Julijske alpe - Viševnik 2050, Brda 2009m

   Masovniji odlazak zimi u Alpe je već ove godine jednom propušten ali stvar je spašena pa smo ipak otišli u manjem broju. Ovaj put šemsu za odlazak u većem broju nismo htjeli propustiti, pa smo se dogovorili da idemo orilo čimpanzo ili se kaže orilo gorilo? Iako ne kontam šta taj majmun uopće radi u toj frazi?!?

   Dakle iz Đakova krećemo u dva auta ali prvi kreće već u petak a u njemu smo Demon, Ana, Sonja, Pinta i ja, jer smo odlučili večer iskoristiti na penjanju ili u druženju sa kumovima i prijateljima.

 U drugom autu iz DJ su Yovo, Dragan, Marija, Ivana i Leo. U trećem autu se kupi dijaspora a tamo su Fabris, Martina, Zijo, Barbara i nesuđeni Nidžo, koji je iz faksovnih razloga na žalost morao odustati. Ako će mu otrcana planinarska izreka pomoći da ga to utješi, planina će ga navodno čekati, no to još nitko nije potvrdio. Ali čekajte malo, ne mogu već tu završit sa Nidžom, ne i ne! Naime u petak kad sam išao kupiti eure za SLO, u mjenjačnici sam naišao na njegovog prvog komšiju, Ivicu Mandića koji je čim je uočio da kupujem eure izgovorio: „Tamo gore, osjećam se bolje“. Znao je da idemo negdje. Reko da, idemo u Sloveniju.

- Jel ide Nikola? Pitao je.

- Ide. Odgovorih. 

-Znaš, on kad je imao 4 godine, penjao se po mom dvorištu, sav prljav od blata i kad bi ga pitali gdje se penje, rekao bi na Himalaju. A na pitanje koje su mu tri želje u životu rekao bi:

Posjetiti tajnovite šume u Sibiru, otići na čudnovato otočje Galapagos i popeti se na planinu bogova na Himalaji. Naš Nidžo je bio drukčiji i sa 4 godine. E pa bravo, mislim da je za sad na dobrom putu da posjeti ta mjesta jer je prvi uvjet da se druži sa skitnicama sličnim sebi već zadovoljio.

25.02.2017.

   U subotu u jutro smo svi u Zagrebu, no Barbara ne pozna Ziju, pa je za dlaku završila na penjanju i Istri umjesto kćeri Stipe Božića Ive Božić, koju je na istom mjestu trebala pokupit ekipa koja ju ne pozna.

Anegdota sa kupljenjem Barbare:

    U 8:15 u jutro, Barbara u dogovoreno vrijeme čeka na autobusnoj stanici, Zijo šalje poruku da dolazi za 5 minuta. Barbara ne zna kako Zijo izgleda i s kim će Zijo doći uopće.

Staje neki mali auto, Barbara vidi dvoje ljudi obučenih u sportsku odjeću i zaključuje kako je to Zijo i još netko, otvara gepek auta i ubacuje stvari srdačno pozdravljajući osobe u autu.

Dečko je ok, nema problem s tim da ja idem s njima jer ni sam ne zna kako izgleda cura koju treba pokupiti a cura govori da ja ne idem s njima. Barbara uvjerena da je sve to spačka prijatelja iz PD Đakovo ubacuje ruksak unutra jer vidi njihove planinarske stvari u gepeku i polako zatvara isti, a u međuvremenu još razmjeni nekoliko zbunjenih pogleda s curom i dečkom u autu. Malo poslije cura reče: "Gle, fakat nam ne vjeruje". Dolazi do vrata auta i da će sjesti unutra, cura u tom momentu kaže da oni trebaju pokupiti Ivu Božić. Ok, Barbara zaključuje da ipak nije Iva Božić i da ne ide na penjanje u Istru kamo su se dobri ljudi uputili te vadi svoj ruksak iz auta i usput objašnjava ljudima put za mjesto gdje su se dogovorili s pravom Ivom Božić za skupljanje. 

   Izgubili Nidžu, pa skoro i Barbaru pa kog ćemo još izgubiti, Yovu?

  Po klasičnom dogovoru, nalazimo se iza grane, gdje obično kupujemo winnetou. Zatim pičimo autocestom do Lesca, pa preko Bleda do Rudnog polja i na našem parkingu smo oko pola 12.

    Za prvi dan se trebalo doći do doma pa na Viševnik ili tko ne želi, na križanju produžuje odmah za Blejsku koču koja je na 1630m. 
   Krećemo... Neprestano se mimoilazimo sa skijašima koji se spuštaju niz brdo pa stalno smetamo jedni drugima.

 Ipak smo na putu za gore propustili to skretanje za dom, pa produžujemo svi odmah za Viševnik. 

    Ne znam ko ga je izmislio al dan je izmišljen i tu je, lijep kakav se samo zamisliti može. Uz pokoji oblačak koji tek zapravo upotpunjuje vizure i sa izrsnom vidljivosti bez imalo izmaglice. Stižemo do sedla gdje Yovo, staaari vuk iz samo sebi znanih razloga odlučuje ne ići dalje do vrha do kojeg ima još samo možda nekih 45 minuta, već se odlučuje odmah pokušati spustiti niže te pronaći put do Blejske Koče da se tamo skrasi. Tko ne bi pustio starog vuka koji se ne da nagovoriti da ide dalje? Znam, sud časti. Sud časti? Neeee, ne časti sud s ničim, eventualno s jezikovom juhom po povratku, krivo ste shvatili.

Pogled sa sedla

Stavljaju se dereze

Uspon od sedla

   Bez Fredija, ovaj Yove, odlazimo na Viševnik i tamo smo oko 14h. Uživamo u pogledu na Triglav i okolne planine… 

Viševnik 2050m

Čokolade, keksići, pljoske i pivice kruže, tice zlosutnice nas salijeću sa svih strana i fektaju. Kakav divan dan!

    Nešto pred 15h krećemo dolje...

Silazak sa Viševnika

....u nadi da je Yovo proprtio put ka koči i da se ne moramo spuštati dolje do auta pa nazad, no opet ne vidjesmo nikakvo skretanje te nakon informacija dobivenih metodom seljaka pitaj, odlučujemo se spustiti dolje, pa nazad u planinu ka domu ali drugim putem. Moramo savladati nekih 400m visine ali nismo sigurni koliko će taj uspon trajati pa samo molimo boga da nije predugo jer će nas već i mrak uvatit. A znamo kako je kad te župnik uvati.

   

    Uspon nije naporan al presporo dobivamo na visini i čim je malo dobijemo, prospemo ju u novoj dolini. Prolazimo pokraj kmetskih kuća i stižemo gore do Blejske koče na Lipanici za nekih dva sata. 

Koča se nalazi na 1630m, domari su jedan stariji bračni par koji navodno rade u domu već 19 godina al moram priznati da nisu pretjerano ljubezni. Tek onoliko kolko se mora. Hvala, izvoli i laku noć! Tako je i bilo. Odmah po ulasku u dom su nas uputili u naše odaje, gdje nam moram priznati uopće nisu puno falili. Jeli smo i pili svoju hranu i piće bez ikakve prismotre. Odaje se griju i uskoro su svi radijajatori i sve one prašnjave bakrene cijevi od grijanja bile urešene našim smrdljivim čarapama, grudnjacima svih boja, topićima, rukavicama i ko zna čim sve ne. Baš kao ona mjesta na Himalaji sa onim raznobojnim zastavicama.

    Ustvari, kad razmislim, što istina blog rijetko činim, gornji ugostiteljski prostor u koči je prilično mali i čovjek nas je odma upućivao dolje gdje ipak ima puno više mjesta, doduše jer se bojao da ćemo se gore početi komodat sa tim ruksačinama pa ćemo mu zauzet dragocjena mjesta za ostale goste koji će trošiti, no the thing is, drugih gostiju uopće nije ni bilo. Zapravo lažem, osim jednog Varažinca, nas 13 smo bili jedini gosti u domu.

   Yove nam nema i iako nismo sumnjali u njegovo snagu i planinarsko iskustvo, nismo se mogli do kraja opustiti i uživati, znajući da on negdje luta po šumi, tražeći topli dom. Mislili smo zapravo da će on u koču stići prije nas, jer je imao ajme prednosti od momenta kad smo se razišli kod sedla. Zvali smo ga svakih pola sata. Hoda, prti, nije u panici a i ima 6 litara gemišta tako da nema brige da 

će ostati žedan. Kune nekakve skijaše koji su mu zeznuli stazu, zbog njih se navodno zagubio. Umirivao sam mlađe članove koji ga ne znaju tako dobro, da je hodati s njim uglavnom značilo da su njegovi putevi pri silasku čudni otprilike kao i gospodnji. Presjecao bi staze, šortkatio ih ali da je redovito dolazio prije ostalih, je, no ovaj put je fasovo ko Burkina.

   Izlazili smo vani, Marija je imala fićkaljku pa smo skoro od nje profićkali. Svjetlili s čeonim lampama, šarali s njima po nebu kao Darth Vader i Obi Van Kenobi sa svojim mačevima, no uzalud. Izgledalo je kako mi ne vidimo njega da negdje baulja po šumi, tako ni on ne vidi nas niti nas čuje jer je tko zna gdje. Tješili smo se kako je cijeli taj ajmo reći trokut između glavne ceste, Viševnika i Blejske koče, ispresjecan putevima za gore i dolje. More je stazica s kojima se spuštaju skijaši kada idu dolje i nije se lako izgubiti, al se čovjek sigurno već dobrano naodao. 

U svemu tom zivkanju, razmišljanju o Yovi, nešaljivi domar nas je u 5 do 22h vojnički upozorio da je kapak i da zatvara našu krčmu. Valjda da ne uznemiravamo ostale goste???  

I taman kad su se neki već ušuškali sa šuškavim vrećicama i kad smo se nespokojno pripremali na počinak imajući u vidu da naš prijatelj sada negdje glavinja šumskim bespućima, kad ono u 22:40 stiže poruka Mariji da se Yovo upravo čekirao u Hotelu „Smreka“. Fabris je sa treptajućom čeonom na glavi u trenu obradio poznati hit iz 93g „No limit“ od 2unlimited i zapjevao: „Yoovo, Yovo, Yoovo, Yoovo, Yovo!“   Svi smo prasnuli u smijeh i laknulo nam je.

  Nedjelja 26.02.2017. Osim onih koji su prvi legli, većina nas se probudila prilično rano. Zijo je prvotno rekao da na uspon krećemo u pola 10 ali je to pomaknuo na ranije. Također se ne ide za Mršavi Šporet tj. za Debelu Peč jer su nam ljudi još juče rekli da navedeni put ovih dana nije prošao niko prije nas i da se propada ko u školi. Zijo predlaže da se ide na vrh vrlo maštovitog imena „Brda“, jer po njegovom, na putu za Brda, nećemo imati brdo problema prteći, već samo jedan a to je popeti se na Brda. Pošto smo svi kako rekoh, bili spremni ranije, što je za svaku pohvalu, ranije se i krenulo na ovaj brdoviti uspon.

   Opet predivan dan. Put je već proprtit, pa samo slijedimo tuđe tragove. 

try walking in my shoes

   Bauljamo buljeći u te tragove a hodati po tuđim stopama nije lako i to izgleda otprilike kao kad  pijanac tetura, što je nama poklonicima zdravog života iz PD Đakova dakako potpuno nepoznat osjećaj. 

   Svako malo, se okrenemo a iza nas se otvara sve ljepši pogled. 

   Za oko sat vremena smo svi gore i uživamo sjedeći na suhim travkama i guštajući u pogledu. Dok promatram sve ovo sebe, vidim nasmijana lica prijatelja, poglede na osunčane planine, šume i strme litice kakve je većina običnih smrtnika vidjela samo na nekad popularnim foto tapetama…

 Vidim Martinu kako jede, Ivanu kako pohotno gleda u njen sendvič u pozadini Marija puše nos, Ana štuca dok Leo pokraj nje uživa pripaljujući trulež od duvana. Pitam se u sebi, čime smo mi neobični besmrtnici zaslužili ovakav dan i pogled… Ah da, pa hodanjem, kako sam glup.

Na vrhu Brda 2009m zajednička fotka sa našom zastavom 

   Nakon pola sata guštanja, uslijedio je hitri silazak

  Kod Blejske Koče smo nekih sat dva ležeći na ležaljkama opušteno blejili, hvatajući sunčeve zjake, ne-bi-li do-bi-li malo boje po licu s kojom ćemo se ku*iti po Đakovu.

 Joj koče sad dolje? 

   Ništa, pošto teleportacija još ne postoji, dižemo guzice i u 12 i 30 krećemo...

Sonja je utrapila Pinti šćape

 ....prema autima i odmah odlučujemo da ćemo iako nema teleportacije, kad nađemo izgubljenog sina, zaklati najbolje tele. Čovjek je samovao i po prvi put platio danak svojoj nekondiciji i svojeglavosti. Em smo mi falili njemu, em je on falio nama a i ostao je jadničak kraći za 38 eura koliko je više morao platiti noćenje u hotelu „Jela“ a ne smreka kako mi je rekao preko telefona. Uvijek nešto izvrne i ni sam nisam nekad siguran jel to radi namjerno il slučajno.

  U povratku smo stali na piće i u ugodnoj amosferi benzinske pumpe, popili kave za tričavih 11-12 kuna i slušali kako je bog Yovu u šumu okreno.

  Eto, još jedan zimski masovnjak je iza nas. Neki su po prvi put hodali s derezama, nekima su padale s nogu jer ih nisu znali pričvrstit, neki su po prvi put nosili cepine, neki su se izgubili, neki su pak bili prvi put na pravom zimskom izletu a neki po prvi put na 2000m i dobili šćapom po guzi. 

   Bilo kako bilo, oči su uprte u sljedeći zimski cilj, Triglav!

Željko Sabljić Kiki