. Ali mislim da ćete prije dobiti dobitak na lotu i kupit tigra nego da se dogodi da ćete neku tešku planinarsku turu ispenjati onako, jednostavno, lagano a da prije toga niste tjednima niti u najmanju ruku barem hodali tjedno nekoliko puta po pešest kilometara. Najbolje bi bilo da nas Zijo sve ponese gore, al je*i ga, Zijo na žalost nije tobolčar . A nije, stvarno? JOK! E sranje a mogo nam je svakom ponit i koju pivu… ladnu.      

    Ziju možemo mrziti ili voliti ali Zijo je organizator koji potrudi proučiti sve bitne informacije o nekom izletu, podijeli ih sa vodičima i isplanira put. Uz njega je vodičima lakše ili teže ponekad, al preuzme breme, bude iskren i kaže kad nekome negdje nije mjesto u smislu kondicije ili strahova od visine i sl. Brutalan ali iskren. Sve ostalo, di, kako ćemo i da li ćemo mi ići na taj izlet je na nama samim. Malo ću ovaj put i ja preuzeti dio one iskrenosti koja ponekad fali i koju nam je neugodno izreći. Dragi moji planinari, svaki vaš izlet je pokazatelj vašeg realnog stanja i vaše kondicije a za planinarenje ju trebamo. To je ono čim se dičimo, kako smo mi to sve ishodali, kako smo mi posebni, drukčiji, jači, izdržljivi. E pa jesmo li?

  Završila propovjed.

   Dan poslije izleta, u jutro na kavi sam išao sa Zdravkom razmijeniti auto. Sjedam u svoj Polo, tražim rikverc pet minuta, ne znam di je!?!  A ona šema na mjenjaču se izlizala. Nekako našao, krećem, tražim tempomat... Nema... Pas mi istriči pred auto, oću svirnut, ispadne mi dugme od  sirene i padne mi na jaja. Surova realnosti vraćam se tebi.

    Hvala još jednom Ziji, vodičima: Otu, Darku, Leu, Demonu i Juri i svima koji su bili na izletu. Imam osjećaj da bi bez vas ovaj izlet bio garant malo drukčiji. Hvala vozačima... Ahahaha! Sad odjednom i vozačima zahvaljuješ jer si prvi put vozio, pa ovo je smiješno, koji si ti lik Kiki. Eee, ne znate vi kako je izdržati cijeli put bez piva, muka Isusova. 



    Al stvarno završna riječ:

   Činjenica je da nam je društvo nikad aktivnije i da se u najmasovnijem broju do sad na planinarenje ide svaki drugi vikend. Jest, istina je i fala bogu da je tako. Šarolikosti izleta već po afinitetima ima za svakoga. Evo jedne prigodne slike za kraj a pokazuje snagu PD Đakova:

Najjači smo!

Božica!

Kalin, Vranica, Vlašić

Četvrtak 26.05.2016.

    Kad se negdje ide a da nije u pitanju posao i naravno zarada bez koje se živjeti ne može, ljudi koji ne shvaćaju planinarenje ili ovakav sličan smisao provođenja slobodnog vremena, znaju reći kako idemo negdje da nam guzica vidi puta. E pa moja guzica da izvinete nije htjela vidjet puta al sam ju svejedno poveo unatoč njezinom protivljenju. Znam da se budila zbog nečeg što se zove slično kao: androidi, asteroidi ili hemeroidi, ma doslovno me boli dupe koja je to riječ. Sad smo tu, krećemo i nema nazad. U 5h u jutro, dogovor je bio naći se na benzinskoj pumpi na izlasku iz Đakova. Uz koji minut zakašnjenja, tako je i bilo. Naravno, od 3 auta, ja sam baš u onom koji dodaje gas kako ga je volja a još juče je bio ispravan. Znao sam da smo trebali krenuti još juče. U tom autu su još Pero naš vozač, ne policajac kako ga neki odmila zovu, tu je njegova supruga Krizstina i Marija. U ostala dva Bruno, Ivana, Adriana, Lidija, Stanko, Branka, Hrvoje i naš vodič i vođa puta Darko Platužić.   Nalazimo se u 5h na pumpi, no naš auto već tad ide na ranojutarnji pregled kod majstora Majdiša koji na žalost nije majstor za francuze nego za švabe. 

Majstor je bacio oko, prste, ključeve ali i grah koji nam izgleda nije baš pao kako treba pa je naš Kangoo je nastavio sa dodavanjem gasa po svom i tako je to trajalo sve do Rankovića gdje nas je dočekao Ivo Bavrka, naš član, prijatelj i glavni vodič za ova 4 dana dok se nalazimo u planinama oko Novog Travnika.  Okrijepili smo se kod njega kavom, rakijom, pivom i sokom,( ja nisam samo ovo zadnje pio), nakon okrijepe, spremamo naše male ruksake i krećemo na naš prvi izlet, uspon na Kalin 1530m. Na usponu nam se pridružuje i Ivin rođak, Mato Bavrka i četri psa koji su očito pomislili evo Slavonaca, sigurno su im puni džepovi slanine i čvaraka, no nisu baš omastili brke.  

  Put ispočetka vodi prvi vodi kroz pašnjake i grupa veselo napreduje

 a kasnije se ulazi u šumu koja nas čuva od sunca

Vjerna pseta nas prate  

 Nailazimo na izvor, gdje smo obnovili naše zalihe vode i napili se hladne izvorske vode.

Oko 13 i 15 smo na vrhu i pošto su neki prvi put premašili svoju prvu hiljedarku, dobivaju po guzi od našeg  Ive Čika Iveško, molim te nemoj me više!  

 Dok smo uživali u prekrasnim pogledima na okolne planine, Stanko je hranio naše rahitične saputnike

 a na vrhu nam se pridružuju i četiri biciklista iz biciklističkog kluba Vitez, koji su na vrh iznijeli svoje bicikle kad već ovi nisu mogli njih. Njih nismo morali hranit. 

  Pravimo prvu grupnu milenijsku fotografiju na ovom izletu. 

  Pred polazak s vrha, Marija primjećuje da joj nedostaju cvike. Kako je mogla bez načala vidjeti da joj fale naočari!?!

 Nastaje petnaestominutna potraga za Marijinim kombiniranim đozlucima dok nismo odustali i krenuli dolje. Nešto niže na putu, Mato na kamenu pronalazi Marijine brile za koje nije odgonetnuto jesu ih pronašli biciklisti i stavili na kamen uz stazu ili ih je sama Marija zaboravila kad je slikala smajlija koji se htio slikati kraj mene na kamenu ili sam ih ja pronašao i ostavio tamo da bi napravio malu sprdnju. Istinu nećemo saznati, no bitno je da su pronađene. Inače zanimljivo je kako je Marija komentirala da joj nije zbog 5oo kuna nego što ih mora opet kupit. Da, Mare, razumjeli smo.
   Dalje prolazimo kroz bukovu šumu gdje sam se prvi put dobro ismijao na izletu. Naš Iveško je razgovarao na telefon, pa kad je završio razgovor, okrenu se prema nama iza, jer mu je bilo nezgodno da se okrene prema ovima naprijed i reče: "Pozdravio vas je Ilija!" Neki su pomaknuli brke, neki su razmišljali, neko je reko fala, a Mato će: "Još da znamo koji Ilija." Joj krepo sam od smija. Iveško se nasmijao i objasnio, ispostavilo se da je Darko, koji je jedini osim nas prisutnih upoznao Iliju prije 8 godina, pa se u prvi mah nije sjetio o kome je riječ. Svi smo se dobrano nasmijali a Ivo je zaplakao. Šalim se, i Ivo se je nasmijao.  U povratku oko 15:30, jedan dio ekipe odlazi na sedmominutni uspon na vrh neobičnog imena Kik,

 sa kojeg se pruža pogled na Ravno Rostovo, vikendice, motel i cestu koja vodi iz N. Travnika za Bugojno. Nakon uspona, vraćamo se do našeg Doma gdje ćemo prespavati ova 3 dana. Tamo nas čekaju domar Mirko, Mikac i Drago s kojima se družimo, testiramo utjecaj rakije i piva u kombinaciji. Opaka kombinacija moram priznat i prilično rani odlazak na počinak većine nas. Rano ustajanje i uspon na Kalin u kombinaciji sa suncem je učinilo svoje.

Petak 27.05.2016.

  Uspon na Vlašić, Paljenik

Oko 11h ostavljamo auta kod doma Paklarske stijene na 1509m  Krećemo putem sira prema planinarskom domu Devećani na 1763m. Samo se nadam da se putem nećemo usirit. Pogled sa puta ka gore na Paklarevo i Turbe .  Nailazimo na stada ovaca te na zavidnu zajednicu vrijednih razgrađivača truleži ili u narodu ne znam zašto, pogrdno nazvanih balegari.

    Po uzoru na Stanka koji je juče otkidao od svojih usta da bi nahranio naše rahitične prijatelje na Kalinu, ja sam također otkidao od svoje guzice i osigurao im nekoliko besplatnih obroka. Kažu da ne treba bit škrt, doduše ja jednostavno nisam imao izbora nego bit rasipan i makar ovaj put plemenit. 



Oko 12 smo na planinarskom domu Devećani na 1763m gdje smo se malo okrijepili ili za promjenu obavljali nuždu. U tom momentu se gore sa nama nalazilo i tridesetak članova HPD Vihor iz Zagreba. Budući da je Ivo primjetio da sam bio baš snužden, počastio me je likerom od borovnice, uz par onih nekih stiropora koje je ponijela Adriana, počeo sam se i osjećati bolje i kako to obično biva, čim ti je bolje, zaboraviš na svoje prijatelje balegare pa ih prestaneš hraniti. Mi ljudi smo ono baš… ma…

Oko 13h krećemo iz doma Devećani. Obnavljamo zalihe vode na koritu i stižimo na vidikovac sa kojeg se pruža pogled na Turbe, Travnik i Lašvansku dolinu.

 Nastavljamo dalje uz sunčano vrijeme i lagani vjetrić koji prikriva gorenje naše kože. Suncem opaljeni u 14:45 stižemo na vrh Paljenik ili Opaljenik kako ga neki zovu a nalazi se na 1933m ili 1943m, podaci o visini su oprečni pa bi se sam vrh mogao nazvati i Oprečnik. Uz fotografiranje i okrijepu i novo milenijsko fotografiranje.

 Odmor traje sve do 15:30 kad se spuštamo dolje preko Vladinog ranča, gdje nas ovčar zove na sir i pivo. Bilo nas je puno pa nismo htjeli opustošiti potencijalnog domaćina. A sada obratite pozornost na ovu sliku iznad.

 Zaključili bi pretpostavljam da se jedna grupa planinara spušta dolje a jedna planinarka ide gore. Da i ja bi to zaključio da nisam bio tamo i gledao to. Na ovoj slici strelicom je zorno prikazan smjer kretanja svih planinara na ovoj slici, a ova planinarka koja na oko ide prema gore, se također kreće prema dolje. 

Riječ je naime o revolucionarnom otkrićunaše Mađarice Krisztine, do sada neviđenom u planinarskom svijetu. Naime ona je u svojim novim nerazgaženim gojzericama dobila žuljeve na prednjem dijelu stopala, tj. prstiju i onda da bi prilikom silaska spriječila daljnje nabijanje istih bolnih mjesta, jednostavno se zapitala: ¨ Pa zašto prema dolje ne bih išla unazad?" I tako je i napravila. Planinarsko društvo Đakovo će tražiti od UNESCO-a da kao dio svjetske kulturne i planinarske baštine, zaštiti ovaj hod unazad kao tradicionalni HRVATSKI hod unazad u slučaju žuljeva a i općenito smo kroz povijest kao narod, mi Hrvati naučili ići unazad. Hod se obavlja u tradicionalnoj planinarskoj opremi punoj simbolike, a glava hodača je okrenuta lagano unazad. Retrovizori na kapi nisu dozvoljeni. Krizstina se malo bunila da je običaj zapravo po tradiciji Mađarski a ne Hrvatski, na što smo mi ostali rekli pa što ga onda niste prvi registrirali? Mi smo se prvi sjetili i sad je gotovo.

  Oko 17h smo na polazišnoj točki kod Paklarevskih stijena i krećemo nazad prema našem domu. Putem, nailazimo na spomen obilježje poginulim hrvatskim braniteljima 1992g, gdje smo se pomolili i zapalili svijeće. 

  U novom Travniku svraćamo do dućana i ponovo do Ivine kuće koja se nalazi na putu za dom. Blaža, Ivina supruga nas poslužuje pićem i kavom a za to vrijeme Darko komunicira sa Ekipom koja na žalost nije mogla ići s nama u četvrtak nego će nam se pridružiti sutra pa je potrebno dogovoriti detalje.  Oko 20:30 smo u domu. Slijedi opuštanje a nakon toga, kratki noćni uspon do kapelice Sv. Bernarda koju su sazidale vrijedne ruke nekih članova PD Kuk Novi Travnik

Subota 28.05.2016.

                                        Uspon na Vranicu, Krstac i Nadkrstac.

 Ustajanje u 5:30h. Dok se neki tek polako ustaju iz kreveta ko prebite mačke, neki pripremaju prvu kavu, Stanko je već duboko u yozi.  6:45h polazak prema caffe baru Milano gdje nas čekaju Božo, Davor, Niko, Mihaela, NeMirna i Mia. Stigli su i naši članovi: Ana, Marija,Žozi, Maca i Jura. Tako da se izlet pretvara iz djelimično obranog u punomasni. Pritom mislim na broj članova PD Đakova koji su se sad našli na planinarenju a ne na tebe Maco. Joooj nc,nc,nc!    Preslagujemo se po autima od Davora, Nike i Bože da nas ima manje po autu jer je put doista loš. U 7:30h polazak iz N. Travnika šumskim putem iznad košarišta, putem koji je dosta izrovan i taj put uzima danak u obliku amortizeru Lidijinih kola koja ostavljamo u Sebešiću i ponovo se raspoređujemo po autima. Božo Skopljaković, vođa današnjeg uspona i lokalni dečki se čude, pa veli da oni ovdje svi voze bez amortizera!?!  Slijedi priprema ruksaka, kratki dogovor i kreće se put Zlatan potoka, na kojem se opijamo pitkom vodom i punimo zalihe.

 Nakon laganog uspona kroz šumu, izbijamo do vikendica, gdje pravimo malu pauzu, samo dok se kolona skupi.

 U 10h ustanak pa nastavak preko Travničkih vrata. Oko 10:45h pogled sa vidikovca na Prokrško jezero i stotine vikendica.  Kreće se dalje... Nedugo potom, na Davorevu poluzezanciju, da udarimo strmo kroz klanac, nas nekoliko to prihvaća kroz poluozbiljnost i tako da smo se uputili gore strmo kroz klanac: Davor, Ivana, Adrijana Bruno, Stanko i moja malenkost.

  Uf, baš mi je ovo trebalo da malo začinim izlet sa mrvom adrenalina.  Uspinjajući se ovakvim strminama, naporno je ali vrlo se brzo postiže visina,, tako da smo mi izbili gore na sedlo u 10:45 i nakon toga krenuli na Krstac da pričekamo ekipu.

 Gore smo bili nešto prije 11h. Iako se ne nalazimo na domu Devećani, iskoristio sam priliku dok nema Ive da ih malo izdevetam po dupetu, jer kako ono kažu: Besposlen pop i jariće krsti. Sa ovog krštenja ću vam samo pokazat sliku sa playboy guzom. 



  Oko 11:20 smo vidjeli našu veću skupinu kako su taman izmilili iz klekovine okolnim putem.U 12 i nešto su svi izašli na Krstac osim Lidije koja je nastavila drito na Nadkrstac.Oko 12:30 svi krećemo na vrh Vranice i stižemo tamo u 13:30h. Sa vrha, 2112m pucaju prekrasni pogledi na sve strane.

 U daljini vide se Prenj, Vran, Čvrsnica, Kamešnica, Cincar, Vlašić, Bjelašnica… Kažu da se za lijepa vremena naziru zgrade u Sarajevu.  Na vrhu rijetko viđena proslava. Naša najmlađa članica Ana Išasegi će proslavit svoj šesti rođendan baš na vrhu Vranice.



Svi joj od srca čestitamo i slavimo, a zatim uživamo, što u torti što u vrhunskim orahovcu. Zatim je uslijedilo neizostavno krštenje mladih planinara koji su sad već u kratkom vremenu prešli sa 1000 na 2000m pa opet moraju u Devećane, tj. bit izdevetani. Ubrzo potom na vrh stiže i pedesetak planinara iz Sarajeva, uglavnom članova ženske organizacije za edukaciju „Nahla“ i udruga "Prijatelj prirode" Sarajevo. Skupa s njima pravimo još jednu milenijsku fotografiju

 i u 14:30h lagano se spuštamo put  Sebešića, tj. mjesta gdje smo ostavili naša auta i amortizer, no ovaj put drugim putem ispod Bijele Gromile pa kroz klekovinu,tako da je to sad zapravo kružna tura koja nas vraća ponovo do onih vikendica gdje smo se odmarali i Zlatan potoka. 

Kao što se vidi na slici, naša grupa normalno nastavlja sa spuštanjem. 
U 17h smo kod naših auta a u 17:30 smo već u lovačkoj kući „Sebešić“. 

Okrepljenje pićem je uslijedilo.I mi smo ovdje našli mjesto za nas.  Žozi nas još jednom časti za rođendan svoje Anči sa pićem koje smo popili u domu. Po povratku na kratko stajemo kod Ive i odlazimo opet do našeg doma „Velika Ravan“ na 830m, gdje nas čekaju vrijedne domaćice i domaćini. Pripremili su nam meso s roštilja i domaće pite. Došao je i predsjednik PD Kuk i uslijedilo je razmijenjivanje darova i koja riječ o ovom izletu i suradnji ova dva društva.Doveli su i Cimbu, koji nas je zabavljao sa gitarom do dugo, ne u noć, nego do u jutro. Cimbo, svaka ti čast! Vidio sam u životu puno ljudi koji sviraju gitaru na sličnim druženjima ali ovakvog zabavljača i gitaristu NIKAD. 

Gotovo bez prestanka je svirao od  21 navečer pa do negdje do oko 3 u jutro.

 Pomagao mu je i predsjednik PD Kuk na Harmonici i frulaš koji je skupa sa Adrianom svirao čak i na nos, pa su se onda mijenjali, malo on na nos, pa malo ona sa ustima, nikom nije smetalo.

Najuporniji su ostali do 5h.

Nedjelja, 29.05.2016. Lagano se piju kave i spremamo se za polazak i zapravo ne vjerujemo da je tako brzo prošla ova bajka od druženja u planini.  Nas nekoliko koji to nismo učinili u petak, se prije odlaska uputilo vidjeti kapelicu Sv. Bernarda i naravno da nismo pogriješili. Kapelica je doista lijepa u svojoj jednostavnosti načina gradnje a pogled sa vidikovca na kojem se nalazi je prekrasan. 

Naš Iveško nam je ukratko objasnio povijest izgradnje i sve prepreke koje su im stajale na putu, no to je sad sve iza njih. Kapelica je tu i neka je i nek nas sve bez obzira na vjeru i naciju čuva Sv Bernard, zaštitnik planinara i ljubitelja prirode. I za kraj, pred odlazak nekih, pravimo zadnju zajedničku sliku sa ovog izleta za povijest. Sve skupa je bilo doista sjajno posloženo. Dva lakša uspona za prva dva dana pa onda šećer na kraju Vranica, koja se iz mog osobnog iskustva planinarenja po Bosni, sa sigurnošću može smjestiti u sam vrh najljepših BiH planina. Nemam riječi kojima bi se zahvalio našim domaćinima na čelu sa Ivom koji se samo jednog dana prije desetak godina pojavio u četvrtak u prostorijama PD Đakova, a sve ostalo je povijest ali i budućnost suradnje ova dva planinarska društva. Iskreno se nadamo, da ćemo barem jednom u budućnosti imati priliku uzvratiti vam za vašu dobrotu i gostoprimstvo koje ste nam po već drugi put pružili, te ćemo i mi vas vidjeti u većem broju kod nas u Đakovu, u našem planinarskom domu na Boroviku, na našim stazama, gdje se također ima ponešto lijepo za ishodati i vidjeti a najbitnije od svega, podružiti u dobrom društvu. Velika hvala svima! Hvala Ivo!