Friday, July 31, 2020

Šta je pristojno ponašanje i di su granice istog?


Staaari post izvađen iz naftalina..

     Sigurno ste stotine puta bili u nekom javnom veceju. Pod javnim, podrazumjevam i vece koji se nalazi u kafićima. I naćera te neka nužda i uđeš u takav vece i recimo pišaš. Nu, nat'ra te i prnit... Pa šta? Da, ali prnit je sramota. Posebice ako te neko čuje. A ti u tom momentu ne znaš jel neko još osim tebe u veceju. I onda lagano uklučiš sva ticala...i uši i nastojiš odgonetnuti ima li koga. Čuješ neke ženske glasove a ti si u muškom veceju!?! Pogledaš gore i šta vidiš? Klasičnu uštedu materijala?!? Fali onaj jebeni red cigala koji te odvaja od ženskog veceja. I šta sad? A tebe tera prnit...Vrijeme prolazi... A prdavac neumoljivo kuca na vrata. On ne pita di si ti... Na izložbi, u kinu, u školi, na misi? On se ne brine da li smrdi. To nije njegov problem. On samo  OĆE VAN I TO OĆE VAN ODMA'! I sad si ti misliš, tu pored su neke pice (zašto baš množina? Pice uvijek idu u vece zajedno, ne znam zašto???). Ako sad pr'nem, one će izaći van, sjesti za svoj stol i promatrati ko je taj ko je sad zamislite PRDIO U VECEJU!!! Pa to je strašno! I ja sad vas pitam. PA GDJE ČOVJEK DA PRDI ZA BOGA MILOGA???
   Svugdje nekom smeta...

 Božica!

Tuesday, January 21, 2020

Tko peca taj uPeca II


     Početak nekakve priče je uvijek nezgodan ali nešto se uvijek pronađe, ovaj put brojeći ljude na slici pred domom, bijah zbunjen brojkom koliko nas je zapravo bilo na izletu a podatak mi je bio bitan. Nazvao sam Lea izbezumljen ovom slikom na kojoj sam izbrojao 29 planinara a fali mi jedan do brojke 30! Nakon konzultiranja, Leo mi kaže: "Ma fali ti garant ****, ona ti uvijek ode na neko posebno mjesto kad pravimo fotografiju, baš se voli izdvajati."Hmm...
 Gledam ja sliku kad skužim **** kako pozira na balkonu. O bože definitivno je opet uspjela.To je to! Došli smo do brojke 30 i možemo dalje o izletu.



Dakle službeno je oboreno nekoliko rekorda:
Najbrojniji izlet u Sloveniju, također u inozemstvo općenito i najbrojniji zimski uspon u alpe PD Đakova. Ako ove brojke ne svjedoče o odličnoj aktivnost našeg društva, onda ne znam šta svjedoči.
  
Neposredno pred polazak (ja skoro zaboravio ruksak)

Naša vozila smo ostavili na parkiralištu, točnije bili smo u dva kombija i tri auta. Kombije su vozili Leo, Demon, Yovo, Fabris i Damjan a u povratku je bilo i nekih izmjena. 
   Od parkirališta je valjalo prijeći visinsku razliku od nekih 600 metara do doma na Peci a trajanje uspona je navodno ljeti 2 sata no pošto je na stazi bilo leda, produžilo se to i na preko 3. Svi smo proklizavali i inače stvarno nisam zloguki prorok, ali kroz glavu mi je prošla jedna misao, ova količina planinara i led na stazi, lako bi se moglo dogoditit da se netko ozlijedi pri silasku. Nisam imao ideju kome bi se to moglo dogoditi ali samo sam mislio, daj bože da to ne budem ja. Hahaha!




 Staza je lako uočljiva i prilikom izbijanja na sedlo, smjerokaz lijepo pokazuje pravac prema domu na Peci ali ne piše minutaža koja je doduše vrlo relativna posebice zimi. Iza nas su još bili Demon, Lidija i Marija K. a u grupici koja je u tom trenutku bila samnom, bili su Marija, Branka i Bariša. Krenuli smo u tom pravcu i ništa nije bilo sporno, marke su bile sve manje vidljive ali tragovi naših članova koji su hodali ispred nas su i dalje bili jasno uočljivi, no dolaskom na račvanje tih tragova, jedni tragovi su vodili dolje što je ujedno navodilo na gubitak visine a drugi su se počeli malo uspinjati. Nastavili smo tim desnim tragovima. Kao prvi u grupi, u jednom momentu sam naišao na gomilu tragova koji su išli tamo-vamo, odlazim 50tak metara dalje, da pokušam pronaći marku i pronalazim ju. Dozivao sam ostale ali vjetar je nosio moj glas ko zna gdje, no  nakon nekog vremena smo se ipak dozvali i opet smo bili svi zajedno. Sve nam je nešto poznato i u tom trenutku je Bariša bio prvi i prilazio je tabli na kojoj već sa prilične daljine primjećujem da ne piše Dom na Peci nego ima nešto više teksta. Razočarani smo! Ponovo smo naišli na tzv. Vrh Mala Peca i stol na kojem su u krug prikazani vrhovi koji nas okružuju u 360 stupnjeva.
 Hm... Shvatili smo da se vrtimo u krug i neke je počela hvatati i lagana panikica a događalo se to tik prije sumraka. Počelo je te zovi ovog, te zovi onog. Ajde ljudi nećemo zvati nikoga i praviti uzbunu, signal je uglavnom loš a i prilično puše. Gubimo dragocjeno vrijeme jer mrak samo što nije pao a onda nam ni čeone ne bi puno pomogle. Nastavit' ćemo opet odatle planinarskom markacijom i najbitnije je da smo opet na stazi. Moram priznati da sam tada baš osjetio odgovornost ali sam nastojao sačuvati mirnoću jer najgore je kad najiskusniji u grupi pokaže strah. Iskreno kao optimistu, to mi se baš i ne događa a i kroz razgovor sa ekipom, nastojao sam ženski dio ekipe uvjeriti u činjenicu da gotovo nisam bio na izletu da se nismo makar na kratko izgubili a evo tu smo...i opet smo izgubljeni. He he he! Najbitnije je bilo kako rekoh da smo trenutno opet na markaciji i da i dalje postoje tragovi ekipe prije nas a i naši dok smo se vrtili u krug (smajli). 

Hodamo dalje prateći marku i sigurno ćemo naići na mjesto gdje smo skrenuli krivo... I evo nas, opet točno tu gdje smo prije 15 minuta nastavili krivim putem, sad je još samo uslijedilo da nastavimo lijevim putem prema dolje gdje marka i vodi. Tad je Bariša ipak nazvao Demona i Demon mu je objasnio da je to to i da sad ne idemo za Thompsonom. Krenuli smo dolje i već nakon par sekundi smo uočili svjetlo na kraju tunela. Pomislio sam: "A tako izgleda klinička smrt?!?"  Bio je to naš Demon i znači istina je, svi imamo svoje Demone. Dom je bio doslovno na par minuta od te točke gdje smo se prije 15tak min zablesali. Ma bili smo mi za dom spremni i ranije ali nikako nam nije bilo jasno da za dom moramo skrenuti lijevo?!?

  Kad smo se presvlačili u hodniku, Zijo mi je rekao da su gotovo svi napravili isto i da se točno sjeća da smo i 2016 svi produžili istim krivim putem. Sad mi je laške, nisam samo ja izgubio orijentaciju. (smajli)

Dom je otvoren za ovu priliku samo radi našeg dolaska i naš polu Slovenac Alen je odradio rezervaciju telefonski sa domarom Andrejom. 
   Dom je hvala bogu ugrijan i tu smo se družili sve do ponoći a neki i duže. Tko je htio, gledao je i utakmicu naših protiv Njemačke na europskom prvenstvu a bilo je i uzbudljivo jer su naši po običaju na poluvremenu gubili 3 razlike ali su na kraju ipak pobijedili. Žozi je nakon utakmice pobjedi naših nazdravio samo nekoliko stotina puta. Bilo je toliko zabavno da su se neki i sutra u jutro probudili sa zavidnom količinom alkohola u krvi. Nećemo ih sad imenovati a ni kamenovati.


Nedjelja 19.01.
Oko 6 su se probudili prvi koji su jučer ranije zaspali. Lidija, Shems, Yovo i Maja ostaju još neko vrijeme pod jorgan planinom.
 U samo jutro, vrijeme je bilo slično jučerašnjem ali je lagano išlo na bolje, barem što se tiče vidljivosti. 
   Oblačno je, padao je sitan snijeg i fijukalo je ali kako je vrijeme odmicalo i sončece se stidljivo počelo probijati kroz oblake. 

Jedna grupa od njih 18 u 8:40 kreće na Pecu i evo ih tu taksativno na slici:


Ekipa spremna za Kordeževu glavu
Marija I, Marija K, Iva Ć, Loren, Demon, Zijo, Alen, Fabris, Martina, Žozi, Damjan, Zvone, Helena, Jurić, Stanko, Karola, Iva, Leo

Hrvoje, Branka, Božana, Suzana, Klara, Marija, Kiki

   U 9:45 nas sedmero sa slike krećemo do Matjažove votline. MENI Prva asocijacija na votlinu je naša riječ kotlina što i je neka velika dolina između planina, štobsereklo kao u kotlu. Kada odeš na translate, očekivao sam da je votlina nešto poput naše spilje iliti špilje no translator izbaci da je votlina zapravo šupljina. Dakle Matjažova šupljina?!?  Morate priznati da zvuči primamljivo, hm... barem za neke gendere. Uglavnom, za promjenu smo prvo odšetali sad već poznatom prečicom nazad do male Pece, gdje smo već jučer bili dvaput a potom smo krenuli pravcem koji smjerokaz pokazuje, dakle prema dolje za tu šupljinu.




U prvi mah kad sam osvjetlio samu šupljinu i vidio siluetu nekog pijanog lika za stolom, zapitao sam se: "Otkud Yovo tu i šta će mu ta koplja?!?" Onda sam malo pričekao i kontam si kako je previše tiho i da nitko ništa ne baljezga pa sam zaključio da nema šanse da je to Yovo nego neki normalka lik. Bit će da je taj Matjaž.



Pri povratku od votline, susrećemo Shemsa koji nam kaže da obavezno odemo do sedla jer se sad već pruža lijep pogled po koji smo i došli. Prilično se razvedrilo.



Branka, Klara, Marija, Božana, Hrvoje, Suza i ja

   Lijepo smo se ishodali nekih sat i nešto i vratili u toplinu doma. Hvala bogu što se vrijeme proljepšalo pa smo mogli uživati u lijepim krajolicima koje smo zaslužili svojim dolaskom u ovu divljinu.

   Za to vrijeme dok smo mi uživali na laganoj turi oko doma brojniji ostatak ekipe odnosno konkretno onih 18 sa slike, što sa derezama, što bez njih, krenulo je kako sam rekao u 8:40 na Kordeževu glavu. Putem su nailazili na nešto zaleđenih površina.
Ovo ispod na slici su dva Slovenca koje sam slikao odozdo sa male Pece i upravo taj detalj je navodno bio najzeznutiji jer okolo nema drveća koje ipak pruža psihološku sigurnost. Što bi se reklo, neš se okliznut dalje od drveta.



 Međutim i oni koji su se odvažili poći bez dereza, uspjeli su proći i takve dijelove staze i izašli su na vrh negdje oko 10h.



 Na vrhu ih je zaodijenio oblak i puhao im je vjetar ali krstitke novih planinara koji su premašili 2000 metara su prošao ok. Svoj prvi dvotisućnjak ispenjali su: Zvonimir, Helena, Damjan, Iva Ć i Hrvoje J.



     Oko 11 sati smo već svi bili opet u domu, gdje smo se okrijepili pred polazak dolje prema parkiralištu.
  Palo je nešto snijega a to je ipak nešto pomoglo da se lakše spustimo. Većina nas je gledala da hoda što više po neugaženim mjestima i činilo se da ipak idemo bolje od očekivanja. 

  









Naša **** :-(

   Negdje na 30-40 min od naših vozila, taman kad sam pomislio da smo se ipak spustili bez ozljeda, nailazimo na našu ekipicu koja je hodala ispred nas. Netko leži na stazi...to je bio Alen! Zapeo je nogom za neki korijen i nemogavši izvadit nogu, pao je i na neki način si je sam polugom svoga tijela slomio nogu tik iznad zgloba. Odma' su dečki oko njega povadili astro folije i umotali ga u nastojanju da mu se zadrži toplina jer do dolaska GSS-a treba pričekati. Zijo ih je  nazvao i objasnio gdje se nalazimo. Ja sam pokupio Alenov ruksak a njih nekoliko: Leo,  Zijo, Martina, Fabris, Demon, Marija K. su ostali uz njega većinu vremena dok nisu došli dečki iz njihove reševalne službe. Trebalo im je samo sat vremena. Valja imati na umu da su ti ljudi do prije sat vremena sjedili u toplini svojih kuća i uživali u nedjeljnom popodnevu a za nepunih sat vremena su bili kod našeg Alena.




 Svaka im čast! Bilo ih je oko 15 a zbog konfiguracije terena i vrste ozljede, nisu ga mogli spuštati na nosilima nego je pozvan helikopter koji je našeg Alena odvezao do obližnje bolnice




Alen uslikao u helikopteru

odakle su ga naši dečki nakon gipsanja uspjeli smjestiti u Fabrisov auto i odvesti na traumu u ZG gdje ga čeka operacija.

Zaključak

 Iako je uspon službeno spada u lahku pot, ispostavilo se da je vjerojatno noć ili dvije ranije palo nešto kiše i kako se slijevalo niz stazu, neki dijelovi su se zaledili a dereza nije bilo dovoljno za sve. S druge strane ovakav izlet je bio i sjajna prilika da neki naši članovi koji do sada nisu imali prilike, probaju hodati u derezama a zapravo je i prava šteta što ih svi nismo imali na nogama prilikom cijelog uspona, bilo bi nam puno lakše. No u društvu dereza nema u tom broju koliko smo trenutno aktivni pa se iste i dijele po logici iskusnijih i duže prisutnih članova i naravno onih koji ih i znaju koristiti a takvi se ujedno obično i prvi i prijavljuju na ovakve izlete. Pošto su svi koji su bili do sad na zimskim usponima uvidjeli da su zimski usponi nešto najljepše u planinarenju, mogli bi razmisliti o kupnji vlastitih dereza jer ih društo nikada neće imati u količini jedan član, jedne dereze jer je to financijski neizvedivo. Jeftinije dereze koštaju već oko 600kn pa oni koji bi htjeli i zimi ići u planine, neka se naoružaju derezama i još boljom kondicijom da ne bi kako je  Hrvoje M. rekao imali fobiju od straha. 

   Mislili smo da ćemo se izleta na Pecu u budućnosti prisjećati po brojnosti planinara, osvojenom vrhu i lijepom druženju, ali Alenova nezgoda koja se mogla dogoditi bilo kome, je na žalost podsjetnik da je izlet gotov kad se vratimo svojim kućama. 

 Alenu želim brz oporavak i da se što prije vrati s nama na hodanje. 
  Već nam fališ!

Hvala Ziji na organizaciji izleta, Hvala vodičima i vozačima. Bez vas bi ovo bilo neizvodivo.

Božica!




Wednesday, October 23, 2019

Srela baja kukca


Jeste li se ikad zapitali doživljavaju li se kukci uopće?
Kako to misliš Kiki doživljavaju li se?
Pa ono, kad se sretnu štajaznam recimo mrav i bubamara ili kad cvrčak sretne ovećeg mrava, malog možda ne bi primjetio jer je zamisli mali. Nemam sad pojma kakav cvrčak ima vid, al šta on pomisli o mravu? Pozdravi li bubamara smrdljivog martina kad ga sretne ili se pravi da ga ne vidi zato što je smrad? Smrdi li njima to uopće? Često tako gledam u zemlju, našu napaćenu, ma ne, nego npr kad se sagnem pogledati neku gljivu ili biljku i onda primjetim taj čitavi svijet dolje u travi, sve vrvi od života. Nekad kao dijete sam znao približiti jednu baju drugoj da vidim kako će reagirati, zatvoriti ih u neku prozirnu kutiju. Pauka i osu recimo ili osu i pčelu, alien vs predator. Kontam si, baje je taj kratki život naučio da neprijatelje prepoznaju, ticalima, vidom, vibracijom čim god, al te neke druge vrste koje se hrane recimo istom hranom, npr biljojede koji za njih nisu opasni. Recimo cvrčak ždere neki list i vidi bubamaru na istom listu, da li će ju otjerat? Ono mrš! Ja sam prvi došao i onda dođe smrdljivi Martin i prne. Bubamara počne kašljat i zamal' ne povrati i pita ga: Bog te mazo šta si ti jeo?!?  I Dara Bubamara i cvrčak pobjegnu od tog smrada ko muva bez glave a Martin se grohotom nasmije i baci se na sisanje te lisne sočine, međutim doleti vrabac i pojede ga. Ili zamišljam dva frenda cvrčka kako gudeći dozivaju ženke na parenje i jedan skuži jednu vitku i lijepu, zelenu bogomoljku i počne svom snagom još žešće pilit ne bi li joj privukao pažnju a drugi mu kaže:
„ Ma jes' ti normalan? Pa to ti je nimfokanibalka. Ne bi bio s njom ni da mi plati, ako pojede muža svoje vrste, šta bi tek napravila s tobom?!?“
 Drugi kaže: „Imaš pravo, bježmo!“

     Čitao sam da mravi iskorištavaju one lisne uši, golicaju ih pa ove ispuštaju neko mlijeko koje ovi opet sišu a s druge strane mravi ih štite od njihovih prirodnih neprijatelja, tipa Dare Bubamare jer lisne uši ne vole cajke. Svašta!
     
     Zanima me čuju li mravi i druge baje cvrčke kad ovi cvrče i dozivaju ženke na parenje? Smeta li im ta kakofonija ko nama kad komšiji dođu rezat drva pa ti mozak provrte. Da li ih otjeraju ispred kuće ko što su nas tjerale komšije kad bi u ulici igrali nogoš. Nekidan sam gledao video od nekih pet minuta kako neka osa pokušava pobjeći iz paukove mreže. Na kraju je ipak uspjela raskinuti ugovor i prebaciti svoj broj u drugu mrežu. Pauk bi je doslovno odero da je ostala na njegovoj mreži. Ne znam da li je to bio samo bijeg od te sputanosti krila, nogu, od tog ružnog osjećaja zarobljenosti ili one kontaju da će im ako se ne spase, pauk ISISati životne sokove? Nekako si kontam da pauke svi osjete kao predatora, čak bezrazložno i mi ljudi. Kako to osjete i zašto? Jesu li im roditelji pričali da paze gdje će parkirati jer će ih pauk odnijeti? Iako su te muve zapravo dosadne, jadne su ti i one br'te mili. Brrrr!  Uf, ni ja ne bi volio da me pauk ili paučica isišu, a ako već moraju, nek krenu od guzice i stanu. Samo kad si zamislim da su kojim slučajem veći od nas, jebali bi dikobraza.

Riječ je Kikijeva

Blogu hvala!


Wednesday, September 11, 2019

Koja si ti pederčina!



Homoseksualci su ljudi koji vole osobe istog spola a pederi su prijatelji koji roštiljaju a ne pozovu.


   E sad, kad sam ja u pitanju, pederski bi bilo pozvati mene vegetarijanca na roštilj ako će se roštiljati samo meso.

  Danas mi je frend poslao ovu šalu i baš me nasmijao. No ono što mi je palo na pamet je jedno pitanje, budući da se kod mnogih ljudi (a ja ne znam spolnu orijentaciju mnogih ljudi, a i ne zanima me nego samo kažem) uvriježilo da kad je neko pokvaren ili kad te neko sjebe, da ga se nazove pederom ili da se ide toliko daleko da se upotrijebi i pejorativ pa da ga se nazove pederčinom. Zanima me da li homoseksualci u razgovoru koriste također tu riječ?  Čisto da se uklope, jer je riječ jebački uvriježena u govoru. Osobno poznam neke homoseksualce, a i pedere i pederčine ali nisam nikad čuo da su u razgovoru za nekog rekli koji je to heteroseksualac ili koja je to heteroseksualčina. Možda oni koriste to interno? Kako je to uopće nastalo? Hm...
 Možda je prva situacija kad je netko to izgovorio bila riječ o božemiprosti nekom menage a trois. MGS gdje su i igri bila dva tipa s picom.
Dva tipa s picom, znači tipovi bez piše? Kakvi su to tipovi Kiki?

 Ne dva tipa koji imaju picu kao spolni organ nego dva tipa sa jednom ženskom. Oooo!

I kad je jedan obrađivao žensku, ovaj ga je iznenadio s leđa i nabacio onaj nevini hehić. Onda je ovaj prvi skužio da je ovaj „možda“ peder l iznenađeno rekao baš to: „Koji si ti peder bog te mazo?!?“
 A ovaj ustvari uopće nije peder nego je „kao“ htio napravit šegu.“ Hm...

Iako sam heteroseksualac, ja ne vidim drukčiji razlog kako je ta riječ mogla ući u korištenje za nešto uvredljivo. Pa pobogu kakve veze nečija rđavost sa njegovom ili ičijom spolnom orijentacijom?

    Poneka žena će također za nekog lika u pogrdnom smislu reći da je peder ili pederčina ali također će reći i za lika koji nije htio spavati s njom. Da ga jebeš on je peder jer naprosto je nemoguće da je odbio njeno veličanstvo. U tom slučaju je lakše njega nazvati pederom pa smo riješili to odbijanje. No s druge strane, bitnije za ovu priču, nisam čuo da žene u razgovoru za neku pokvarenu frendicu ili neku izdaju koju je počinila njihova frendica kažu : „Koja je to lezbijka.“

Hm... Možda je to zbog nemogućnosti penetracije jer nije slučajno također korišten izraz kad te neko zajebe da se kaže a je me naguzio! Zanimljivo! A recimo uragani su ispočetka nazivani po ženama pa su se neke pripadnice ljepšeg spola bunile po osnovi : "Koji kurac?" pa su ih počeli nazivati i po muškim imenima. 
Hm... Duboku sam temu načeo.

   No, mislim da je to ipak prvenstveno nastalo kad te netko što bi Mamić reko sjebe mučki... Iza leđa... Zabije ti nož ili nešto drugo. Nema drugog razloga.

Riječ je Kikijeva

Blogu hvala!

Thursday, September 5, 2019

Rugao se aman ja


    A sad malo o ružnim tipovima koji komentiraju pice.

Pa ti si u zadnjem postu Kiki komentirao pice, a ružan si.

Aaa ne, ja sam komentirao naviku debelih pica da ne jedu na feštama a nisam nigdje ni reko da su debele pice ružne. Jebi se!

Aha, znači sviđaju ti se debele pice?

Neš me uvuć u tu raspravu.

A šta misliš da ženske nas muške zovu kuce?

Ma nek me zovu kako žele, uostalom da budem iskren, što inače i nisam, izraz pica sam prvi put čuo od svoje seje, a ona je ne bi vjerovao žensko.

I to te kao sad opravdava da budeš nekulturan, ajd dobro.
          Ali čekaj, seja ti je pica koja je pice zvala pice?!?

Eto, sad si ih i ti nazvao picama. Nisi rekao da je seja ženske zvala pice. Ma goni se puritanac jedan!

Ok, a za sebe misliš da si lijep i da si fit pa da imaš pravo komentirati debele ženske?

 Gle, ono šta ja mislim za sebe je nebitno, a i ono što drugi misle o meni je također nebitno. Uostalom, ja nikome ne branim da piše blog o mojoj ružnoći. Bitno je samo da bude zanimljivo napisano.

Aha, ti smatraš da ti zanimljivo pišeš? Pitaj to debele pice paš viit šta će ti reć'.

A da pitamo mršave?

     No dobro, ova rasprava sa mojim valter flegom ko i obično ne vodi nigdje, dakle danas ću se narugati tipovima koji se izruguju picama ali ne tim debelim iz prošlog posta nego općenito.

Znači samo se sebi neš narugati.

Ok, kad se budem rugao tipovima koji žive sa mamom sa 45 godina, ja ću si bit prvi na tapeti. Zadovoljan?

Pošteno!

    Jedne prilike ti sjedim ja sa frendom na piću. Prolazi ženska svojih 46 godina, izgleda u najmanju ruku kao odlično držeća tridesetogodišnjakinja. Lik ju skuži i kaže: Pogledaj ju, nekoć je bila predobra, a sad se sva nešto otromboljila. Ona se otromboljila? Di? Bog te mazo. Sve bi imalo mooožda smisla da lik na nešta liči. Što bi se reklo, ne bi na njega bicikl naslonio.

Dok nisi radio kod Ljubasa nisi nikad spomenuo bicikl u postu. Ahahaha!

Dobro, jest da prodajemo i nogare al nisam zbog firme sad spomenuo naslanjanje bicikla i nisam to rekao da naglasim da prodajemo nogare. De ćuti, pobjeć će mi misao.

     Od kad ga ja znam nije nikad nešto posebno ni izgledao, a danas da ne pričam ali smatra se prozvanim da komentira žensku ljepotu. Ljepota je dakako i prolazna a i relativna i treba je promatrati i u kontekstu godina. Ne želim reći da tip koji nije lijep nema pravo komentirati žensku ljepotu ali zvuči doista apsurdno i neprikladno.
Parkiraš svog fiću i sjediš na terasi i ispijaš kavu i nailazi novi mercedes i ti kažeš:

Ma nije mi baš nešta ova mečka. JA da imam para, JA si to ne bi nikad kupio.
Frend, ni nemaš para, a i šta bi ti kupio kad bi bi bio dobro uhljebljen, nikog ni ne zanima. Ono što očigledno misliš je da imaš oko za lijepo a po čemu ti to sudiš? Ko ti je dao to odlikovanje? Deder nam pokaži!

 Pa komentari tipa: 
Skuži je uopće nema sise!

A frajer ima četvorku?!?

Vidi što ima stomak!

A lik nije vidio uživo svog pišu najmanje dvaest godina. Ogledalo ne računam. O majko mila!!!

  Ajmo dečki prvo vako, prije no što se osjetite prozvanim da komentirate ljepši spol, odete prvo pred ogledalo pa kažete: Ogledalo, ogledalce, jesam li ja ikad bio lijep pa kad s one strane čujete: Buhahaha! Sjedite di ste, ni za di ste niste i okanite se suvišnih komentiranja žena kakve nikad gole niste vidjeli ni na porn hubu i odite kući i poljubite vaše žene u prkno što su uopće s vama.

 Sljedeći post će bit o debelim picama koji se rugaju ružnim tipovima dok se ovi rugaju picama koje su se „otromboljile“. Nakon toga slijedi : „Povratak otromboljenih pica“ pa „ Povratak ružnih tipova II“

De dosta više s tim!

Amen!



Monday, September 2, 2019

Poslije jedenja nema kajanja


   Danas ću se malo narugati debelim picama. Znam, ružno je se rugati drugima, svako se rodio nekakav, netko ćelav, netko glup, netko ko Bosanac a ja sve to troje al barem nisam deb'o. E pa to biram da ne želim biti, a ovo ostalo nijesam biro pa se valjda imam pravo narugati kad se već meni rugaju. Ali da se razumijemo, neću se ja narugati debelim ženama kao takvim, biti debel je uglavnom nečiji izbor, loš ali izbor, ja ga čak i poštivam. Voliš sestro jest, praktički to je tvoj jedinstveni hobi i baš je lipo da te to ispunjava a i razvidno je da si puna života. Ali ono čemu ću se ja narugati nisu zapravo debele žene same po sebi, nego zapravo ponašanju njih 90% koje sam upoznao.
  Dakle budNeš na nekoj zabavi, druženju, teferiću, derneku, kirbaju ili kirvaju, rođošu kakvih je kod nas vala more tijekom godine. Kad nema nikakve slave, mi ju smislimo. Čovjek u Hrvatskoj mora častit za gotovo sve. Ako davno nije počastio, onda će mu se iskopat (oko) da počasti za nešto što je bilo davno. Mora da se počasti ekipa, komšiluk, rodbina i tazbina iz svakojakvih jazbina. I onda sjediš tako na toj feštici i treviš se za stolom baš pokraj neke debele frendice, rodice ili vateverice i nakon uvodne cugice evo i glavnog razloga okupljanja, stiže nešto za izist ilitiga poist i gle čuda, iako si se uplašio da neš uspijeti ugrabit ni jedan kolač ili komad janjet'ne, debeljuca ILI pojede neki komadić ili ne jede nikako. Ups! Uzme tek tolko malo kao da zaprlja tanjur JER ona je na dijeti?!? Daj nemoj me jebat! Pazi sad to?!? Od svih dana u godini ona ne jede DANAS, na rođendanima se odriče. I pajdo, nije to prvi put, ona godinama ne jede po slavama a stalno je ista ako ne i deblja jer NJOJ SE SVE PRIMA. Pa kako izgleda kad nije na dijeti bog te neću mazo? Ooo!
   Neću veličat muški rod al jeste li vidjeli kojeg muškarca da na nekoj fešti ne jede jer je na dijeti? Nema bolan šanse! Eventualno ako je gej. A šta je s tim ženama? Što bi rekla moja mater: Pravi me za budalom. Ko da smo mi glupi i ćoravi pored krmeljivih očiju.

   Postoje nekoliko razloga zašto ne jede na feštama. Ona ne jede jer ju je sramota što je debela i onda joj je lakše držat NAS u tom SVOM uvjerenju da ona zapravo ne jede puno. Ček sam' malo! Sad ju je sramota? Pa di joj je pamet bila već sve ove godine ranije da ju je baš večeras na fešti sramota?!? To nema smisla.
Istina je ovo:
11.    Već se naždrokala kod kuće
ili
  2.    Naždrokat će se čim stigne kući
  3.    Trećeg nema

   Čemu ta gluma pitam ja vas? Ta nijesu od zraka debele bem mu miša!
Sestro ili jedi stalno pa i na feštama il nemoj ist ako misliš da si debela. Al ovo što nam radiš - radite ili pokušavate objasniti vašim nejedenjem po feštama je čisti bullshit i ne znam koga ste s tim uspjele uvjeriti u „vašu“ istinu osim što se trudite sami sebe uvjeriti u isto.
   A sad od muke dok nitko ne vidi, otvorite frižider i nešto na brzaka ubacite u kljun. Tek tol'ko da privarite vaš želudac. Nas niste uspjeli privarit.

Prijatno vam bilo!

Mljac!

Sunday, September 1, 2019

Kosim travu, benzin mi se proli

    Zamisli pajdo kosim ti ja travu, a trava je grooozna ove godine... Suvo je jebi ga i travnjaci su puni raznog nepoželjnog zelenila, a NAPOSE travolikih biljaka. Joj što volim koristiti te novohrvatske riječi, odma se osjećam nekako veći ‘Rvat. 

   Naš travnjak je trenutno zapravo više travoliknjak jer u njemu ima više travolikih biljaka nego li onih koje nazivamo našom poželjnom i kulturnom travom. Da, upravo sam skovao novohrvatsku riječ. Ako je mjesto gdje je posijana trava travnjak, onda je površina zasijana travolikim biljkama definitivno travoliknjak. 
   Da ga jebeš, sve te druge trave su očigledno otpornije od one trave koju mi ŽELIMO vidjeti u našem dvorištu. Zamisli Tito!?! Kako su se samo usudile doseliti na naš travnjak na kojem smo htjeli zapravo samo jednu vrstu? Onu za koju smo čuli da je poželjna, lijepa i ne znam koju ju epiteti još ne krase. Sve je jače od te trave koju mi želimo. Ta naša obična trava kakvu želimo vam je otprilike ko naša djeca kad se rode. Totalno su nesposobni za život i moramo ih njegovati (ko moja mater mene) barem do 45 godine. Oni mali gnuići i antilope, odma stanu na noge, znaju i pišat i srat i već za koji dan pobjeći i od lava ako treba. I što je najjače, ne moraju se učlaniti ni u kakvu stranku da bi opstali na ovom svijetu, a ova naša trava koju želimo njegovati je totalno u kurcu. Sve okolno sjeme raznih NEPOŽELJNIH a zapravio prirodnih biljaka ju nadjebu i još bi joj trebali pomagati raznim otrovima. Čiji je to problem, naš ili njihov? Treba joj vode, gnojiva, kosidbe da bi izgledala gusta, etnički čista i zelena. Zašto? E pa jebi ga! Šta će čeljad i komšije reći ako nam travnjak nije uredan, čist i netom pokošen? To se tako mora, zato je i njihov nametnuti travnjak tako lijepo pokošen i jednoličan. I tvoj mora bit takav - uskličnik! Al zašto? Zato! Jer ako nije, ti si jednostavno neprilagođen i neuklopljen i sigurno kao takav nisi normalan i nisi ko svi mi drugi koji nemamo pametnije hobije nego gubimo sate i sate da bi se dokazali kroz naše travnjake i cijeli tjedan okolo pričamo priče koje se svode na: moram pokosit' travu ili danas sam pokosio a to je nama drugima jaaako bitna i zanimljiva priča koja se prenosi s koljena na koljeno. Pa i guslari to vjekovima opjevavaju uz zvuk gusli a guslari ne mogu bit u krivu. Priča se uglavnom svodi na onu: "Jedite govna! Milijarde muha ne može biti u krivu." Hm…  Izvol'te, izvo'lte!

   Primjećujemo nekakvog bolesnog materijalistu koji u pauzi vožnje stane i očisti jebenu mušicu koja je upravo skončala na vjetrobranu njegovog skupog auta?!? Odvratno! Čovjek nije normalan! To nazivamo opsesivno kompulzivni poremećaj. Njemu navodno onda poslije toga bude lakše. Bude mu lakše otprilike ko i meni poslije košnje trave. Zadao sam si neku glupost i tjeram se tjedan dana da to uradim i onda mi je lakše?!? Ma istina je da mi je lakše, ko što je Muji koji se je iz zabave udarao ciglama  po jajima pa kad je Haso pitao zašto to radi i di mu je tu merak? Mujo je odgovorio da je merak u tome kad promašiš. A jest merak Gospe ti od škripjela zubima. Tu je neko lud bogami. 

  Ko je nametnuo te etnički čiste travnjake kao ljepotu? Ja nisam matere mi. Al nešto mi tu bogami smrđe. Il' je Hitler bio normalan a znam da nije, il' mi nismo normalni. Kakav čist i sterilan travnjak?!? Čist od čega? Od maslačaka, tratinčica, bokvice i pirike, tj. od bogatstva raznolikosti prirode? Od evolucije? To nije normalno. Priroda se bori, tj svaka jedinka evoluira da bi opstala a bogami mnoge krepaju jer se nisu prilagodile a mi odabrali hibridnu travu za naš “lijep” travnjak. Ajmo odabrati neki "korov" pa da s njim "kultiviramo". Mi da kultiviramo? Šta smo mi ikad na ovoj planeti kultivirali i da je uspjelo? Uspjelo po čijim i kojim kriterijima? Ko što smo Indijance kultivirali da ne bi više bili pogani pa ih  napravili poganim na svoj način. "On me voli na svoj način." Nemoj me bogati volit na svoj način. Jebali mi sebe i naše načine i logike. Ko đoja sve znamo a ponašamo se ko idiJoti. 
    
Jebo etnički čiste travnjake!

    Ako se trudite imati tako čiste travnjake, zapitajte se jeste li na dobrom putu ali na dobrom putu da zastranite. 
 Ako ćete kad pokosite i "popljevite" vaše travnjake bit sretni kad popijete pivo gledajući u taj jebeno kulturni travnjak, bolje si onda odma otvorite pivo jer će vam monumentalno bit bolje a trava neka raste. Ili ako vam to već pričinjava takvo zadovoljstvo, dođite pokosite i kod mene i pivo ću vam poslije poslužit. Može i dva.

   Neće ta trava nigdje otići... Raznolika točno onako kakvom ju je evolucija stvorila, a mi smo evolucijom nadošli da nas opušta pivo ili možda neka drugačija trava.  

Opustite se!

Riječ je Kikijeva!

Blogu hvala!