Nema predaje, nego Papukom i po kiši!

Velika-Velički grad-Tauberove stijene-Lapjak- Nevoljaš-Jankovac- _ _ _čka  _ _ _ _ _(ovo je rebus) čez Sokoline-Orahove Vode čez blato-Mališćak-Velika vija Pliš (Ne znam zašto Velika vija pliš ni kad će ga uvatit al ga vija), to smo sve ishodali na ovom nedjeljnom izletu.

    Pa ovoliko planinarskih pojmova je ljudi moji doista i odista teško i za popamtiti a kamoli uz ove termine čez, via, plaz... Dakle, što bi reko Ćiro Blažević, evidentno je da uvrštavamo sve više Slovenačkih planinarskih termina u naš svakodnevni planinarski govor jer je to hoch.

    

   Nedjelja 05.03. 2017.

    Osvanuo je oblačan dan u Đakovu a Leo, Ivana, Iva i ja se spremamo na duuugu turu po Papuku. Vrijeme nas je mazilo već nekoliko zadnjih izleta i nemamo se razloga žaliti ali zakon velikih brojeva nas pritišće i valjda je došao vakat da nam se napokon i jedna negativna meteorološka prognoza sruči na glavu. Nije da nismo znali smo da ćemo pokisnuti ko miševi a izgledat ko pokisle kokoši al smo ipak odlučili i ovaj vikend provest u planini u pripremi za naše buduće, ozbiljnije pohode ali u vlastitoj režiji a ne na tradicionalnoj Srimušijadi koja je evo baš isti dan tu na Papuku.

      Iz Velike, nekoliko metara od parkinga kod bazena, koji sablasno tu stoji kao podsjetnik na neka lijepa vremena, krećemo prvo par metara cestom pa odmah strmo na brdo prema starom gradu.

Evo na ploči razdaljine prvog dijela puta koji nas čeka

      Sve je puno vjesnika proljeća. Šafrani su po cijeloj stazi i mada se trudimo, nemoguće ih je izbjeći. Visibaba, pasji zub....

   kukurijek, pravorijek, jaglac, tiglac, jetrenka, (izdvojite uljeze) samo su neki od prekrasnog proljetnog cvijeća koje raste svuda po šumi uz naš put. 

   Evo nas na brzinu kod Veličkog grada. Lotrima ili ljestvama ili po čemu se već ljudi penju negdje, izašli smo na sam vrh tvrđe i s visoka promatrali Veliku i druga sela, osim male, malu nismo ni pogledali.

Pogled sa Veličkog grada

Prozor u svijet

   Koliko sam samo puta bio tu za vrijeme služenja vojnog rocka ni dragi bog ne zna. Spavao sam samo 200 meara od Veličkog grada i iskreno, (sve ostalo je neiskreno u ovom izvještaju) nisam ni slutio da ću jednom kad skinem vojnu odoru, hodati ponovo ovim brdima kao planinar. 

   Prvi dio puta smo bili nekako sretni što kiša ne pada. Naravno Kiki, a tko bi bio nesretan što ne pada najavljena kiša? Ok, ok. Glavom su mi zbog neprestanog razmišljanja o kiši, prostrujili stihovi pjesme od Pušenja : „Ti ćeš s njime da ideš na Jahorinu, tamo je lijepo i zdravo štaviše, a ja ću ostati u prljavom gradu i ustima hvatati kapi kiše.“

 Uživao sam hodajući i razmišljao sam kako su mnogi sad ostali u svojim prljavim gradovima a također sam se sjetio kako sam ko dijete ustima vatao kapi kiše. 
   Redom su se nizale naše točke na putu…

   Tauberove stijene i prekrasan pogled s njih iako je prilično tmuran dan. Lapjak… Nevoljaš… pa smo kad je kiša počela sitno paduckat, još jednom vijećali oćemo li se spuštati dolje do Jankovca ili ne. Kiša je tada tek paduckala i Leo se nije dao, već je insistirao na predviđenoj turi i tako smo nastavili dalje.
     Putem prema Jankovcu stali smo nabrati srijemuša, strpali smo ga u sendviče i tamanili. 

Rasadnik medvjeđeg luka

Ivana ne sjedaj pukn...e jebi ga! Ne vrijedi ti sad stavljat nazad.

   Doista je taj medvjeđi luk ili srijemuš prava poslastica svim planinarima ili u najmanju ruku ljubiteljima prirode, jer ga u nižim predjelima gotovo i nema pa ispadne baš kao da je svojevrsna nagrada za koju se treba malo i  potruditi svojim hodom.

    Oko 12 smo došli na Jankovac pa u dom na pivkana i da, jednu cedevitu. Dok smo sjedili, vidjeli smo u domu dosta mladih koji su vjerojatno bili na Srimušijadi, poslije toga na našoj turi nismo sreli više nikoga.

   Nakon kratke pauze krećemo, kiša pojačava a mi nemamo više nikakve mogućnosti skraćivanja puta, nego samo nastaviti zacrtanom rutom. Kako smo sve mokriji i mokriji i pošto je Ivana spomenula da joj je kišna kap pala na usnu, ponovo sam se sjetio onih koji su ostali u prljavom gradu, ustima hvatati kapi kiše. Sjećate li se tih? To su vam oni luzeri sa početka posta, sad nam se više ne čine kao luzeri. No dobro…

   Evo nas dolje na vrhu. Kako može bit dolje na vrhu? Mislio sma dolje ispod na slici, gore na vrhu. Aha. 
   Na vrhu interesantnog imena, (rebus je na slici) također uz Tauberove stijene i Mališćak, jedan od najljepših pogleda sa Papuka. Gore nas je čak dočekalo i nešto magle. Kiša pada po mobitelu, jedva sam uslikao i tu jedinu fotku na vrhu.

Joj prostaci jedni, nije to rješenje, rješenje se nalazi na dnu posta.

 Idemo dalje preko Orahovih voda prema Mališćaku… U mislima molimo boga da je barem neko prije nas bio u skloništu te da je ostalo nešto žari i topline da se makar malo ugrijemo i osušimo. Ćorak! Nema nikoga a niti tanjih drva, nit sikire, tako da ni vatru nismo mogli zapaliti. Prsti na rukama su mi se zgrčili od hladnoće. Zapalili smo svijeće za žrtve svih ratova na cijelom svijetu i malo grijali ruke nad njima. Tim svjećama ne žrtvama naravno. Vrućinu plamička ni ne osjetim. Mogao sam komotno stavit prst tik iznad svijeće i izgorio bi a da ni osjetio ne bi.

   Uz koji komadić čokoladice, naša hrabra i mokra družina nastavlja dalje preko okrnjenog Pliša prema cesti, pa prema Velikoj i parkingu gdje nas čeka auto.  

   Presvlačimo se u suho i odlazimo se okrijepiti hladnim pivom pošto je vani hladno da nas malo zgrije. Izeš logiku! 

    U gostionici vrlo ineresantog interijera, svira Đuka Ćaić i Hrvatine i neke druge budnice koje  nisam čuo gotovo od rata. Skoro mi je srce zaigralo, skoro rekoh. Dođe mi da zapucam iz kalašnjikova u nebo i još jednom da proslavim Rvacku neovisnost koju smo čekali tisuću lj...

  Mda…

Lijep kišni izlet koji ćemo ponoviti ubrzo al po suncu i s noćenjem na Mališćaku.

Kiki

*