Friday, November 6, 2015

Turska gora 2251m


    Kao što je ponavljanje majka znanja, tako je i odgađanje izleta majka neodlazaka. Kako sam pametan ha? Ovaj ili neki sličan izleta trebali smo imati još prije nekih mjesec dana i eto ti...Te nešto se vrijeme kvari, te sad se stvarno pokvarilo a da smo onaj prošli put ošli, još bi se nekako i moglo, ali sad stvarno nema smisla ići. No hoću reći da je pešest tjedana proletilo za tren bez pravog izleta. A pešest tjedana je više od mjesec dana, a godina ih ima samo 12!!! Bilo kako bilo, sad je lako biti pametan. Bit će još ovakovih događanja nedvojebeno je.

  Oko 18h sati krećemo iz Đakova: Toza, Yovo, Tomo (iz VK ) i moja malenkost. Stižemo kod Zvončija na gostoprimstvo koje nam pruža gotovo svaki put kad je u pitanju varijanta kasnog petkovnog polaska iz DJ sa ranim polaskom iz ZG-a. Zvončy hvala ti! Livanjski sir je bio odličan! Takvog ni u Livnu nismo jeli. Doći ćemo opet. ;-)
   Budimo se u 5h. Odlazimo po Maricu na kolodvor, usput kupimo Tatru Vjekovića a zatim se po dogovoru nalazimo sa Zijom na benziskoj pumpi.
    Na našu polazišnu točku stižemo oko 10h, no nije to baš ona točka na kojoj smo mi planirali ostaviti auta. Ostavili smo ih nekih 4km dalje.

 Iako je očišćeno, zabranjeno je ići dalje. Ne vrijedi plakati. Raspremamo se i krećemo nogu pred nogu do Frischoufovog doma na Okrešlju 1378nmv. Odjednom skužimo da je Yovo nestao?!? A ništa, za njega se nećemo brinuti. On je stari planinarski vuk. Put kreće prvo cestom i uzbrdica je lagana, no negdje iza slapa Rinke, počinje sve žešće i žešće.




 Slap je smrznut. Tek jednim dijelom curi. A zamislite, odmah desno od njega, ilitiga s njegove lijeve strane, nalazi se kafić "Uzdravlje".

 Dobro nije baš "Uzdravlje" ali stavarno je kafić. Doduše, ne radi u ovo doba godine, no sigurno je fora ispijati Zlatorog i gledati slap ili eventualno slušati slap i ispijati Union. :-)



Slap Rinke

  Do Frischoufovog doma stižemo oko 13h.
       
                                                                                                                                                      Prekrasan je pogled.

Zijo sugerira da je prerano zavući se u dom, a prekasno za odlazak na neku od tura koje smo planirali, pa predlaže Savinjsko sedlo. Hm... Iskreno, najradije ne bi išao nigdje. Ali koji sam klinac onda i išao u Sloveniju? Ma šta bi i radili u domu od 13h pa do sutra u jutro. Pa ucrvali bi se.
   Svi osim Yove krećemo na Savinjsko sedlo. 

                                                                        Pogled lijevo
Promatramo ipak taj Turski žleb

i skontamo kako bi nam se stvarno zgadilo 2put u kratkom vremenu prolaziti isti put teškog uspona. Što ne znači da nam se neće zgaditi i taj jedan odlazak. :-)
   I bogme, dobro smo se izmorili i do Savinjskog. 

Samo naš najspremniji član Zijo je bio nadomak sedla kad se obrnu i reče "Ja dalje ne idem. Pred vrhom je sami led!" Kud mali Mujo, tu i svi Turci. Pogotovo ako je mali Mujo predložio toplinu doma i hladnoću piva. :-)


Tu se penje tu se pada, svaka skala jedna nada...
  Krećemo prema domu

 zamišljajući Yovu kako se svađa s konobarom. A kad tamo... naš Yovo još OPET spava?!? Dobro, Yovo pa šta ti je: "Ma nešto mi nije dobro". I to je sve što je rekao u svoju obranu. Mi smo se raspremili i pokušali naći neko mjestašce pod stropom u domu, no bezuspješno. Naime dom je bio pun, što onih koji ne misle noćiti,što onih koji kao i mi, ne žele biti u hladnim spavaonicama. Malo po malo, uspijevamo se ugurati kod dva klinca koji su vjerojatno požalili što su nas pustili. Ubrzo su postali ugroženi za vlastitim stolom u vlastitoj zemlji. U ovakvim situacijama se uvijek sjetim onog pink panthera kad se on sažali na one dvije gladne vrane i dozvoli im da slobodno jedu njegove kukuruze, a one u isti tren dozovu sve svoje frendove i ovi ogole cijelu njivu. Eh, tako vam je to u svakoj dašmiprstuzmemtiruku priči.
   Na žalost morali smo popit-platit koju rundu i na račun doma a zatim je uslijedilo klasično unošenje kukavičijih jaja, čitaj našeg piva u njihovo gnijezdo. Jebi ga, ipak mi još nismo u EU a kad uđemo, onda više nećemo imati para ni za planinarenje bojim se. Mislim da su se svi čudili koliko ovi Hrvati mogu dugo sjediti za jednim pivom. Ma vjerojatno nisu. Dom je bio pun i konobari vjerojatno nisu imali ni vremena obraćati pažnju na svaki stol jer je puno ljudi stajalo i naručivalo za šankom. Moje priče često budu ispunjene nečim pjenušavim, nije li to čudno?
   Poslije nekoliko piva glavna briga nam postaje svijest o tome kako ćemo morati dizati iz tople vreće i odlaziti vani na pišanje. Poneki taj problem riješavaju plastičnim bocama.
   Noć je..  nečiji mobitel zvoni... ali niko se ne budi. Joj samo da ne idemo, mislim si u sebi... i tako svaki put. Ponekad se pitam kako sam išta osvojio sa ovakvim stavom?
  Zvoni ponovo, ali ovaj put duže. Pale se čeone... počinje se šuškati. Ne vrijedi se opirati. Dogovor je bio biti pred domom pod punom ratnom opremom u 7h. Uz pripremanje opreme za polazak lagano se čavrlja, ponovo pada zaključak kako se život stvarno sastoji od malih stvari i njima se treba veseliti. Rekoše ovi koji se vraćaju obavljenog posla sa WC-a.
  Yovo opet ne ide. :-( Ni Zijin autoritet nije ga natjerao. Ja se nisam trudio.
  Oko 7 i 10h svi smo pred domom i kreće se. Moje dereze pjevaju onu staru: "On me veže na svoj način, on me veže na svoj način..." Kad smo krenuli zabrinuo sam se da neće biti onako lijep dan kao jučer. No već nakon nekoliko stotina metara isto kao i juče, izlazimo iz područja oblaka i pojavljuju se planine koje nas okružuju, ali ovaj put obasjane jutarnjim suncem.



   Prvi dio puta je isti kao i prema Savinjskom sedlu, ali onda dolazi do križanja i put nas vodi lijevo prema turskom žlebu. 

 Uspon je sve teži i teži i čini se da mu nikad nema kraja. Ali malo po malo, ipak se napreduje. Snijeg je lošiji na samom startu, noge dosta propadaju, no postaje sve bolji i bolji na polovici žleba, pa se čak ne mora ni slijediti trag, nego dereze s lakoćom probijaju koru i lako je napraviti nove stopinke.

 Odmaramo se nakon svakih desetak koraka. Nigdje nam se ne žuri. Pretpostavljamo da imamo dobro prolazno vrijeme. Kroz momente krize preispitujem svoje motive... čemu sve ovo... ove patnje... smrzavanja... nikad kraja ovom žlebu ili žljebu...

 zaboravljam sve uspjehe i tonem u svaki korak... stopinke su negativne... listovi bole od napetosti... zaključujem da je u takvim momentima najbolje gledati samo korak unaprijed, nepotrebno ne pričati da se ne troši energija i ne nazire se kraj. EVO NAS!!! Napokon svijetlo na kraju tunela!!! Žleb je riješen! Stigli smo za 2h i 20min a tura je inače od 2h. Fino, a nismo ni žurili. Evo naše nagrade! Ukazuje se lijep sunčani pogled. Svi smo sretni. Desno su nam Rinke, lijevo Turska gora. Možemo di oćemo ali nećemo dokle hoćemo. Odlučujemo se za Tursku goru. Sad nam više ništa nije daleko jer smo izbili na greben.

 Još nekih pola sata, istina, pojavljuje se i vjetar, ali trudimo se izvući najbolje iz situacije 

nastojeći napraviti što atraktivnije fotografije s kojima ćemo se poslije kur*it. GORE SMO! Uživajući u pogledu, slikavamo sve u krugu 365 stupnjeva i naravno pod obavezno slika s vrha sa zastavom PD Đakova,



a neki su dobili i po guzi jer su prvi put prešli visinu od 2000m :-)


 i bježimo dolje s tog vjetra. Spuštanje prolazi u najboljem redu.

 Istina, bilo bi brže da je snijeg bio podoban za spuštanje na dupetu s cepinom.
   Kad dolje, Yovo još leži... kunja...spava. A tako sam se veselio kad sam saznao da ide na izlet. Da li je ovo kraj našeg starog planinarskog vuka ili je ovo vuk našeg starog planinarskog kraja? Vidjet ćemo u slijedećim epizodama PD Đakova.
   Posebna hvala Alenu Brodskom koji je s teškom mukom ugovorio spavanje u Frischoufovom domu. Samo da znaš, nismo mi u anketi u kojoj se pita što bi najviše volili da se desi na svjetskom prvenstvu odgovorili da bi volili da Slovenija ispadne u prvom krugu. Što ne znači da tako i ne mislimo, samo nismo odgovorili na tu anketu. :-)
 

   Sudionici izleta:
                             Darko Tosenberger Lucky-PD Đakovo
                             Ivan Zirdum Zijo-PD Đakovo
                             Tomo iz Vinkovaca-PD Vinkovci
                             Tatro Vjeković-PD Đakovo
                             Marica Mihaljević-PD Sv. Mihovil
                             Zoran Novković Yovo-PD Đakovo
                             Željko Sabljić Kiki-PD Đakovo


 Božica!
P.S. Slike by Toza- moje još nisu smanjene, nešto mi photoshop šteka (cigara)


Thursday, June 4, 2015

Južni Velebit 4-7 lipnja


   Južni Velebit… Dugo me je čekao a I većinu ekipe od nas devetnaest Đakovčana iliti u najmanju ruku članova PD Đakova koliko nas se našlo na Zijinoj listi za odsrtrel tj Velebit. Naime njegov šogor Alen Brodsky (u daljnjem tekstu Đakovačky), me je svaki put ispravljao kad su nas kojekakvi ljudi koje smo sreli na izletu pitali odakle smo, a ja bi ponosno rekao iz Đakova. Ok, Alen je porijeklom tu blizu od Broda kako mu I prezime kaže al’ je đakovački zet a i kako rekoh naš član, pa je normalno da ga svojatamo. (Brodsky, nemoj me više ispravljati (mig))
  No, dosta više o Brodskom ili Đakovačkom, ajmo malo o njegovom šogoru, tj. Ziji. Zijo je pomno isplanirao svoju listu za odstrel. Da više ne spominjem taj odstrel a da ne objasnim zašto sam ovaj izlet nazvao „Zijina lista za odstrel“, dakle vic ide ovako:
   Saznale zivotinje u šumi da meda (ostavio sam namerno ovo meda, baš mi simplastično) ima listu za odstrel, i zavlada veliki strah i panika. Kako se to vise nije moglo izdrzati ohrabri se prvi jelen da ode kod mede i pita ga da li je to istina. "Medo, cujem da imas listu za odstrel ?!" "Imam." "A jesam li ja na toj listi?" "Jesi" I sutradan nadju jelena mrtvog u sumi. Kako je situacija i dalje bila nepodnosljiva, vuk prikupi snagu i ode kod mede. "Medo, cuo sam da imas nekakvu listu za odstrel, jel to istina?" "Jeste" "A ima li mene na toj listi?" "Ima" I sutra nadju vuka mrtvog u sumi. Na kraju, podje zeka kod mede i pita ga: "Medo, jel ti to imas neku listu za odstrel?" "Imam" "A jesam li i ja na toj listi?" "Jesi." "A jel mozes da me izbrises sa te liste?" "Mogu zeko, nema problema." Komunikacija je sve ... Vic je pravi zeka peka meda.
  Namerno sam ostavio zeka peka jer je smešnije. E pa dakle, Zijo je sastavio listu zadataka za izlet za ovaj produženi vikend za one kojima to nešto znači, a pošto je bilo prilično vruć, svi smo se sjetili da ona kiša od nekidan I nije bila tako strašna, ili je? Ah, tko bi to znao… Ajmo nas nabrojat: Zijo, Nikolina, Jasmina, PauK, A. Brodsky, Darko P., Brod H., Jura, Maca, Yovo, Demon, Leo, Tomislava, Zožy, Marija Žozijeva, Klara, Shems, Kristina Dželatovićeva, Marija i moja malenkost, Putovali smo kao da nismo spojeni pupčanom vrpcom nego bluetothom ali smo bili u kontaktu povremeno.
Dan prvi, četvrtak 04.06. između 10:30 i 11:30 smo se svi našli u Rizvanuši a potom nastavljamoprema selu Golubić kod naših domaćina Veselinovića.
              “Dobila si sve što si htela, U jeftinoj sobi, provincijskog hotela.
  Smještaj je samo u prvi mah izgledao nešto lošiji nego što smo zamišljali, bar za one koji su uopće nešta zamišljali, al zapravo je bio sasvim adekvatan i dovoljan, a za pare za koje smo ga dobili (tridesetak kuna po danu), mislim da smo definitivno ukupno dobili, više no što smo platili. Bila je neka čar u promatranju dnevnog ritma obavljanja velike nužde u tom jednom nužniku. Ovaj treba kavu, ovom treba nekih dva sata pošto se ustane, ovaj nije već dva dana, uglavnom svi imamo nekakve rituale. Toliko o smještaju.
   Nakon raspremanja slijedi vožnja osobnim kolima do početne točke na oko 1200m. trajala je oko 50min. Start za uspon 12.30h. Do novog skloništa u izgradnji, uspon je trajao 30min. Tamo u domu koji se sređuje smo svjedočili, nesretnom padu jednog od dečki iz PD Željezničar. Čovjek je naprosto propo skoro ko ja na faksu, al ne u zemlju, nego kroz pod nedovršene spavaone. Dobio je dobru razderotinu koja će mu ostati za uspomenu na sudjelovanje u izgradnju skloništa. Ljepšu uspomenu, teško je poželjeti. Demon, koji je inače medicinska sestra, (Sorry buraz!) pomogao je našem bratu planinaru I zavio mu ranu (u crno). Ne znam da li mu je stavio ljutu travu, al rana je navodno bila ljuta. Do vrha Visočice uslijedilo je još oko 35min hoda.



Ili ja nisam davno bio na Velebitu, ili ovdje ima ljekovitog I ostalog bilja u izobilju. (Mujo, ili ovo nije ptičar, ili smo ga mi prenisko bacali?) Oni koji su trčali za Zijom, nisu toliko obraćali pozornost na prekrasne biljke oko nas ili su je obraćali brzo, a mi ostali (čitaj spori) smo kontali šta bi to bilo, njuškali listiće I cvjetiće I razmišljali o osnutku biljne sekcije u sklopu pl društva. Nakon penjačke, gastro, biciklističke a bogami I trijatlonske, red je došao I na biljnu sekciju iako mi se nekako čini da je najviše članova u onoj gastro. U tu sekciju nikog ne moraš ni zvat’. Na vrh stigli u 14h. Tamo smo polijegali I zezali se barem pola sata. Pokušavali napraviti zajedničku fotografiju da neko nije zažmirio na slici, što još nikom nije pošlo za nogom kad slika 19 ljudi u jednom kadru. U kuću u Golubić stigošmo oko 18.45h. Pauk I ….. otišli su ranije jer dogovorena roštiljada. Svaka čast Pauče! Roštiljalo se dugo. Ne zato što nismo mogli nabaviti veći roštilj, nego zato da bi se (Goran) čar roštiljanja trajala što duže.
  Za vrijeme roštiljanja, bacalo se kamena s ramena, u čemu je Žozi odnio titulu neprikosnovenog. Sve nas je nadbacao. Žozi, stvarno si gorštak I prijavit ćemo te na olimpijadu starih sportova I platiti ti kotizaciju. Tebi medalja, nama osvojena kištra pive. Pošteno!
2. Dan drugi, petak
  Polazak iz kuće u 9.00h za J-I. Velebit . Od parkinga do skloništa V. Crnopac 30min hoda. Sklonište je na vrlo lijepom položaju.
Doista smo svi poželili ostati ovdje. Put malog Princa je je bio vrlo zanimljiv.





Samo nek mi neko kaže da je knjiga bila bolja I opalit ću ga najboljim prijateljem po glavi. Oko 4h trajalo je uživanje u brojnim labirintima, kratkim usponima,

silascima u male jame, prolaze, provlačenja I sl. a sve to po najžešćem zvizdanu, no ipak uglavnom u hladu. Tu smo se prilično razvukli u promatranju brojnih zanimljivosti. U 16h smo se spustili do auta pa pravac more viknu Žuga iz sveg glasa!
                                Maslenica! Zvuči kao nešto za jesti.
   Uh, kako je godilo piti pivu u hladnom moru biti naslonjen na brojne priljepke koji su se Yovi I meni zabijali u leđa. Došlo nam je poput masaže. Ne znam zašto su nam se svi koji su prolazili smijali? Biće da to nije uvriježeno biti s pivom u srcu od kamena. Ah, kad nismo imali bevande.
Dan treći, subota
   Kanjon Krupe; u 9.15h polazak. U jutro iznenađenje dana. Došla nam je Kristina Dželatova iz Beograda na kopnu i priključuje se na današnjoj ruti.
  Startali smo u 10h zbog prebacivanja auta do (Belog) Manastira gdje smo trebali završiti rutu, prema nekakvom Zijinom planu, koji eto, nije uključio u plan da će Yovi I meni mali mozak proključati I da ćemo mu opstruirat uspon kupanjem na svakom kraćem odmoru. Zijo Sorry, nismo mislili ništa loše I nemoj nas kudit. Vrlo lijepi pogledi se pružaju dok se spušta do same krupe, a neki su i pozirali povremeno. 








   Zbog doista velike vrućine, kretanja I djelomičnog prošišavanja staze, završavamo u 14:15h na Kudinom mostu, neki su se još ranije odvojili na križanju za našu kuću, Maca, Klara koje su se htjele podaprati dok ne bude gužva I Kristina koja već mora ići u Beograd na kopnu. Jedan dio poslije kupanja kod Kudine Kite, tj. Gaćešinog mosta ili kako se već zovu ti pomalo božemiprosti posprdni toponimi, ostaje tamo do 15.30h a drugi dio do 18h. Neki su ipak otišli do Manastira kako je glasila optimistična verzija plana.
  Oko 19h, nas 19 je objedovalo I krijepilo se I fatalo red za to jedno kupatilo. A oko 21h, spektakl. Zijo je iz supersaka izvadio LCD na kojem će se gledati tekma finala lige prvaka!!! Pa ko mu može zamjeriti žurbu po brdima? Ja već zaboravio. Neke je zanimalo, neke ne, ali danas se bez tehnike ne ide nigdje pa ni u brda na odmor. Raketa dao prvi gol!!! Sad mogu ić spavat.
Druženje I nadoknađivanje elektrolita ili čega već se nastavilo do dugo u noć.
Dan četvrti, nedjelja
Kamen, krš i suva maslina
   Polazak u 8.00h. za Seline i ulaz u Malu Paklenicu. Žozi, Marija I Tomislava odlaze do Borisovog doma na Paklenici a Zijo, Nikolina, Brodsky, Leo, Demon, Brod I ja, kroz malu Paklenicu do Starigrada. Uspon počeli oko 9:50h. Put kreće stazicom a zatim ulazi kanjončić male paklenice. S kamena na kamen, srećom većinom kroz hlad. Nailazimo na spilju ili kako bi naš narod rekao pećinu kapljaču, u kojoj nadokapljavamo vode koja kaplje sa svoda…
Čudo u poskokovoj dragi
   Opušteno kročimo stazicom do vrha kad paf! Taman kad sam pravio polukorak, tik dvaest triest cenata ispred mene na desnoj strani, poskok na drvetu se sunča. Uzviknuh: U majko mila! Za dlaku ga ne vidjeh.


  Bog zna kako bi taj nastavak koraka završio. Možda bi se naglo prenuo I uplašio mene kao I ja njega, možda bi ugrizao nekog drugog od nas šest, ali ovo mi je bio najbliži susret sa poskokom u cijeloj planinarskoj karijeri. Dobro smo prošli. S obzirom na zalihe antiseruma u našim bolnicama, vjerojatno bi fasovo ko Kosovo, tj. Burkina.
  Oko podneva smo na vrhu. Na tabli piše još dva sata do starigrada. Nastavljamo dalje kroz livade iz sna, a zapravo kaduljina polja. Sve miriši na kadulju I još kadulje. Mmm…
  Spustili smo se dolje u V Paklenicu oko 14h. Zijo, Brodsky I Nikolina odlaze pješke do plaže, a Leo, Demon I ja se osvježavamo u hladnom potoku,



čekajući Žozija, Mariju I Tomislavu, jer nam je kod njih ključ od auta. Skupa odlazimo do plaže, gdje je smo se malo kupali a potom oko 16:30h, otišli malo ćelabrcniti I pravac svako svojim kućama, stanovima i u realnost.
   Izlet za pamćenje! Ko god ima nekakve bitne zamjerke za izlet, neka sljedeći put organizira sam izlet za 19 različitih osoba kojima je zajednička strast planinarenje a u ostalom se razlikuju u X faktora.        Svaka čast Zijo na organizaciji izleta I svaka čast svima onim koji su doprinijeli ovom izletu na bilo koji način. Vožnjom, vođenjem, roštiljanjem, slikanjem ili već svojim sudjelovanjem na izletu. Nikad neću zaboraviti ova 4 dana uživanja u prirodi I neprestane zezancije.

Riječ je Kikijeva

Božica!




Saturday, January 24, 2015

Kofce Slovenija 24-25 sječnja 2015


   Nevjerojatno je da se za izlet u Sloveniju prijavi dvadeset i dvoje đakovčana, a još je nevjerojatnije da ih dvadeset i dvoje doista i ode na izlet, ali dogodilo se. Naravno, u tih 22 dvoje je uključena i dijaspora. Neizostavni dio našeg PD Đakova od kojih je upravo Zijo, organizirao i inicirao izlet. Zijo, skidam kapu!
   Dakle da nabrojimo sve: Leo, Haner, Kaća, Ivana, Tomislava, Kristina, Veronika, Jura, Maca, Demon,Pauk, Jasmina, Pauk, Vjeko, Zijo, Đođo, Yovo, Šems, Klara, Mara, Kiki i naturalizirani đakovčanin Fabris.




   U Sloveniju, naše malo ali hvala bogu prilično živo društvo, ne ide baš često a u ovakvom broju, iznimno rijetko. Da budem precizniji, najbrojniji izlet đakovčana ikada u Sloveniju. Dosta članova je imalo problema sa kompletiranjem opreme, jer nema se cepina i dereza na bacanje. Tako da se opremu posuđivalo odasvud.
   Po vremenskim prognozama, trebali smo imati i malo više sreće, jer je najavljen dolazak ljepšeg vremena za subotu i nedjelju, međutim, hladna fronta se zadržala malo duže, što se više zapravo očitovalo u dosta jakom vjetru, koji se zadržao manje više oba dana. No sve u svemu, ipak ne tako loše vrijeme. Ipak je to Slovenija i visina a i zima je k vragu, šta bi mi htjeli?




   Od mjesta gdje smo parkirali auta, trebali smo do doma stići za sat vremena. Neki su možda i stigli za sat i nešto, a neki bogami i za dva i nešto. No, nije tako bitno. Put je snjegovit, prolazi kroz šumu kao i obično, sve do dijela gdje se na ajmo reći nekakvom proplanku, nalazi dom na Kofcah, na 1488m. Tu nas je odma i počelo propuhivati do koske. Simpatični dom, skoro je bio premal za nas 40 ljudi iz Đakova i Đurđevca ne brojeći i Ali babu. Vrlo je zanimljivo da smo se neplanski na Kofcah, našli mi i Đurđevčani. Jer imamo neku zajedničku povijest. PD Đurđevac je prilikom organizacije svog izleta na Kilimanjaro uputio poziv PD Đakovu da im se pridružimo na izletu, ispalo je da sam se pridružio samo ja, pa sam u znak zahvalnosti, insistirao da se i njihovi članovi pridruže nama na izletu na Aconcaguu koji je organiziralo naše društvo 2007. No, vratimo se mi u dom i u neku bližu prošlost.
    Kad smo se smjestili u dom, počelo se tražiti mjesto više za sušenje mokre i smrdljive odjeće po već pretrpanoj, zagasito zelenoj peći, urešenoj sa kaljevima sa motivom runolista na sebi. Bog te mazo, opisujem ko Balzac! 




Nismo se puno libili već se odma počelo sa tradicionalnim vađenjem  piva, rakije, luka, slanine, kobasica i pita. Svako je već po običaju ponio hrane za još trojicu da ne bi slučajno skinio koju kilu. Bože sačuvaj! Ovo nije ni vrijeme ni mjesto.  Pravo je čudo da nas domar nije izbacio naderezačke iz doma. No, brzo smo mi to njemu nadoknadili , tako da je život za slobodu dalo dosta rogonja, ričeta i kojekakvih kobasa sa kupusom. A neki su se dobro uhljebili pa su za svoj obrok odabrali heljdu sa hljebom. Ovo sam izmislio ali dobro zvuči. Di je Yovo u priči? Spava...
   Nakon sat, svi su se fino uljuljali u toplinu doma. Svi osim Zije. Taj ne da mira! Još sam osobno rekao u više navrata kako vani duva, al ne h(lj)ebe to njega. Ništa, pakiraj se ko misli ići i pravac prema Kofce Gora 1967m pa ko koliko izdrži. I neka nas je digo. Ko bi cili dan jeo i pio? Duše mi, malo bi nam bilo 50 evra po glafi. Da uštedimo malo nofce, bjež iz doma na Goru Kofce. Di je Yovo? Spava...
U 14:00 nas petnajstak, kreće na uspon ili gdje već. Nemaju baš svi opremu, ali da se malo prošeta, pa dok ne postane čupavo bez opreme. Negdje na pola puta, dolazimo do križanja za Veliki vrh i Kofce Goru. Ostatak ekipe se vraća dolje: Tomislava, Ivana, Marija, Maca...  A drugi dio: Zijo, Đođo, Pauk, Vjeko, Leo, Demon, Jura i ja nastavljamo gori prema Gori dok... Yovo spava.
   U 15:40 smo na vrhu Kofce Gora 1967m. Uslijedilo je zadovoljstvo i dobra zezancija. Osmijesi na svim licima i pokoji gutljaj rakije u znak proslave uspona.




Spuštamo se dolje. I silazak traje jedva dvadesetak minuta. Eee da je gori ko doli.
   Po povratku u dom, uslijedila je nova tura sušenja uznojenih „brzosušećih“,  što markiranih, što Lidlovskih, što markiranih i sekndhendaških planinarskih prnja. Uh koliko pridjeva!?! Druženje se nastavilo dugo u noć, sve do 23 i 30 po mojim spoznajama. Naime ja sam otišao leći već oko dvadeset časofa.
   Probudio sam se rano da bih ugrabio bar jednu od dvije sreće. Čist wc i malo mira. Ivana je već budna, a uskoro ustaju i ostali. Zijo je najavio polazak na vrh za osmicu, no sudeći po ustalima, uslijedit će barem jedna, ako ne i dvije prolongacije. Tako i bi. A i vrijeme vani je ajme ti je nama. Otvorio sam vrata da bi vani u snijeg bacio ogrizak od jabuke i jedva sam zatvorio vrata koliko puše. Ali istina bog, vrijeme se proljepšava. Kao da se pomalo i sončece probija. 
  Nakon druge prolongacije, krećemo na Veliki vrh, pa kud stigli. Idemo polako u koloni. Snijeg u početku nije dubok, vjetar ga je obrijao, propada se vrlo malo. Ispred nas su dva slovenca koji nam lagano prte stazu ( na našu sreću), ali s vremenom (na našu žalost) skreću na neki svoj put. Počeli smo se izmjenjivati na čelu, jer zamorno je stalno prtiti. Ide se relativno lagano. Tempom koji usporava samo prćenje, tako da je brzina hoda svima podnošljiva. Preispitujemo puteve, Zijo viče sa sredine kolone da propustimo jednog slovenca koji je krenuo s nama na put, da nas vodi i povremeno prti. Što nam nije teško palo. Međutim, ekipa s kojom je Slovenac krenuo, viče mu da se vrati i krene iza nas, nekim njihovim putom. On se vraća, a s njim tim putem odlazi i Vjeko. Istina, taj put je bio već isprtit, ali bojim se pretežak za većinu iz naše grupe, osobito za neiskusne djevojke bez opreme. Umjesto nastavka putem kojim smo krenuli i koji bi ovim tempom, koji unatoč mijenjanju, usporava iznimno naporno prćenje dubokog snijega, trajao sigurno 4 sata, usuđujem se govoriti i predlažem ekipi da udarimo cik cak žljebom poviš nas, s čim se Zijo i ostatak ekipe složio.  Pomislio sam da bi ovim putem, više članova ispenjalo do grebena. Dio ekipe je tu radi vlastite procjene rizika i umora, odustao i krenuo prema domu:  Jasmina, Tomislava, Ivana......................................  A Đođo, Jura, Zijo, Demon, Leo, Fabris, Kristina, Veronika, Marija i ja, nastavljamo cik cak prema gore. Visine snijega su na nekim dijelovima bile sigurno i gnjurcu preko ... koljena , a propadalo se i do testisa.  A valjda je baš to trebalo da izlet bude do jaja. Cik-cak, cik-cak! 




Kako vrijeme odmiče, činilo se da ćemo biti gore tek u cik zore. No korak po korak, korak po korak i stiglo se na greben Košute.




 Zijin sat je pokazivao oko 1950m. Iako je gore puhao snažan vjetar i u jednom momentu sam pao ničice pred Pred Mariju i opizdio se u čašicu od koljena. Lijepo je bilo vidjeti pogled na drugu stranu prema Austriji. Bilo je tako hladno da su Juri i meni u trenu baterije na mobitelu i fotiću otkazale poslušnost. Taman da ovjekovječimo ovaj uspon na za uspomenu.  Djevojke nisu mogle sakriti oduševljenje. Ovo im je najveća visina do sad. Veronika, Kristina , Marija i ja se vraćamo dolje. 




Ne bih bio miran nastavljajući sa dečkima dalje, ne znajući da su se one sretno spustile dolje.  Zijo, Jura, Leo, Demon, Fabris i Đođo nastavljaju grebenom dalje na Veliki vrh i tamo su za kojih desetak minuta. Nije im preostalo još puno visinske razlike, tek stotinjak metara, ali greben je šiban snažnim vjetrom i dereze je kako Demon kaže trebalo dobrano zabijati da te vjetar ne odnese. Svaka čast dečki!   
slika




I Vjeko je bio na vrhu. Barem je tako rekao po silasku. (smješko)
  Svi smo se dolje živi i zdravi spustili a to je najbitnije od svih uspona. Jer kako se uvijek kaže, planina može čekati.
   Ovaj izlet u Sloveniju je došao u pravom trenutku.  Čini mi se da društvo dugo nije bilo tako živo i brojno i šaroliko i po iskustvu i po godinama a i spolu. Dvadeset dvoje ljudi iz PD iz Đakova u Sloveniji, nije mala stvar vjerujte mi.  
   Nekima je ovo bio samo izlet. Neki su se prvi put susreli sa pravom planinom i to po zimi. Vidjeli kako stoje sa svojim strahovima, afinitetima, mogućnostima, nedostatkom opreme ili iskustva a možda samo i htjenja za nečim višim u smislu osobnih planinarskih izazova. Neki su se po prvi puta susreli sa derezama, barem malo iskusili cepin u rukama i to je dobro.
   Zimski izleti u visoko gorje su teži, opasniji. Iziskuju više napora ali podižu adrenalin u nama. Snijeg daje neku dodatnu čaroliju a prizori (bar mene) podsjećaju na prizore sa božićnih čestitki i razglednica koje sam kao klinac gledao u toplini kuće.
Daj Kiki ne seri! Dobro neću više.

Fala Ziji na organizaciji odličnog izleta!