Ach taj Dachstein! Dachstein, Dachstein! Moram priznat da su mi uši s njim izbušili prvo Toza pa Pinta a na kraju i Demon. Ne sad, netom prije izleta, nego još ranije nakon njihovih odlazaka. E sad više neću biti zavidan na njihove priče jer sam ga vidio i doživio. Za ovaj izlet sam žrtvovao Crnu Goru i rafting za bratićevu momačku za koju sam saznao doduše kada je ovo sve bilo dogovoreno. Sve zlo u tome bilo!
Zašto sam naslov posta naslovio penjanje na dah? Moja izmišljotina naravno i skovana je i radi asocijacije sa ronjenjem na dah i samim Dahštajnom, no ima tu i neke poveznice i sličnosti.
Na klasičnom planinarenju uvijek možeš odustati i vratiti se istim putem do prvog
doma na trasi za nazad, u penjanju na dulje feratske etape (zato i velim na dah
iliti u istom dahu), za slučaj da ti se nešto dogodi na nekavoj trećini ili
polovini puta ili da se premoriš, usereš od straha, nema baš tih opcija,
zapravo bi nastala vrlo nezgodna situacija za cijelu grupu. Ostaješ ztarobljen
u stijeni i malo ti tko može pomoći osim GSS-a i zato je na ovakove ture vrlo
nezahvalno voditi ikoga tko sumnja u sebe i u koga se sumnja. A ako sve ispadne
ok i da te doista neka gorska služba spašavanja mora spuštati dolje, o
financijskim posljedicama po tvoj novčanik ne želim ni razgovarati. Nije to
pajdo Hrvatska da te se džabe spašava. Vani te oderu ko Voloder.
Kiki, to je prezime.
Baš zato.
Dakle subota u jutro oko devetke polazak iz Đakova. Iz Osijek su stigli Stipe i Hrvoje. Dobri dečki a još bolji GSS-ovci. Stipe se privatio volana i nije ga ispušto cijeli put i nazad sve do Zagreba.
Kakva smijurija, kakva zajebancija cijelim
putem, neviđeno. Dakle da nas nabrojim sve: Stipe, Hrvoje, Demon, Pinta,
Sonjitza, Dragan, Toza, kum Mikac i ja. Za nas stare kljuke je ovo bio posebno
bitan izlet jer ne planinari se često sa dijasporom. Toza nam je u Irskoj sad
već preko dvije godine a s kumom Mikcem osobno nisam bio na planinarenju ili
penjanju od nekog davnog izleta kod Mile Prpića.
Ovo je moment negdje iza Zagreba kad je kum izvadio ladni Urqell Pilsner . Mašala kume! Kako život čine male stvari pa to je straašno!
Bilo je dosta tog puta do tog našeg odredišta u Ratstadtu i kampa u kojem smo prenoćili dvije noći.
Nedjelja u jutro, buđenje u 5h. Skoro pa sam se probudio u znoju. Sanjao sam nekakav gadan uspon i nekakvu stazu od Gaze po kojoj su netom prije mene prošli Pinta i Demon a ja sam ostao proučavajući taj zadnji dio staze koja se nakon toga cijela raspala. Užas! Baš sam bio pod dojmom tog sna moram priznati.
Nakon što smo stigli na odredišnu točku u 7 smo krenuli, ferataši na feratu, a kumovi na penjačinu.
Nakon nekog vremena se s njima i razilazimo. O detaljima njihovog uspona ne mogu puno pisati jer nisam bio s njima ali ono što znam je da su osvojili Hohe Dirndl 2818m
Bili su desetak sati u stijeni i išli su alpinističkim umjesto penjačkim smjerom, što je bilo prilično nezgodno jer su razmaci među osiguranjima bili poprilično udaljeni a to zna biti vrlo čupavo ako dođe do pada penjača. Srećom do nikakvih padova nije došlo.
Svaka časti kumovi!
Ovo je moment negdje iza Zagreba kad je kum izvadio ladni Urqell Pilsner . Mašala kume! Kako život čine male stvari pa to je straašno!
Bilo je dosta tog puta do tog našeg odredišta u Ratstadtu i kampa u kojem smo prenoćili dvije noći.
Nedjelja u jutro, buđenje u 5h. Skoro pa sam se probudio u znoju. Sanjao sam nekakav gadan uspon i nekakvu stazu od Gaze po kojoj su netom prije mene prošli Pinta i Demon a ja sam ostao proučavajući taj zadnji dio staze koja se nakon toga cijela raspala. Užas! Baš sam bio pod dojmom tog sna moram priznati.
Nakon što smo stigli na odredišnu točku u 7 smo krenuli, ferataši na feratu, a kumovi na penjačinu.
Nakon nekog vremena se s njima i razilazimo. O detaljima njihovog uspona ne mogu puno pisati jer nisam bio s njima ali ono što znam je da su osvojili Hohe Dirndl 2818m
Bili su desetak sati u stijeni i išli su alpinističkim umjesto penjačkim smjerom, što je bilo prilično nezgodno jer su razmaci među osiguranjima bili poprilično udaljeni a to zna biti vrlo čupavo ako dođe do pada penjača. Srećom do nikakvih padova nije došlo.
Svaka časti kumovi!
Bilo je spominjanja da ćemo se možda sresti gore negdje, no nismo ih sreli sve do 23h.
Mi ferataši krećemo prvo u lagani silazak, a potom dolazimo do mjesta gdje na sebe stavljamo pojase i zamke. Naš cilj je Super-Ferrata Dachstein koja se sastoji od tri neovisne ferata rute: Anna Klettersteig, Johann Klettersteig i Schulter Klettersteig koja iziskuje vrlo naporno i dugo penjanje od oko preko 1200 vertikalnih metara do samog vrha Hoher Dachstein na 2.995 m.
Ana, prva od 3 ferate je duga oko 300 metara i završava na Mittersteinu, 2097m i ima maksimalnu ocjenu težine D po Austrijskim ocjenama (težina se kreće od A do F/G) Ovo F/G mi nije baš najasnije F ili G, ali tako pronađoh na stranicama.
Uspon
počinje
Vožd je stigao
Toza na jednom od
rijetkih mjesta na usponu gdje se moglo odmoriti.
Stipe na vidikovcu
Cijeli uspon se uglavnom svodi na ukači, iskači, ukači, iskači dok stvarno ne otkačiš. Pogled ispred nas se svodi na sajlu, karabinjere, klinove, užad i stijenu. Surovo planirarsko-feratasko gladijatorstvo koje se sastoji od oko 1200 metara uspona i neprestanog držanja za sajlu i klinove. Da se morate uspeti samo po lotrama toliko dugo, bilo bi vam previše. Srećom u dobroj formi smo, pa je sve skupa išlo glatko. Svi imamo kacigu na glavi jer u svakom momentu netko od hrpe penjača iznad nas može nehotice pokrenuti sitniji ili krupniji kamen (zato dah...štaaajn, za one koji ne znaju, Stein znači kamen na Njemačkom) dolje prema nama i nenošenje kacige bi nam se moglo odbit o glavu. Na žalost tako je. Dlake bez obriza na našu spermu i orpemu u savkom mometnu (daj Kiki prestani pisati s greškama, skužili smo te) možemo bit pogođeni ali to je rizik na koji pristajemo.
Cijeli uspon se uglavnom svodi na ukači, iskači, ukači, iskači dok stvarno ne otkačiš. Pogled ispred nas se svodi na sajlu, karabinjere, klinove, užad i stijenu. Surovo planirarsko-feratasko gladijatorstvo koje se sastoji od oko 1200 metara uspona i neprestanog držanja za sajlu i klinove. Da se morate uspeti samo po lotrama toliko dugo, bilo bi vam previše. Srećom u dobroj formi smo, pa je sve skupa išlo glatko. Svi imamo kacigu na glavi jer u svakom momentu netko od hrpe penjača iznad nas može nehotice pokrenuti sitniji ili krupniji kamen (zato dah...štaaajn, za one koji ne znaju, Stein znači kamen na Njemačkom) dolje prema nama i nenošenje kacige bi nam se moglo odbit o glavu. Na žalost tako je. Dlake bez obriza na našu spermu i orpemu u savkom mometnu (daj Kiki prestani pisati s greškama, skužili smo te) možemo bit pogođeni ali to je rizik na koji pristajemo.
Pogled nama za leđima
Teško je doista objasniti što ljude uopće tjera da se odluče na ovakav oblik planinarenja koji graniči sa mazohizmom. Najlakše bi nas bilo opisati kao poremećene, al taj dan kad smo se mi penjali ovdje je osim nas bila još hrpa poremećenih. Hm… Prepuštam to nekim drugima ali nalaziti se ovdje, to treba s nečim zaslužiti. Pa ludošću, a s čim drugim? Da li je cijena previsoka? Hm... Svi se nadamo da nije i da ju nikad nećemo platiti. Baš kao što svaki vozač auta misli da se nesreće događaju drugima i svaki pušač misli da neće baš ON dobit rak.
Sanduče koje su već ranije zapišali naši planinari.
U 12:08 Sonja i ja smo na sedlu, gdje završava Johan, druga etapa super Dachstein ferate. Dok čekamo ostale, krijepimo se pšeničnim i već si kontamo kako nam se neće dat ići gore nakon pive, al nagrada je morala uslijedit nakon boli.
Evo nas svi osim Pinte i Mikca koji su tad ko zna gdje u stijeni. Tražili smo ih pogledom al ništa. Tip koji nas je sliko je uspio odsjeći pola glave Hrvoju (srećom ne sabljom) al ko zna za čega je to dobro. Majke mi, skoro nisam otišao na zadnju etapu, kao i obično iz uvijek istog razloga, dok se oda, penje, sve ok, čim se napravi malo veća pauza uz pivo, više mi se ništa ne da, no kad su Toza i Demon rekli da su obojica bili vamo već dvaput i da se ni jednom nisu popeli na Hohen Dachstein, prelomilo se u nama. Svi smo se uputili na treću etapu ferate koja se zove Schulter Klettersteig i koja završava na vrhu Hoher Dachstein na 2995m,
Hohen Dachstein 2995m
Teško je doista objasniti što ljude uopće tjera da se odluče na ovakav oblik planinarenja koji graniči sa mazohizmom. Najlakše bi nas bilo opisati kao poremećene, al taj dan kad smo se mi penjali ovdje je osim nas bila još hrpa poremećenih. Hm… Prepuštam to nekim drugima ali nalaziti se ovdje, to treba s nečim zaslužiti. Pa ludošću, a s čim drugim? Da li je cijena previsoka? Hm... Svi se nadamo da nije i da ju nikad nećemo platiti. Baš kao što svaki vozač auta misli da se nesreće događaju drugima i svaki pušač misli da neće baš ON dobit rak.
Sanduče koje su već ranije zapišali naši planinari.
U 12:08 Sonja i ja smo na sedlu, gdje završava Johan, druga etapa super Dachstein ferate. Dok čekamo ostale, krijepimo se pšeničnim i već si kontamo kako nam se neće dat ići gore nakon pive, al nagrada je morala uslijedit nakon boli.
Evo nas svi osim Pinte i Mikca koji su tad ko zna gdje u stijeni. Tražili smo ih pogledom al ništa. Tip koji nas je sliko je uspio odsjeći pola glave Hrvoju (srećom ne sabljom) al ko zna za čega je to dobro. Majke mi, skoro nisam otišao na zadnju etapu, kao i obično iz uvijek istog razloga, dok se oda, penje, sve ok, čim se napravi malo veća pauza uz pivo, više mi se ništa ne da, no kad su Toza i Demon rekli da su obojica bili vamo već dvaput i da se ni jednom nisu popeli na Hohen Dachstein, prelomilo se u nama. Svi smo se uputili na treću etapu ferate koja se zove Schulter Klettersteig i koja završava na vrhu Hoher Dachstein na 2995m,
Hohen Dachstein 2995m
Ovdje se i uspon i silazak odvija uglavnom na istom putu, tako da se neprestano morate pomjerati da bi propustili nekog ko se spušta odozgo ili nekog čiji je tempo brži pa te želi zaobići na putu za gore. To se sve odvija na vrlo uskom prostoru a svi naravno i trebaju a i žele ostati zakačeni pupčanom vrpcom za sajlu, mada se ponekad radi lakšeg prolaska tih penjača bude i otkačen za trenutak, što sve u svemu i nije tako strašno, strašno bi bilo samo da u tom momentu neko odozgo pokrene neki kamen ili da se sam otkači i padne na tog nezakačenog, onda mu nema spasoja.
Ulaz u treću feratu
Pogled lijevo
Pogled desno
Pri silasku prema dolje postojao je dio gdje se moglo malo skratiti penjanje i nastaviti zadnju trećinu puta ledenjakom čiji su sastavni dio ledenjačke pukotine.
Kiki, kako sastavni dio nečega može biti rupa, rupa je ništavilo, ne čini ništa!?! E pa kako sastavni i neizostavni dio sira sa rupama mogu bit rupe? Aha, in your face!
Da smo imali cepin i dereze, neki od nas bi možda i išli s tim putem jer je nešto kreći, no kad smo vidjeli kako ovi što silaze hodaju ko po jajima, nismo više imali jaja ići s tim putem. (Pogotovo Sonjitza) Na povratku sam bio taman iza jednog Ruskog para iz Vladivostoka koji su u jednom momentu počeli panično vikati da su vidjeli tipa koji je netom upao u ledenjačku pukotinu. Tip je nešto ranije hodao baš ispred mene i doslovno sam vidio kad je skrenuo na taj ledenjački dio puta. Ti Rusi su govorili da nazovemo spasilačku službu i kako su točno vidjeli trenutak kad je upao, no nakon nekoliko trenutaka, vidjeli smo tipa kako izlazi iz pukotine. Tip nije imao ni pojas i zamku, ni kacigu, ni dereze, niti cepin, al nešto je da ga je*eš imao a to je sreća. Pukotina ispod Dachsteina mu je mogla postat grobnica. Pouka za sve nas i još jednom osvještenje kako čovjek ima svoje granice i kako samo mali korak dijeli lijepu avanturu od pogibeljne.
Pri silasku prema dolje postojao je dio gdje se moglo malo skratiti penjanje i nastaviti zadnju trećinu puta ledenjakom čiji su sastavni dio ledenjačke pukotine.
Kiki, kako sastavni dio nečega može biti rupa, rupa je ništavilo, ne čini ništa!?! E pa kako sastavni i neizostavni dio sira sa rupama mogu bit rupe? Aha, in your face!
Da smo imali cepin i dereze, neki od nas bi možda i išli s tim putem jer je nešto kreći, no kad smo vidjeli kako ovi što silaze hodaju ko po jajima, nismo više imali jaja ići s tim putem. (Pogotovo Sonjitza) Na povratku sam bio taman iza jednog Ruskog para iz Vladivostoka koji su u jednom momentu počeli panično vikati da su vidjeli tipa koji je netom upao u ledenjačku pukotinu. Tip je nešto ranije hodao baš ispred mene i doslovno sam vidio kad je skrenuo na taj ledenjački dio puta. Ti Rusi su govorili da nazovemo spasilačku službu i kako su točno vidjeli trenutak kad je upao, no nakon nekoliko trenutaka, vidjeli smo tipa kako izlazi iz pukotine. Tip nije imao ni pojas i zamku, ni kacigu, ni dereze, niti cepin, al nešto je da ga je*eš imao a to je sreća. Pukotina ispod Dachsteina mu je mogla postat grobnica. Pouka za sve nas i još jednom osvještenje kako čovjek ima svoje granice i kako samo mali korak dijeli lijepu avanturu od pogibeljne.
Po povratku se spuštamo drugom stranom po snijegu.
Stižemo do žičare na kojoj su oni sa umornim nogama, Toza, Dragan i Hrvoje odlučili uložiti kviska od 22 ojra i spustiti se žičarom.
Kakvi snobovi! Puj!
Zašto su snobovi ako imaju novaca?
Ma....
Stipe, Demon, Sonja i ja smo skontali da je ovo jedina prilika da zaradimo 22 Eura za dva sata pa smo se odlučili za tu opciju.
Po dolasku nas ostatak ekipe dočekuje sa prilično hladnim pivom što je bio melem za sve rane.
Nakon okrijepe, uslijedili su dugi sati čekanja Pinte i Mikca koji su se javili da su dobro, ali nikad ih dočekati ljudi moji. Neki su se toliko zabrinuli da su ošli i spavati, kao npr ja. Napokon su stigli oko 23h. Uslijedila je rasprava o lošoj komunikaciji, no kao što se Fata za*bala, tako su se oni zapenjali, mi smo se malo začekali al jedino je bitno da su se dečki ispovratili sa svim ćelavim i sijedim dlakama na glavi.
Krećemo u naš Tauern camp gdje nas nekoliko ostajemo budni sve do 1h na žalost svih ostalih kampera oko nas. Doduše nitko se nije žalio, bit će da smo bili brojčano nadmoćniji.
Ponedjeljak, 15.08. Velika Gospa
Nekima se išlo, nekima ne, na planiranu rutu za drugi dan, naposlijetku je dogovoreno da ćemo otići do tamo pa ćemo na licu mjesta odlučiti šta ćemo i hoćemo li ići. No po dolasku na odredište, preračunavamo da bi se u DJ, tj OS vratili oko 2-3 sata u noći i da to nema smisla i okrećemo auto pravac pivnica Medvedgrad gdje uskoro pristižu Brankica, Marko, Šimun, Janko i moj drugi dijasporni kum Keva. PoPili smo koju Fakinicu, stavili ponešto u kljun i pravac kuća.
Bio je ovo jedan vrlo lijep i avanturističan izlet za pamćenje. U autu smo se smijali stalno i bez pauza. Nemoguće je uopće ispričati kako su fore fluidno curile, no od svih fora ostat će tek upamćeno da sam se ja na benzinskoj sjetio i našeg vozača Stipe i kupio mu six pack hladnog bezalkoholnog Union piva. Nema smisla da mi svi pijemo dok njemu sline cure.
Do sljedećeg puta!
Fala sjajnoj ekipi na nezaboravnom druženju!
Božica!
No comments:
Post a Comment