Saturday, January 5, 2019

Sačuvaj me bože dosadnih ljudi


    Stari post, malo obnovljen


    Neki su ljudi dosadni ko smrt. Jesu! Pričaju brate, melju nešto a što god da pričaju sranje, nula, mačku o rep, niškoristi, nišzanimljivosti. Imaš dojam pa da ti prepričaju i najsmiješniji vic na svijetu, da bi gorko zaplakao. Normalnog sugovornika gledam u oči. Tako sam odgojen, to mi se jednostavno čini normalno i  ne volim baš pričati sa osobom koja stalno vrluda očima. Kad tako šta primjetim odmah završavam razgovor i kraj. Ta tema tom sugovorniku nije zanimljiva i nema tu ljutnje. Ali kad JA razgovaram sa takvom osobom, ma koliko bio pristojan, a baš znam bit pristojan kad hoću, a nepristojan također kad hoću, bogami postajem pravi vrludaš. Odjednom se počnem češkati po bradi, nešto me ko svrbi… Gle, neki list mi se prilijepio za đon od cipela! Svašta! Di sam to pokupio!?! Okrećem mobitel u ruci ko nervozni pušači kutiju cigareta pa mi ispadne iz ruke… Sjetim se da crno ispod nokta davno već nisam očistio, a i ono žuto iz uveta kao da baš sad izlazi pa me svrbi. Uh kako dobra guza prošla... Ne vidim ju više…Sranje!  Opet sam za stolom… Uf, sve mi smeta.  On samo priča i priča a mene boli klinac za njegove svakidašnje jadikovke. Istina, koji put kimnem  glavom, napravim onaj nc,nc, nc, jer to znači da se kao suosjećam s njegovim problemom. Bijeg!

Ja:„Joj, ostani na kojoj si, baš je zanimljivo al' moram u wc. „

Odlazim tamo i izurlam se i koji put lupim glavom o možda i popišane pločice. Šta da radim? Pa ubit će me s pričom?!? I onda mi pada fantastična ideja na pamet…

 Sjedam za stol a on me pita:

On: „Di sam ono stao?  „

Ja:„Joj mozak mi zablokiro, ne mogu se sjetit'. „

On:„Ma nema veze, ispričat ću ti ispočetka.“

Ja: Užas!Ne mogu mu reći da nastavi od… kad nisam ništa slušao k vragu i sve!

„Neprimjetno“ gledam na sat… isuse, ovo je kao na satu biologije kod pok. Martina Miletića. Sekunde su minute, a minute su sati!!! On i dalje priča, priča… Nikad kraja… Počinjem se znojiti po čelu kao kad te tjera srat' a nemaš di.

 Energija mi pada, čini mi se da mi pada i šećer a… i čini mi se šećeru, sitna greška u kompjuteru.

  Pred očima iskaču poruke:


"Your system running low on virtual memory!"

"Low disc space on disc C!" 

  Za trenutak se vraćam u stvarnost i primjećujem paučinu na stropu u ćošku… Pa ove čistačice uopće ne čiste…  znaju li one kako je teško danas dobiti plaćen posao čistačice? Svrbi me noga… Hlače su mi se malo pokidale ispod jaja, a valjda sam ih proprdio. A i nije to materijal ko nekad. Sve iz Kine u klinac! Gledam po stolu, konobar nije očistio pepeljaru od gostiju što su bili prije nas. Tanka, dugačka napola popušena Eve cigareta i tragovi ruža na opušku… Pitam se, ko li je to pušio?

On: „I, šta ti kažeš na to, da prihvatim ili ne?“

On: Kiki!

Ja: A? Šta?

On: „Pa da prihvatim to ili ne?“

Ja: „Pa ne znam šta bi ti rekao stvarno. I kad sagledam sve aspekte što si ih koncizno iznio o tvom slučaju, ne mogu preuzeti tu odgovornost da ti moje mišlj“

Tu tu ru tuuu, tu turuuuu. Tu tu ruTUUU, tu tu rutuTU TU!

Pjesma Johna Williamsa iz Indiane Jonesa, zvoni mi mobitel! Fala Isukrstu! (U wc-u sam kumu poslao poruku da me nazove za pet minuta.)

Ja: „Božica! Da, da, odmah? Al' s frendom sam, nema smisl… Da, da, kontam. Dobro, evo dolazim odma'. „

Ja: „Ej, sorry!  Kum me zvao, moram mu ić' nešto pomoć '. Gori mu.  „

On: „Ako trebam i ja, nije problem? „

Ja: „Ma neee! To ti je posao za jednog prevelik, za dvojicu taman, a trojica bi se dosađivala. „ Mislim si, ako si ti treći dosađivali bi se kako god okreneš.

On: „Kad se vraćaš, 'oćemo se naći poslije? Aj' nazvat' ću te ja poslije.“

Ja: „Ma, ne moraš ti mene zvat', ja ću tebe nazvat' kad završimo ako uopće stignemo danas.“





 Ako uopće stignemo ikad.





Božica!



Sunday, September 2, 2018

Pijem da zaboravim pa sam zaboravio zašto pijem al' nisam zaboravio gdje želim putovati

Doktore imam problem, ja sve slabije pamtim.

Kad ste to primjetili?

Koje?

   Ajde da sam popio neki frape pa bi mi bilo jasno al ja sam svaki dan frapiran a propos propadanja mog pamćenja. Znam popio sam hektolitre piva i na taj način ubio milijarde svojih moždanih stanica. Pa šta i Hemignway je pio?!? 

Kiki, ti nisi Hemingway. 

Stvarno? Ja već zabrijo da jesam.

   Ne znam kome mogu zahvaliti za vrlinu zaborava. 

Vrlinu zaborava Kiki? Kakva je to vrlina? Još ćeš nas pokušati uvjeriti da to spada u nekakav tvoj poseban skill. 

Pa zašto ne? Želim pretvoriti svoje mane u vrline, ima li tu šta loše? Evo recimo ćelavost. Ne moram prati kosu i samim time ni kupovati šampon.

 Ajd Kiki ne seri, pa stara ti kupuje šampon. Ti si eventualno kupovao gel a i ti ne treba već 25 godina. 

Stara sebi kupuje šampon a ne meni.

A s čim pereš bradu? 

Priznajem, Hrvat sam.

Pa je, ima puno stvari koje zapravo i želim zaboravit. Recimo volio bi zaboraviti da sam postao zaboravan ali da ga jebeš, svaki dan me nešto podsjeti da sam postao zaboravan i jednostavno nikako ne mogu zaboravit da sam IPAk zaboravan. 

Dobro, to je više svijest o zaboravu. 

Pa dobro da ne izgubim i tu svijest.

 Misliš da padneš u nesvijest? 

Vidiš, zanimljivo…. Kako nitko ne padne u svijest? Svi padaju u nesvijest. Kako je ovaj život zapravo zdrkan, lakše je pasti u depresiju nego u euforiju. 

Misliš geografsku depresiju? 

A i tu al nisam sad na new mislio, nego na onu drugu.

Koju drugu?

 Zaboravio sam. Jebeš mi pse ako se ja uopće mogu sjetiti zašto sam ja počeo pisati o memoriji. A da, neš vjerovat, sjetio sam se. Čitao sam jutros u novinama o Otziu, pračovjeku koji je pronađen svojedobno u Alpama negdje na 3000 metara a bio je jako dobro sačuvan za svoje godine a bio je star oko 45. Ne, bio je zapravo jako dobro sačuvan s obzirom da je mu je starost procijenjena na preko 5000 godina. Našli su mu sve bolesti osim side al ono što je meni upalo u oko a nije konjuktivitis, je lajmska borelijaza koju sam jednoč popušio od krpelja dok sam skupljao fungije po Boroviku.

Joj ti i taj tvoj latinski. 

Pa šta ja mogu što sam bio u latinskoj Americi pa sam ga naučio?!?
Ma jeo sam nekidan Fungi pizzu pa sam se sjetio te riječi. Nego ovo je prvi i ipso facto i povijesni put da sam uopće ispravno uspio napisati tu bolest a kamo lee napisati ju. Uvijek sam ju nekako brkao sa aurorom borealis. A znate li kako sam to uspio sad bez guglanja? 

Daj Kiki molim te prosvijetli nas, jer bez tog podatka nećemo moć' živjeti. 

TAKO ŠTO sam se sjetio onog ludog karataša Bore Lee-a i skontah da se mogu poslužiti sa Bore lijem da upamtim da se jebena bolest zove BORELEEjazza. 

Dobro pa ti i jazz nije trebao.

Da, vidiš po Bore Lee-u bi mogli nazvati bolest kad si umisliš da si vrsni karataš. Onda bi možda to neko pamtio po bolesti koju prenosi krpelj ili bi je miješao s njom.

 Jeee! Kako sam bio sretan da više nikad neću zaboravit ime bolesti koju sam dobio kad me zajahala jedna krpeljica a nisam koristio zaštitu.

Uf, kako si nastran...a šta ako je bio krpelj a ne krpeljica?

 Znači Kiki da zaključimo, tebi je potrebna totalna glupost da upamtiš ime jebene bolesti? Zanimljivo...

 Izgleda da je. Više ne znam ni šta sam jeo juče? (Osim ako je nešto s papričicama.) Ej ali kome je to uopće bitno šta sam ja juče jeo? Jeo, isro, goodbye! Taj podatak mi je bitan otprilike isto kao i izgled vjenčanice od žene Vedrana Ćorluke ili tko je nova miss Hrvatske i zašto je izbor održan u tajnosti.

Mda… Uvijek kad želim reći da loše pamtim, kažem kako ne znam ni šta sa sam jučer jeo a nikad nisam rekao da ne znam šta sam jučer pio.

 Da, to bi tek bila enigma.

   Baš jučer je frend napisao izvrstan osvrt na izlet u Iran. Majke mi je tako dobro napisan da sam odmah poželio sljedeće godine otputovati tamo, samo da bi svaki dan proveden u Iranu sutra mogao zaboraviti šta sam dan ranije pio. Ali češ-češ, odjednom mi je proradila svijest da je to zemlja gdje je meščini alkohol zabranjen. Vidite kako moj mozak zapravo dobro radi. Neki unutarnji glas mi je odmah rekao: "Kiki, razmisli malo šta'š ti tamo kad nema pive?" 



Nisam ja tako glup izgleda, samo su mi one kvačice u postavkama pamćenja stavljene na prioritete koje su meni zapravo potrebni. 

Divno, znači sve je podređeno pivu. 

Pa nisam to rekao ali…

 Jok nisi. 

Kako li sam proziran. Onako kad pogledam… 

Misliš kao alkoholičar? 

Ma ne, kao pivopija. 

Pa da, to je bitno drukčije.

Ej, nemoj me vuć za jagodice! Mogao bi lako označiti tvoje uplive u MOJ tekst i stisnuti delete! Ne zaboravi da ja pišem i tvoje retke.

Baš me zanima koliko bi ti tekst bez mojih upliva uopće bio interesantan.

U pravu si. 

A tko je uopće rekao da su ti tekstovi interesantni? Hahahaha! Naivčino!

   Nego na svijetu postoji toliko zemalja gdje mogu kao čovjek popiti pivo bez da mi odrežu ruke, jezik, nepce, kurac, palac i zašto bi enivej putovao u zemlje gdje je pivo zabranjeno?!? Samo vi tamo uživajte u vašim čajevima.

Pa moš se ti nekad i očistit, pa desetak dana ne popit pivo.

 Fala lipa, da mi je do korizme, korizmovo bi i u Đakovu. 

Ti si zapravo onda neki pivski turist, da nisi i pivski somelier bogati?

 Ma nisam, samo volim pivo.

Iz Rusije s ljubavlju

U zdravlje!

Božica!

Sunday, August 12, 2018

Uspon na najviši vrh Europe, Elbrus


    Projekt Triglav – Mont Blanc – Elbrus, idejno začet prije 2 godine prije par dana je uspješno priveden kraju. Što je bio cilj projekta, izvući što više para od grada koje ćemo popit po Moskvi pjevajući: Zbogooom žohariii! Mda… Kako ste samo pogodili? Cilj projekta je iskreno prvo bio da Leo, Demon i ja odemo negdje daleko i da se zaljubimo u neku seljanku na nekom proplanku. Ovaj prvi dio je točan, a drugi isto. To je to, sad sve znate. Nakon toga je preraslo u uvjeravanje ostalih članova društva da bi neki od njih također mogli i trebali ići. Tozu starog vuka, sve više staarog, a sve manje vuka naravno nismo morali dugo uvjeravati. Pitanje je bilo samo: "Kad se ide?" Zijo se malo nećkao al se brzo priključio jer voli čovjek da snima. A s Yovom nije bilo lako, težak je čovjek doslovno al uz koju čašicu već bude Zeko je reko i eto ti ga ako treba i na Everestu. Marija je prva zagrizla u cijeli projekt i kao jedina djevojka (koja mora sve probat) bila je na sva tri uspona i skidam joj kapu. Ah da, više ne nosi tu dosadnu kapu pa joj ne moram ni skidati. Kao osmi član PD Đakova iako ne i đakovčanin po rođenju je naš Dragan, koji bi meščini s nama išao svugdje, samo pod jednim uvjetom, da tamo gdje idemo ima fontana, ladnih jezera i snijega da se može čovjek bućnit i naravno da ima ljepšeg spola da bi sve to skidanje uopće imalo smisla.
   Moram se dotaknuti nečega što nema gotovo nikakve veze s planinarenjem, a prilično je proželo naš boravak u Rusiji. U početku ideje o projektu Elbrus naravno nitko nije ni sanjao da će Hrvatska nogometna repka doći sve do finala i da će se to dogoditi baš TAD kad smo mi tamo. Čak se i sad doima nestvarno. Iako smo bili daleko od stadiona i navijanja,  svi živi su nam čestitali, tapšali nas po ramenu ko pred izbore, bogati ko da smo u najmanju ruku mi igrali a ne naši reprezentativci. I koliko smo se god mi koji imamo malo mozga, a čak u to i sebe ubrajam, željeli odHrvati nekakvoj masovnoj euforiji za nečim tako prizemnim kao što je nogomet, teško je bilo ne identificirati se sa svojima koji su napravili nekakav uspjeh. To klatno u ovakvoj situaciji je jednostavno bilo teško izignorirati.  Da ne kažem koliko nam je bilo drago što su svi koji su išli s nama u Rusiju, a najviše ih je bilo iz B i H, navijali za Hrvatsku. Da skratim, lijepo je bilo biti Hrvat ovih dana u Rusiji i mi smo se već zamišljali na vrhu Elbrusa baš ove godine.
    Sad kad pogledam, Elbrus baca sjenu od 5642metra na sve ono što je odrađeno ranije mada to naravno ne treba tako gledati. Jer možda se tako ne čini, al za mene osobno je ipak bio jednako važan uspjeh što su na početku projekta pet djevojaka ispenjale Triglav u zimskim uvjetima i zato još jednom ovim putem dajem priznanje Ivani Lujić, Ani Grbeši, Sonji Sabo, Barbari Mikešić i Mariji Kelavi. Jer ponavljam da sam uvjeren da pet cura ni iz jednog grada u Slavoniji nikad nije bilo na jednom zimskom usponu na Triglav. Molim vas (Ne)demantirajte me! Iskreno, nisam ni sumnjao u naše cure, mada vi same u početku niste ni same pretjerano vjerovale u sebe a da ne pričam da ste nam falile i da znam da bi se sve popele kao i mi i da je dio vas svejedno bio s nama gore.Odrezali smo vam po uvojak kose u svrhu crne magije i ponijeli s nama. Bit će još planina, samo nek je zdravlja (i crne magije).


   U srednjem dijelu našeg projekta a to je bio uspon na Mont Blanc, počeli smo se osipati. Odustala nam je Ivana koja je u međuvremenu postala vodič i počela nositi budućeg planinarku ili planinara pa su nam od djevojaka ostale Sonja, Marija, Ana i Barbara. Iako se zbog vremenskih uvjeta nismo uspjeli popeti sam vrh, ono što smo dobili je činjenica da smo svi bili preko 4000 metara i da su oni koji do tada nisu imali priliku, osjetili kako je to kad ima manje kisika a dalje se mora i prevladavanje tih i takvih teškoća. Jednom kad osoba osjeti kako se loše osjeća tamo gore, shvati da je „normalan“ osjećaj da te netko nigdje ne tjera i da se tamo negdje gore osjećaš nenormalno i da svejedno ko budalaš nastavljaš dalje uz nekakav oblik lakše ili teže glavobolje, dok bi dolje u civilizaciji samo sklopio oči, legao i rekao svima oko sebe da te ne diraju i pogasio sve vanjske podražaje. Znam, teško je to razumjeti normalnoj osobi al eto, mi valjda to volimo.

A Kiki, šta je s onim vašem sloganom za izložbu: „Tamo gore, osjećam se bolje?"
Ma zaje*i priču pajdo!

 No vratimo se malo na ono što se zbilo prije nekoliko dana.
    Danima pred polazak, svi prijatelji me pitaju kako se osjećam? Ne znam, ja sam se osjećao kao da je to nešto najnormalnije. Brojna putovanja su iza mene i vjerojatno sam pomalo izgubio taj osjećaj nekakve pozitivne treme pred daleka putovanja.

Oh Kiki kako gordo i hvalisavo zvučiš.
O znam, znam.

   Vjerojatno smo svi bili opušteniji jer smo najveću odgovornost organizacije čitavog putovanja i naravno samog vođenja na Elbrusu, prepustili iskusnoj agenciji iz Beograda na čelu sa Draganom Jačimovićem, koji nam je preporučio svoja tri izvrsna vodiča: Petra Pećanca, Igora Miloševa iz BiH i Radomira Mikića koji je ujedno bio jedini sa Srpskom putovnicom.

Kiki, Srpska putovnica ne postoji.
To sam namjerno napisao samo da se ti javiš.

   Uz dužno poštovanje prema Croatiji airlines, iz Beograda smo svakako htjeli letjeti. Veze između Beograda i Moskve su puno bolje pa su samim time i cijene letova preko njihove kompanije jeftinije. A uostalom iz kojeg je razloga nešto jeftinije i odakle je let o tome ne treba uopće razmišljati u trenutku kad nam je bitan svaki euro za tako dalek put. Kupujmo domaće! Ako si ga možemo priuštiti ako ne možemo, zažmiriš ko dijete koje misli da ga nitko ne vidi kad se pokrije rukama preko očiju.

   13.07. četvrtak
   Došao je i taj dan. Gradski kombi je bio slobodan i ufatili smo Pintu da nas vozi na let koji kreće u 00:50 iz BG. Čim smo došli, na aerodromu smo sreli veliki dio ekipe koja također preko EST (Extreme summit team) ide na uspon na Elbrus i prepoznali jedni druge po velikim planinarskim rancima. Već smo tu prilazili jedni drugima kao da se već poznamo od prije i se svi srdačno ispozdravljali. Zaključak, svi smo tu radi zajedničkog cilja.
  Letimo prvo za Moskvu, a potom za Mineralne Vode.


 Iz Mineralnih voda vozimo se mini busevima do Chegeta gdje  je naš smještaj za prvu noć a drugi dio ekipe koji je letio preko Stambola, pridružio se sutra u jutro. Mali hotelčić usred šume na par dana je bio dom nas 35 planinara iz ex yu prostora iliti regije. No, nije bio samo naš dom, bio je dom i nekoj razuzdanoj djeci koja je se cijeli dan igrala po hodnicima i zbog kojih neki po noći nisu mogli spavati. Jelena je uzaludno pokušavala uvoditi red.

 14.07.

  Kako rekoh, drugi dan su stigli svi ali ne i stvari od svih. Mahir nije dobio svoj ruksak i taj nedostatak  mu se mogao kao i milijun drugih sitnica, ispriječiti u osvajanju Elbrusa. Problema nema. Ubrzo se saznalo za to ali je odmah bilo dogovoreno da ako stvari ne stignu, svako da koji euro da si Maha može iznajmiti sve što mu treba za uspon osim šerpe. Mahir je dobio prtljagu ali je zbog čekanja svojih stvari, jedan dan kasnije došao do našeg baznog logora. Ovaj dan smo ostali u Čegetu jer je kišilo. Dan smo iskoristili za odmor i kupovanje suvenira.

                                             ah, ah, ah, ah, stayin alive, stayin alive.

 ah, ah, ah, ah, stayin aliiiiiiiiiiiiiiiiiiive



    Vunene čarape koje sam kupio za 15kn i koje sam nosio sve dane uspona. I danas su na meni. 
Daj niste valjda stvarno pomislili?!? 

15. 07.

 Dan aklimatizacijskog uspona na Čeget i gledanje finala svjetskog nogometnog prvenstva
    Nedaleko od hotela, kreće staza za naš prvi aklimatizacijski uspon na Čeget. Svaki dan je bilo kiše pa i ovaj. 


Ideja nije bila osvajanje nikakvog vrha nego otići preko 3000 metara,  malo uhvatiti visine pa opet odspavati dolje. Sasvim laaagano vatanje visine. Uspeli smo se do jednog sedla negdje na 3100 i brzo se spustili do jednog restorančića. Pošto je Ismar izašao prije svih vodiča, Pećanac mu je za nagradu obećao poslati poseban sertifikat od Dragana a ja sam se ogrebao za čeburek. Ipak je red da čovjek počasti kad je bio prvi.

Add caption


 Kiša je i dalje padala i pošteno smo se smočili ali pošto smo se okrijepili sa čeburecima i pivom tako mi Kozela a i 5642, sve je nekako bilo lakše.


          Tri havera ljuta. Naši strpljivi vodiči. Da mi je samo znat odakle im tolko strpljenja?

                                                Mima, Škandro i Emir

 Dolje smo, hvala bogu, išli sa žičarom.

 Jedna noć odmora... koliko smo uopće mogli spavati od onih napornih klinaca.
    Radi utakmice i kiše koja je najavljena, plan aklimatizacijskih uspona je nešto pomaknut pa smo mogli „u miru“ navijati za Hrvatsku. Veliki tv bio je dolje u podrumu, gdje je zapravo bio i restoran i gdje smo svaki dan doručkovali i ručali. Gore u predvorju hotela je također bio tv, ali tamo su bili klinci skupa sa svojim trenerom ne znam čega, provociranja valjda. U tijeku utakmice, oni su se iz ne znam kojih razloga spustili dolje i svi do jednog, kad kažem svi do jednog onda mislim doslovno, jer taj jedan nije, - Šta Kiki? Nisi reko šta? Taj jedan je navijao za naše. Naravno da ti klinci a ni njihov trener nisu uopće bili Francuzi nego neki od Ruskih naroda. Tom treneru navodno baba živi u Francuskoj. Jadna ti baba!  Moram priznati da su mi se popeli najmanje četiri puta na vrh glave jer su tolko žestoko navijali za Francusku i žešće se veselili njihovim golovima, baš kao da su Francuzi sami. Niđe veze! Bilo mi je malo iritantno al morao sam spomenuti taj urezani detalj u jedan od moja dva mala mozga. Ma nije meni što su oni navijali za Francusku, nego što nisu navijali za nas.
A jesi sad reko Kiki

  16.07. Ponedjeljak - Prva noć spavanja u šatoru

U jutro se spremamo i odlazimo mini busovima do podnožja Elbrusa, odakle sa žičarama izlazimo na 3850 m a zatim smo naše teške stvari i rance poslali ratrakom nekih 300 metara iznad nas na Priut11. 





  mjesto gdje je naš bazni logor i gdje ćemo provesti sve sljedeće dane na spavanju i čekanju konačnog uspona. Prvi dan pošto smo došli, postavili smo šatore i odmarali. U jednom šatoru su bili Demon, Leo i Dragan u jednom Toza, Marija i ja a treći Yovo, Zijo i Rade. Blizu nas je bio Kuprešak Ile. Malo dalje su bili Almir, Mahir i Ismar. S druge strane, Senad i Jelena, Petar, Igor, Kič, Radomir, Jove, Aida, Hegan aka Šonjo, Mičko, Ešref... Spavanje u šatoru na snijegu je priča za sebe. Neki su to prvi put isprobali i brinulo ih je da li će im bit ladno i kako će uopće spavati. Nije problem ta hladnoća, jer dobra vreća sve rješava al najgore je što se u šatoru ne moš ustati i što nemaš nekakav dnevni boravak. Više puta sam se sjetio svog pokojnog dida. Iako nije spavao u šatoru, pred stare dane je se znao žaliti da je loše spavao po noći a slučajno je preko dana nekoliko puta gledao kapke iznutra. Tako je bilo i nama.

Kiki, nije ovo izvještaj o tvojoj rodbini. 

De pusti me da pišem

 U šatoru samo ležiš, a ako previše ležiš, kako ćeš brate po noći spavati? Čim izađeš van, na snijegu si. Malo smo odlazili do naših prijatelja koji su iznajmili sobe u Dizel hutu. Tamo su od prvog dana spavali Švabo i njegov sin Danin, pa Dženana, Hasna, Mima, Škandro, Daca, Mario, Vesna, Emir i Dijana. Inače (a evo dobro) Dizel hut objekt je izgrađen negdje 2002g a ime je dobio po dizel generatoru koji je nekad bio u funkciji dok se nisu počele koristiti solarne ploče. Neslužbeno, mrzim ove službene podatke a kao moram ih dokumentirati. Mda… DH ima nekoliko spavaonica, blagavaonicu a i može se koristiti njihov gaszprom i njihov veličanstveni (Poljski ili Češki) wc. Kao što je wc bio usran, otprilike tako je bio usran i signal od lokalnih operatora a još je "usranija" bila Aleksejeva cura. Lijepa bez duše bi tražila 1000 rubalja od nas ubogih šatoraša al ne za ono što ste vi sad pomislili zlobnici jedni, nego za boravak kod naših prijatelja kad bi mi ponekad došli u goste da čujemo koju novu anegdotu od Švabe i popijemo vodu Dženani. Jadni Aleksej... Kažu da su 3 zla za kuću: Voda, vatra i zla žena. Rekao sam zla, ne samo žena.  

17.07. Utorak - Aklimatizacija do obližnjih stijena

   Ileta boli jedno oko, drugo ga ne boli jer je stakleno. Nije nosio naočale pa ga je vjetar propuhao. Demon mu je dao kremu za oči i rekao da nosi skijaške naočale i da čuva to ko oči u glavi. Poslije mu se smirilo.
   Odlazimo na aklimatizacijski uspon na nekih 4300m. Nije bilo naporno a to bi nam trebalo olakšati spavanje i pomoći u što boljoj aklimatizaciji. Uspeli se, vratili se...Sa tog uspona mogu objavit samo jednu sliku jer mi je jedino Dragan dopustio da objavim kakvi smo se penjali gore. Bilo je stvarno vruće i svaka oprema bila je suvišna a jedino je Dragan nosio gaće jer mu je kaže bilo hladno.



   Naš  ljetni šator se po vjetrovitim noćima njihao ko Foucaltovo klatno. Šipke nikako nisu stajale kako treba nego nekako ukrivo. Em što sam jeo Tozine i Marijine taljanete, morao sam jesti i Tozinu jezikovu juhu jer Leo, Demon i ja nismo uvatili vremena isprobati naš novi šator u DJ. Iako ovako gledajući, ne znam šta bi zaključili kad dolje nismo jeli grahove pa nismo ni imali vjetrove. Istina, krivi smo da se sad ne izvlačim al svako zlo za neko dobro kako se kaže.

18.07. Srijeda – Najljepši dan - odlazak do Paštuhovih stijena

 Ja sam napokon dobro spavao ali jadni i kukavni Toza je popravljao šator i po noći jer mu je bilo dosadno. U jutro mi je Rade posudio duck face jer mi je trebao za selfie. Šta ja to pišem? Posudio mi je duck tape da zalijepim šipku koja je napuknula. P.s. znao sam da će mi se sabotaža u vidu lomljenja šipke od šatora isplatiti. Toza je rekao da nam šator neće izdržati veće vjetrove i pogledao u mene. Ne znam zašto? 
   Prognoza se stalno mijenjala ali iako je ljepše vrijeme bilo najavljeno za četvrtak, ovo je bio najljepši dan ali bio je određen za aklimatizaciju na uspon do Paštuhovih stijena na 4800 m a ne na uspon na vrh. Na zadnjem odmoru prilikom uspona nisam ništa pojeo već sam svu pažnju posvetio prstima koje više nisam osjetio od studeni a Marija mi je dala grijače koji su me spasili jer su mi vratili toplinu u prste a spasio me je i Senad zadnjih 50m uspona jer zato što nisam ništa ubacio u kljun, ostao sam totalno bez energije. Doslovno sam mu jeo suho voće iz ruke da povratim malo energije pa da mogu nastaviti dalje. Evo nas na krajnjoj točki. Malo smo se gore  zadržali radi aklimatizacije. 



   Inače visok sam 187cm i nikako mi nije bilo drago kad smo počeli gubiti visinu. Mislio sam si da smo barem taj dan krenuli na vrh pa kud puklo da puklo. Putem za gore, sreli smo naše prijatelje i poznanike iz Nove Gradiške (PD Strmac), koji su prije nekoliko dana bili na Kazbeku, Boris Lovrić, Željka Pugelnik, Domagoj Halambek i Ivančica i Goran Križan, taman su se spuštali dolje dok smo se mi penjali. Drag susret u tako dalekoj zemlji. Eh, oće li se i nama potrefiti tako lijep dan kao njima...
 Spustili smo se… Radi uglavnom lošeg vremena već danima u ekipu se počela uvlačiti sumnja u uspjeh. Vrijeme nam ističe a ostaje nam samo još dva dana za uspon. U većem dijelu ekipe kojem sam moram priznati vagnuo i ja, iskreno najviše radi promrzlih prstiju zbog kojih imam sve više problema i u nizini a ne zato što sam se osjećao nespremno, počela se sve više provlačiti ideja da na dan uspona, kad god to već bude, izađemo kao i mnogi sa ratrakom do Paštuhovih stijena do kojih smo pješke ionako već bili i skratimo si dio puta na kojem će nam objektivno biti najhladnije te si na taj način povećamo šanse za uspon. Drugi dio ekipe: Toza, Zijo, Rade, Mario, Leo, Demon, Ismar, Mičko i Dragan su bili ustrajni da idu pješke i taj dio puta i to već sutra u jutro ako se ukaže prilika. Naravno, postojala je šansa da se na taj način iscrpe i da sa petka na subotu budu preumorni za novi uspon, ali tako su odlučili.
Toza, Marija i ja zbog raskopanog šatora odlazimo spavati u Dizel hut. Mislim da mi je Toza sad postao zahvalan što sam slomio šipku. Za razliku od šatora, napokon spavamo u čvrstom objektu imamo relativno normalan krevet,  nekakav dnevni boravak i kuhinju. Sve je to nako sklepano al je milina ne spavati na snijegu. Jedno je sigurno i sto put potvrđeno, čovjek u planini počne cijeniti male stvari a pogotovo kad se vrati u civilizaciju.


19.07. Četvrtak – Nitko nigdje - Neizvjesnost

Opet je dobrano puhalo u 1 h u jutro kad je ekipa predvođena Pećancem trebala krenuti na vrh. Ostajemo svi još jedan dan u odmaranju i iščekivanju te zadnje šanse. Boraviti tako iz dana u dan a ne krenuti, psihički je dosta naporno. Moram priznati da mi se na neki način to počne i gaditi jer je jedna od najgorih stvari upravo ta neizvjesnost. Dođe ti da se uputiš i po lošem vremenu, samo da pokušaš i da zaustaviš više te misli u sebi pa il pukovnik il pokojnik.

20.07. Petak - odmor i još iščekivanja

Spuštamo se dolje do restorana na 3850m, popili pivo, pojeli nešto i vratili se. Legli spavati ranije… Kako ko. Ne znam jel itko mogao tu zadnju noć išta zaspati. Jednostavno želja i ulog su preveliki. Kao da ideš na nekakvo pogubljenje, ispit, vjenčanje... ne znam šta već… Kako zaspati uopće?

21.07. Subota u jutro.

 1h u jutro, Toza, Zijo, Leo, Demon, Mario, Dragan, Rade, Ismar, Mičko i Petar, kreću na uspon. Mi ostali se budimo oko pola 3, pijemo čajeve i u pola 4 se ukrcavamo na ratrake i stižemo do njih za nekih 20-30 minuta. Još je noć… polako i sunce izlazi...hladno je al nema jakog vjetra. Bože dragi, otvorilo nam se!!! Prizor iza nas je veličanstven! Ali ne mogu ga još slikati jer će mi se ruke smrznuti i više ih neću moći ugrijati pa da mi je sto grijača u rukavicama. Trudimo se gledati samo prvi korak ispred sebe i tek pokoji put se okrenemo pogledati Kakvaz iza nas. 


Nakon kratkog odmora kod spomenika palom ratraku u prirodnoj veličini, uskoro nastavljamo dalje. Po prvi put se stvarno tjeram da stalno pijem (zanimljivo a na pivo te nitko ne treba tjerati) i osjećam se odlično i bez ikakve glavobolje.


 Izbijamo do sedla na 5300 m. Yovo je sjeo i ne diže se, on dalje NETJE. 


Tu smo već izašli iz hlada ali slijedi vrlo strm uspon i nekih zadnjih sat vremena plafon. Senadu je loše, Jelena ga bodri. Umotavamo ga u foliju. On sav drhti! Čekamo ostatak ekipe ali neki su dobrano zaostali u svega tih 300m. Visina je to i sigurno im nije lako.


 Radomir je s njima na začelju, a mi ostali sa Petrom i Igorom nastavljamo dalje prema gore. Dolazimo do zadnjih možda 50-60 metara. Polijegali smo na sunce, napokon nas grije.


 Kad nas se većina skupila, Danim, naš najmlađi planinar u ekipi i Ile, naš najstariji planinar, moraju prvi na vrh. Tu su bili svakako, nisu oni ništa zaostajali. Većina nas je tu i lijep je dan. Vrh je pred očima…još koji korak i GORE SMO! Najviši vrh Europe nam je pod nogama! Majko mila! Mislim da sam samo 3 put zaplakao grleći se sa najbližima. Kao da ponovo gledam Titanic!


 Mario, Toza, Vesna… Emocije je teško suzdržati i ovo mi je treći put da sam to doživio i gore mi uopće ne treba nikakav romantični film. Uf! Dvije godine priprema, odricanja, (odricanja? Čega si se ti Kiki majke ti odreko, mesa?) sve je uspjelo a moglo je bit lako i drukčije i zato valjda plačem. Da me barem moj  pradid sad vidi… ko je uopće bio moj pradid?

Ti Kiki moraš sve pokvariti, ovo su trebale bit iskrene emocije.

I jesu bile iskrene al sad se već malo sleglo pa relativiziram uspjeh.

       PD Đakovo na okupu, na žalost ovdje bez Yove koji je stigao nešto kasnije.

Nakon slikanja silazimo polako dolje. Srećemo i ostale. Evo Jelene, pokraj nje je i Senad! Majko mila što sam bio sretan. Prošla ga je drhtavica i tu je, kao da je uskrsnuo! Evo ide i Yovo. Lijep je dan i svi ćemo gore fala bogu. Evo i Mička 45 min niže. Ajmo polako dolje, izmoreni, al ponosni na svoj uspjeh. Svi, doslovno smo svi bili gore. Najbrojnija stopostotno uspješna ekipa na Elbrusu vođena sa EST-om! 
   Pri silasku su mnogi od nas išli totalno na rezervi a neki bogami i jet skijem. Ma platio bi anđele samo da su bili malo jeftiniji. Zombiji iz „The walking dead“ su ništa u usporedbi s većinom od nas kako se spuštamo dolje. Negdje na 4300 magla… Ništa se ne vidi i već sam se pitao hoću li promašiti Priut??? Sačekujemo jedni druge i odlazimo dolje a potom žičarom u podnožje pa busevima opet u naš Čeget.
  Sutra iz Čegeta odlazimo u Pjatogorsk. Tu neki noće a neki već tad odlaze na let iz Mineralnih voda prema Moskvi pa za kući. Oj drugovi jel vam žao, rastanak se primakao.
  Za nas 13, tu put još ne prestaje. Ostajemo u Moskvi u turizmu još sljedeća 3 dana.

Moskva iliti došli smo na svoje


   Iako se kaže nikad ne reci nikad al da nismo išli na Elbrus, moram priznati da ne znam kad bi se većina nas uputila u Moskvu radi Moskve same. Prelijep grad… Čist, uredan… Moskva je prepuna lijepo uređenih trgova i spomenika. Prošli smo je uzduž i poprijeko što metroom, što pješke, al nemoguće je to u 3 dana i na neki način iskreno i umara.

U metrou smo čak vidjeli i Čkalju

















 Kažu da treba 14 dana da se obiđe sve što bi se trebalo vidjeti u Moskvi. Možda i to jednom dođe na red. Ovaj turistički izlet je čisto došao kao šlag na ovoj izlet a prvotni cilj je ostvaren a i da nije, ona prijateljstva i poznanstva koja smo tamo ostvarili nikad neću zaboraviti. 
  Hvala vam još jednom svima na prekrasnom druženju. To je zapravo jedini smisao planinarenja a ne puko prebrojavanje osvojenih vrhova.
 Hvala gradu Đakovu i Plamecu na financijskoj potpori. Da smo imali još, sve bi potrošili pa je bolje da nam više niste ni dali. Hvala Iglu športu na popustu za planinarsku opremu. Hvala Pinti i Otu što su nas vozili tamo-amo.

   Iza nas ostaje jedan veliki planinarski uspjeh i to baš pred 40-tu godišnjicu našeg planinarskog društva i zaista svi skupa trebamo bit ponosni na to jer ovakve uspjehe može polučiti samo ovako dobra ekipa i zajedništvo i sigurno nikad ne bi bio ni izbliza jednak gušt da je bilo tko to od nas to ostvario sam ili s nekim drugim.

Božica!