Friday, March 7, 2014

Tušnica i Čabulja



    Planiranje planinarskog (paniranje oslića) izleta iz naše panonske nizine, od koje su nam iole interesantnije i više planine udaljene po barem 200km, često se nameće jedno pitanje: Ići na planinarenje u petak ili subotu?
  Ako smo dovoljno tupavi, svaka prednost se može pretvoriti u nedostatak ali s druge strane, ako smo dovoljno mudri, svaki nedostatak se može pretvoriti u korist. Korist što smo se odlučili za kretanje u subotu je ta što smo dobili jednog člana više za izlet a druga još bitnija korist je što u suprotnom ne bi ni mogli otići na planinarenje jer je Demonu jedino bio dostupan auto. Htjedoh reći Demonu (Ivan Baličević), da ima sreće što je on jedini mogao voziti za ovaj vikend, jer ga u suprotnom ne bi čekali već bi ošli u petak. Ha ha ha!
    Dakle u subotu u jutro u 3h da smo se pokušali okupiti svako pred svojom kućom, osim Hanera i Lea koji su spavali skupa. Hmm… Ma ne, žive blizu pa su se skupili 2% po pranju pred nečijom kućom u svrhu da smanjimo troškove izleta za dvije lipe po čovjeku. I     Napokon krenuli...  Dakle, Demon, Leo, Haner, Marija i ja. Sjeli u auto i lagano zakunjali… Svi osim Demona. Beš mi sve, kad sjednem u taj auto i kad se krene na planinarenje, imam dojam da mi tek tad počinje život a mislim da nisam daleko od istine. Na putu neke nove B i H destinacije za planinarenje, gotovo neizostavna destinacija za izlet je FIS u Vitezu. Ispast će da ih reklamiram, a nemam razloga za to. Mora se čovjek osvježit', popit' kavu, pivo, ispišat' (ne popišat' majku mu!?!) To mi nikad neće bit jasno kad neko kaže idem se posrat' ili popišat'!?! Valjda israt' I popišat' 'bem mu miša. No dobro, neko je obavio svoju građansku dužnost sličnu glasovanju a zajednički smo kupili neko Njemačko pivo kojem se sad ne mogu prisjetit' imena ali znam da je bilo em ukusno, em jeftino. Ova rečenica me podsjetila na pjesmu od Daleke Obale:
Vidio sam te
Samo jednom u zivotu
I jos sam uvijek
Pod dojmom tvog lika

Kojem se ne mogu
Bas sjetiti detalja
Al' znam da je bio
Slika i prilika
   E tako je to pivo bilo. Evo ga, glas razuma se javlja:
Ej Kiki, jel ti pišeš ode pivu ili planinama?
De začepi tamo i pusti me da pišem ono što mislim a ne po zadanim normama. Takvo pisanje mi ne ide.
A ovo ti kao ide?
Ne mogu se prepirat s njim.
   Za prvi dan, odnosno subotu, odredili smo ispenjati Tušnicu. Tražio sam nešto zanimljivo o samoj planini pa našao ovu simpatičnu legendu o porijeklu samog imena Tušnica:

U skladu s legendom o petero braće i dvije sestre koji su vodili Hrvate prilikom seobe na obale Jadrana, s koljena na koljeno se prenosilo i ime Tušnice koja je, prema toj legendi, dobila ime po sestri Tugi.
Nesta više obarskog naroda, Hrvati se tuda naseliše, i kršćansku viru privatiše, na sedmero oni zemlju dile, na pet braće i dvi seke mile, sestri Tugi dadoše krajinu, Duvno ravno i okolovinu, Tada Tuga grad je načinila, na Tušnici na vrh Santulije, poviš crkve svetog Ilije, Ta planina na kojoj je stala, po Tugi se Tušnica prozvala, Tušnica je visoka planina, po njoj dosta brda i dolina, Na njoj leže i liti oblaci, Ispod nje se rađaju junaci, ona seka što bijaše druga, po imenu zvala se je Buga, nje zapade ta krajina divna, od Privale pa do bilog Livna, ona sebi grad je napravila, na podinom Tušnice planine, kod Mandeka duboke doline, i to misto kod doline ove, i dan danas Bužanini se zove, po Buginom lipom imenu, i hrvatskom slavnom plemenu..
Sad tek kontam zašto je moj ćaća junačina. Srića da ne koristi internet pa neće pročitati ovo.
   U svakom slučaju, stigli smo u Prisoje oko 10 u jutro i rođak Damir nas je odveo do planinarskog doma PD Prisoje koje su izgradile vrijedne ruke prisojačkih planinara.



   Čim smo se raspakirali, krenuli smo prema vrhu.



 Put nije markiran. Damir nam je objasnio kud i kako ćemo ići i zapravo, potrebno je samo pratiti prirodnu konfiguraciju terena i sve je jasno. Dok smo hodali prema gore, otvarao se sve ljepši i potpuniji pogled na Buško jezero i na susjednu Kamešnicu na kojoj smo uživali u pogledu prije nepuna 3 tjedna. Sam vrh Tušnice, Vitrenik 1697m je na žalost nagrđen kojekavim odašiljačima, antenama i bogtepita šta sve ne strši sa nje, ali šta je tu je. Valjda bez svega toga ne možemo a negdje mora stajati pa su sve to tu natrćili.



   Oko 14h smo bili na vrhu gdje je taman i zahladilo pa se nismo dugo zadržavali, nego brzo krenuli prema dolje, barem da se maknemo sa samog grebena, jer na njemu uvijek najviše puše. Išli smo dosta polako i dalje uživali u pogledu na jezero i okolicu.





    Kad smo se spustili dolje, okrijepili smo se pivom ohlađenim u potoku koji teče neposredno pokraj planinarskog doma. Jel trebam reći da je voda pitka? Imati takvu blizinu pitke vode pokraj doma je doista neprocjenjivo I smanjuje količinu tereta u ruksacima koje treba tegliti po planini.
  Nakon što smo prezalogajili, nazvao sam Manju i dogovorio se našu sutrašnju destinaciju, Čabulju. Ekipi sam rekao da u 7 moramo biti u Duvnu, pa se stoga trebamo dići prije 6 kako znamo i umijemo, a sa Manjom da se nađemo u 8h. Ispala je odlična ideja. Na kraju smo stigli u Duvno u pola 8, dakle “kasnili” smo samo pola sata, koje smo iskoristili taman da popijemo kavu sa Manjom i ženom mu i 'ćerkom, koje smo sreli na raskrižju 50 metara od tog kafića. Ekipi je bilo drago što sam ih prevario za ranije buđenje a meni što smo stigli na vrijeme i imali vremena za popiti kavu na miru prije polaska za Mostar.

 Ako želiš nekoga navući na planinarenje, povedi ga na Čabulju



    Ljepotu neke planine možemo iskazati na različite načine. Kako planina izgleda iz podnožja. Da li je opasna i strma, pa u samim planinarima izaziva nekakvo strahopoštovanje prema takvoj planini. Onakvo strahopoštovanje kakvo recimo izaziva Matterhorn prema svima nama egocentričnim lovcima na vrhove a i prema onim normalnima....
   Ljepota neke planine ovisi i u okruženju, flori i fauni same planine. Blizina nekog jezera može i samoj planini pružiti dodatnu draž. Onakvu kakvu imaju Tušnica i Kamešnica zahvaljući Buškom blatu. Ljepotu planine možemo naravno nagrditi i mi ljudi.
 Ali ono što po meni čini neku planinu poželjnom za planinarenje, je pogled sa vrha planine a upravo po tome, Čabulja je nenadmašna među B i H planinama a i bogami i šire. Upravo iz tog razloga mi nije bilo teško nagovoriti ekipu da odemo na Čabulju koju vlastonožno evo posjećujem već treći put i znam da mi neće biti i posljednji.
    Budući da smo s vremenom na knap. U smislu da u povratku za Đakovo što manje vremena putujemo po mraku, odabrali smo opciju kraćeg uspona na Čabulju koji ljeti traje nekih sat I pol. Čim smo krenuli, pridružila su nam se dva kavkaška ovčara I učinili nam izlet zanimljivijim i ljepšim.



 Vrlo brzo dolazimo i na snijeg i ukazuje nam se Čabulja sa jugozapadne strane. Nešto više snijega ima u samom dijelu koji prolazi kroz šumu, ali ništa strašno osim kojeg upadanja do koljena nismo doživjeli. Vrh Čabulje Velika Vlajna 1780 nam podaruje nezaboravan pogled u provaliju doline Drežanke. 



Pogled koji mi se usjekao kao ni jedan do sada. A nije baš da nisam bio kojekuda. Za razliku od Tušnice s koje smo morali bježati dolje od vjetra, na Čabulji je bilo sunčano, tako da smo dulje mogli uživati u krajoliku.



 Neizbježna zajednička fotka sa vrha I lagani polazak dolje skupa sa “našim” psima.
Slijedi dug put prema Đakovu i sjećanje na lijepe trenutke druženja u planini koje nadam se neće ni Alzheimer izbrisati.

 Hvala Prisojanima na gostoprimstvu u svom planinarskom domu. Fala Manji što nas je vodio na Čabulju. Hvala ekipi na još jednom prekrasnom izletu. Hvala ovčarima što su nas slijedili. 

Kiki








Sunday, February 23, 2014

Zavelim i Kamešnica


  Dugo se u našem društvu govori o tome kako bi se češće trebalo planinariti u nama susjednoj B i H. Razloga je dovoljno da se tako što češće i čini. Lijepe i visoke planine, od kojih smo mnoge kao PD Đakovo rijetko ili nikako posjećivali, sa iznimkom Prenja koji je bio česta destinacija a posebice u doba prije ovog nesretnog rata. A koji je rat bio sretan?
   Blizina BiH planina znatno snizuje cijenu samog planinarskog izleta, a meščini da je to danas svakom presudan moment. Jer fala bogu, đavlu ili našim političarima, pare nam u zadnje vrijeme nešto slabo padaju s neba. Evo ja osobno stalno pokušavam uvjeriti boga da me dobitak na lotu neće pokvariti, al' ne znam zašto, nikako da mi povjeruje. Eto nekidan se bog baš večer pred sam izlet, našalio sa mnom. Naime u jednom trgovačkom centru sam našao pod svojim nogama "živ" listić od kladionice. Pod(r)ignem ga s poda, pogledam parove, ma k'o da sam ga sam sastavio. Ja ne vidim šta će tu pasti!?! Dobitak, 214kn. Ko metak! Taman skoro cijeli izlet za B i H otplaćen.
  Dok smo se družili u društvu, jednim okom sam pratio parove sa listića, sve dok u 77 min nije ošla mast u propast, jer je Porto primio gol za 2:2. Jedan par k'o i obično. Neš ti sreće! Što mi cura reče, neko ti je platio da se sekiraš. E vala baš.
 Ajmo mi dalje s dobitkom ili bez.
  Za ovaj izlet u B i H, predvidili smo Kamešnicu i u ovisnosti o vremenskim prilikama još jednu planinu. Budući da vrijeme najavljeno za subotu nije bilo baš naj, odlučili smo u subotu popeti se na Zavelim, jer je uspon kraći, a ljepše vrijeme se očekivalo u popodnevnim satima.  
  Zavelim nije visoka planina a dijeli ju Bosna, Dalmacija i Hercegovina, no zbog svog specifičnog zemljopisnog ili geografskog položaja (kako vam već (ibrahim)paše), s vrha se pruža dobar pogled na puno više planine. Naravno, pod uvjetom da se ne nađete u oblaku.



   Svi u ekipi su spremni za uspon i oko podneva Kaća, Leo, Haner, Marijan, Anita, Marija, ja i naš vodič Manjo, krećemo na Zavelim.
   U početku uspona prolazimo kroz predio koji je obrastao šumom, pa je lijep pogled s planine zaklonjen drvećem. Neobično i nekako prerano, ali sve vrvi od šafrana i drugih vjesnika proljeća. Sve ti žao kad vidiš da je poneki ostao zgažen, al' valjda im je takva nafaka. Sat i nešto laganog hoda i već smo na vrhu. Sam vršni greben je gol, a najviši vrh Kolakovac visok je 1346 m.



Na vrhu, kao što je običaj na mnogim, a osobito na nižim planinama, naslagana je gomila kamenja. Valjda da bi vrh bio viši šta li? Ili da se sam vrh može razaznati i kad snijeg zapada. Većih prostranih grebena i strmih litica na Zavelimu nema, a i šta će nam? Još mi samo fali da nam se ljudi koji s nama idu na prvo planinarenje uplaše, pa da više ne požele ići.
  Na samom usponu na vrh, djelomično su se pružali vidici na Biokovo, Kamešnicu, Cincar, Tušnicu, Vran, Čvrsnicu i Matokit, ali kad smo došli gore, zavio nas je oblak, pa nam je uglavnom zaklonio cijelu vidljivost, posebice prema Dalmaciji. Lijepi vidik se u najvećoj mjeri pružao jedino prema Buškom blatu. A naravno, kompletno se otvorio čim smo se spustili stotinjak metara s vrha.




To mi se puno puta dešavalo pri silasku s planine. Al' da smo se vratili gore, sigurno bi se BAŠ k'o za inat, opet sve zavilo u oblak. Naravno, vrhovi na sebe i navlače oblake, ništa tu nije neobično i ne treba u svemu tražiti prokletstvo marfijevog zakona. U svakom slučaju, malo oblakom zaklonjen pogled ne treba smatrat nesrećom, već naprotiv, kao poziv da se ponovo vratimo i vidimo šta se to sve vidi sa Zavelima.
 Manjo, hvala ti što si nas vodio!



   Nedjelja -  Kamešnica 1856nmv. Planina je lijepa. Hm… Pa nisu li sve planine lijepe, kao što se kaže i za žene, svaka na svoj način. Jeste li ikad u životu čitali neki tekst gdje je neko za neku planinu napisao da je ta i ta planina ružna da te bog sačuva? Malo mi to zvuči otrcano kvragu. Dobro ajd, Kamešnica je Kamešnica. Lijepa kao i mnoge druge planine. Tehnički nezahtjevna. Uspon sa B i H strane kreće iz sela Podgradina sa nekih 740 metara nadmorske visine a zbog strmine, atraktivniji je od onog sa Dalmatinske strane, pa se smatra i većim zalogajem u planinarskom smislu. Ma šta to značilo.
   Odozdo se vidi da snijega ima vrlo malo za ovo doba godine. K’o na Kilimanjaru. Kako mi Kiki znamo koliko snijega ima na Kilimanjaru? Ukucajte u google Kilimanjaro, kliknete enter i onda kliknete na ono images i pogledate, e toliko malo snijega ima trenutno na Kamešnici.
   Na uspon krećemo ravno u 9h. Dakle ista ekipa iz PD Đakova koji su u subotu bili na Zavelimu, plus Goran, Puđa, Željko i Marino. Uspon kao i na Zavelim, kreće kroz šumu. Dosta je klizavo i puno je vode koja se slijeva dolje sa planine ko za đavla baš niz stazu.Eto vam opet Marfija. Nedugo pošto smo krenuli, uočili smo dvoje planinara iza nas. Puđa mi reče, to su Stipe Božić i Milena Šijan (jedna od 4 naše djevojke koje su osvojile Mount Everest). Viknem im i ja, Stipe, Milena generacijo moja! Samo za nama i nećete se izgubit'. I tako i bi. Šalu na stranu!


                                                                                      Stipe Božić i Željko Puđa
23.02. prošle godine je na Kamešnici od lavine poginuo vrstan planinar, GSS-ovac i dobar Stipin prijatelj Eduard Retelj. Stipe je došao na obljetnicu, na pravi planinarski način, usponom odati počast svom poginulom prijatelju.


  Nisam nikad bio ljubitelj idolopoklonstva. Ne divim se pretjerano nikom u životu osim svojim roditeljima što su podigli (a i podizat' će meščini dok su živi) ‘vaku budalu poput mene, ali Stipe spada u tu malu nekolicinu ljudi vrijednih divljenja. Oduševio me je svojom jednostavnošću, strpljivošću i mudrošću i iznimno mi je drago što smo se imali prilike družiti i penjati se s njim i Milenom, na meni tako dragu planinu.




  Uspon je trajao oko 4 sata. Prva ekipica je stigla nekih pola sata prije nas na začelju, ali Stipe je pokazao da je čovjek i unatoč buri koja je puhala na vrhu, pričekao nas da se svi skupa uslikamo na vrhu. I da i Stipe ima sliku samnom, te da me može tagirati na svom fejsbuku.



 mi na vrhu Kamešnice (Konj 1856)
   Pri silasku smo se zadržali malo u skloništu na Pešinom vrilu i polako spustili dolje u podnožje odakle smo i krenuli.




   Zahvaljujem svojoj ekipi na prekrasnom druženju i domaćinu Puđi i vodiču Marinu, te Goranu i Željku!
  Vidimo se uskoro!
Božica!