Ljetni uspon na Triglav

     Izgleda da sam previše puta u zadnjih godinu dana pisao o usponu na Triglav pa ni sam ne znam kako započeti još jedan izvještaj sa uspješnog pohoda na najviši vrh Slovenije. Još nekako kad smo Demon, Leo i ja planirali uspone kao zagrijavanje za uspon na Mont Blanc te poslije Elbrus 2018, između ostalih izleta poslije zimskog uspona, planiran je i ljetni uspon na Triglav. U prvom redu je zamišljen kao priprema za MB a u drugom kao ideja da se osim nas koji te pripreme odrađujemo reklo bi se difaultno, da se gore izvede još pokoji član PD Đakova, kojemu bi ovo bila kruna dosadašnjih izleta i nešto o čemu se sanja, barem za početak neke ozbiljnije visokogorsko planinarske karijere. Na koncu su među tim mladim planinarima bili Krisztina, Iva, Bruno, Loren i naš pomalo posrnuli stari vuk Yovo, koji je na ovom izletu dokazao da još ima uja u svići.  No, da se ja sunovratim na polazak pa ćemo ih sve nabrojati.…

   15.07. Subota, rano u jutro, 5 sati. Kupimo se po kojekuda i krećemo. U Yovinom autu su Bruno i Loren u Leovom: Demon, Leo, Ana i Ivana te u Krisztininom:  Kriszta glavom i bradom, te Marija glavom i brkovima koje brije al nemojte nikom reć, Iva isto s brkovima i napokon njegovo veličanstvo ja, samo s bradom bez glave. U Zagrebu je Yovo još pokupio našeg vjernog snimatelja Ziju, koji je uhvatio posljednji vlak da ide s nama na Mont Blanc (ispada da Yovo vozi vlak?) te Nikolu Radočaja Triglavca, kojemu je ovo treći uspon na Triglav u zadnjih 11 mjeseci. Doista impresivno za nekoga ko do prošle godine uopće nije ni planinario.

   Nekoliko tjedana je već teška ljetna sunjara, što je zaista čudno za ovo doba godine, no mi smo ipak imali sreće jer je taman najavljeno malo zahlađenje za ovaj vikend i tako je i bilo. Doduše najavljena je i neka kišica taman u vrijeme uspona i ona nas je malo skvasila, no suma sumarum, bilo je ugodno penjati se tih 1500 m iz doline Krme do Kredarice, jedino što smo povremeno oblačili jaknu a povremeno hodali u kratkoj majici i glede toga smo si bili prilično neodlučni ili možda pak nismo? Osim Zije natjecatelja i našeg kroničara kojemu je glavno da na vrh stigne prvi i popiše vremena našeg uspona kao da smo u najmanju ruku na triatlonu, većina nas nije baš brzo hodala do gore jer smo se pitali i čemu uopće žuriti kad imamo cijeli dan za uspon za gore a pivo košta 4 eura. Kiki, ti samo o pivu razmišljaš. Sad ne razmišljam jer je upravo ispridmene*.  * (spojeno, jedna riječ i brzo izgovoreno). U biti priznajem, osobno sam sugerirao da se što duže ne popnemo na vrh, da Zijo gore bude što duže sam. Možda sljedeći put ne bude toliko žurio pa će nas moći i zabilježiti svojom strogom i brzom kamerom.

   I tako, eto nas za nekih 5 sati do doma na Triglavu. Zijino vrijeme neću ni spominjati. Išao je preko Vodnikovog doma pa tek onda na Kredaricu. Iako nisu gospodnji, čudni su mu putovi. 

   Na druženja u domu se čak plesalo i svirala se i harmonika i majke mi, samo je falilo da naša braća po zaljevu još i zajodlaju. Nisam shvatio je li to bila proslava odluke kompromitiranog arbitražnog suda o zaljevu s piranama ili šta već al uglavnom, Slovenci su bili prilično veseli. Negdje oko 22h, većina nas odlazi spavati. 

   Noć je kao i na zimskom usponu ovog ožujka, protekla uz fijuk vjetra i na sreću tek jedno kratko Yovino hrkanje, koje je Demon, njegov partner u krevetu, vrlo brzo prekinuo udarivši ga s teniskim laktom pod rebra. Vreće ovaj put nismo nosili pa smo mogli ponijeti više pi.. Kiki! Dok je pola Dalmacije gorilo, mi smo se manje više smrzavali pod dekama na 2500 metara ali to možda za neke nije ni loše da malo oguglaju ako uopće prežive. Svi smo preživjeli i stiglo je novo sutra. 

 Nedjelja, 16.07.2017.

  Dom je pun a već od jutra pristižu i novi penjači odozdo. Odlučeno je da nećemo žuriti nego da ćemo pustiti tih nekoliko skupina da krenu jer već od Kredarice vidimo da se na feratama stvara usko grlo pa bolje da se ne gužvamo previše sa ostalima da još ne dobijemo i gnojnu anginu a i put za gore je uzak i preopasan da bi se na njemu susretalo i mimoilazilo previše penjača. Da malo pojasnim šta je ferata za one koji još to ne znaju, 

(via ferrata – talijanski) je takav planinarski put koji je na izloženim dijelovima puta poput ovog na slici iznad, opremljen/osiguran fiksiranim čeličnim kablovima, klinovima, hvatištima, stopinkama, ljestvama, lancima i mostovima. Korištenjem ovih navedenih dijelova ferrate omogućava se planinarima raznih penjačkih sposobnosti uspon po vrlo neuobičajenim zahtjevnim putovima na zanimljiv vizualno estetski i tjelesni način . Etogac, sad smo i to apsolvirali. Da malo pojasnimo šta je apsolviranje. 

Kiki, nismo tolko glupi. 

I'll be the judge!

   Krećemo oko pola 9… Moram priznati da mi nije baš bilo svejedno radi naše dvije djevojke, kojima je ovo stvarno dobar pothvat. Što se tiče ostalih triglavskih novajlija, tj. Brune i Lorena, oni  ipak imaju podosta penjačkog iskustva pa s njima nisam očekivao nekakve škakljive situacije. Na moju sreću, prevario sam se i djevojke su to odradile tako hladno, kao da im je ovo peti uspon na Triglav a ne prvi. 

A kolko na Triglavu košta jedan čep od vode da vas pitam? Nekima je ispao

    Prava je šteta što još poneko iz društva nije išao ali ova mlada ekipica je utrla stazu i pokazala da to ipak nije tako strašno i da se može, što ipak ne znači da je jednostavno voditi nekoga na ferate tko nema iskustva od prije, barem u malim segmentima ili da je probao ispenjati penjački smjer na umjetnoj stijeni ili da je se probao penjati recimo po Sokolinama na top rope. Na žalost, to nam je u Slavoniji gotovo jedini način da se novi planinar privikava na ozbiljnije planinarske ciljeve u Alpama.

I believe i can fly

     Bez gotovo imalo straha, od provalija, čvrsto se držeći za sajle, svi novi i staaari članovi pa čak i stari vuk Yovo, popeli su se do našeg konačnog cilja i Aljaževog stolpa, koji se nalazi gore na vrhu. 

PD Đakovo na vrhu Triglava 2864m

   Već poznat scenarij, svi se fotkaju za uspomenu sa lijepim pozadinama iza sebe za svoje fejsbuk profilne i izabrat će se najljepša slika. Slika na kojoj se ne vidi znoj na čelu, balavi nosovi i svi napori potrebni za uspon, pa pukom promatraču upada u oko da smo mi gore veseli i da nas je vjerojatno neko tele portiralo gore. Mda… Na slici će ostat zabilježen moment zadovoljstva a ostalo ćemo zaboraviti kao i sve ružne uspomene u životu, barem sad kad se osjećamo zadovoljni ili zadovoljeni iz bilo kojeg razloga. No, sad smo sretni pa šta drugo reć nego jupiiiiiii!

     Posljednje pripreme za Mont Blanc su odrađene. Još svega nekoliko dana i upustit ćemo se nekima u prvu ozbiljniju avanturu. Od ekipe koja je 2005 bila na Mont Blancu fale Šems i Zvonči. Tu smo sad u novom pokušaju Toza, Zijo, Yovo i ja pa utroba društva, Leo i Demon, zatim djevojke koje su sad prikupile, 3,4,5 godina iskustva i bez kojih se više ne može nigdje ni otić. Možda neko od njih za desetak godina bude išao ponovo gore i vodio neke nove zanesenjake, a možda neko od nas ode i treći put. Možda... Ej Kiki, ajd ne rise više. Niste ni sad još bili gore a već pričaš o trećem usponu?!? A dobro, malo sam se zanio, ma šta ustvari zanio? Ako nastavimo ovako kako smo krenuli, ne do bog više da prođe 12 godina do sljedećeg uspona na Mont Blanc. Ono što bi stvarno želio, je da na ovakvim vrhovima poput Triglava i ako bog da Mont Blancu, nikad ne bude manje ljepšeg spola od ove brojke na slici, jer kako bi James Brown rekao:  

This is a man's world, this is a man's world.

But it wouldn't be nothing, nothing without a woman or a girl

    Iva, Krisztina, Ana, Ivana i Marija

Pogledajte ove iskrene osmjehe i sve će vam bit jasno. Da, definitivno su se teleportirale na vrh.

Željko Sabljić Kiki