Uf, ovi uvodi sa izvješća sa planinarskih izleta, ne znam više kako da ih počnem…
Ajmo od osobnog događaja koji se zbio večer prije polaska a i te kako ima veze s planinarenjem.
Nakon posla, otišao sam kupiti koju limenku pive u Kaufland, sljedeći put ću da tražim sponzorstvo jer ih falim na sva usta. Nabasah tamo na limenke Holstena po 3,99kn i minus onih famoznih 50 lipa 3,49kn, dobra cijena s obzirom da večer prije u društvu nisam pitao jel za izlet treba pojas, šćapovi, zamke, klopke il kako se već zovu ta užesa, al sam pitao najbitnije: Kolko košta piva na domu, tj. u domu, nećemo na krovu valjda pit? Odgovor je bio 3,60. Cifra skoro bogati ko kod nas al kod njizi u ojrima. Uf ništa, vreća otpada a umjesto nje upadaju limenke al polaaako da se ne uzbućkaju. Krećem kući a na raskrižju kod parka, prolazi frend na bicu i zove me na pivu. Rođo ko da si mene pito. Pa je, pitao te je. O svašta!?! Jest da mi ništa nije spremljeno al bar je piva kupljena.
Pričam frendu kroz razgovor kako sam se zaletio kad sam reko Juri da ću vozit sa svojim Polom u Sloveniju al da sam se u petak probudio u 4 u jutro kontajući kako će to i oće li uopće moj Polo to izdurat. Znam da nije korektno da mu ne vjerujem (ne Juri već mom autiću) ali u kišnu glistu (mene) uvukao se crv sumnje i počeo vrrrtit. Veli mi Zdravko, pa uzmi moj auto, karavan je, imaš mjesta, manje troši … Majko mila, ne znam jesam li bio sretan što mi je ponudio svoj auto il sam se počeo još više brinuti što ću s tuđim autom na dalek put!?! Čovjek mi ladno ponudio svoj auto veleći da mu ionako stoji prid kućom. Lele! Za pol sata i nakon još jedne pive, evo nas prid njegovom kućom i objašnjava mi di je šta u autu i dade mi neku karticu. To ni ključa nema blog te mazo!?! A ja ga tio pitat rezervni za ne daj blože!?! Pa ta kartica garant vrijedi više nego moj cijeli Polo. Svašta on meni objasni pa između ostalog i tempomat. Ma reko nemoj bolan više objašnjavat, neću br'te upamtit ni di je rikverc. Al osto negdje u glavi taj tempomat. Uf, kako je dobar osjećaj voziti s upaljenim tempomatom, osjećao sam se kao da igram Play Station sa onim volanom na stolu. Istina nekad sam dodao gas a htio sam pojačat radio i obratno, al skonto sam ja to nekako, ipak sam ja igrao Gran Turismo.
Ajmo na put. Okupili se u 5 i koji min. Moj auto naravno kasni al imam opravdanje, Marija je samnomu autu i zapravo nitko ni ne očekuje da ću doći na vrijeme. Vozači su taman gledali karte, ma neka su. Bar ćemo znat di idemo. Ja ću se prikrpeljit i briga me, pa ne moram ja sve? Koje sve Kiki pa ti nikad ništa!?! Nikad ništa ne gledam. Di idemo, ne pogledam kartu, di je to, kakvi vrhovi. Volim ić na planinarenje ko kufer, bez brige i pameti. Dobro Kiki ti ionako nemaš pameti a ako nemaš pameti, nemaš ni brige, tako da… A koji će mi to uopće? Ovako opušteno uživam, po prvi put vidjevši poglede koji mi nadolaze, ne brine me oće li bit teško, lahko, svakako ću ići i bit će kako bude.
Oko pola 11 smo kod Aljaževog doma na 1015m. Parkirali, preobukli se i oko 11 smo krenuli.
Razvukli smo se u koloni a vodiči su nas vjerno čuvali ko ovčari ovce.
I odamo ti mi tako i odamo, kad ono gamsovi bog ti jadan ne bio!
Ovo je pretpostavljam gamsica, jede neki ljekoviti korov. Eto nek i ona ima neku ulogu.
Kad malo dalje s desne strane stado nadgleda alfa mužjak.
Ako ne znate šta je alfa mužjak pogledajte Ivu Josipovića, e on vam nema veze s tim, on je beta. Mogu vam reć da me je bilo malo i strah, okrenuo sam guzicu na drugu stranu i uzbrdo se neko vrijeme penjao na Krisztinin način. Je*i ti to.
Najbrža skupina koju je Zijo povukao za sobom je već prije Pogačnikova doma skrenula za Bovški Gamsovec 2392m, a u njoj su bili Zijo, Nikolina, Leo i moje veličanstvo. Dopi*dilo mi pisat malenKost a ionako svi znaju da sam hvalisavec. Zijinim ritmom smo se popeli za 22 minute a službeno je oko 40min. Čoeče!!! Malo sajli, klinova, procjepa, fulanja i eto nas gorika na Gamsovcu. Pogled puca na Triglav 2864m, najviši vrh bivše nam Juge. Nije se nama išlo nigdje al Zijo je sugerirao da se riješimo, jer kad jednom sjednemo na pivu, ko će nas više dić!?! Slažemo se Zijo, ti si nepogrešiv, samo da te je pratit.
Naslov slike: Evo nas na Bovškom Gamsovecu 2392m ili Leo, drži me za... voki toki
Dok smo se mi spustili sa Gamsovca, dio ekipe je već bio kod doma a dio je polako pristizao. Uspon na Pogačnikov dom smo dakle odradili svak u svom ritmu i u različitim grupicama.
Na domu kad smo se već svi skupili, opuštanje. Vade se domaći proizvodi, rakije, pive, orasovci, naručuju kafe, ma ko u kafani. Neki su čak donijeli i staklenke sa maščobom. Neki? Žozi je nosio. Jelo se, zezalo, pilo a oko 22 smo manje-više već svi bili u krevetu od 11, 76 ojra.
Zadnji smo u krčmi ostali Marija, još netko i ja. I budući da sam puno noći proveo zatvarajući lokale, bogami činilo se kao pravo konobarsko pravljenje fajrunta. Samo je još falilo ono da smanji muziku i pogasi pola svjetala. Štaš, popij to pola pive što je ostalo (cca 15kn) i pravac u posteljinu od 3 eura. Prava je fora ispala sa tim spavanjem. Posteljina je kao skupa, iznosi 3 eura, ko mi ćemo nosit svoju posteljinu ili vreću, ma nosit ću klinac, pa 3 ojra smo plaćali jedno pivo na Risnjaku, ko je tu lud?
Na odlasku sam još jednom otišao van prnit i sretnem Hrvoja. Veli on meni malo je izašao prošetat da može bolje zaspat. Ma kontam te reko, tako i ja napravim kad se ne umorim pa mi se ne spava. Kad se samo sjetim kako si ko leptirić s tim ruksačićem punim kuvanih jaja i konzervi dolepršao do gore, dođe mi da pljunem na moja bespotrebna trčanja svaki dan. Al ne, trudit ću se ja i dalje.
Svanuo je i taj drugi dan izleta. Oto je u maniri pravog vodiča što i je, poveo Hrvoja, Macu i Nikolinu i sebe u dolinu Vrata. Maca je odmah rekla da je Pogačnikov dom njen plafon, Hrvoje se još malo otimao al je popustio i odlepršao dolje. Zijo, Jura, Demon, Leo i ja smo krenuli na Razor u 7:20 a u 7:25 su Kriszta, Darko, Ivana, Ana, Marija, Žozi, Marija i Fabris krenuli na Planju.
Naša Razorna ekipa je krenula i nešto ranije od dogovora što je i dobro jer smo dulje bili u hladu.
Božica!
Ajmo od osobnog događaja koji se zbio večer prije polaska a i te kako ima veze s planinarenjem.
Nakon posla, otišao sam kupiti koju limenku pive u Kaufland, sljedeći put ću da tražim sponzorstvo jer ih falim na sva usta. Nabasah tamo na limenke Holstena po 3,99kn i minus onih famoznih 50 lipa 3,49kn, dobra cijena s obzirom da večer prije u društvu nisam pitao jel za izlet treba pojas, šćapovi, zamke, klopke il kako se već zovu ta užesa, al sam pitao najbitnije: Kolko košta piva na domu, tj. u domu, nećemo na krovu valjda pit? Odgovor je bio 3,60. Cifra skoro bogati ko kod nas al kod njizi u ojrima. Uf ništa, vreća otpada a umjesto nje upadaju limenke al polaaako da se ne uzbućkaju. Krećem kući a na raskrižju kod parka, prolazi frend na bicu i zove me na pivu. Rođo ko da si mene pito. Pa je, pitao te je. O svašta!?! Jest da mi ništa nije spremljeno al bar je piva kupljena.
Pričam frendu kroz razgovor kako sam se zaletio kad sam reko Juri da ću vozit sa svojim Polom u Sloveniju al da sam se u petak probudio u 4 u jutro kontajući kako će to i oće li uopće moj Polo to izdurat. Znam da nije korektno da mu ne vjerujem (ne Juri već mom autiću) ali u kišnu glistu (mene) uvukao se crv sumnje i počeo vrrrtit. Veli mi Zdravko, pa uzmi moj auto, karavan je, imaš mjesta, manje troši … Majko mila, ne znam jesam li bio sretan što mi je ponudio svoj auto il sam se počeo još više brinuti što ću s tuđim autom na dalek put!?! Čovjek mi ladno ponudio svoj auto veleći da mu ionako stoji prid kućom. Lele! Za pol sata i nakon još jedne pive, evo nas prid njegovom kućom i objašnjava mi di je šta u autu i dade mi neku karticu. To ni ključa nema blog te mazo!?! A ja ga tio pitat rezervni za ne daj blože!?! Pa ta kartica garant vrijedi više nego moj cijeli Polo. Svašta on meni objasni pa između ostalog i tempomat. Ma reko nemoj bolan više objašnjavat, neću br'te upamtit ni di je rikverc. Al osto negdje u glavi taj tempomat. Uf, kako je dobar osjećaj voziti s upaljenim tempomatom, osjećao sam se kao da igram Play Station sa onim volanom na stolu. Istina nekad sam dodao gas a htio sam pojačat radio i obratno, al skonto sam ja to nekako, ipak sam ja igrao Gran Turismo.
Ajmo na put. Okupili se u 5 i koji min. Moj auto naravno kasni al imam opravdanje, Marija je samnomu autu i zapravo nitko ni ne očekuje da ću doći na vrijeme. Vozači su taman gledali karte, ma neka su. Bar ćemo znat di idemo. Ja ću se prikrpeljit i briga me, pa ne moram ja sve? Koje sve Kiki pa ti nikad ništa!?! Nikad ništa ne gledam. Di idemo, ne pogledam kartu, di je to, kakvi vrhovi. Volim ić na planinarenje ko kufer, bez brige i pameti. Dobro Kiki ti ionako nemaš pameti a ako nemaš pameti, nemaš ni brige, tako da… A koji će mi to uopće? Ovako opušteno uživam, po prvi put vidjevši poglede koji mi nadolaze, ne brine me oće li bit teško, lahko, svakako ću ići i bit će kako bude.
I evo nas, putujemo.
I evo nas stigli i samo što nismo krenuli
Oko pola 11 smo kod Aljaževog doma na 1015m. Parkirali, preobukli se i oko 11 smo krenuli.
Razvukli smo se u koloni a vodiči su nas vjerno čuvali ko ovčari ovce.
Klin sa karabinjerom
Fala bogu pa i ovaj put nas od sunca nekih četvrtinu puta štiti šuma koja nam pruža hlad. Ugodno je… kao i uvijek. Vjetrić puše i hladi nas. Nije prevruće... Šalimo se, vatamo za svaku riječ, na svaku dvosmislenost evo još neke nove smislenosti i sve tako do besmislenosti… Opušteni ko djeca na ekskurziji, pobjegli u planinu od svih nedaća i vreve gradskog i života (koje vreve Kiki pa živimo u Đakovu!?!) i ikakvih vijesti i ništa nam neće ovi dan pokvarit. Ni generali ni svjetski vladari…
Fala bogu pa i ovaj put nas od sunca nekih četvrtinu puta štiti šuma koja nam pruža hlad. Ugodno je… kao i uvijek. Vjetrić puše i hladi nas. Nije prevruće... Šalimo se, vatamo za svaku riječ, na svaku dvosmislenost evo još neke nove smislenosti i sve tako do besmislenosti… Opušteni ko djeca na ekskurziji, pobjegli u planinu od svih nedaća i vreve gradskog i života (koje vreve Kiki pa živimo u Đakovu!?!) i ikakvih vijesti i ništa nam neće ovi dan pokvarit. Ni generali ni svjetski vladari…
Slike nasmijanih lica govore više od teksta…
I odamo ti mi tako i odamo, kad ono gamsovi bog ti jadan ne bio!
Ovo je pretpostavljam gamsica, jede neki ljekoviti korov. Eto nek i ona ima neku ulogu.
Kad malo dalje s desne strane stado nadgleda alfa mužjak.
Ako ne znate šta je alfa mužjak pogledajte Ivu Josipovića, e on vam nema veze s tim, on je beta. Mogu vam reć da me je bilo malo i strah, okrenuo sam guzicu na drugu stranu i uzbrdo se neko vrijeme penjao na Krisztinin način. Je*i ti to.
Najbrža skupina koju je Zijo povukao za sobom je već prije Pogačnikova doma skrenula za Bovški Gamsovec 2392m, a u njoj su bili Zijo, Nikolina, Leo i moje veličanstvo. Dopi*dilo mi pisat malenKost a ionako svi znaju da sam hvalisavec. Zijinim ritmom smo se popeli za 22 minute a službeno je oko 40min. Čoeče!!! Malo sajli, klinova, procjepa, fulanja i eto nas gorika na Gamsovcu. Pogled puca na Triglav 2864m, najviši vrh bivše nam Juge. Nije se nama išlo nigdje al Zijo je sugerirao da se riješimo, jer kad jednom sjednemo na pivu, ko će nas više dić!?! Slažemo se Zijo, ti si nepogrešiv, samo da te je pratit.
Naslov slike: Evo nas na Bovškom Gamsovecu 2392m ili Leo, drži me za... voki toki
Dok smo se mi spustili sa Gamsovca, dio ekipe je već bio kod doma a dio je polako pristizao. Uspon na Pogačnikov dom smo dakle odradili svak u svom ritmu i u različitim grupicama.
Na domu kad smo se već svi skupili, opuštanje. Vade se domaći proizvodi, rakije, pive, orasovci, naručuju kafe, ma ko u kafani. Neki su čak donijeli i staklenke sa maščobom. Neki? Žozi je nosio. Jelo se, zezalo, pilo a oko 22 smo manje-više već svi bili u krevetu od 11, 76 ojra.
Pare se broje
Darko je iskusno odradio skupljanje para za dom. Sreća da ima samo mušku djecu, ne bi volio bit u koži onog ko bi od njega morao mladu kupovat.
Zalazak sunca gledano od doma
Na odlasku sam još jednom otišao van prnit i sretnem Hrvoja. Veli on meni malo je izašao prošetat da može bolje zaspat. Ma kontam te reko, tako i ja napravim kad se ne umorim pa mi se ne spava. Kad se samo sjetim kako si ko leptirić s tim ruksačićem punim kuvanih jaja i konzervi dolepršao do gore, dođe mi da pljunem na moja bespotrebna trčanja svaki dan. Al ne, trudit ću se ja i dalje.
Svanuo je i taj drugi dan izleta. Oto je u maniri pravog vodiča što i je, poveo Hrvoja, Macu i Nikolinu i sebe u dolinu Vrata. Maca je odmah rekla da je Pogačnikov dom njen plafon, Hrvoje se još malo otimao al je popustio i odlepršao dolje. Zijo, Jura, Demon, Leo i ja smo krenuli na Razor u 7:20 a u 7:25 su Kriszta, Darko, Ivana, Ana, Marija, Žozi, Marija i Fabris krenuli na Planju.
Naša Razorna ekipa je krenula i nešto ranije od dogovora što je i dobro jer smo dulje bili u hladu.
Hešteg prije samog vrha
Najteži detalj uspona na Razor, vertikala od nekih petnaestak metara
Razor 2601m
S desna na lijevo: Demon, Leo, Zijo, Jura i ja u triatlon majici
Na vrh Razor smo stigli za sat i 12 min, službeno je 2h. Koji smo mi trkači. Budući da smo uspon obavili tako brzo, Zijo je odma sugerirao da bi mogli i na Planju. Mislim si u sebi a daj nemoj me je*at majke ti!?! Al u biti kad sam se sjetio kolko piva košta u domu, bolje nam je da se ne ispovraćamo u dom tako brzo i tako i bi. Zijo je otrčao na Planju praktički snimit odozgo i ovaj uspon. I nađosmo se na kraju svi gore na vrhu a neki su dobili i po guzi za preko dvije tisuće.
Potom silazimo dolje na Pogačnikov dom gdje slijedi opuštanje prije polaska dolje. Pri silasku smo dobrano pokisli do gole kože i bivali izlupani ledom a neki bogme i kamenjem koje je pokrenula kiša koja se slijevala po stijenama. No sve je prošlo ok i živi i zdravi smo se vratili kućama.
Što smo naučili!
Da Zijo nikoga ne stavlja u prvu grupu, već ljudi sami sebe stavljaju prateći ga ili ne.
Zijo kao ne vodič ali kao organizator i vođa onih koji mogu pratiti njegov ritam i ikona onog kojeg mrzimo. Mrzimo jer ne možemo pratit njegov ritam. On možda nije zaštitnik i pratitelj onih koji hodaju na začelju, ali je podsjetnik na njihovu formu. Jer moramo si priznati jednu istinu, možda je nas planinare glupo uspoređivati sa sportašima jer se ne natječemo ali činjenica je da je za jedno prosječno planinarenje potrebna iznadprosječna kondicija a postoji li ikakva kondicija koja dolazi iz vedra neba ha? Hm… sumnjam. Teško bi bilo očekivati da će bilo kome od nas biti lakše penjati se na planinarenju ako u periodu prije samog izleta, dakle u cijelom tom međuvremenu, koje budimo realni, nekad traje i mjesecima, nemamo nikakvu aktivnost. Budimo realni, pa ne možemo to vrijeme provoditi baš stalno sa daljinskim u rukama i onda hop, ja bi sad planinario i bogati ako je moguće, Zijo stavi me u prvu grupu, platit ću ti pivo. Svi bi mi htjeli kupit tigra, al ne ide to tako. Neke stvari jednostavno ne idu bez truda. Ali mislim da ćete prije dobiti dobitak na lotu i kupit tigra nego da se dogodi da ćete neku tešku planinarsku turu ispenjati onako, jednostavno, lagano a da prije toga niste tjednima niti u najmanju ruku barem hodali tjedno nekoliko puta po pešest kilometara. Najbolje bi bilo da nas Zijo sve ponese gore, al je*i ga, Zijo na žalost nije tobolčar . A nije, stvarno? JOK! E sranje a mogo nam je svakom ponit i koju pivu… ladnu.
Ziju možemo mrziti ili voliti ali Zijo je organizator koji potrudi proučiti sve bitne informacije o nekom izletu, podijeli ih sa vodičima i isplanira put. Uz njega je vodičima lakše ili teže ponekad, al preuzme breme, bude iskren i kaže kad nekome negdje nije mjesto u smislu kondicije ili strahova od visine i sl. Brutalan ali iskren. Sve ostalo, di, kako ćemo i da li ćemo mi ići na taj izlet je na nama samim. Malo ću ovaj put i ja preuzeti dio one iskrenosti koja ponekad fali i koju nam je neugodno izreći. Dragi moji planinari, svaki vaš izlet je pokazatelj vašeg realnog stanja i vaše kondicije a za planinarenje ju trebamo. To je ono čim se dičimo, kako smo mi to sve ishodali, kako smo mi posebni, drukčiji, jači, izdržljivi. E pa jesmo li?
Završila propovjed.
Dan poslije izleta, u jutro na kavi sam išao sa Zdravkom razmijeniti auto. Sjedam u svoj Polo, tražim rikverc pet minuta, ne znam di je!?! A ona šema na mjenjaču se izlizala. Nekako našao, krećem, tražim tempomat... Nema... Pas mi istriči pred auto, oću svirnut, ispadne mi dugme od sirene i padne mi na jaja. Surova realnosti vraćam se tebi.
Hvala još jednom Ziji, vodičima: Otu, Darku, Leu, Demonu i Juri i svima koji su bili na izletu. Imam osjećaj da bi bez vas ovaj izlet bio garant malo drukčiji. Hvala vozačima... Ahahaha! Sad odjednom i vozačima zahvaljuješ jer si prvi put vozio, pa ovo je smiješno, koji si ti lik Kiki. Eee, ne znate vi kako je izdržati cijeli put bez piva, muka Isusova.
Al stvarno završna riječ:
Činjenica je da nam je društvo nikad aktivnije i da se u najmasovnijem broju do sad na planinarenje ide svaki drugi vikend. Jest, istina je i fala bogu da je tako. Šarolikosti izleta već po afinitetima ima za svakoga. Evo jedne prigodne slike za kraj a pokazuje snagu PD Đakova:
Na vrh Razor smo stigli za sat i 12 min, službeno je 2h. Koji smo mi trkači. Budući da smo uspon obavili tako brzo, Zijo je odma sugerirao da bi mogli i na Planju. Mislim si u sebi a daj nemoj me je*at majke ti!?! Al u biti kad sam se sjetio kolko piva košta u domu, bolje nam je da se ne ispovraćamo u dom tako brzo i tako i bi. Zijo je otrčao na Planju praktički snimit odozgo i ovaj uspon. I nađosmo se na kraju svi gore na vrhu a neki su dobili i po guzi za preko dvije tisuće.
Potom silazimo dolje na Pogačnikov dom gdje slijedi opuštanje prije polaska dolje. Pri silasku smo dobrano pokisli do gole kože i bivali izlupani ledom a neki bogme i kamenjem koje je pokrenula kiša koja se slijevala po stijenama. No sve je prošlo ok i živi i zdravi smo se vratili kućama.
Što smo naučili!
Da Zijo nikoga ne stavlja u prvu grupu, već ljudi sami sebe stavljaju prateći ga ili ne.
Zijo kao ne vodič ali kao organizator i vođa onih koji mogu pratiti njegov ritam i ikona onog kojeg mrzimo. Mrzimo jer ne možemo pratit njegov ritam. On možda nije zaštitnik i pratitelj onih koji hodaju na začelju, ali je podsjetnik na njihovu formu. Jer moramo si priznati jednu istinu, možda je nas planinare glupo uspoređivati sa sportašima jer se ne natječemo ali činjenica je da je za jedno prosječno planinarenje potrebna iznadprosječna kondicija a postoji li ikakva kondicija koja dolazi iz vedra neba ha? Hm… sumnjam. Teško bi bilo očekivati da će bilo kome od nas biti lakše penjati se na planinarenju ako u periodu prije samog izleta, dakle u cijelom tom međuvremenu, koje budimo realni, nekad traje i mjesecima, nemamo nikakvu aktivnost. Budimo realni, pa ne možemo to vrijeme provoditi baš stalno sa daljinskim u rukama i onda hop, ja bi sad planinario i bogati ako je moguće, Zijo stavi me u prvu grupu, platit ću ti pivo. Svi bi mi htjeli kupit tigra, al ne ide to tako. Neke stvari jednostavno ne idu bez truda. Ali mislim da ćete prije dobiti dobitak na lotu i kupit tigra nego da se dogodi da ćete neku tešku planinarsku turu ispenjati onako, jednostavno, lagano a da prije toga niste tjednima niti u najmanju ruku barem hodali tjedno nekoliko puta po pešest kilometara. Najbolje bi bilo da nas Zijo sve ponese gore, al je*i ga, Zijo na žalost nije tobolčar . A nije, stvarno? JOK! E sranje a mogo nam je svakom ponit i koju pivu… ladnu.
Ziju možemo mrziti ili voliti ali Zijo je organizator koji potrudi proučiti sve bitne informacije o nekom izletu, podijeli ih sa vodičima i isplanira put. Uz njega je vodičima lakše ili teže ponekad, al preuzme breme, bude iskren i kaže kad nekome negdje nije mjesto u smislu kondicije ili strahova od visine i sl. Brutalan ali iskren. Sve ostalo, di, kako ćemo i da li ćemo mi ići na taj izlet je na nama samim. Malo ću ovaj put i ja preuzeti dio one iskrenosti koja ponekad fali i koju nam je neugodno izreći. Dragi moji planinari, svaki vaš izlet je pokazatelj vašeg realnog stanja i vaše kondicije a za planinarenje ju trebamo. To je ono čim se dičimo, kako smo mi to sve ishodali, kako smo mi posebni, drukčiji, jači, izdržljivi. E pa jesmo li?
Završila propovjed.
Dan poslije izleta, u jutro na kavi sam išao sa Zdravkom razmijeniti auto. Sjedam u svoj Polo, tražim rikverc pet minuta, ne znam di je!?! A ona šema na mjenjaču se izlizala. Nekako našao, krećem, tražim tempomat... Nema... Pas mi istriči pred auto, oću svirnut, ispadne mi dugme od sirene i padne mi na jaja. Surova realnosti vraćam se tebi.
Hvala još jednom Ziji, vodičima: Otu, Darku, Leu, Demonu i Juri i svima koji su bili na izletu. Imam osjećaj da bi bez vas ovaj izlet bio garant malo drukčiji. Hvala vozačima... Ahahaha! Sad odjednom i vozačima zahvaljuješ jer si prvi put vozio, pa ovo je smiješno, koji si ti lik Kiki. Eee, ne znate vi kako je izdržati cijeli put bez piva, muka Isusova.
Al stvarno završna riječ:
Činjenica je da nam je društvo nikad aktivnije i da se u najmasovnijem broju do sad na planinarenje ide svaki drugi vikend. Jest, istina je i fala bogu da je tako. Šarolikosti izleta već po afinitetima ima za svakoga. Evo jedne prigodne slike za kraj a pokazuje snagu PD Đakova:
Najjači smo!
Božica!
No comments:
Post a Comment