Zimski uspon Đakovčana na Triglav

    Kakav vikend ljudi moji! Kakav izlet, kako prekrasno vrijeme i doživljaj!

Prošli vikend je ekipa od 11 đakovčana pojačana sa dvojicom GSS-ovaca bila na najvišem vrhu Julijskih alpi, Triglavu. Zimski uspon na Triglav kakav smo priželjkivali je bio dugo planiran i tempiran jer je bio uvršten u projekt pod nazivom Triglav - Mont Blanc – Elbrus kojeg je za 2017-tu i 2018-tu zacrtao samoprozvani organizacijski odbor koji se sastoji od 3 eminentna člana PD đakova.

Pod jedan: Leo Tosenberger, koji potječe iz staaare planinarske (više stare nego planinarske) i vodičke loze Tozenbergera, koje se nikako ne možemo riješiti iz PD Đakova ili se oni ne mogu riješiti nas, to još nije odgonetnuto. Inače jedini član koji koji se privremeno riješio našeg PD-a je ex presidente Darko Tosenberger zvani Toza iliti Lucky kojem je dodijalo da kao uvaženi predsjednik četvrtkom poslije druženja još mora i mesti i prostorije kad svi odu pa je pobjego u Irsku. Moš mislit! A šta, metenje prostorija nije za Austorugarske velemožnike?!?

    Zatim pod dva je Ivan Baličević Demon. Vrlo mladi a već bradata i uvažena medicinska sestr… ovaj brat (više brad…ej Kiki, dosta s tim forama) član planinarskog društva, koji je inače i gSS-ovac, također vodič, blagajnik i član upravnog odbora a najpoznatiji je po tome što mu za svaki izlet tata pravi gužvare s jajima koje JA ne jedem i po tome što zimi nosi neke smiješne kape kao Nikola Radočaj zvani Triglavac, jer jedino planinari po Triglavima.

  Pod 3 sam ja. Šta je Kiki, o tebi nema šala? A kako da pišem o sebi?

 No dosta o nama, ajmo sad o izletu i djevojkama koje planinare. Djevojkama? Opa! Pa tu ima i djevojaka?

    Iako je ovaj izlet kako sam gore naveo isplaniran u sklopu priprema za Mont Blanc i Elbrus, sam po sebi nam je bio neopisivo bitan, jer nam donekle simulira uvjete koje ćemo imati u prvom redu na Mont Blancu, prema Elbrusu još za sad ne treba gledati. Što-no kažu prvo reci skoč pa hopi ili nogometnim žargonom, igrajmo utakmicu po utakmicu.

    
   Subota u jutro, krećemo u tri auta. U prvom su Leo, Ivana i Sonja u drugom Marija, Ana i ja i u trećem su GSS-ovci: Demon, Ljubo, Pinta i Dikla.

   Da malo raščlanimo stvari: Ivana, Marija, Ana, Sonja, Barbara, Leo, Demon, Nidžo i moja malenkost se pripremamo za Mont Blanc, Pinta je moralna i svaka druga podrška, Zijo iskusni planinarski vuk i uvijek dobrodošao snimatelj planinarskih pohoda te Dikla i Ljubo, iskusni GSS-ovci koje bi svaki planinar poželio u ekipi za negdje gore osjećat se bolje. Tko fali? Fali nam odbjegli TosenBerger u čije pripreme i iskustvo ne trebamo sumnjati. Nadam se da još zna da je Rvat i di pripada.

Sve jasno, više nije ni Austrougarin ni Rvat

   Oko 11 i 20 stižemo na odredište i spremamo se za gore. Vrijeme je izvrsno i već po pretpostavci da će tako bit i sutra, odbacuje se sve suvišno u nadi da Nada nije ku*va i da nam taj SUvišak neće zatrebati.

 11:37 Pošto naši vodiči, Leo i Demon ne znaju brojati, uvijek me zamole da napravimo jednu zajedničku polaznu fotku da znamo koliko nas je krenulo na put. 

Magnificent 13

      Dolina Krma na mjestu odakle krećemo je na nadmorskoj visini od nekih 930 metara i da bi se dokLipsalo do doma na Kredarici, koji je na 2515 metara gdje ćemo prespavati, treba dobro isplazit jezičinu i mnogima je vjerujem ovo bio prvi put na planinarenju da su morali svladati toliku visinsku razliku.

 Slavonska kobasa se razvukla, pa su prvi stigli do doma za nekih 4 i pol sata a oni na začelju za oko 6 sati. 

  U domu nije baš neka toplina, tek nekih 15 stupnjava ali i to je bolje nego biti vani na vjetru koji je dobrano vrtio vjetrenjaču koja daje električnu energiju navedenom domu. 

Opuštena atmosfera u domu.

   Subota je, ima nešto raje, ali ni blizu kao ljeti kada sve vrvi od penjača. Ipak je riječ o zimskom usponu i omjer je vjerojatno možda čak i 10 naprema 1 u korist odlazaka na ljetni uspon. Dan je bio lijep a razina opasnosti od lavina niska. Šta hoću reći, hoću reći da se ne usuđuje svako na zimski  uspon na Triglav.

  Već putem za Kredaricu smo nailazili na planinare koji su taj dan bili na vrhu i saznali smo najbitnije informacije a to je da radi tvrdoće snijega krenemo što ranije na vrh i da dobar dio sajli ipak nije prekriven snijegom, što ipak olakšava onima sa manje iskustva da mogu prevladati opasnije dijelove uspona držeći se za sajle a s druge strane je dobro da nisu baš sve sajle dostupne, jer to i je ta teškoća zimskog uspona, pri kojoj penjač ovisi i o kvaliteti snijega i  tehnici penjanja. Zasigurno malo strašnije ali dobiva se neprocjenjivo iskustvo za sve one planine sa strminama koje su zimi pokrivene snijegom a na kojima sajle ni ne postoje a potrebno ih je prijeći da bi se došlo do vrha. Često je riječ i o dijelovima planina koji su zapravo sipar i ljeti se tim putem zapravo i ne ide a zimi je tim putem lakše i brže. Uz pomoć čvrsto stegnutih dereza i pravilnim korištenjem cepina, sve je ostvarivo pa i takve strme prepreke.

  Navečer smo vijećali da li koristiti navez za koji još ni do danas nije dokazano da li više života bude spašeno ili izgubljeno radi njega. Nema par dana kako mi je Toza iz Irske javio da je jedna ekipa od troje ljudi u navezu padajući pokupila putem dolje sve one koji su im se pri padu našli na putu, jednostavno ih je pokosilo. Možda bi najbolje bilo koristiti navez za teže dijelove gdje bi iskusniji penjač otišao iznad, osigurao na bilo koji adekvatan način i pomogao neiskusnijem da sigurnije i opuštenije prijeđe neki zahtjevniji dio. Od svih tih mogućnosti, mi smo se oslonili na svoju kljusad i ošacovali da nam prema svim informacijama navez ipak neće trebati. Dogovor je pao, da će dva iskusnija penjača biti naprijed, od toga Pinta kao prvi i ujedno član GSS-a, te Zijo koji bi eventualno mogao snimiti kako neko pada kad je već tu (šalim se!) a dva iskusnija penjača i također člana GSS-a bi bila na kraju kolone. Svi će na sebi imati pojas i zamku a GSS-ovci će ponijeti i jedno naše uže, za slučaj da na nekom škakljivom dijelu, nekome zatreba pomoć. Činilo se kao dobar plan.

  Noć u domu... Proveo sam ju u nekom polusnu a kako sam čuo od ostalih ni oni nisu prošli bolje. Cijelu noć je vjetar je sablasno fijukao oko doma a smirio se kako je bilo i najavljeno u prognozi, tek pred jutro. Fala bogu da je tako, jer sa takvim vjetrom kakav je puhao cijelu noć, prerizično bi bilo ići gore. 

   7:00 u jutro je. Polako izlazimo jedan po jedan iz doma. Stavljamo dereze i promatramo grupu penjača koja se upravo penje po snijegu i u tim trenucima, totalno se prisjećam onog zimskog uspona iz siječnja 2011 godine, kad smo nas pet: Šems, Toza, Zijo, Pinta i ja, gledali mali i veliki Triglav sa Kredarice i isto se to upitali: "Pa gdje ovi ljudi idu, za šta se drže na toj strmini?"

 Ni za šta! Idu samo korak po korak, kao što sve u životu treba raditi ne misleći o dvadesetom koraku, već samo o onom prvom, eventualno i onom iza njega i to je sve.

Korak po korak, nailazimo mjestimično na sajle, zabijamo dereze, tražimo što bolju rupu u snijegu u koju ćemo uglaviti cepin i tako stalno.

  

Dijelovi gdje nema sajli i klinova

Dijelovi gdje ih ima

Ljubo i Dikla, GSS-ovci, naši anđeli čuvari mili


Na malom Triglavu

  Evo nas na malom Triglavu. Najteži dio uspona je savladan. Slijedi mali spust pa hodanje po grebenu uglavnom uz sajlu. 

Svi penju gotovo bez zastajkivanja. Na težim dijelovima, malo sporije, sa više koncentracije ali sve to protiče prilično ok.  Pogledi su fantastični!

Ovo je slika sa Viševnika, od 26 veljače 2017g, dakle prije 21 dan, iza nas sa lijeve strane na slici je Triglav. Gotovo ista ekipa sa slike ostvaruje svoj cilj!

Vrh koji se vidi lijevo na slici je Elbrus

9:00, svi smo gore! Uživamo u sunčevim zrakama i pogledima u daljinu.

 Nitko nikome nije čestitao na uspjehu jer će uspon biti gotov tek kad se spustimo na Kredaricu, da ne kažem kad se vratimo svojim kućama. 

Krećemo dolje, sve je isto samo umjesto penjanja, sad na mnogim mjestima odpenjavamo unazad kao po lotrama. 

Emotivno pražnjenje nakon uspiješnog uspona je sveprisutno.

Ivana se pridržava za klinove a radije bi se držala za sendvič, no ruke su joj zauzete.

Spust odlično odrađen! Pinta predlaže da se zadržimo dolje i održimo kratki tečaj korištenja cepina pri padu. Bila je zgodna, o padini pričam, jedino što je snijeg pršić ali se ipak donekle moglo simulirati pad i zaustavljanje. Tek nakon toga je uslijedilo čestitanje jedni drugima jer osvojen je Triglav po zimi! Ono što je najbolje, s nama su i 4 planinarke kojima je ovaj uspon najviši do sada a odradile su ga besprijekorno. Sonja kao jedna od 5, je već bila prošle godine na ljetnom usponu.

  Uslijedilo je opuštanje u domu i silazak dolje. 

Zajednička fotka. Triglav je iza nas... u svakom smislu riječi.

   Izlet za pamćenje i još jedan vrijedan uspjeh planinarskog društva Đakovo. Nisam baš siguran koliko često planinarska društva iz Slavonije odlaze na zimske uspone na Triglav u ravnopravnom broju planinara i planinarki ali zapravo to nama nije ni bitno. Okrenimo se mi našem planinarskom društvu, koje je zadnjih par godina vrlo živo društvo. Da imamo puno aktivnih planinara svih dobi, podjednak broj muških i ženskih članova, da se često odlazi u planine. Imamo zdravu atmosferu na našim izletima kakva se samo poželjeti može te da smo uvijek vedri i nasmijani a opet da imamo hladnu glavu kada nam to zatreba na izletima. Inače, primjetio sam da je na zimskim izletima lakše imati hladnu glavu, ne znam je li to zbog niskih temperatura?

 Dugo si izdržao bit ozbiljan Kiki, jedva par redaka. 

  

  Čitamo se, nakon nekog sljedećeg odlaska u planine... 

Željko Sabljić Kiki