Prenj - Najljepša B i H planina

    Kaže se da se Prenj ne osvaja, Prenju se hodočasti. Zašto? Odgovor je samo jedan, to je najljepša B i H planina. 
    Prenj je planinski masiv u Hercegovini sa mnogim vrhovima, od kojih je najviši Zelena glava sa svojih 2155 metara.
Smješten je u središnjem dijelu Dinarida a okružuju ga prirodna i umjetna jezera: Boračko, Jablaničko, Grabovičko, Salakovac kao i rijeke Neretva, Ljuta, Neretvica, Bijela i Drežanka a u podnožju planine su tri grada: Konjic, Jablanica i Mostar. Ovo sam prepisao sa wikipedije, a šta ja tu mogu novo izmislit? To je tako i nema tu tople vode

  Često puta do sada sam čuo kako o Prenju pričaju u superlativu, sad kad sam bio, mogu reći da nije bez razloga. U mnogome me je podsjetio na Durmitor, ali praviti poredbe između Prenja i Durmitora je glupo i nema smisla. I jedan i drugi su jedinstveni i neponovljivi.

        Ajmo mi na naš put. Skupili smo se u Okučanima, Boris (PD Strmac), Božo, Višnja (PD Matica), Siniša, Žana i ja (svi troje PD Đakovo). Poslije kavice smo krenuli put Prenja preko Banja Luke. Na žalost, negdje prije Mrkonjić grada, nailazimo na kolonu i dalje se ne može. Naime dogodila se prometna nezgoda. Nakon dosta dugog čekanja, krenuli smo dalje.

 

   U Jablanicu stižemo oko 17h i odma sjedamo na pizzu. Ja sam se doduše usput naudarao pite pa mi se nije jelo, ali sam se poveselio pivu. Naručili smo pivo, a dobili smo pivicu. Boži nije promaklo reći kako kod nas u Hrvatskoj kada naručiš pivo dobiješ veliko pivo a ne malo. Poslije smo ga zezali, da nam valjda konobar nije pljunio u pizze radi tog prigovora. 

   Tek oko 18h, krećemo autima do mjesta Idbar, koje se nalazi odmah lijevo iza jednog tunela malo pošto se prođu Čelebići. Dobro se odužio naš polazak na Vrutak, mjesto gdje smo naumili noćiti. Tako da smo hodali svega sat i pol po danu. Doduše bila je mjesečina ali pošto se mjesec povremeno stidljivo skrivao iza planine, nije nam stalno bilo sve osvjetljeno, ali zato su tu mrak eliminatori u vidu čeonih lampi koje su odradile svoje. Ubrzo dolazi do raskola o našem daljnjem nastavku puta. Nije to baš raskol kao onaj crkveni iz 1054g, već više sukob različitih mišljenja. Jedni bi postavili šatore i noćili a drugi bi išli do kraja. Tako da Siniša, Žana i Stipe ostaju na Tisovici i to poslije samog izlaska iz šume a Božo, Višnja, Boris i ja nastavljamo prema Vrutku. Putem nailazimo na krave, konje, ovce, čobane i pse.

 Nisu nas dugo gnjavili ti vjerni čuvari stada ali nije nam bilo svejedno od njihovog gromoglasnog lajanja. Nekako se naš put odužio kroz Tisovicu, tako da smo stigli na Vrutak tek oko 22 i 15h. Pred samim skloništem opet psi. Laju li ga laju na nas. Boris je dozvao Marka koji je stigao ranije na sklonište od strane Mostara. Marko izlazi pa nam reče da se ne bojimo, to su njegovi psi. Nekako smo se dolibili pešest metara do skloništa a psi ne prestaju lajati a retina im se sablasno sjaji zbog naših čeonih lampi. Marko veli da samo priđemo bliže i dozvolimo im da nas onjuše. I stvarno, čim su nas ponjušili, prestali su lajat. Marko nam je odmah potom priznao da psi uopće nisu njegovi, već da su mu se pridružili usput, negdje već na početku njegovog uspona a budući da im je dao nešto hrane, prihvatili su ga kao vođu čopora. E baš nas je umirio a i nasamario. Šta psihologija čini. Da je rekao da nisu njegovi, ne bi mi još ni danas došli do skloništa.

   Počeo se rezati sir, načela se piva, vino, sve na stol i udri. Velika je sreća što odmah ispod skloništa ima izvor, tako da nismo morali nositi velike količine vode. Pivo? E zbog piva smo već brinuli.

   Nakon besjede, legli smo negdje oko ponoći.

   U jutro oko 6h, odlučili smo krenuti na Zelenu glavu i Otiš, dok još nije prevruće i dok se mogu napraviti ljepše fotografije.

   Gore smo išli laganim tempom i moram napomenuti da je staza odlično markirana ali isto tako moram spomenuti da ne znam da li su je markirali baš ta dvojica koji su se potpisali gotovo na svaki drugi kamen od Vrutka do Zelene glave. Nit je brate ekološki, nit je po pravilima markiranja u ni jednoj zemlji, pa ni i u Bosni pretpostavljam. Sramota! 

     Dotična gospoda (Emir i Elvir) su od Prenja napravlili oglasnu ploču. Dobro da još nisu napisali da prodaju dobro očuvanog stojadina. Dečki, ne znam vas, ne znam zapravo ništa o vama. Možda ste ispravni do bola, možda je bol ispravna do vas, ali ovako potpisivanje zaista nema smisla. Prva ideja koja mi pada kada vidim te potpise je da se imena luda nalaze svuda. Da ste izmarkirali cijelu Bosnu ne vidim razloga za takvo potpisivanje.
  No dobro... A tko sam ja da tu pametujem? Ja sam Kiki a ti potpisi su bezveze i TOČKA

  Nekoliko probranih fotografija

 

Pogled sa Zelene Glave

Napokon sa Prenja gledam i neke vrhove s kojih sam ranije promatrao Prenj u daljini. 

   Spustili smo se oko 11h do Vrutka i tu provodimo ostatak dana grijući se uz vatru, pijuckajući Hercegovački vranac i grickajući domaći dimljeni sir koji je ponio Božo. 

   Sutra lagano poslije doručka,krećemo dolje i stižemo za oko

3 sata do mjesta gdje smo ostavili auto. Odmah usput u Idbaru, stajemo nešto pojesti i popiti.

Kahvenisanje

I nismo se pokajali, barem mogu reći za sebe. Pojeo sam odličnu domaću puru i ušćipke kakve nisam jeo ni od svoje stare a stara je stvarno ekspert za ušćipke. Da joj neko kaže da sam negdje jeo bolje, nikad ih više od nje ne bi  pojeo. Stoga, jezik za zube!

  U povratku stajemo kod mosta na Neretvi da isprobamo mogućnosti naših foto aparata.

Tko to tamo ima auto školu? 

    Zahvaljujem svima koji su se potrudili napraviti onu planinarsku kućicu i sklonište jer zahvaljući njima smo imali gdje spavati. Nosili smo mi i šatore, al sklonište je sklonište. I na kraju, moram spomenuti da me uvijek pitaju (a posebno žena) ima li sexa u planini. Da, ima.

  

He he he! Žena ga se nije mogla otarasiti.

    Božica!