Osvrt na uspon na Mont Blanc

     Prošlo je nekoliko dana od povratka iz Francuske i našeg pokušaja uspona na Mont Blanc. Emocije su svježe… Imali smo uspješan aklimatizacijski uspon na Breithorn gdje smo svi bili preko 4050 metara a Ana Grbeša, Barbara Mikšić, Sonja Sabo, Zoran Novković, Darko Tosenberger, Ivan Zirdum, Leo Tosenberger, Ivan Baličević, Nikola Radočaj i Dragan Jurić na samom vrhu. 

Imali smo dva dana za pokušaj uspona od Goutera do samog vrha. U prvom 02.08. smo bili svi osim Zorana i Marije koji su se nakon Tete Rousse spustili dolje u kamp a u drugom pokušaju 03.08. , svi isti od dana ranije osim mene.

 Meni su se smrzavali prsti na rukama i loše sam spavao pa si nisam mogao priuštiti još jedan pokušaj.  Taj drugi dan se stiglo nešto više od prvog dana, tj. do skloništa La Vallot na 4365 metara. U oba pokušaja situacija je bila gotovo ista. 

Gore je puhao snažan i hladan vjetar a oblak je sakrio planinu. Svi su se vraćali sa otprilike slične visine i nitko nije uspio u oba ta dana a ni danima prije. Pokušavam u glavi sabrati sve one osjećaje koje su dobri i dolazim do jednog zaključka, samo jedna emocija je tužna a slučajno je to baš ta da se nismo uspjeli popeti na vrh a to je ujedno i razlog našeg odlaska na cijeli ovaj put. Kako sad zatomiti tu najbitniju emociju neuspjeha? 

Kako zaboraviti na sam cilj koji smo si sami zadali a nismo ga ostvarili? Jedini način da to napravimo je da racionaliziramo. 

Sama odluka o „osvajanju“ bilo koje planine je zapravo samo odluka i ona je jednostrana, pretenciozna i pomalo klasično ljudski nadobudna.  Zvuči kao svojevrsno podčinjavanje planine sebi. Ta naša odluka o „osvajanju“ iste, planinu se uopće ne tiče. Malo mi je glupo pričati o planini kao nekakvom biću, koje odlučuje koga pustiti na se a koga ne. To je nekakvo glorificiranje planine, davanje planini nekakvih ljudskih ili još više božjih moći, sposobnosti ili ne znam kako bi ih nazvao. S druge strane reći da je planina samo hrpa kamenja i to mi je nekako glupo i prejednostavno za reći. 

 Meteorološke prilike? Da, stvarno prejednostavna racionalizacija. Vrijeme je bilo loše i nismo uspjeli. Zvuči kao super opravdanje… Da li možemo priznati da nas koji smo pokušali i jedan od tih razloga zapravo može utješiti? Ma koliko se mi trudili, ispada da smo dijelom nezadovoljni i kraj. Kao kad atletičaru fali ona jedna stotinka za zlato. Cijelu godinu, da ne kažem godinama, treniraš, pripremaš se, dođeš na neko natjecanje i kad to sve trebaš pokazati, nedostajala ti je jedna stotinka da osvojiš zlato i dok si pucnio prstima, sve je nestalo… sve je iza tebe, nema zlata…

 Teško je pobjeći od prve misli da je sve bilo uzalud ali jednostavno ništa drugo opet ne preostaje nego moraš racionalizirati i dovesti stanje u kojem možeš shvatiti i prihvatiti da si dao sve od sebe i da nije išlo i da si mogao uložiti kao taj trkač za te dvije stotinke da budeš prvi, još tu neku dodatnu energiju i uspeti se gore, stati na vrh, ali nisi, nešto drugo je u pitanju, neka viša sila. Znači treba se pitati šta smo dobili a ne što smo izgubili, jer promatrati ovaj pokušaj uspona kao neuspjeh bi bilo ravno promatrati na život poput nekog škrca, koji više žali za onom jednom izgubljenom kunom nego  li za dobivenih 99.

    Kao prvo, dobili smo to da je 12 članova PD Đakova sretno stiglo svojim kućama, što na žalost nije pošlo za nogama petero ljudi koji su u zadnjih dvadesetak dana također pokušali osvojiti vrh a osvojili su neplaćeno grobno mjesto. I kad smo već kod toga, toliko ljudi tamo godišnje pogine da je glupo uopće o tome pričati. Pogotovo imajući u vidu koliko su se naši bližnji brinuli zbog našeg uspona. S druge strane, ispadne da spominjući poginule, preuveličavamo naš uspon i to sa brojem tih nesretnika, što bi zaista bilo grozno.

-Dobili smo neprocjenjivo iskustvo za naše djevojke: Anu, Barbaru, Mariju i Sonju, zatim za našeg poletarca Nidžu, te naše vodiče Lea i Demona.  Yovo, Toza, Zijo i ja smo obnovili osjećaje pokušaja osvajanja nečeg velikoga.

- Dobili smo jedno gotovo neponovljivo druženje, bez ikakvih trzavica. Sve se planiralo u prethodnim dogovorima bez problema.

-Dobili smo novog prijatelja, Dragana Jurića, kojeg su neki naši članovi znali od prije i koji se tako dobro uklopio u našu ekipu, da smo stekli dojam kao da je tu s nama od prvog dana osnutka društva.

 Za čim onda žaliti? Za ničim… 

     Mont Blanc će nas kao i sve planine svijeta i dalje negdje tamo čekati i drugi ili ne znam koji put kad budemo ponovo išli tamo, bit će se slađe uspeti na vrh ako nam to ta božanska planina ili kako bi neko rekao tek hrpetina kamenja, to dozvoli.

    Posebno se u ime PD Đakova zahvaljujem Leu i Demonu koji su najviše doprinijeli u organizaciji ovog izleta i koji su uz Jurića i Yovu, vozilli naše kombije gotovo cijeli put. Ziji koji je puno pomogao svojim savjetima, snalaženju na terenu i iskustvom. Tozi bez kojega ovo ne bi bilo ni blizu tako zabavno i svim ostalim sudionicima koji su učinili ovu našu avanturu smislenijom i zabavnijom deset puta više nego da je išlo samo nas nekoliko.

    Zahvaljujem se sponzorima : Geroku, Hemcu, O.K.I.-u, Caffe baru „Jazz i Caffe baru „Black & White“ te Gradu Đakovu na čelu sa našim gradonačelnikom Marinom Mandarićem, koji su podržali naš pokušaj uspona na najviši vrh Alpi.

Pozdrav svim ljudima koji ne odustaju od svojih snova i bore se za njih!

Željko Sabljić Kiki

Ljetni uspon na Triglav

     Izgleda da sam previše puta u zadnjih godinu dana pisao o usponu na Triglav pa ni sam ne znam kako započeti još jedan izvještaj sa uspješnog pohoda na najviši vrh Slovenije. Još nekako kad smo Demon, Leo i ja planirali uspone kao zagrijavanje za uspon na Mont Blanc te poslije Elbrus 2018, između ostalih izleta poslije zimskog uspona, planiran je i ljetni uspon na Triglav. U prvom redu je zamišljen kao priprema za MB a u drugom kao ideja da se osim nas koji te pripreme odrađujemo reklo bi se difaultno, da se gore izvede još pokoji član PD Đakova, kojemu bi ovo bila kruna dosadašnjih izleta i nešto o čemu se sanja, barem za početak neke ozbiljnije visokogorsko planinarske karijere. Na koncu su među tim mladim planinarima bili Krisztina, Iva, Bruno, Loren i naš pomalo posrnuli stari vuk Yovo, koji je na ovom izletu dokazao da još ima uja u svići.  No, da se ja sunovratim na polazak pa ćemo ih sve nabrojati.…

   15.07. Subota, rano u jutro, 5 sati. Kupimo se po kojekuda i krećemo. U Yovinom autu su Bruno i Loren u Leovom: Demon, Leo, Ana i Ivana te u Krisztininom:  Kriszta glavom i bradom, te Marija glavom i brkovima koje brije al nemojte nikom reć, Iva isto s brkovima i napokon njegovo veličanstvo ja, samo s bradom bez glave. U Zagrebu je Yovo još pokupio našeg vjernog snimatelja Ziju, koji je uhvatio posljednji vlak da ide s nama na Mont Blanc (ispada da Yovo vozi vlak?) te Nikolu Radočaja Triglavca, kojemu je ovo treći uspon na Triglav u zadnjih 11 mjeseci. Doista impresivno za nekoga ko do prošle godine uopće nije ni planinario.

   Nekoliko tjedana je već teška ljetna sunjara, što je zaista čudno za ovo doba godine, no mi smo ipak imali sreće jer je taman najavljeno malo zahlađenje za ovaj vikend i tako je i bilo. Doduše najavljena je i neka kišica taman u vrijeme uspona i ona nas je malo skvasila, no suma sumarum, bilo je ugodno penjati se tih 1500 m iz doline Krme do Kredarice, jedino što smo povremeno oblačili jaknu a povremeno hodali u kratkoj majici i glede toga smo si bili prilično neodlučni ili možda pak nismo? Osim Zije natjecatelja i našeg kroničara kojemu je glavno da na vrh stigne prvi i popiše vremena našeg uspona kao da smo u najmanju ruku na triatlonu, većina nas nije baš brzo hodala do gore jer smo se pitali i čemu uopće žuriti kad imamo cijeli dan za uspon za gore a pivo košta 4 eura. Kiki, ti samo o pivu razmišljaš. Sad ne razmišljam jer je upravo ispridmene*.  * (spojeno, jedna riječ i brzo izgovoreno). U biti priznajem, osobno sam sugerirao da se što duže ne popnemo na vrh, da Zijo gore bude što duže sam. Možda sljedeći put ne bude toliko žurio pa će nas moći i zabilježiti svojom strogom i brzom kamerom.

   I tako, eto nas za nekih 5 sati do doma na Triglavu. Zijino vrijeme neću ni spominjati. Išao je preko Vodnikovog doma pa tek onda na Kredaricu. Iako nisu gospodnji, čudni su mu putovi. 

   Na druženja u domu se čak plesalo i svirala se i harmonika i majke mi, samo je falilo da naša braća po zaljevu još i zajodlaju. Nisam shvatio je li to bila proslava odluke kompromitiranog arbitražnog suda o zaljevu s piranama ili šta već al uglavnom, Slovenci su bili prilično veseli. Negdje oko 22h, većina nas odlazi spavati. 

   Noć je kao i na zimskom usponu ovog ožujka, protekla uz fijuk vjetra i na sreću tek jedno kratko Yovino hrkanje, koje je Demon, njegov partner u krevetu, vrlo brzo prekinuo udarivši ga s teniskim laktom pod rebra. Vreće ovaj put nismo nosili pa smo mogli ponijeti više pi.. Kiki! Dok je pola Dalmacije gorilo, mi smo se manje više smrzavali pod dekama na 2500 metara ali to možda za neke nije ni loše da malo oguglaju ako uopće prežive. Svi smo preživjeli i stiglo je novo sutra. 

 Nedjelja, 16.07.2017.

  Dom je pun a već od jutra pristižu i novi penjači odozdo. Odlučeno je da nećemo žuriti nego da ćemo pustiti tih nekoliko skupina da krenu jer već od Kredarice vidimo da se na feratama stvara usko grlo pa bolje da se ne gužvamo previše sa ostalima da još ne dobijemo i gnojnu anginu a i put za gore je uzak i preopasan da bi se na njemu susretalo i mimoilazilo previše penjača. Da malo pojasnim šta je ferata za one koji još to ne znaju, 

(via ferrata – talijanski) je takav planinarski put koji je na izloženim dijelovima puta poput ovog na slici iznad, opremljen/osiguran fiksiranim čeličnim kablovima, klinovima, hvatištima, stopinkama, ljestvama, lancima i mostovima. Korištenjem ovih navedenih dijelova ferrate omogućava se planinarima raznih penjačkih sposobnosti uspon po vrlo neuobičajenim zahtjevnim putovima na zanimljiv vizualno estetski i tjelesni način . Etogac, sad smo i to apsolvirali. Da malo pojasnimo šta je apsolviranje. 

Kiki, nismo tolko glupi. 

I'll be the judge!

   Krećemo oko pola 9… Moram priznati da mi nije baš bilo svejedno radi naše dvije djevojke, kojima je ovo stvarno dobar pothvat. Što se tiče ostalih triglavskih novajlija, tj. Brune i Lorena, oni  ipak imaju podosta penjačkog iskustva pa s njima nisam očekivao nekakve škakljive situacije. Na moju sreću, prevario sam se i djevojke su to odradile tako hladno, kao da im je ovo peti uspon na Triglav a ne prvi. 

A kolko na Triglavu košta jedan čep od vode da vas pitam? Nekima je ispao

    Prava je šteta što još poneko iz društva nije išao ali ova mlada ekipica je utrla stazu i pokazala da to ipak nije tako strašno i da se može, što ipak ne znači da je jednostavno voditi nekoga na ferate tko nema iskustva od prije, barem u malim segmentima ili da je probao ispenjati penjački smjer na umjetnoj stijeni ili da je se probao penjati recimo po Sokolinama na top rope. Na žalost, to nam je u Slavoniji gotovo jedini način da se novi planinar privikava na ozbiljnije planinarske ciljeve u Alpama.

I believe i can fly

     Bez gotovo imalo straha, od provalija, čvrsto se držeći za sajle, svi novi i staaari članovi pa čak i stari vuk Yovo, popeli su se do našeg konačnog cilja i Aljaževog stolpa, koji se nalazi gore na vrhu. 

PD Đakovo na vrhu Triglava 2864m

   Već poznat scenarij, svi se fotkaju za uspomenu sa lijepim pozadinama iza sebe za svoje fejsbuk profilne i izabrat će se najljepša slika. Slika na kojoj se ne vidi znoj na čelu, balavi nosovi i svi napori potrebni za uspon, pa pukom promatraču upada u oko da smo mi gore veseli i da nas je vjerojatno neko tele portiralo gore. Mda… Na slici će ostat zabilježen moment zadovoljstva a ostalo ćemo zaboraviti kao i sve ružne uspomene u životu, barem sad kad se osjećamo zadovoljni ili zadovoljeni iz bilo kojeg razloga. No, sad smo sretni pa šta drugo reć nego jupiiiiiii!

     Posljednje pripreme za Mont Blanc su odrađene. Još svega nekoliko dana i upustit ćemo se nekima u prvu ozbiljniju avanturu. Od ekipe koja je 2005 bila na Mont Blancu fale Šems i Zvonči. Tu smo sad u novom pokušaju Toza, Zijo, Yovo i ja pa utroba društva, Leo i Demon, zatim djevojke koje su sad prikupile, 3,4,5 godina iskustva i bez kojih se više ne može nigdje ni otić. Možda neko od njih za desetak godina bude išao ponovo gore i vodio neke nove zanesenjake, a možda neko od nas ode i treći put. Možda... Ej Kiki, ajd ne rise više. Niste ni sad još bili gore a već pričaš o trećem usponu?!? A dobro, malo sam se zanio, ma šta ustvari zanio? Ako nastavimo ovako kako smo krenuli, ne do bog više da prođe 12 godina do sljedećeg uspona na Mont Blanc. Ono što bi stvarno želio, je da na ovakvim vrhovima poput Triglava i ako bog da Mont Blancu, nikad ne bude manje ljepšeg spola od ove brojke na slici, jer kako bi James Brown rekao:  

This is a man's world, this is a man's world.

But it wouldn't be nothing, nothing without a woman or a girl

    Iva, Krisztina, Ana, Ivana i Marija

Pogledajte ove iskrene osmjehe i sve će vam bit jasno. Da, definitivno su se teleportirale na vrh.

Željko Sabljić Kiki

     

Četnik bacio bocu na našu novu tartan stazu

     Probudio sam se u pola 8. Još u krevetu osjetim kako je u zraku nekih 40 stupnjeva. Predivno jutro za trčanje. Di ću danas trčat pitam se? U polje neću. Trčim onda ravno na istok, sunce me ubi u startu. Di ću, šta ću, iđem na srednjoškolsko. Milina… Nema nikoga… svi koji su već trebali skinuti „koji kilogram viška“ nakupljen od jedenja čvaraka preko zime, već su izgubili volju čim je zatoplilo. Jebeš ga, još će ove godine ići na bazen i bajer ponešto deblji al iduće godine kad se stešu, uf!   

    Malo se zagrijem, skinem maju da pokažem svoja maljava i sad već pomalo sijeda prsa. Slušalice zaboravio, ništa od drum "n" bassa ovaj put, ritam će mi bit garant nešto sporiji zbog toga, al nema veze. 

    Ne istrčah ni prvi krug kad štaaa? Neki četnik, islamski fundamentalista, udbaš ili komunista je bacio bocu od Osječkog na našu novu tartan stazu?!? 

Kakav gnjusan i nadasve diverzivan čin! Palim radio, zanima me tko će preuzeti odgovornost...

   Blog te mazo, skoro sam stao sa svojom, tj. Ahilovom petom na staklo i uništio se netom prije triatlona. Ma nije meni zbog moje pete, zarasla bi ona, al da nam unište našu novu predizbornu đakovačkoosječkonadbiskupskoosjčekobaranjskužupanijsku tartan stazu a tek što su je napravili (sa našim novcem), e pa za to koljem ljudi moji. Šta koljem? Režem testerom jaja na živo! Ništa, uslikam to i počnem ponovo štopat sa Sports Trackerom, jer sad sam si uništio prosječnu brzinu a to tako ne smijem objaviti svojim falowersima. Nemeš od sramote.

   Ponovo krećem... krug, dva ajd reko danas ću otrčati samo 3,2 km jer je vrijeme koma. I otrčao ja to, sad ću reko jedan krug ishodat pa odo' na kahvu. Kad bogati draga, tek sad kad sam usporio, skužim da to po čemu sam ja trč'o uopće nije bio tartan? Koji sam ja Bosanac! Pa to je onaj asfalt koji su metili pred izbore na koji će tek doći tartan!?!  Što bi rekla mater, oko mene se sve okrenulo.  A trener atletike Zvonko me je još zimus uvjeravao da je novac osiguran i da je napokon došlo vrijeme da ćemo nakon 30 godina obećavanja dobiti pravu atletsku stazu. E moj Zvonko, ti si naivan k'o francuska sobarica i ja skupa.
   E ja… nema tog novca koji je "osiguran" a koji se ne mere spiskat na novi vozni park i poslovne ručkove. NE-MA!
   I šta sad, skontam da taj koji je bacio tu bocu, ipak nije četnik, pripadnik zloglasne Alkaide, udbaš ili komunjara, nego neko tko je zadnjih par mjeseci trčao po ovom asfaltu umjesto one stare al' ipak podnošljive podloge i sjebo si čovjek koljena, skočne zglobove i kičmu i ostale mu samo zdrave ruke da se može gurat u kolicima, eventualno drkat', otvorit' Osječko sa ona dva preostala zuba i bacit bocu pive na "tartan" stazu i jebat majku onima koji si po tisućiti put mogu zabit svoja predizborna obećanja u guzicu a ne reć mi da odemo mijenjat' vlast ako nam ne odgovara.

 Ma razbijajte ljudi boce po našoj stazi, ko ga jebe!  Našu dičnu tartan stazu nećete uništiti jer je nema. Pokupit ćemo mi staklo i poslat ga u županiju. Pu! Jebo vas ćaća da bi vas jebo!

Uspon na Čvrsnicu i Malovan

      Ah da… vratili smo se sa izleta… Naravno, kad se vratim sa izleta da me prijatelji pitaju kako je bilo? Majke mi bude mi glupo uvijek reći da je bilo super, a šta da kažem kad uvijek bude super? Ne znam možda bi trebo lagat? Znaš kad te neko pita kako je bilo na poslu a kako bi moglo bit na poslu? Radiš... manje ili više savjesno, gledaš na sahat i čekaš da vrijeme prođe, e ovo vam nije ni blizu toga, ovdje moliš boga da ne prođe.

 Di ste išli? U Bosnu. 

Aha u tvoj „rodni kraj“. 

Aludiranje na moj osjećaj „pripadnosti“ Bosni bez same činjenice rođenja u istoj je vječita i neshvaćena tema. Pa dobro, nisam rođen u Bosni i štali ko moje sestre i starci nego u rodilištu u Đakovu republici Rvackoj. A ako ćemo o mjestu rođenja, kako objasniti činjenicu da npr. moji starci nisu rođeni u Hrvatskoj, ni njihovi roditelji ni didovi i bake pa vole i volili su Hrvatsku? Neshvatljivo zar ne?

To je drugo. 

Ne, to je prvo! 

Ok, dosadan si više Kiki. S tobom se čovjek ne može ni šalit. 

Može!

   Mda, bilo je dakle super! Ajmo na sami izlet. Kontaktirao sam prijatelja Manju, koji se već jednom ranije ponudio za spavanje u njegovoj vikendici na izlasku iz Duvna. Rekao je da je vikendica slobodna i da će nas rado dočekati ali s nama neće moći kao vodič a niti planinar, jer ga boli koljeno.

   29.04. Subota 

       Krenuli smo se kupiti u 5 sati. Ivu i mene u Čikagi kupi Leo a Demon kupi Mariju i Brunu. Nalazimo se na zapravo po putu, jer mi nismo znali da nas oni čekaju na benzinskoj pumpi pa smo nesmotreno prošišali pokraj njih kroz prozor im pokazujući  srednji prst. Dan je bio kišovit a noć sunčana, šalim se, ne znamo još za noć al ako bude sunčana, neće onda ni biti noć. Iza Travnika prema Bugojnu se kiša pretvorila u bele koke pa smo već pomislili da svratimo na skijanje na Kupres, al kako smo mi to pomislili, snijeg je odma prestao. Damn! Vrijeme je bivalo sve ljepše, smirivala se ta ciklona no i dalje je puhao hladan vjetar i povremeno paduckala kiša. Kod Manje smo stigli relativno kasno za penjanje a prerano za bančenje. Možda smo i mogli na našu prvu zacrtanu destinaciju ali nam je Manjo predložio da ne idemo i ne kisnemo, nego da čuvamo suvu odjeću i obuću sutra za Čvrsnicu. Plakali smo ko (kišna) godina cijelo popodne, tražeći odgovor na dnu boca i limenki al ga nismo našli pa smo odlučili nastaviti potragu sutra kad se vratimo sa Čvrsnice jer nas je već od te potrage zabolila glava. Svidjela nam se Manjina vikendica. Onako uređena sa hrpom antikvitetnih stvari a izvana sa krovom skoro do zemlje, poput kućica koje viđamo u alpama. Svašta nešta (trice) visi po zidovima, s čime se nekad narod služio a danas samo podsjeća na davna vremena. Peć je grijala sve jače i sve smo više osjećali toplinu doma a to je posebno lijep osjećaj kad slušaš kako vani vjetar fijuče. Ok, dobar prijedlog je bio što smo ostali u kući, posebice zbog vozača koji su već umorni od vožnje a i svakako se valjalo odmorit pred Čvrsnicu.

30. 04. Nedjelja

Manjo je došao i skuvao kavu te u par crta objasnio na čega moramo obratiti pozornost pri usponu na Čvrsnicu. Rekao je da je prije desetak dana bila grupa planinara od njih 10 i da se nisu uspjeli popeti na sam vrh. Ma mislim si, koji klinac, pa mi ćemo uspjeti.

Pravac selo Lipa pa pokraj Blidinjeg jezera te između Vrana i Čvrsnice, nekadašnjom cestom spasa za Ramu sve do Masne Luke, koja naravno, s ove strane od Blidinja nije označena putokazom pa smo ju prešišali za nekih petsto metara al srećom, ljubazna i lijepa djevojka u restoranu Hajdučke Vrleti je rekla da se vratimo do kapelice Sv. Ante, iza koje skreće put za crkvu Sv. Ilije i do našeg puta.  Da, s ove strane je stvarno označeno al od pravca Duvna nije.

   Spremamo se za gore a odmah pokraj nas, jedan planinar također sprema stvari za gore. Odlazim do njega, pitamo se... Zove se Goran i bio je na predavanju u Prištini i na putu za ZG, imao je namjeru osvojiti i Čvrsnicu. Ajde reko povest ćemo i njega ili on nas, svejedno je. Al pošto put ne zna ni on ni mi, bogme niko nikoga neće voditi nego ćemo zajedničkim snagama gore. 

  Put u početku vodi kroz crnogoricu i lagano kako se penjemo, sve se više otvara pogled nama za leđima na Vran planinu. 

Dan je lijep, vjetra gotovo da i nema i kako smo više gore, sunce nas više grije, ne bi čovjek reko ha? 

No u cijeloj toj idili, počinju problemi. Problemi s markacijama, koje bi kako nam je Manjo rekao mogle biti zatrpane snijegom a nema ih na drveću od niske klekovine i sve smo teže pronalazili naš put prema Pločnom. Na mjestima smo zaključivali da je marka u nekom smjeru samo po par odrezanih grana klekovine, sve dok ju nismo konačno izgubili. Ništa, Leo je gledao kartu, neki dio slike uslikan na mobitelu ali sve to nije pomoglo.

 Zaključili smo da ako po konfiguraciji terena, moramo udariti drito na brdo pa ćemo ju tamo sigurno ponovo pronaći. Naravno, tim putem smo u nekoliko navrata morali prolaziti kroz neprosječenu klekovinu, što zorno prikazuje ova slika. 

I tako smo se penjali, lagano ne pokušavajući gubiti visinu, 

došli na jedan vrh s kojeg se Pločno moglo fino vidjeti,

no planinarsku markaciju nismo našli. Zaključili smo da se moramo vraćati nazad i gubiti visinu ali da ovim putem nećemo uspjeti doći do vrha, tako da smo stali tu, ravno na moje godište, 1974m. Tu smo napravili planinarsku markaciju na Ivinoj guzi,

 jer Ivi je ovo prvi vrh preko tisuću metara i odma skoro dvije tisuće! Šteta što nismo uspjeli i do samog vrha, al nema veze, ovako ćemo ju 2put tući da ju nagradimo za svaku tisućicu posebno. 
   Pri silasku smo naišli na livadu po kojoj smo polijegali ne bi li se malo ugrijali na proljetnom suncu.

   

 Pri povratku, svraćamo na ušćipke u „Hajdučke vrleti“ i baš su nam fino sjeli uz Tomislav kojim smo se nagradili za naše gubljenje markacije.

  Do Manje je i Goran pošao s nama, da proba barem jednu domaću pivu i da se još malo ispričamo pošto smo se već ovako slučajno i lijepo upoznali pa on poslije ode dalje svojim putem.

01.05.2017. Ponedjeljak

    Za ponedjeljak smo imali nekoliko kombinacija, Vran, Kamešnica, Malovan, na kraju je kocka pala na Malovan. Manjo nas je dopratio do kuće od koje kreće uspon i pokazao gdje i kako trebamo ići i gdje ćemo pronaći markaciju a onda smo se pozdravili s njim uz želju da neće proći puno da mu ozdravi koljeno i da se ponovo vidimo svi skupa na nekoj planinina a vala ovdje ih ima.

   Malovan pripada masivu Cincar a nalazi se u jugozapadnoj Bosni. Leži na prostranoj visoravni između četiri najveća kraška polja u BiH: na jugozapadu Livanjsko polje, na jugoistoku Duvanjsko, na sjeverozapadnu Glamočko i na sjeveroistoku Kupreško polje. Najviši vrh je istoimeni Cincar sa 2006 metara a najistočniji prema Kupreškom polju je Malovan sa 1828 metara, e baš na taj Malovan smo mi krenuli.

  Imam dojam da je planina Malovan totalno zapostavljena od planinara. Vrlo rijetko ju nalazimo u planinarskim putopisima po internetu. Možda je jedan od razloga i minska polja kojih navodno ima. Ne znam, nije ni bitno ali meni je drago da smo odlučili zaNJ.

  Uspon kreće sa nekih 1150 metara i prvim dijelom se ide livadom, pa kratko kroz rijeđu šumu a onda počinje relativno strm uspon koji više ne staje do vrha. 

    Kako se penjemo, sve više puše ali se i iza nas otvara pogled na Šujicu, Kupres, sve one planine koje nas okružuju. Čvrsnicu gdje smo juče bili, Lijevo iza Kupresa Plazenicu i Stožer. Puše sve više i više i u jednom momentu mi je da izvineš kuro tako ozebo da sam pomislio kako se penjemo na Kurozeb. Ne, nisam vulgaran, naime tako se zove još jedan od vrhova u sklopu ovog gorja. 

I evo nas gore. 

   Našli smo malo zavjetrinu ispod samog vrha, polijegali po suvoj travi, te sigurno pola sata uživali u pogledima koji su nam se pored maloprije navedenih vrhova sa južne strane, sada ukazali sa zapadne strane: Vitorog u pravcu Šipova, ostali vrhovi masiva Cincar, dakle i famozni Kurozeb, te sam vrh Cincara. U daljini Šator i Staretina, pa masiv Dinare, odnosno jedan od njenih vrhova Kamešnica a još dalje Troglav. 

 Manjo nam je rekao da će nam trebati oko dva i pol sata do vrha, al mi uvijek tjeramo neke svoje brzine uspona i rijetko stajemo, tako da smo gore bili za jedva nekih sat i pol. 
    Doista lijepa nagrada u vidu pogleda za tako kratak uspon i nepravedno zapostavljena planinarska tura.



 Markaciju nismo pronašli na kamenu gdje nam je Manjo rekao, ali nije bilo ni bitno. Uspon je tako jednostavan da se stvarno nema kamo zalutati, eventualno u neko od preostalih minskih polja a u tom slučaju bi neko ko bi nas gledao odozdo dok se penjemo, pomislio da skačemo od sreće što smo na planini.

  I eto, još jedan lijep izlet je iza nas, zabavno druženje i već se pitamo: "A gdje ćemo sljedeći vikend?". 

Božica 

Željko Sabljić Kiki

Život je takav, čupav i dlakav

    Čujem da su neke žene bacile britvice i pridružile se pokretu žena kojima je više dopizdilo brijati noge i sad se ne bi više depilirale. Ok, taj izraz da im je dopizdilo brijati noge bi se mogao različito protumačiti. Brijanje  nogu im je dopizdilo, da li to ujedno znači da više neće brijat noge, da izvineš tik do pizde a pizdu i dalje oće ili ono da im je doslovno dopizdilo depiliranje općenito? Nego koji ste se kurac vi žene uopće počele brijati? 
Sve se briju pa moram i ja. Zašto? Ako ste se brijali zbog drugih pica a ne zbog nas muškaraca, jeste li vi onda lezbijke ili heteroseksualke? Nekad su se brijale samo one jako dlakave ženske, jebi ga, ima stvarno dlakavih žena, ta nijesu one krive al nisu sve tako dlakave da se moraju dosmrtno brijat.

Bacila je sve niz rijeku

     Ako ste bacili britvice, jeste li bacili rabljene ili nove? Ako ste bacili nove, kažite mi di ste ih bacile da ih odem pokupit jebi ga. Pošto se mi muški i dalje „moramo“ brijati al ne zato što nam je to „nametnuto“, nego da vas ne grebemo po licu, ne škakljikamo po raznim dijelovima tijela, nama dakle trebaju britvice a vi ih bacate, ccc...

Od nameta nema selameta

     Ok, nametnuto, šta to znači nametnuto? Ko vam je to nametnuo? Ja nisam duše mi! Da nisu možda modni magazini? Jesu to isti oni magazini gdje se reklamiraju svi ti voskovi, kreme za depilaciju itd? Pa dajte nemojte voditi ljubav sa mnom ili da vam prevedem, nemojte me jebat!!! I cijela ta situacija me podsjetila na film „Mangupi polažu maturu“, kad lik proda neki motorić svom smotanom frendu iz razreda i da bi stvar bila jača, proda mu i lokot od kojeg i on ima još jedan rezervni ključ i onda mu mazne taj motorić, prefarba ga i ponovo mu ga proda. Rekli bi prilično jeftin trik a?  Nije li to taj isti trik koji su vam prodali u jebenim osamdesetim? Madonna se depilira pa morate i vi, šta ste i vi Madonne ako se depilirate po cijelom tijelu? Madonna ima para za sve kreme i operacije svijeta i ona „mora“ izgledati „savršeno“ ma šta to značilo a vi, pa vi jebi ga ne morate jer ne živite od ljepote ili?

Kiki ne kužiš, kad je dečko vidio Madonnu, Beyonce i druge poznate i lijepe i izdepilirane žene, on želi da i mi budemo lijepe i izdepilirane poput njih. Ma bogati? Pa što mu niste rekle pa eto ti Madonna, jeb'la te Madonna! Budi s njom ako i ona želi bit s tobom. Bogme bi se nadrko.

Rđavom kurcu i dlaka smeta

   Ti si Kiki kinky. Ako sam ja kinky, onda su kinky bili i naši roditelji koji su nas napravili. Kako su se samo mogli uzbuditi uz sve te dlake?

 Pleši sa mnom, dlakav sam i gotovo

   Ajmo to sagledati ovako, ako dlakave pice boli ona stvar što su dlakave, znači da imaju više samopouzdanja od onih koje misle da moraju bit depilirane. Dakle dolazimo do zaključka da ako je do jebanja, više se jebu one sa više samopouzdanja a to su dlakave. 
   Kiki pa ne radi se uljepšavanje sam radi sexa? A jok, sređuju se za misu!?!  Ma nisam to reko, ali nije li to evolucijski uređeno? Kao mi se lickamo i sređujemo da bi se svidjeli suprotnom spolu radi razmnožavanja al do vraga, ne treba baš tražiti dlaku u jajetu!?!

  Sve u svemu, buduće dlakave žene, da ne mislite da ja pišem protiv vas, ja vas podržavam! Što se mene tiče, a vjerujem i dobrog dijela muškaraca, ne morate se više depilirati. Bit će nam svima toplije. Manje ćete para trošiti za silne kreme, voskove, britvice...

    Da se razumijemo, nisam reko da se ne morate ni kupat, to je već druga priča.

Božica! 

Intervju s lopovom

     Odakle početi, hm… Od početka Kiki, od početka, a odakle drugo?

Ma ne znam ni sam više, ti uvodi su me počeli ubijati.

    Prije sad već preko godinu dana, držao sam kafić i još i sad mi se vuku repovi od tog razdoblja. Čak sam razmišljao da promijenim prezime u Orepić iako više nemam ni jedan repić a onaj što su mi lagali da će mi narasti ako budem pio kavu, nije mi ni narastao. Ili su to bili ti koje sam odrezao? Ma nemam pojmeta. U tih dvije godine vlastitog ugostiteljstva, imao sam četiri provale u taj moj famozni „Train“. Dva puta je bila policija obaviti očevid a dvaput nisam htio ni zvati organe reda. Uz dužno poštovanje prema istim, ionako od toga nema ama baš nikakve koristi. Taj jedan put , mislim da je to bio baš taj prvi, me je inspektor koji mi je oženio komšinicu, zamolio da dođem naknadno dati iskaz u policiju. Zašto? Da ekipi koja je osumnjačena, mogu prišiti što više kaznenih djela pa da duže budu u zatvoru. Iskreno, da nije riječ o tom inspektoru i da sam znao šta me čeka, duše mi ne bi išao. No otišao sam, dao sam iskaz i bla bla bla. Od tada, bio sam pozvan na 5 ročišta od kojih se ni na jednom okrivljenici nisu pojavili. Tih dana, kad sam imao te provale u Train, bio sam nabrijan da ubijem boga u provalniku ko je da je. Čak sam i spavao tamo. Od kuće sam pokupio jedan dobar kolac za paradajize i noćio sam u kafiću 3 noći za redom, da bi na koncu bio umoran od tog polusna iza šanka a oni su odma prvu sljedeću noć provalili. Ti ili neki drugi, ko to zna...  Uh, bio sam baš ogorčen. Izgubio sam mir, al svako zlo za neko dobro tako da sam dobio nemir, pa se nemam na čega žaliti. 

   Na petom ročištu je kadija rekao da će izdati nalog da ih se smjesti u istražni zatvor, tako da će ih na sljedeće ročište direktno iz zatvora dovesti policajci. Ajd reko, živi bili pa vidjeli. Svaki put bi me uredno pitali želim li putne troškove, a jok ne želim??? Što se tiče moje dnevnice na crno, pojeo vuk magare a 55,50kn mi je barem naknada za gorivo. Jednom sam otišao i s biciklom u Osijek, tako da mi je to bio prvi i jedini put da mi je neko platio za trening u životu. Lijep osjećaj! Eto, da nisam imo tu provalu, ne bi to nikad ni doživio. Svako zlo za neko dobro, kažem vam ja.

   Evo jučer je bilo to šesto ročište na kojem sam očekivao da ću vidjeti te momčine koji su mi dali nemir i odnijeli novčanik sa nekih 800kn. Oni u biti znaju da novac kvari ljude i zapravo su mi htjeli pomoći da se ne pokvarim zar ne?

   Čekam ispred vrata sa svojim sugrađaninom koji je tužitelj u istom slučaju i trkeljamo. Sudac proviri iz sudnice i reče nam kako bi jedan od članova tzv. „Dream teama“  trebao doći. Tako mi je svojedobno taj frend tužitelj rekao da su ih neslužbeno zvali s obzirom na veliki broj provala koje su napravili. 

 Evo ih, stižu! Policajac i neki momak, izgleda da izvineš onako tamnije puti poput Gancija sa karakterističnim neukusom za odijevanje. Ulazimo unutra, zauzimamo svoja mjesta. Sjeo sam nekih dva tri mjesta od gospodina lopova, obojica nasuprot sucu. Perifernim vidom primjećujem da je gospodin lopov nervozan. Pogledao sam ga vani i nekoliko puta unutra, osjećam njegov nemir. Povremeno pogledava prema meni, kao da sve očekuje da se ustanem i da ga mlatnem pa da bude spreman da ustukne. A u meni zapravo nije bilo ni trunke mržnje prema njemu. Zapravo cijela ova situacija mi je iz ove pozicije pomalo smiješna, kao da se događa nekom drugom a ne meni. Dovraga, pa bilo je to prije dvije i pol godine?!? Ne znam koliki je rok trajanja mržnje, ali ako je i bilo, izlapila je. A onaj put kad sam ih sačekivao sa kocem, da sam ih dovatio, ne bi se dobro proveli. Vjerojatno bi ja završio na sudu a oni sa polomljenim rukama al s jednom bitnom razlikom, ja bi se pojavio na sudu, osudili bi me za uzimanje pravde u svoje ruke, ovršili za desetak tisuća kuna za nanošenje teških tjelesnih ozljeda, za duševne boli i bog te pita šta još ne.

   Sudac je pitao gospodina lopova zašto se ne odaziva na pozive, na šta je on ko pravi rekao da ni jedan poziv nije dobio u sandučić. Pih! Što se ja toga nisam sjetio, baš sam glup. 

    Sudac je zaprijetio gospodinu xy da sljedeći put dođe na ročište a isto se danas neće održati jer nema drugog okrivljenika koji se nalazi u pravom a ne istražnom zatvoru i ne može doći na ročište dok mu se se ne dodijeli branitelj. Odlično, mogao bi odraditi još jedan trening s biciklom kad već moram doći na ovu lakrdiju od suđenja. Kažem vam, svako zlo za neko dobro.

   Gospodin lopov je zamolio suca da ročište bude poslije dvadesetog jer onda dobije novce pa da ima za kartu na što smo se svi prisutni nasmijali.       Po završetku, sudac me pitao želim li uzet putne troškove, da mi zapisničarka izda potvrdu a javi se gospodin lopov sa pitanjem: „Jel mogu ja dobiti putne troškove?“

Sudac mu odgovori da ne može jer je okrivljenik. A on će na to: „ Pa kako ću kući, nemam novaca?“

  Ja ću te povesti, odgovorim mu. Zapisničarka je od nevjerice i šoka  napravila neki čudan tik s očima a potom nastavila tipkati.

  
Gotovo „ročište“…

 

    Izlazim iz sudnice sa svojim novim prijateljem kojeg sam sanjao godinama, istina bog zamišljajući da mu prebijam ruke.

 Pita on mene:

 „A ti si vlasnik deponije bakra?“ (Još jedno mjesto koje je opljačkao)

Ja: „Ne, ja sam vlasnik kafića u koji si provalio.“

Gospodin lopov: „Kojeg?“

Ja: „Na željezničkom kolodvoru.“

Gospodin lopov:"Ahaaa!"

Ulazimo u auto, momčić se veže…
Ja: Vežeš se?

Gospodin lopov: „ Ih, pa neću kaznu plaćat?!?

Ja: Nema šta, zakon je zakon, vidim ja, poštivaš ti. 

Gospodin lopov: „Ma znaš, ja ti nisam ni bio u tvom kafiću, ja sam držao stražu.“

Ja: „Hahahaha! Da, garant. To bi isto reko i tvoj partner da je on sad tu a da ti nisi došao.“

GL: „Ma ne, stvarno“.

Ja: „Da, da, vjerujem ti.“

Ja: „Ti imaš 27 godina a tvoj partner 19, a tad je imao 17 i on je mozak ekipe znači ako ti držiš stražu. Ahahaha!  De mi bogati reci koja vam je najveća pljačka bila?“

GL: „Jednom smo u Zagrebu provalili u neko skladište, maznili 45 šteki Dunhilla i Marlbora i onda smo skontali ako prodamo Dunhill i Marlboro, šta ćemo mi pušiti? Pa smo se vratili po Largo a na kraju smo popušili i Dunhill i Largo jer su nas uvatili kad smo se vratili po još.“

Ja: „Hahahaha!  Pa jesi li ikad nešto ozbiljnije opljačkao da te nisu uvatili?“

GL: „Ne, svaki put su me uvatili.“

Ja: „ Jesi razmišljao da možda promijeniš zanimanje? Nije baš da te ide?“

GL: „Ma ne kradem više već dvije godine. Sad kosim travu sa očuhom a zimi čistim snijeg.“

Itd, itd… Htio sam ga odvesti kući u Budrovce ali izrazio je želju da ostane u gradu pa sam ga istovario.

 

    Razmišljam si, baš neobično iskustvo bilo je družiti se s nekim ko ti je učinio nekakvo zlo. Dečko je iz siromašne obitelji, bio je par godina i u domu. Živi sa očuhom koji boluje od epilepsije a mama je ošla sa drugim prije godinu dana. Bio je i oženjen, ima dvoje male djece koji žive sa bivšom mu… sve skupa ne zvuči baš ko neka lijepa priča.

   Razmišljam si, zašto nisam uzeo njegov broj da ga povezem na sljedeće ročište? Jer on jadničak, možda opet "ne primi" poziv pa ne dođe. Možda mu još ne sjedne "plaća"? Možda mi je tako i jeftinije a i njemu kad mu već ne isplaćuju putne troškove a to stvarno nije pravedno zar ne? 

  

Božica!