Julijske alpe - Viševnik 2050, Brda 2009m

   Masovniji odlazak zimi u Alpe je već ove godine jednom propušten ali stvar je spašena pa smo ipak otišli u manjem broju. Ovaj put šemsu za odlazak u većem broju nismo htjeli propustiti, pa smo se dogovorili da idemo orilo čimpanzo ili se kaže orilo gorilo? Iako ne kontam šta taj majmun uopće radi u toj frazi?!?

   Dakle iz Đakova krećemo u dva auta ali prvi kreće već u petak a u njemu smo Demon, Ana, Sonja, Pinta i ja, jer smo odlučili večer iskoristiti na penjanju ili u druženju sa kumovima i prijateljima.

 U drugom autu iz DJ su Yovo, Dragan, Marija, Ivana i Leo. U trećem autu se kupi dijaspora a tamo su Fabris, Martina, Zijo, Barbara i nesuđeni Nidžo, koji je iz faksovnih razloga na žalost morao odustati. Ako će mu otrcana planinarska izreka pomoći da ga to utješi, planina će ga navodno čekati, no to još nitko nije potvrdio. Ali čekajte malo, ne mogu već tu završit sa Nidžom, ne i ne! Naime u petak kad sam išao kupiti eure za SLO, u mjenjačnici sam naišao na njegovog prvog komšiju, Ivicu Mandića koji je čim je uočio da kupujem eure izgovorio: „Tamo gore, osjećam se bolje“. Znao je da idemo negdje. Reko da, idemo u Sloveniju.

- Jel ide Nikola? Pitao je.

- Ide. Odgovorih. 

-Znaš, on kad je imao 4 godine, penjao se po mom dvorištu, sav prljav od blata i kad bi ga pitali gdje se penje, rekao bi na Himalaju. A na pitanje koje su mu tri želje u životu rekao bi:

Posjetiti tajnovite šume u Sibiru, otići na čudnovato otočje Galapagos i popeti se na planinu bogova na Himalaji. Naš Nidžo je bio drukčiji i sa 4 godine. E pa bravo, mislim da je za sad na dobrom putu da posjeti ta mjesta jer je prvi uvjet da se druži sa skitnicama sličnim sebi već zadovoljio.

25.02.2017.

   U subotu u jutro smo svi u Zagrebu, no Barbara ne pozna Ziju, pa je za dlaku završila na penjanju i Istri umjesto kćeri Stipe Božića Ive Božić, koju je na istom mjestu trebala pokupit ekipa koja ju ne pozna.

Anegdota sa kupljenjem Barbare:

    U 8:15 u jutro, Barbara u dogovoreno vrijeme čeka na autobusnoj stanici, Zijo šalje poruku da dolazi za 5 minuta. Barbara ne zna kako Zijo izgleda i s kim će Zijo doći uopće.

Staje neki mali auto, Barbara vidi dvoje ljudi obučenih u sportsku odjeću i zaključuje kako je to Zijo i još netko, otvara gepek auta i ubacuje stvari srdačno pozdravljajući osobe u autu.

Dečko je ok, nema problem s tim da ja idem s njima jer ni sam ne zna kako izgleda cura koju treba pokupiti a cura govori da ja ne idem s njima. Barbara uvjerena da je sve to spačka prijatelja iz PD Đakovo ubacuje ruksak unutra jer vidi njihove planinarske stvari u gepeku i polako zatvara isti, a u međuvremenu još razmjeni nekoliko zbunjenih pogleda s curom i dečkom u autu. Malo poslije cura reče: "Gle, fakat nam ne vjeruje". Dolazi do vrata auta i da će sjesti unutra, cura u tom momentu kaže da oni trebaju pokupiti Ivu Božić. Ok, Barbara zaključuje da ipak nije Iva Božić i da ne ide na penjanje u Istru kamo su se dobri ljudi uputili te vadi svoj ruksak iz auta i usput objašnjava ljudima put za mjesto gdje su se dogovorili s pravom Ivom Božić za skupljanje. 

   Izgubili Nidžu, pa skoro i Barbaru pa kog ćemo još izgubiti, Yovu?

  Po klasičnom dogovoru, nalazimo se iza grane, gdje obično kupujemo winnetou. Zatim pičimo autocestom do Lesca, pa preko Bleda do Rudnog polja i na našem parkingu smo oko pola 12.

    Za prvi dan se trebalo doći do doma pa na Viševnik ili tko ne želi, na križanju produžuje odmah za Blejsku koču koja je na 1630m. 
   Krećemo... Neprestano se mimoilazimo sa skijašima koji se spuštaju niz brdo pa stalno smetamo jedni drugima.

 Ipak smo na putu za gore propustili to skretanje za dom, pa produžujemo svi odmah za Viševnik. 

    Ne znam ko ga je izmislio al dan je izmišljen i tu je, lijep kakav se samo zamisliti može. Uz pokoji oblačak koji tek zapravo upotpunjuje vizure i sa izrsnom vidljivosti bez imalo izmaglice. Stižemo do sedla gdje Yovo, staaari vuk iz samo sebi znanih razloga odlučuje ne ići dalje do vrha do kojeg ima još samo možda nekih 45 minuta, već se odlučuje odmah pokušati spustiti niže te pronaći put do Blejske Koče da se tamo skrasi. Tko ne bi pustio starog vuka koji se ne da nagovoriti da ide dalje? Znam, sud časti. Sud časti? Neeee, ne časti sud s ničim, eventualno s jezikovom juhom po povratku, krivo ste shvatili.

Pogled sa sedla

Stavljaju se dereze

Uspon od sedla

   Bez Fredija, ovaj Yove, odlazimo na Viševnik i tamo smo oko 14h. Uživamo u pogledu na Triglav i okolne planine… 

Viševnik 2050m

Čokolade, keksići, pljoske i pivice kruže, tice zlosutnice nas salijeću sa svih strana i fektaju. Kakav divan dan!

    Nešto pred 15h krećemo dolje...

Silazak sa Viševnika

....u nadi da je Yovo proprtio put ka koči i da se ne moramo spuštati dolje do auta pa nazad, no opet ne vidjesmo nikakvo skretanje te nakon informacija dobivenih metodom seljaka pitaj, odlučujemo se spustiti dolje, pa nazad u planinu ka domu ali drugim putem. Moramo savladati nekih 400m visine ali nismo sigurni koliko će taj uspon trajati pa samo molimo boga da nije predugo jer će nas već i mrak uvatit. A znamo kako je kad te župnik uvati.

   

    Uspon nije naporan al presporo dobivamo na visini i čim je malo dobijemo, prospemo ju u novoj dolini. Prolazimo pokraj kmetskih kuća i stižemo gore do Blejske koče na Lipanici za nekih dva sata. 

Koča se nalazi na 1630m, domari su jedan stariji bračni par koji navodno rade u domu već 19 godina al moram priznati da nisu pretjerano ljubezni. Tek onoliko kolko se mora. Hvala, izvoli i laku noć! Tako je i bilo. Odmah po ulasku u dom su nas uputili u naše odaje, gdje nam moram priznati uopće nisu puno falili. Jeli smo i pili svoju hranu i piće bez ikakve prismotre. Odaje se griju i uskoro su svi radijajatori i sve one prašnjave bakrene cijevi od grijanja bile urešene našim smrdljivim čarapama, grudnjacima svih boja, topićima, rukavicama i ko zna čim sve ne. Baš kao ona mjesta na Himalaji sa onim raznobojnim zastavicama.

    Ustvari, kad razmislim, što istina blog rijetko činim, gornji ugostiteljski prostor u koči je prilično mali i čovjek nas je odma upućivao dolje gdje ipak ima puno više mjesta, doduše jer se bojao da ćemo se gore početi komodat sa tim ruksačinama pa ćemo mu zauzet dragocjena mjesta za ostale goste koji će trošiti, no the thing is, drugih gostiju uopće nije ni bilo. Zapravo lažem, osim jednog Varažinca, nas 13 smo bili jedini gosti u domu.

   Yove nam nema i iako nismo sumnjali u njegovo snagu i planinarsko iskustvo, nismo se mogli do kraja opustiti i uživati, znajući da on negdje luta po šumi, tražeći topli dom. Mislili smo zapravo da će on u koču stići prije nas, jer je imao ajme prednosti od momenta kad smo se razišli kod sedla. Zvali smo ga svakih pola sata. Hoda, prti, nije u panici a i ima 6 litara gemišta tako da nema brige da 

će ostati žedan. Kune nekakve skijaše koji su mu zeznuli stazu, zbog njih se navodno zagubio. Umirivao sam mlađe članove koji ga ne znaju tako dobro, da je hodati s njim uglavnom značilo da su njegovi putevi pri silasku čudni otprilike kao i gospodnji. Presjecao bi staze, šortkatio ih ali da je redovito dolazio prije ostalih, je, no ovaj put je fasovo ko Burkina.

   Izlazili smo vani, Marija je imala fićkaljku pa smo skoro od nje profićkali. Svjetlili s čeonim lampama, šarali s njima po nebu kao Darth Vader i Obi Van Kenobi sa svojim mačevima, no uzalud. Izgledalo je kako mi ne vidimo njega da negdje baulja po šumi, tako ni on ne vidi nas niti nas čuje jer je tko zna gdje. Tješili smo se kako je cijeli taj ajmo reći trokut između glavne ceste, Viševnika i Blejske koče, ispresjecan putevima za gore i dolje. More je stazica s kojima se spuštaju skijaši kada idu dolje i nije se lako izgubiti, al se čovjek sigurno već dobrano naodao. 

U svemu tom zivkanju, razmišljanju o Yovi, nešaljivi domar nas je u 5 do 22h vojnički upozorio da je kapak i da zatvara našu krčmu. Valjda da ne uznemiravamo ostale goste???  

I taman kad su se neki već ušuškali sa šuškavim vrećicama i kad smo se nespokojno pripremali na počinak imajući u vidu da naš prijatelj sada negdje glavinja šumskim bespućima, kad ono u 22:40 stiže poruka Mariji da se Yovo upravo čekirao u Hotelu „Smreka“. Fabris je sa treptajućom čeonom na glavi u trenu obradio poznati hit iz 93g „No limit“ od 2unlimited i zapjevao: „Yoovo, Yovo, Yoovo, Yoovo, Yovo!“   Svi smo prasnuli u smijeh i laknulo nam je.

  Nedjelja 26.02.2017. Osim onih koji su prvi legli, većina nas se probudila prilično rano. Zijo je prvotno rekao da na uspon krećemo u pola 10 ali je to pomaknuo na ranije. Također se ne ide za Mršavi Šporet tj. za Debelu Peč jer su nam ljudi još juče rekli da navedeni put ovih dana nije prošao niko prije nas i da se propada ko u školi. Zijo predlaže da se ide na vrh vrlo maštovitog imena „Brda“, jer po njegovom, na putu za Brda, nećemo imati brdo problema prteći, već samo jedan a to je popeti se na Brda. Pošto smo svi kako rekoh, bili spremni ranije, što je za svaku pohvalu, ranije se i krenulo na ovaj brdoviti uspon.

   Opet predivan dan. Put je već proprtit, pa samo slijedimo tuđe tragove. 

try walking in my shoes

   Bauljamo buljeći u te tragove a hodati po tuđim stopama nije lako i to izgleda otprilike kao kad  pijanac tetura, što je nama poklonicima zdravog života iz PD Đakova dakako potpuno nepoznat osjećaj. 

   Svako malo, se okrenemo a iza nas se otvara sve ljepši pogled. 

   Za oko sat vremena smo svi gore i uživamo sjedeći na suhim travkama i guštajući u pogledu. Dok promatram sve ovo sebe, vidim nasmijana lica prijatelja, poglede na osunčane planine, šume i strme litice kakve je većina običnih smrtnika vidjela samo na nekad popularnim foto tapetama…

 Vidim Martinu kako jede, Ivanu kako pohotno gleda u njen sendvič u pozadini Marija puše nos, Ana štuca dok Leo pokraj nje uživa pripaljujući trulež od duvana. Pitam se u sebi, čime smo mi neobični besmrtnici zaslužili ovakav dan i pogled… Ah da, pa hodanjem, kako sam glup.

Na vrhu Brda 2009m zajednička fotka sa našom zastavom 

   Nakon pola sata guštanja, uslijedio je hitri silazak

  Kod Blejske Koče smo nekih sat dva ležeći na ležaljkama opušteno blejili, hvatajući sunčeve zjake, ne-bi-li do-bi-li malo boje po licu s kojom ćemo se ku*iti po Đakovu.

 Joj koče sad dolje? 

   Ništa, pošto teleportacija još ne postoji, dižemo guzice i u 12 i 30 krećemo...

Sonja je utrapila Pinti šćape

 ....prema autima i odmah odlučujemo da ćemo iako nema teleportacije, kad nađemo izgubljenog sina, zaklati najbolje tele. Čovjek je samovao i po prvi put platio danak svojoj nekondiciji i svojeglavosti. Em smo mi falili njemu, em je on falio nama a i ostao je jadničak kraći za 38 eura koliko je više morao platiti noćenje u hotelu „Jela“ a ne smreka kako mi je rekao preko telefona. Uvijek nešto izvrne i ni sam nisam nekad siguran jel to radi namjerno il slučajno.

  U povratku smo stali na piće i u ugodnoj amosferi benzinske pumpe, popili kave za tričavih 11-12 kuna i slušali kako je bog Yovu u šumu okreno.

  Eto, još jedan zimski masovnjak je iza nas. Neki su po prvi put hodali s derezama, nekima su padale s nogu jer ih nisu znali pričvrstit, neki su po prvi put nosili cepine, neki su se izgubili, neki su pak bili prvi put na pravom zimskom izletu a neki po prvi put na 2000m i dobili šćapom po guzi. 

   Bilo kako bilo, oči su uprte u sljedeći zimski cilj, Triglav!

Željko Sabljić Kiki

  

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                

Od Gornje Motičine do Borovika

   Hodanje zapravo nije počelo baš od Gornje Motičine ali nisam mogao odoliti a da ne upotrijebim ovo prekrasno ime sela za naslov posta, jer morate priznati da naslov koji uljučuje riječ Motičina, zvuči zanimljivo. Intrigantno ime koje prvo asocira na oruđe s kojim se obrađuje zemlja, izgleda i nema veze sa motikom, nego sa rijekom Motouchina koja se spominje još u spisima u 13 stoljeću.

     No nema leba bez motike pa se mi vratimo na naš put koji je zapravo išao ovako: Staklana - Kota 528 - Lončarski vis - Paulinovac -Londžica - Vignjište - Borovik. Da bi to ostvarili, neko nas je morao odvesti do točke polaska koja se nalazi u blizini Gornje Motičine,tj. kod stare staklane. Ko će to napraviti nego dragi nam Oto. Hvala mu!

  08:48  Leo, Haner, Iva i ja odatle ubadamo marku i krećemo SPP-om prema našem Boroviku.

Znali smo da tura traje nekih 7-8 sati i moram priznati da to stvarno zvuči puno za čuti al s druge strane, ma šta je to za nas? Gulp!

   Ono što je specifično za ovakvu jednosmjernu i dugu turu je to da stvarno nailazimo na nailazimo na spektar različite kvalitete i same vidljivosti planinarskih oznaka. Neke su nove, neke stare. Neke su rođene u ponoć, jedna malo prije, druga kaaasnijeeee.

      Mora se dobro obratiti pozornost da se ne odluta bez marke jer bi nas to moglo koštati znatnog gubljenja vremena, što bi nas konačnici moglo koštati hodanja po mraku a u mraku je Bušo, Gnomovi, Trolovi i ko zna ko sve ne i bolje da izbjegnemo susret s nekima od njih.  Al kako to biva kad se previše sniva pa smo ipak gubili markaciju i to baš na dijelovima na kojima ne bi trebalo bit zabune jer put vodi širokim šumskom prosjekom.

   No zapričaš se, ne uočiš ostarjelu ili posječenu markaciju a put je zapravo skrenuo negdje u stranu a mi se lijepo nastavimo kretati tim širokim putem i kontamo si da marka tu nije ni potrebna pa da je zato i nema, da bi nakon nekog vremena ipak skontali da je nema predugo i da smo zalutali. Od silnih lišajeva po grabovima, više nismo u stanju bili razlikovati šta je lišaj a šta je izblijedjeli središnji dio marke oko kojeg se izgubila crvena boja.

   Vrijeme nas je opet pomazilo, ne baš kao prije dva tjedna kad smo išli na Kapovac i Petrov vrh ali najbitnije da nije bilo k(l)iše jer ne bi bilo zgodno hodati tako dugu turu mokri do kože. Šuma je još uspavana. Tek pokoji  kukurijek, jaglaca niti srijemuša još ni ali se svuda po šumi čuje glasanje svakakvih tica za koja smo se radoznalo zapitkivali koja je sad to? Jedino što smo sa sigurnošću raspoznali su vrane. Definitivno nismo orni(bit)tolozi.

Leo je okretište nazvao: „Trg žrtava sječe“

 

   Vrlo rijetko i kratko smo se odmarali, tek možda ukupno nekih dvadesetak minuta a najduže na klupi kod planinarskog doma Londžica gdje nas je ovaj simpatični džukela, oduševio svojim prosjačkim umijećem. Dobro da nije došao prosit na stražnjim nogama držeći štene u prednjim šapama.

    Naša tura je trajala 7 i 15 minuta i to je jedino što su Leova i moja aplikacija koja pomoću GPS-a prati naš put jednako izračunala. Ukupna razlika u kilometraži koju smo uočili već u prvih sat hoda se na koncu popela na nekih 3 kilometra. Moja, Sports Tracker je pokazala 31,260 metara dok je njegova aplikacija pronašla još oko 3km više što nam nikako nije bilo jasno a hodali smo jedan pokraj drugoga isti put. No, pustimo mi aplikacije. 

    Nakon što smo prošli Vignjište, putem smo naišli na jednu grešku na planinarskom putokazu koja označava daljinu puta od putokaza pred kojim smo stajali do Borovika. Pisalo je da ima još 2 i 30 minuta a mi smo taj put prošli za oko sat vremena. Istina, malo bržim tempom možda da, ali ni govora nije riječ o turi od dva i pol sata. Pretjerano je za oko sat vremena sigurno. No dobro, bolje tako nego da je obratno jer onda ne bi stigli za dana.

   Malo poslije silaska sa Stipčića srećemo Demona, Sonjicu i Pintu kako trče prema proplanku, baš kako smo ih sreli i prije dva tjedna na Petrovom vrhu.

   U 16:03 smo stigli do doma gdje su nas već čekali Shems koji nam je ugrijao dom, Yovo, Zijo, Dragan i Gabrijel a predvečer nas je na par sati posjetila i Ivana L. 
   Slijedi klopa i rehidracija u toplom domu te ugodno i veselo druženje do dugo u noć, u jutro ili u šta već.

Evo i printscreena našeg puta kako ga je vidjela aplikacija.

Kiki

Ne sme majka da zaplače, kad u vojsku sina šalje

   Dobili lisica, zec i medo poziv za vojsku. Šta će jadni a ne ide im se u vojsku pa kontaju šta napraviti da ne prođu na lječničkom.

   Kaže zec: Ja ću si odrezat' uši. Lija veli da će si odrezat rep a medo jadan, ne zna šta će, a ništa, on će si odrezat kitu.

  Odu oni na lječnički, prvo uđe lija: doktor ju pregledava, kaže: „Lijo, nisi sposobna za vojsku.“

Lija: „Kako?“  Kao ona glumi da je ljuta što ne može.

Doktor: „Došlo je do greške, ti nisi ni trebala dobiti poziv jer prema tvojim dokumentima vidimo da si rođena u Argentini pa nisi uopće dužna služiti vojni u Hrvatskoj a prema argentinskom zakonu nećeš morati ni tamo, jer tvoje godište nije izvučeno.“

Lija: „A u pičku materinu!“

Ulazi zec kod doktora, doktor ga pregleda i kaže mu:

„Zec, nisi sposoban za vojsku.“

Zec: „Zašto?“

Doktor kaže: „Kratkovidan si.“

Ulazi medo kod doktora, doktor ga pregledava i kaže:

„Ne možeš medo u vojsku, nisi sposoban.“

Medo:“ K vragu, zašto ne mogu ići?“

Doktor:“ Imaš talasemiju minor.“

Krndija - Uspon na Petrov vrh i Kapovac

     Snijeg koji je pao prije tjedan, dva, polako kopni a sunce je jedva koji put provirilo u ovih nekoliko tjedana. Nije ni čudo da statistički a i u zbilji imamo visoku stopu samoubojstava. Ali da se mi ne bi u maglovitoj i slaboosunčanoj panonskoj nizini samoPOubijali, koristimo naš stari moto: „Tamo gore, osjećam se bolje“ tako da Leo u petak UNATOČ lošim prognozama, najavljuje izlet sa laganom bljuzgicom i mogućnošću kiše. Istovremeno mi se zbog te meteorološke pretpostavke i išlo i nije. A kome se ide po ružnom vremenu osim onima koji su stvarno željni izleta i druženja ili onih koji se pripremaju za Mont Blanc?

   Probudio sam se u jutro, tmurno, kiša paducka… Mislim si pa di ćemo po ovom (ne)vremenu. Nit je vrijeme, nit je nevrijeme zapravo. Ništa, pravit ću se da idemo i lagano se spremam. Svako malo, provirujem vani… i dalje je oblačno. A ništa, idemo…. Valjda…

    Pola 8, evo ih stižu Leo i Haner. Ajme, pa stvarno idemo? Odlazimo po Ivu i pravac prema Krndiji do Tivanovog doma.

    Kako se približavamo polazišnom odredištu, oblaci se sve više razmiču i sunce nas grije. Kiše ni u tragovima! 

     Tamo su već stigli Darko, Pinta, Szonja i Ivana (O)lujić. 
  Pinta i Szonja idu trčat' a Ivana se pridružuje nama koji idemo na Kapovac preko Petrovog vrha.

   08:45 Nakon kraćeg hodanja po ravnom, staza kreće prilično strmo i majke mi mile, ko i obično, barem dvadeset puta sam pomislio još ovo brdo, još ovo brdo, još ovo brdo, još ovo brdo...(dobro Kiki) Znam da je to otrcani filing sa svakog planinarenja ali ovoliko puta to do sad nisam pomislio NIGDAR.

    Staza je solidno izmarkirana jednim dijelom, iako nailazimo na puno okruglih marki koje su predimenzionirane, no bolje i takve nego bliže proplanku Petrovog vrha, gdje ih nema jer su vjerojatno posječene a one koje su preostale, su vrlo slabo uočljive jer ih je izbrazdala kora od drveta.

Darko je sa sto metara uočio jednu takvu predimenzioniranu

 Moram napomenuti da je godina počela vrlo plodno. Ne, ne očekujemo prinovu u PD-u, nego u planinarskom smislu se dosta hodalo.  Bilo se u Sloveniji, pa Tuzli, od doma do Paučja, pa opet Sloveniji i moram priznati da se nisam toliko naodao kao sad na putu za Kapovac. Imao sam dojam da smo krenuli sa -500m na tih 792m. To je ono što podcjenjujemo u Slavoniji. Sjajnih tura se može složiti i ova tura je izvanredna za ekipu koja ju može ishodati. I da je bila još jedna sporija grupa, mogla je sa Petrovog vrha bez problema nazad prema Tivanovu i bog te veselio.

    Putem susrećemo Pintu, Szonju i ogromnog džukca koji ih slijedi u stopu i plete im se pod nogama a za sve krivi splet okolnosti. 

     Ubrzo, poslije kratke pauze se razilazimo i oni se spuštaju putem za dolje a mi nastavljamo još dalje ka Kapovcu. Kapavac ili Kapovac, Miloš Obilić ili Kobilić? Ostavimo to geografima i povjesničarima. Ja bih ga radije zvao Kapovac jer mi osim u zezanciji, nije baš fora nazivati planine i vrhove po spolnim bolestima. 
    Zadnjih parsto metara priječimo po snijegu i eto nas gore.

   Netom prije vrha, nailazimo na vjesnike proljeća. Ne, nismo vidjeli Bosanca na mješalici nego visibabe. Napokooon!

   S vrha, odličan pogled u 360 stupnjeva i vrijeme je za krštenje! Našoj novoj planinarki Ivi je uspon na Kapovac prvi ozbiljniji uspon i red je da ju krstimo planinarskim šćapom i poželimo joj još barem tisuću u ovoj godini a poslije, tko zna.

  Penjemo se na drvenu piramidu koja se sve više ljulja. Pitali smo se je li to od Darkove travarice ili se stvarno ljulja? Jedva uspijevamo narediti mobitel da nas selfšuta. 

Kapovac, po nekima Kapavac, po nekima Kapovac. Po nekima 790 a po nekima 792m, pa ko šta voli

     Nakon kratke pauze, idemo dolje, ovaj put zaobilazeći Petrov vrh a za sam kraj puta, nas čeka vrlo strm silazak uz sajle. 

   Ostatak puta nastavljamo cestom i evo nas oko pola 3 kod Tivanovog doma. Ukupno preko pet sati hodanja i odlično iskorištena nedjelja!

 Svi skupa odlazimo na jedno pićence u Sidro a potom lagano prema kući.

Hvala Leu na odlično isplaniranom i vođenom izletu i ekipi na dobroj zabavi!

Kiki

  

       

Linkedin mi traži posao

   

     Jutros kad sam se probudio, čekao me primljeni mejl. Otvorim, kad ono Linkedin. Opa, reko našli su mi posao! Kad ono hladan tuš! Moram resendovati svoj pasvord. Shit! Ajd jebi ga, reko idem sad to napravit jer ne mogu bez Linkedina. Ovi fejsbuci, tviteri, majplejsovi, sve je to kurac od ofce za Linkedin a i masa mojih prijatelja je našlo posao i napredovalo baš preko Linkedina pa ne smijem ni ja propustiti tu grejt oportjuniti.

Resendovo ti ja to pajdo, kad nema više kontakata. Ajmo Yovo nanovo!

   Ne znam šta je sa mojim starim akauntom? Sigurno se neko mučko đubre okoristilo. Neko je dobio dobar posao na račun mojih preporuka. Upisao sam tamo čak i da sam završio tri godine prava, da znam vozit motor, bicikl. Da sam Rvat, katolik. To najviše pali jer pripadam 97% populacije u Rvackoj i najbrojnijoj vjerskoj kompaniji na svijetu, doduše u opadanju al' neko će mi sigurno pomoći. Baka mi je uvijek govorila:“ Ko će kom pomoć ako neće svoj svome“ i „Svraka tica, svome jatu leti“. Jebote da i ja jednom poletim a da ne padnem ko tić iz gnijezda kljunom o beton.

   Povezao sam se sa raznim menežarima, direktorima  i ne znam s kim sve ne. Zvao sam čak za frendove i sve bivše cure, žene koje su napredovale, srbe, četnike, hercegovce, adezeovce, hadeesbeovce i esdepeovce koje još nisu smijenili. Sve ljude koji su se ukrušili i koji bi mi mogli nešto pomoći sad u četrdest-trećoj kad mi je najpotrebnije. Namjerno sam napisao ukrušili jer bi ta riječ trebala zamijeniti uhljebili, pa kruv te naranio mi uopće ne govorimo hljeb. 'Bem ti lebac više s tim srbizmima u Rvackoj!  

    Za razliku od prethodnih godina, ove godine mi stvarno trebaju pare jer ipak se u ovoj godini pripremam za Mont Blanc a u sljedećoj za Elbrus i ne znam oću li moći oprat dovoljno tepiha da si ispunim te želje. Piso sam i Isusu i Dida Mrazu i Božić Bati i Plenkoviću, ako ih to neće motivirati, onda ne znam šta će?!? 

  Za profilnu sliku nisam htio staviti neku slikanu iz profila nego onak' baš drito faca. Stavio sam si lijepu sliku, tako su mi sugerirali iz Linkedina, 

jedino što je ne znam okrenuti pa bi molio sve ljude "dobre volje" koji se kuže u informatiku da mi se jave. Inače od poslova sve rasturam al ta informatika mi je jedino ona neka slaba karika a kažu da je to danas pismenost blog te mazo. A dobro, naučit ću ja sve, ima još vremena.

   Uglavnom, sutra očekujem mejl sa informacijom da su mi našli posao. Ovi s biroa, zovu svaki dan, al nude sve neke loše poslove za poslovođu, kojekakve predradnike i slično a ja bi htio bit neki diša.

   Ako neko ima neku dobru štelu, nek me spoji s ljud'ma bogati.

 Mir s vama ili kako se ono po novom kaže, selam alejkum!

Julijske alpe, Lanževica 2006m

 Jagodice su se užarile od tipkanja zadnja dva dana prije izleta u namjeri da se ipak nekako saberemo i odemo na predviđeni izlet. Zijo je rezervirao za 22, a sad nastojimo od ljudi sa spiska skrpati za jedan auto iz DJ. O'tužno! Razni problemi su stali na put odlasku i ispostavilo se da je odgađanje izleta za jedan vikend kasnije, koban za veliku grupu a i općenito. No, to se događalo i događat će se opet dok smo živi.

    21.01.2017. Subota

    U 6 sati u jutro, Yovo nas kupi. Prvo dolazi po mene, idemo po Krisztu, pa po Brunu i na kraju po Hanera. 

Krećemo za ZG tj na naše mjesto okupljanja, malo iza granice.  Oko 9 h se srećemo sa našim članovima na privremenom radu u ZG. Zijo, Brodsky, Đođo te Fabris i Martina, naši članovi koji nemaju veze sa Đakovom iako imaju DJ registraciju, tj ZG-DJ i poznavajući Fabrisove, to ne mere bit slučajnost. 

   Prolazimo Ljubljanu, pa sve do Bleda, pa pokraj Bohinjskog jezera i zatim ostavljamo aute na Savici gdje radimo jedan slikoviti grupnjak

 i točno u podne krećemo ka domu na Komni. Staza ide cik, cak, mada ju mi neprestano priječimo jer nam đava ne da mira.

 Putem nam se otvara lijep pogled prema Bohinjskom jezeru. 

Zanimljivo je kako se približavamo domu, tako smrad od septičke jame koja se nalazi neposredno pokraj koče postaje sve nepodnošljiviji. Ovo nisam nigdje doživio ali istina je. 

      Gore smo oko 15h i sam uspon je trajao od oko dva i pol za one brže do 3 i nešto za one koji su više odmarali i eto nas gore kod koče na 1520m. Južna strana doma je osunčana i uživamo sjedeći na vanjskoj terasi dok nas grije sunce. Na žalost ne zadugo jer se koča nalazi u kotlini pa će sunce ubrzo zaći za planinu. U domu su osim nas pokoja Slovenka i Slovenac i 9-ero planinara iz Velike Gorice, uglavnom članovi Horizont kluba. Puna koča Rvatina. Pošto smo stigli, kako već jesmo, prilično kasno za nekakav ozbiljan odlazak, dok smo se raspremili, osušili, jedino što nam je preostalo je opustiti se u toplom domu a to nam nekako uvijek teško pada, al što se mora, nije teško. Šalu na stranu, daljinar tura oko doma nam baš nije naklonjen, pridoda li se tome i snijeg, tako da za dana ne možemo više nigdje posebno otići i vratiti se.

     Jeli se ričeti, grasulji, jote, pijuckala se piva i vino. Neki su otišli oko, 20 (ja) pa potom i Bruno a ostali oko 22h.

Pogled iz spavaonice

   22. 01. Nedjelja

U jutro ustajemo oko 7 i spremamo za polazak na Bogatin ili Lanževicu, ovisno već da li je snijeg uprćen ili ne.  

    U 8:05 krećemo. Sunce je već izašlo i vrijeme je stvarno za poželiti što se tiče odlaska zimi u planinu. Uspon nije težak, snijeg je uprćen po stazi ali nezgodno je koračati u tuđim stopama pa hodamo ko pijani na momente.

 Nakon 20 min dolazimo na raskrižje, gdje trebamo donijeti konačnu odluku, da li ćemo ići na Bogatin ili na Lanževicu. Srećom, odluka pada za dulju turu, jer je vrijeme lijepo i imamo vremena za sve. Nešto prije sedla smo još svi skupa i pravimo jednu zajedničku fotku na lijepom mjestu. 

Nakon pola sata, izbijamo na sedlo između Bogatina i Lanževice i sad smo već prilično visoko, ostaje više dužinski uspon i nekoliko pomalo strmijih dijelova pred sam kraj, al sve u svemu, lahka pot. 

Dereze i cepini nam srećom nisu trebali u nekoj ozbiljnijoj mjeri. 

Pošto ga nisu svi imali, Bruni sam dao svoga, čisto da ga drži u ruci, da ga osjeti. Velika je to stvar za našeg Brunu a bio je i hladan za držati al Bruno ga je hrabro držao jer je imao rukavice. O cepinu govorim ljudi.

Pogled na Bogatin

   Nešto prije 11 smo gore i dosta je hladno jer za razliku od 50 metara niže, na vrhu je puhao dosta hladan vjetar. Malo smo sišli u zavjetrinu i okrijepili se tradicionalno sa Krisztininom DE MI vodom i ostalim napitcima. U 11:04 stiže poruka od Yove da će nas čekati na sedlu.  Pravimo zajedničku fotku i krećemo dolje ka koči na Komni. 

     Kad smo stigli, opet se sunčamo. 

Stol do nas je sjedio jedan planinar s kojim sam zapodijenio razgovor jer sam ga ponudio vinom. Čovjek je Brođanin al davno odselio u Opatiju. Svijet je baš mali. Nakon klope i koje cugice, krećemo dolje ka Savici, gdje su nam auti.

 Presvlačimo se i punimo naše gepeke sa sad puno praznijim ruksacima i krećemo kući.

   Brzo je proletjelo ali je bilo lijepo. 
  Dok mislimo na protekle dane, mislima nam leti pitanje, gdje dalje?

Božica!