Mnogi moji postovi počinju sa neki dan sam sreo, neki dan sam pričao sa starim frendom i sl, e ovo je jedan isti takav početak.
Dakle sreo sam frenda koji je moja generacija, može se reći da smo jedno vrijeme jahali i gonili stampedo. Što bi to značilo u Đakovu? Tako smo u našem gradu zvali trenutak kad pice iz srednje škole izlaze sa zadnjeg sata. A mi bi momci stajali na korzu i vrebali. A bilo je i nekih starijih momaka, kojih je u mom gradu sve više i više. Ali to je jedna druga priča.
I eto, sreli smo se u mom omiljenom kafiću, stajao je za šankom i po prvi put in a long time izgledao je kao frajer. Počastio me je pićem jer je baš obranio doktorat. Ajde reko fino. Velika je to stvar. No nisam ja htio pričati o prijateljevom doktoratu. Ovo je priča o odijevanju a frend je izgledao kao frajer jer na sebi imao jaknu od skaja. Jakna je izgledala cool, a i on u njoj. Ne znam doduše da li smijem izgovoriti riječ cool, pa ja imam 34 godine?
On, taj moj frend je sad ozbiljan čovjek, doktor zapravo. Ima 34 godine, ženu djecu i postavlja se pitanje odkud on u toj jakni? Jer jakna je mladenačka, nako buntovnička, a u njemu nema buntovništva ni u tragovima a nije ga bilo ni prije. Ok, ma nije ga trebalo ni biti, da me ne bi krivo shvatili. On je uvijek bio pristojan i fino odgojen dečko iz fakultetski obrazovane obitelji.
Tko postavlja pitanje da li je uputno da se on uopće obuče u takvu jaknu. Pa on sam sebi, njegova žena, pa i neki frendovi koji ga dugo poznaju. Nije problem što se ljudi pitaju što će on u toj jakni, već je problem što se on koleba. Ako se on u njoj koleba, onda to i nije jakna za njega. Al meni, meni je izgledao baš simpatično u toj jakni, cool nadasve. Ma reko frend, pa šta se ti s tim zamaraš? A on mi je odgovorio, ma drugo si ti. Ti si se uvijek znao nositi s tim, pa pogledaj se! Pa to si jednostavno ti. Čudno, ja nisam nikad razmišljao o tome što drugi misle kako se ja odijevam, već sam jednostavno nosio ono što se meni sviđalo, makar nekad bio i jedini u gradu. Valjda je zapravo baš u tome recept. Raja osjeti kad neko nosi nešto suvereno a kad se netko ni sam ne osjeća ugodno u onome što nosi, jer to zapravo nije on, već nešto što bi on eventualno htio biti, al neće biti nikada. Što je to? Ne pitajte mene. Nije mi namjera od sebe praviti facu. Faca ili jesi ili nisi, ne može se to postati preko noći a pogotovo ne preko bloga. Uostalom što je faca?
Neću nikad zaboravit kako sam starog gnjavio da mi kupi rokericu. Ja mu izrezao reklamu iz novina, piše popis dućana i adrese. Kad stari stiže iz švabije donio finu kožnu jaknu duplo skuplju od one što sam ja tražio i prodaje mi spiku kako one jakne nije bilo, a ova što je kupio je kao dosta slična. Negdje je provukao i rečenicu tipa - A i ti bi već trebao gledati što ćeš nositi, nisi ti više dečko. E reko neće ići ćaća. Sljedeće godine sam otišao u Njemačku i osobno ju kupio, bio sam četvrti srednje a nosim tu jaknu i danas.
Al' taj moj frend. On je ipak gospodin čoek. A ta jakna je super. Onako, izgleda pomalo motoristička. Baš onakva kakvu često nose ljudi koji se nikad nisu odvažili kupiti motor jer im roditelji nisu dali dok su bili pod njihovim krovom, ili su ih podmitili s autom pa su i tako bili frajeri na koje su padale pice iz drugog, trećeg srednje. Bez motora, ta jakna je bez pokrića. Kao ministar bez lisnice.
Hm... Uostalom, taj moj prijatelj je doktor i vrlo dobro zna da su u ljetnom periodu motoristi ili ono što je od njih ostane nakon prometne, najčešći posjetitelji kirurgije, ili traumatologije ako su više sreće, u KBC Osijek. Pa dobar razlog što nikad nije kupio motor ne mora tražiti u pametovanju starijih.
I tako... Možda si jednom kad odgoji djecu, onako, pod stare dane priušti kakav cruiser.
Nego, zašto su ljudi kod nas toliko opterećeni odjevanjem? Nitko ne kaže da se svi trebaju odijevati kao tinejđeri dok ne umru, ali od kud takva potreba za zadovoljavanjem forme koja je do jaja društveno nametnuta? Da li odijelo čini čovjeka? Da li je prvi dojam najbitniji? Da, vjerojatno kad ideš na nekakav razgovor za posao, moraš zadovoljiti neke kriterije odjevanja, ali poslije toga, kad te zaposle, ko jebe prvi dojam. Onda se možemo ponašati kako želimo. Naravno da ne. Što je s drugim i svim onim dojmovima koji slijede iza tog famoznog prvog dojma? Nije li to čista prevara pojaviti se odjeven kao vuk u janjećoj koži, odglumit da si ono što nisi. Uostalom, nogu s tog posla ćeš dobiti bez jebemti ako ne odradiš svoj posao kako treba i neće ti tu pomoći sto Armani odijela.
Sjećam se kad sam upisao fakultet, neki koje poznajem jedva su dočekali da uskoče u sakoe i kompletiće i već su sebe vidjeli kao odvjetnike.
Pitam ja vas: "Tko određuje kad neko ulazi u svijet odraslih putem odjeće? Koliko je to godina, ili u kojoj godini se to događa? Dvadeset i drugoj? Trideset i prvoj? Ili kad se oženiš? Dobiješ dijete?"
Kome je to uopće važno? Tko je postao bolji, pošteniji čovjek u skupom odijelu? Ne nose li političari odijela a njima više nitko ništa i ne vjeruje.
Božica!
