Intervju s lopovom

     Odakle početi, hm… Od početka Kiki, od početka, a odakle drugo?

Ma ne znam ni sam više, ti uvodi su me počeli ubijati.

    Prije sad već preko godinu dana, držao sam kafić i još i sad mi se vuku repovi od tog razdoblja. Čak sam razmišljao da promijenim prezime u Orepić iako više nemam ni jedan repić a onaj što su mi lagali da će mi narasti ako budem pio kavu, nije mi ni narastao. Ili su to bili ti koje sam odrezao? Ma nemam pojmeta. U tih dvije godine vlastitog ugostiteljstva, imao sam četiri provale u taj moj famozni „Train“. Dva puta je bila policija obaviti očevid a dvaput nisam htio ni zvati organe reda. Uz dužno poštovanje prema istim, ionako od toga nema ama baš nikakve koristi. Taj jedan put , mislim da je to bio baš taj prvi, me je inspektor koji mi je oženio komšinicu, zamolio da dođem naknadno dati iskaz u policiju. Zašto? Da ekipi koja je osumnjačena, mogu prišiti što više kaznenih djela pa da duže budu u zatvoru. Iskreno, da nije riječ o tom inspektoru i da sam znao šta me čeka, duše mi ne bi išao. No otišao sam, dao sam iskaz i bla bla bla. Od tada, bio sam pozvan na 5 ročišta od kojih se ni na jednom okrivljenici nisu pojavili. Tih dana, kad sam imao te provale u Train, bio sam nabrijan da ubijem boga u provalniku ko je da je. Čak sam i spavao tamo. Od kuće sam pokupio jedan dobar kolac za paradajize i noćio sam u kafiću 3 noći za redom, da bi na koncu bio umoran od tog polusna iza šanka a oni su odma prvu sljedeću noć provalili. Ti ili neki drugi, ko to zna...  Uh, bio sam baš ogorčen. Izgubio sam mir, al svako zlo za neko dobro tako da sam dobio nemir, pa se nemam na čega žaliti. 

   Na petom ročištu je kadija rekao da će izdati nalog da ih se smjesti u istražni zatvor, tako da će ih na sljedeće ročište direktno iz zatvora dovesti policajci. Ajd reko, živi bili pa vidjeli. Svaki put bi me uredno pitali želim li putne troškove, a jok ne želim??? Što se tiče moje dnevnice na crno, pojeo vuk magare a 55,50kn mi je barem naknada za gorivo. Jednom sam otišao i s biciklom u Osijek, tako da mi je to bio prvi i jedini put da mi je neko platio za trening u životu. Lijep osjećaj! Eto, da nisam imo tu provalu, ne bi to nikad ni doživio. Svako zlo za neko dobro, kažem vam ja.

   Evo jučer je bilo to šesto ročište na kojem sam očekivao da ću vidjeti te momčine koji su mi dali nemir i odnijeli novčanik sa nekih 800kn. Oni u biti znaju da novac kvari ljude i zapravo su mi htjeli pomoći da se ne pokvarim zar ne?

   Čekam ispred vrata sa svojim sugrađaninom koji je tužitelj u istom slučaju i trkeljamo. Sudac proviri iz sudnice i reče nam kako bi jedan od članova tzv. „Dream teama“  trebao doći. Tako mi je svojedobno taj frend tužitelj rekao da su ih neslužbeno zvali s obzirom na veliki broj provala koje su napravili. 

 Evo ih, stižu! Policajac i neki momak, izgleda da izvineš onako tamnije puti poput Gancija sa karakterističnim neukusom za odijevanje. Ulazimo unutra, zauzimamo svoja mjesta. Sjeo sam nekih dva tri mjesta od gospodina lopova, obojica nasuprot sucu. Perifernim vidom primjećujem da je gospodin lopov nervozan. Pogledao sam ga vani i nekoliko puta unutra, osjećam njegov nemir. Povremeno pogledava prema meni, kao da sve očekuje da se ustanem i da ga mlatnem pa da bude spreman da ustukne. A u meni zapravo nije bilo ni trunke mržnje prema njemu. Zapravo cijela ova situacija mi je iz ove pozicije pomalo smiješna, kao da se događa nekom drugom a ne meni. Dovraga, pa bilo je to prije dvije i pol godine?!? Ne znam koliki je rok trajanja mržnje, ali ako je i bilo, izlapila je. A onaj put kad sam ih sačekivao sa kocem, da sam ih dovatio, ne bi se dobro proveli. Vjerojatno bi ja završio na sudu a oni sa polomljenim rukama al s jednom bitnom razlikom, ja bi se pojavio na sudu, osudili bi me za uzimanje pravde u svoje ruke, ovršili za desetak tisuća kuna za nanošenje teških tjelesnih ozljeda, za duševne boli i bog te pita šta još ne.

   Sudac je pitao gospodina lopova zašto se ne odaziva na pozive, na šta je on ko pravi rekao da ni jedan poziv nije dobio u sandučić. Pih! Što se ja toga nisam sjetio, baš sam glup. 

    Sudac je zaprijetio gospodinu xy da sljedeći put dođe na ročište a isto se danas neće održati jer nema drugog okrivljenika koji se nalazi u pravom a ne istražnom zatvoru i ne može doći na ročište dok mu se se ne dodijeli branitelj. Odlično, mogao bi odraditi još jedan trening s biciklom kad već moram doći na ovu lakrdiju od suđenja. Kažem vam, svako zlo za neko dobro.

   Gospodin lopov je zamolio suca da ročište bude poslije dvadesetog jer onda dobije novce pa da ima za kartu na što smo se svi prisutni nasmijali.       Po završetku, sudac me pitao želim li uzet putne troškove, da mi zapisničarka izda potvrdu a javi se gospodin lopov sa pitanjem: „Jel mogu ja dobiti putne troškove?“

Sudac mu odgovori da ne može jer je okrivljenik. A on će na to: „ Pa kako ću kući, nemam novaca?“

  Ja ću te povesti, odgovorim mu. Zapisničarka je od nevjerice i šoka  napravila neki čudan tik s očima a potom nastavila tipkati.

  
Gotovo „ročište“…

 

    Izlazim iz sudnice sa svojim novim prijateljem kojeg sam sanjao godinama, istina bog zamišljajući da mu prebijam ruke.

 Pita on mene:

 „A ti si vlasnik deponije bakra?“ (Još jedno mjesto koje je opljačkao)

Ja: „Ne, ja sam vlasnik kafića u koji si provalio.“

Gospodin lopov: „Kojeg?“

Ja: „Na željezničkom kolodvoru.“

Gospodin lopov:"Ahaaa!"

Ulazimo u auto, momčić se veže…
Ja: Vežeš se?

Gospodin lopov: „ Ih, pa neću kaznu plaćat?!?

Ja: Nema šta, zakon je zakon, vidim ja, poštivaš ti. 

Gospodin lopov: „Ma znaš, ja ti nisam ni bio u tvom kafiću, ja sam držao stražu.“

Ja: „Hahahaha! Da, garant. To bi isto reko i tvoj partner da je on sad tu a da ti nisi došao.“

GL: „Ma ne, stvarno“.

Ja: „Da, da, vjerujem ti.“

Ja: „Ti imaš 27 godina a tvoj partner 19, a tad je imao 17 i on je mozak ekipe znači ako ti držiš stražu. Ahahaha!  De mi bogati reci koja vam je najveća pljačka bila?“

GL: „Jednom smo u Zagrebu provalili u neko skladište, maznili 45 šteki Dunhilla i Marlbora i onda smo skontali ako prodamo Dunhill i Marlboro, šta ćemo mi pušiti? Pa smo se vratili po Largo a na kraju smo popušili i Dunhill i Largo jer su nas uvatili kad smo se vratili po još.“

Ja: „Hahahaha!  Pa jesi li ikad nešto ozbiljnije opljačkao da te nisu uvatili?“

GL: „Ne, svaki put su me uvatili.“

Ja: „ Jesi razmišljao da možda promijeniš zanimanje? Nije baš da te ide?“

GL: „Ma ne kradem više već dvije godine. Sad kosim travu sa očuhom a zimi čistim snijeg.“

Itd, itd… Htio sam ga odvesti kući u Budrovce ali izrazio je želju da ostane u gradu pa sam ga istovario.

 

    Razmišljam si, baš neobično iskustvo bilo je družiti se s nekim ko ti je učinio nekakvo zlo. Dečko je iz siromašne obitelji, bio je par godina i u domu. Živi sa očuhom koji boluje od epilepsije a mama je ošla sa drugim prije godinu dana. Bio je i oženjen, ima dvoje male djece koji žive sa bivšom mu… sve skupa ne zvuči baš ko neka lijepa priča.

   Razmišljam si, zašto nisam uzeo njegov broj da ga povezem na sljedeće ročište? Jer on jadničak, možda opet "ne primi" poziv pa ne dođe. Možda mu još ne sjedne "plaća"? Možda mi je tako i jeftinije a i njemu kad mu već ne isplaćuju putne troškove a to stvarno nije pravedno zar ne? 

  

Božica!