Blog
ponedjeljak, siječanj 16, 2017
Znate li onaj osjećaj…
Uh, odma pitanje na početku, ljudi to ne vole Kiki.
Ali moram tako početi, uostalom ko kaže da je mene briga šta ljudi vole i budite sretni što nisam upitnik stavio u sam naslov ko naši portalski nadrinovinari.
Da nastavim… Onaj osjećaj kad ti stara kaže:
"Ma kud moj sinko iđeš po ovom božjem ledu?
Kiki, samo tvoja stara kaže iđeš.
Ama nije to poanta ljudi
"U Sloveniju mama." Odgovaram ja.
"Ajde bogati nemoj me zajebavat!!! Mislila sam po ovom božjem ledu."
Majko moja, ako je ovo božji led, kakav je tek vražiji?!? Kad krenemo po vražijem ledu, e onda me molim te opomeni. P.s. Ne bi joj ni rekao da idemo po vražijem. Nego sam joj reko, kako ti se uvijek da opominjati me? Kao da to činiš namjerno da imaš onaj alibi da mi poslije kažeš JESAM LI TI REKLA DA NE IĐEŠ, a znaš da ću baš
Moja stara je pismena al srićom nije prisutna u virtualnim vodama (boji se vira), pa ne čita ova moja kako bi ona rekla NADOSIRANJA al imam filing i osjećam to, da se žena dobrano naštuca kolko ju spominjem i to ne ko Ana iz našeg PD-a nego možda ko moj did koji je jednom prilikom štucao 7 dana (s)permanentno. Tako ako vam ikad bude smetalo što štucate nekoliko minuta, uvijek se sjetite da je moj did štucao 7 dana i da je osto živ, doduše ne zadugo. No dosta o mojoj mami i didu, ajmo sad malo o njenom sinu.
Toza, Pinta, *žena na brodu, čitaj Sonja koje se ne možemo riješit jer je u boljoj formi od nas pa ju moramo vodit svugdje i kao četvrti, od moje mame sin razmetnikojegstalnonegdjeđavanosa, smo se našli u Piccolu na par finih pivi, gdje nam je Toza izložio svoj genijalni naum, da zbrišemo negdje dok je još 2. Mi smo se u čudu snebivali na tu ideju čitavih 0,0002 miliamper fahrada u sekundi i pitali DI? Ma negdi kod Sloveniju. Ne moramo se nigdje popeti ni na jedan Vršić, samo da se družimo. Zar je to problem? Osnažili smo našu želju sa još kojom rundom fine pive i eto nas putujemo u četvrtak kod našeg kuma i prijatelja Mikca.
Na autobahnu nam vjetar Zannussi naš tj. Tozin rentakar Suzuki. Je*ote, pa stvarno kud nas đava a i vjetar nosa, pa kako će tek duvati na 1500-2000???
Stižemo kod kuma. Tamo su se slučajno našli susedi Krepovi s kojima gaje dobrokomšijske odnose i ko zna kakve još druge i naš putešestvijaš Vjeko kojeg odaaavno ne vidjesmo. Prvo smo popili svo kumovo pivo, pa smo prešli na domaću IPU a jutro završili sa viskijem na našim bestidnim usnama. Važno je napomenuti da je Viski bio sa božijim ledom u čaši.
Joj Kiki pa vi stalno ločete!!!
Ali i odamo, spremno odgovaram ja.
Odlazimo od kuma negdje oko pola 9. A na planinarenje krećemo u 13:30. Hladno je u mp3 a moje navlačne hlače odlaze u mp4. Patent moje desne nogavice je puko od božjeg leda, tako da pola puta odam gologuz. Dolazimo do zatvorenih domova. U termometru živa pokazuje -12 u zavjetrini, a mrtva još više, tj niže na otvorenom. Nije ni čudo što su domovi zaprti, koje budale odaju po ovom BOŽIJEM LEDU!?! Idemo dalje prema PRŠEVALNIKU, nikako se ne sjećam kako se točno zove vrh a ne mogu ga ni izguglati. Na sedlu se otvara lijep pogled.
Malo slikavamo i odlazimo dalje prema vrhu ali se ubrzo odlučujemo vratiti jer ćemo izgubit dnevnu svjetlost na povratku do auta. Vraćamo se nazad i kod auta smo oko 16:15 pa potom krećemo u dom na Gozdu. Stalno mi fali taj "V" u Gozdu. Uf onako snen i ohlađen od mirovanja u autu, smrzo sam se samo dok sam došao od parkinga do doma. Zauzimamo našu sobu, gdje se krijepimo sa pivom i rakijom a zatim odlazimo dolje na Ričete i pasulj koji su nam doista prijali onako vrući poslije vanjske temperature. Vraćamo se u sobu i dokrajčimo naše zalihe čudotvornih eliksira i liježemo ranije nego kod Mikca, da nadoknadimo propušteno i malo jasnije pogledamo kapke iznutra.
U jutro se budim u 6h, nikako zaspat više a oko mene svi hrču i pušu. Ipak uspijevam ponovo zaspat oko pola 8. Taman kad sam sanjao početak nekog seksa, probudi me Toza. Uf, dođe mi da ga ubijem sad, tj tad mi je došlo. Grrrr!. Uvijek se tako probudim. Jednom sam tako sanjao da je naišla baka s s tacnom punom prekrasnih kolača i naravno, taman kad sam htio proždrijeti jedan, probudio se, užas!
Nakon doručka, krećemo u obilizak planina. Odlazimo do sedla ispod Mangarta
pa do Smrznutog slapa Peričnik nešto prije Aljaževog doma. Ajme kako izgleda!
Stotine siga vise odozgo i podsjećaju na neke đajantske orgulje ili razjapljena usta neke morske nemani recimo zubaTca. Iznad prvog slapa za kojeg, kao da je vrijeme stalo, krećemo još iznad jer tamo je još jedan slap. Slikamo i tamo ovu zaleđenu ljepotu i lagano silazimo, sjedamo u auta i krećemo put Zagreba.
U Zagrebu stajemo u Maslinu, ne što smo gladni, nego da se najedemo i obnovimo sjećanje na ogromne pizze.
Stižemo kući, sretni što nas je đava svugdje nosa i vratio kući ili bog... ili Tozin rentakar Suzuki... ili tko već.
Riječ je Bložja!
P.s. Ptičica ne radi, pa trenutno ne mogu staviti slike na blog, nadopuna later.
No comments:
Post a Comment