Slovenija propade, Bosna se uzdigne! Eh, kad će to bit, he he he! Mislim u izletovnom smislu je tako ispalo i fala Blogu da je. Malo je falilo da i Bosna šaptom pade, kakve su kataStrofične meteorološke najave bile od kojih mi se više bljuje pa sve si razmišljam da sam postao meteopat*, osoba koja pati od preuveličanih vremenskih prognoza ružnog vremena. Svako malo ružnije vrijeme najave kao da će kijamet, za one koji ne znaju, kijamet Tur. je kraj svijeta ilitiga apokalipsa. Ok, uvjeti na cesti nisu bili baš najsjaniji ali nije baš tak kako se najavljivalo. No, pustimo mi naše Vaku(o)le i njihove kijamete.
Kako rekoh u Uvodiću, izlet u Sloveniju se odgodio do daljnjega a ovaj vikend se morao kvalitetno ispuniti sa nekim izletom, tako da smo se skrpali za dva auta. U prvom kojeg je vozio Leo umjesto Hanera, bili su njih dvojica, Demon i Bariša a u drugom, Lovren, Sonja i ja i kasnije Ana. Demon je nekako upao u zadnji train, izašao je iz naše Whatsap grupe jer smo neozbiljni i ovaj izlet mu je zapravo bio test da vidi oćemo li se uozbiljit i zapravo smo se osjećali kao pod povećalom. A pod povećalom zapravo nikad nije laško bit.
Počeli smo prilično neozbiljno, pivo koje smo kupili za odredište, popili smo usput što je najjače i sam Demon je pio. Anu smo pokupili oko 9h i krenuli put doma Javorje, do kojeg smo se nadali da ćemo doći do kraja sa autima. Prilikom traženja puta za dom, malo smo prvo produžili iza Kladnja umjesto da skrenemo prema domu a to je ujedno jedini prigovor domaćinima. Bilo bi lijepo da stave jednu planinarsku oznaku i znak skretanja na glavnoj cesti u Kladnju a poslije kad se skrene tu i tamo na raskrižjima do gore. Mogu se klad(nj)iti da bi puno manje auta lutalo tražeći di je dom.
Auta smo ostavili u Goletićima, gdje smo nadopunili zalihe žutog eliksira života. Od tog mjesta, pa do doma Javorje koji je na 1002m, imali smo oko sat vremena hoda a neki i manje.
Stigli smo u pomalo šugavo vrijeme za ozbiljnije hodanje a dobro za zabavu. Dobili smo za spavanje dva bungalova na katu. Prvi TIK pokraj drugog a drugi TAK pokraj prvog.
Od naše sobe u kojoj smo bili Sonja, Ana, Leo i ja, se odma napravio kafić Uzdravlje. Neko je reko, da se osjeća ko da smo na ekskurziji a nismo li zapravo?
Leo je izvadio svoj mix kobase, slanine i sira pa se navalilo na to i eliksir i tako sve negdje do oko sedamnajstice, kada odlazimo dolje u dom, na dogovoreni gra i mjesto za stolom koje čeka samo na nas. Tamo je već bila ekipica od tri dečka koji su se vrlo spretno i brzo uklopili u naš razgovor te nas počastili a u razgovoru telefonom sa ostatkom njihove ekipe koja malo kasnije pristiže, naručuju još pića ekstra za nas. Da B i H riječ!
Majko mila Kiki, pa vi stalno o jelu i piću? Pa kaćete odat?
Pa od čeg se živi draga ti boga već od ića i pića? E svašta!
Ubrzo, tj oko dogovorenih pola 19, stiže i grasulj i to rođo moj, veli mi Sonja prije toga, sva ushićena i radosna što ću i ja moć' jest gra, da se sav grah zapravo kuva bez mesa, pa se onda meso doda kasnije. Aaa misle moji dragi zemljaci i na nas vegetarijance što me jako razveselilo. Znaju oni ako se meso doda ranije, da em ga neće moć jesti brojna populacija planinara vegetarijanaca, osobito Bosanskih kojih nas je sve više, tako da nas je sad već oko 0.000002 posto populacije a još prije 10 godina nas je bilo 0,000001. Druga stvar, grah neće poprimiti onaj napušeni okus mesa kojeg ne vole baš svi a posebice nepušači, pa čak i oni koji jedu meso, (koji su to Kiki?!?) tako da je meso najbolje dodati poslije i mirna Bosna! Zaključak: nikad bolji grah u kojem nije zajedno kuvano meso nisam kušao pa ni danas. Okusom je predpostavljam isti kao i onaj u kojem je kuvano "a nije". Mljac! Prava poslastica za vegetarijanske, nostalgičneštovišenejedumeso, pasuljske graholjupce! I da, pitao sam se, kako to da se u Sloveniji kaže pasulj u Hrvatskoj grah a u Bosni opet pasulj, pa u Srbiji pasulj, pa u Makedoniji Gravče. Tako mi cvekle, šargarepe i praziluka, ništa mi nije jasno.
Nakon izjedanja delicija, odlazimo u staklenik ispred doma u kojem su uokolo klupe a u sredini "za promjenu", veliki roštilj. Nedugo potom, stiže i ostatak Tuzlanske ekipe sa nekoliko kesa punih čaša i Bambucha za koje smo tek tad skontali da su pivske dvoguze. Kuvar se baca na roštilj. Ne, nije se doslovno R.I.P.io, nego baca meso na žicu i počinje roštiljada. Ko je osto gladan, nije bio u stakleniku. Družimo se ko da se znamo ko zna od kad, a znamo se tek nekoliko sati. Bez uvrede ijednoj zemlji u regionu al ovo se ne može doživjeti baš svugdje. Pušta se Pušenje, pjeva se, pričaju se vicevi, smijeh na sve strane i tako sve negdje do 23 i nešto, kada nas većina odlazi u vreće a ostaju najuporniji, Lovren i Demon i Tuzlanska ekipa.
Mogli smo i mi ostali ostati još duže i družiti se, ali nismo htjeli bit neozbiljni pa smo odlučili ići ranije na spavanje, da se možemo naspavati i odmoriti, ne bismo li na sutrašnje hodanje krenuli na vrijeme a i ipak smo mi pod povećalom. Valjda ćemo na taj način zadovoljiti Demonove stroge norme ozbiljnog ponašanja i možda ga privolimo da se ispovraća u našu grupu, da zajedno uđemo ozbiljniji u 2017-tu, da se družimo, da zajedno budemo ozbiljni, da se, da se jede prase.
Nedjelja, 15.01. buđenje oko pola 8. Naša soba je budničila već od 7 i nešto, odlazim do njihove, Bariša leži, Haner, Lovren i Demon spavaju.
Demon spava u odjeći. Pa da, šta će se skidat kad će se u jutro ponovo morat oblačit, nije budala?!? Izgleda, ko da ga je malo privarilo juče. Da sam ga uslikao, bio bi to sjajan poster za film koji još nije snimljen, Mamurluk 4 dio.
Oko pola 9 smo se pribrali i mi a i Demon i krećemo na vrh Bandijerka koji se nalazi na nekih 45 min od doma. Sve daljnje ture su nam previše s obzirom na visine snijega i zaključujemo da bi nam ova najviše odgovarala da bi mogli na vrijeme stići u pivnicu u sklopu Tuzlanske pivovare i na ćevape a i dosta nam je više ovog asketskog načina života.
Vrijeme savršeno! Pogled idiličan na sve strane.
Suncem okupana... joj daj Kiki ne seri s tom poezijom više. Dobro, bilo je stvarno lijepo. Nailazimo na tragove koje slijedimo, sve do zadnjih desetak min uspona gdje prestaju. Veri strenđ! Neko je išao do gotovo samog kraja uspona i okrenuo se netom prije vrha!?! Mi nastavljamo dalje po tragovima životinja koje nastavljaju prema vrhu i eto nas gorika.
Ostajemo na suncu oko pola sata uživajući u pogledu na planine. Radimo skupnu fotku,
jedemo čokoladu i šta nam još preostaje nego da šutamo snijeg i guštamo šutajući ga, osvećujući mu se za uvjete na cesti.
Znam, vrlo neozbiljno od nas, al moramo nekad i neozbiljni bit, bar kad mi, odnosno Tito to Demone odlučiš umjesto nas, jel tako?
Pogledajte ga samo kako se ovdje ripio u snijeg, prilično nezrelo za jednog medicinskog tehničara zar ne? Srećom, Haner mu je pomogao da ustane. Da, nije se lako u jutro sabrati kad si se juče oduzeo, to se događa i ozbiljnima.
U 10 sati krećemo dolje ka domu i stižemo oko 10 i 20. Lagano se spremamo, pozdravljamo se sa našim domaćinima i pravac prema autima, pa za Tuzlu na ćevape.
Veoma ugodan ambijent u ovoj Tuzlanskoj pivnici. Svi odreda (osim mene) su jeli ćevape, koji su kako vele, bili vrlo ukusni a svi koji su juče pili umjereno, priuštili su si i jedno nefiltrirano pivo. Jedino je Demon pio Pepsi, kaže neko mora ostat i normalan. Upravo to je ono što volimo kod njega, taj glas razuma.
Pozdravljamo se sa Anom i polako odlazimo za naše Đakovo.
Koliko mi je god žao što je naš izlet i predivno druženje brzo proletilo, radujem se vrućem tušu (hm...) i svim onim drugim malim stvarima koje se u civilizaciji podrazumijevaju i o kojim smo svakodnevno ovisni a da toga nismo ni svjesni. S vremena na vrijeme gledamo kako bi zgiljili od njih, da bi im se ipak ponovo vratili i veselili im se ALI na vrlo kratko… Jer takvi smo mi planinari, najviše smo svoji kad smo u planini, daleko od kuće.
Hvala sjajnoj ekipi iz Tuzle i svima koji su zaslužni za sjajno proveden vikend u domaćoj atmosferi.
Riječ je Kikijeva
No comments:
Post a Comment