Zimski uspon na Vran

    Ah koliko dojmova u svega četrdesetak sati a sve je zapravo bilo drukčije od onoga što smo planirali za vikend. A što smo planirali? Da se izrazim u tweeterovskoj formi: Prenj#memorial#dubok_snijeg#studen#šatori#Lupoglav. A šta je bilo? Što bi montpajtonovci rekli; "And now something completely different": Vran, prelijepo vrijeme u subotu, druženje s Manjom, druženje sa Zeničanima. Mora se priznati da je ponekad tako dobro kad se planovi "izjalove".

   17.02.2018.

    Petak popodne, dan prije odlaska za Mostar. Završavam flaširanje pive, sjedam u sobu za komp, reko iđem malo zafejsbučit. Paf! Poruka od Bariše, uspon na Lupoglav otkazan! Ajme, šta ćemo sad!?! Nije nam bila privlačna ideja otići samo na memorial do Barnog dola jer je naš cilj bio noćiti u šatorima i brusiti se za Elbrus. Demon koji je trebao s nama za Prenj, upravo odlazi za GSS-ovcima za Rumunjsku. Sad nas je 5 a još ne znamo ni gdje ćemo... Leo i ja kemijamo, šta ćemo, di ćemo sad u zadnji tren? Ma ajmo mi kod Manje u Duvno. Mogli bi na zimski uspon na Vran. Bez puno razmišljanja se usaglašavamo oko ideje. Leo javlja ostalima ali Ana odustaje. Kakav pogrešan potez. 

    Krećemo u 4 u jutro… bila je noć a kako se razdanilo, već kod Doboja... pa Zenica,  kišica paducka i činilo se da će u najboljem slučaju biti oblačno. Kroz prljave prozore promatramo planine koje smo nekidan posjetili... Busovača, Novi Travnik, Rostovo... Izlazimo iz Bugojna i napuštamo maglu koja  Bugojno tako često obavija i penjemo se prema kupreškim vratima. Sa druge strane, vrijeme sasvim druga priča. Ulazimo u područje vedrine i totalno smo iznenađeni i sretni jer to nismo očekivali prema prognozama. Već tradicionalna kava na pumpi kod Sove u Šuici protekla je bez samog Sove. Radio čovjek noćnu pa je tad gledo kapke iznutra.

  

 

   Odlazimo za Duvno, smjestit se kod Manje pa pravac planina. 

    U podnožju Vrana, zimi nije lako pronaći marku za gore. Uf, znamo da kreće u blizini "Hajdučkih vrleti" al nam to nikako ne pomaže. Vozikamo se tamo amo i napokon skužimo kamen sa konvertibilnom markom. Preoblačimo se i krećemo opet prema tom kamenu… nismo još ni stigli do tog njega, Mara nas zaustavlja. Žena koja prije prošlog izleta nije primjetila da joj je istekla osobna, da joj nedostaje zeleni karton i da na autu nema zimske gume, skonta neko malo crvenilo na ćupriji i objašnjava nam kako ima oko za detalje. E vala imaš Mare! Bruno i ona sastrugaše snijeg sa betona, kad eto je! Marka za na Vran napokon! Sad možemo krenuti i to aman taman u podne. 

    Ljeti je to tura od nešto preko dva sata ali sada to ide nešto sporije jer ima snijega al' srećom ne baš previše. Stupčimo gore ispočetka prema nekakvoj trafostanici pa lagano skrećemo desno pa lijevo kroz crnogoricu. 

Kako se bližimo vrhu, sve više puše ali vrijeme je prekrasno. Pogled sa Vrana je definitivo jedan od najljepših pogleda u B i H jer se preko Vrana, otvara Čvrsnica u svoj svojoj ljepoti.

Vjetar pojačava svoju snagu pa uspon počinje sve više podsjećati na siječanjski uspon Raduhu, kada nam se iz veselog čarlijanja vjetrića, penjanje pretvorilo u nemoguću misiju kad smo izašli na sedlo.

   Na Vranu smo za nekih 3 i pol sata. Gore je zaleđeno i toliko je puhalo da smo na brzinu opalili pokoju sliku i doslovno se sjurili u podnožje za manje od trećine vremena koliko nam je trebalo za gore. 

Pogled na Čvrsnicu

Pogled na drugu stranu

Mi na vrhu

  

Rara est concordia formae atque pudititiae

     Ponovo smo u podnožju, razmišljam si gledajući u te dvije planine… s lijeve strane Vran planina koja ne izgleda tako uzbudljivo i neosvojivo a s druge strane Čvrsnica, gorda, stroga i stjenovita. Tako su blizu a tako su različite u svojoj prirodi. Bog kao da je Čvrsnici dao svu ljepotu, baš kao lijepoj i gizdavoj ali i možda baš zato i umišljenoj djevojci, dočim Vran planini dao je skromnost ali i dušu koju planinar zapravo osjeti tek onog momenta kad mu Vran planina dozvoli da ju osvoji.

*Svaka sličnost sa lijepom i oholom djevojkom i skromnom ali manje lijepom, sasvim je slučajna.

  Napuštamo našu kako ju nazvah skromnu planinu i odlazimo na spavanje kod našeg Manje u Duvno.

   Nedjelja 20.02.2018.

 Znali smo da za danas slijedi loša vremenska prognoza ali u planu nam stoji Kamešnica. No kad smo se probudili, padao je vrlo mokri snijeg pa smo se sa Manjom a i Makaranima koji su također došli u namjeri da idu na Kamešnicu, dogovorili da idemo svi skupa u Ramu posjetiti muzej i neka smo. 

*Muzej Franjevačkog samostana Rama-Šćit, postavljen u starom samostanu, jedinstvena je građevina u BiH, jedina takve vrste iz vremena turske vladavine u Bosni i Hercegovini, sagrađena 1857. godine.

    U etnografskom muzeju na Šćitu predstavljen je život stanovnika ramskoga kraja. Na dvije etaže postavljeni su izlošci starih zanata, gospodarstva, prijevoznih sredstava, stambene kulture. Treća etaža predstavlja tekstilnu radinost - proces proizvodnje i sve vrste proizvoda u uporabi. Tu je i fratarska samostanska ćelija - soba fra Jeronima Vladića. Četvrta etaža predstavlja floru sa stotinjak najčešćih biljaka s nazivima i osnovnim karakteristikama i faunu - porodice životinja u punoj životnoj formi.* 

  *preuzeto sa http://www.rama.co.ba/stranice/etnografski-muzej

Manjo, fala što si nas odveo pogledati muzej. Doista se ima šta za vidjeti.

    Pozdravljamo se sa Manjom i Makaranima i oko podneva krećemo kući. Pošto se nismo danas nigdje penjali osim po stepenicama Ramskog muzeja, javljamo se našim prijateljima iz PD Kuk Novi Travnik i PD Tajan iz Zenice. Travničani su na planini ali Zeničani su spremni za kavu i druženje. Haso je mislio da ga zezam kad sam ga pitao jel za kahvu ali vrlo brzo je shvatio da sa đakovčanima "nema" za*ebancije i pojavio se kod Đonija u „Verdiju“, gdje smo se poslije silaska sa Lisca podružili prije ravno dva tjedna. Za tren su se pojavili Muča i Safija a pozvali su na kavu i Fikretu iz Tuzle koja se kad me je vidjela, sjetila da smo prije godinu i nešto bili skupa na Konjuhu. Ne, uopće to nisam pronašao. Ajme što je svijet mali…Ma u stvari, nije svijet toliko mali kolike smo mi skitnice.

Gore - Bruno, Ana, Loren i još netko. Dolje ja i Fikreta na Konjuhu 29.10.2016.
Kako se može primjetiti, ja u rukama držim nevidljivu zastavu PD Đakova

Jok, zeničanima uopće nije do druženja. Mislim si, sigurno kad su nas zvali da obavezno svratimo u Zenicu kad budemo prolazili, nisu baš mislili da ćemo mi to doslovno shvatiti al' nešto nam se svidjelo u Zenici pa jednostavno nismo mogli odoliti da prođemo a da ih ne vidimo. 

   Veselo druženje se iz Verdija nastavilo u „ZS“, restorančiću gdje su nas domaćini odveli na rogonju i ušćipke sa sirom i koječega drugog a sve domaće i naravno fino.

Ušćipci

Razgovor i Brunin Silver Testelon pogled

  Kvragu! Mene su smjestili u ćošu pa nisam mogao obić' koji krug oko stola da mi se malo slegne. Mislio sam da ću puknit' kol'ko sam se najeo. Razmišljam si, kao da se ni trenutka nismo makli sa Lisca, iz doma gdje smo se onako lijepo družili prije 14 dana. U stvari, kao da smo putovali kroz vrijeme i vratili u onu večer kad je Safija pravila pitu, Haso rezo slaninu nekih dva sata i ne znaš jel pojio više komadića slanine il' je više viceva isprič'o. K'o da će se Muča sad saget i ispod stola izvuć 'armoniku i zapjevat koju. Falio je samo Suad koji nije mogao doći na druženje. Eh…

    Dan se bliži kraju i morali smo se pozdraviti sa našim domaćinima i nastaviti našim putem za Đakovo prepuni dojmova sa planine i druženja sa dragim ljudima.

  Do nekog skorog druženja na nekoj drugoj ili istoj planini. Svejedno je, samo nek' je s dobrom rajom, kakva se uz dužno poštovanje prema neplaninarima, zapravo obično i sreće u planini i rijetko gdje drugdje.

Hvala Manji i dragim Zeničanima! Leu što je neumorno i prisebno vozio cijeli put tamo-amo i dobroj ekipi na nezaboravnim trenucima!

Do viđenja Prenju... do neki drugi put

Božica! 

Gran Paradiso -14 godina poslije

DETALJ Br.1

U lipnju 2004. g smo Yovo, Siniša, Jadra i ja sa Đurđevčanima bili u Rumunjskoj, što zapravo nije tema ove priče ali tamo sam kupio čeonu lampu i zaboravio ju kombiju s kojim smo putovali.

DETALJ Br.2

Sredinom srpnja prijatelj Mikac mi posuđuje časopis "Meridijani" iz travnja 2003. kojem je tema broja Gran paradiso. 

 

Alpe su u tom momentu i kumu i meni bile imaginaran pojam. Meridijane sam prvo pročitao u sobi a zatim sam odnio na veš mašinu i još tjednima slinio nad njim u WC-u. Nećemo o detaljima.

DETALJ Br.3

Brankica , Mikac i moja malenkost (tu frazu vjerojatno koriste svi egoisti) idemo put Jankovca u namjeri da se penjemo poviš groba grofa Jankovića. Brrrr! Brrrr ili zvrrrr Kiki? Brrrr zbog groba, zvrrr zbog zvona. Zvoni mi mobitel.

JA:"Da."

ON:"Ovdje Đuro Petrović."

JA: "Šta ima?"

ĐURO:"Kad ćeš doći po čeonu lampu a i Yovin pulover ste zaboravili u kombiju?" 

JA: "Ma doći ćemo jednom, ko da je to bitno. Nego šta ima inače, di ste?"

ĐURO: "Ma ništa, evo spremamo se za koji dan na Gran paradiso."

JA:"Molim?!?" Ti mene zezaš, jel ima mjesta?"

ĐURO:"Ima."

JA: "Piši me!"

   Preplavio me val oduševljenja a moje prijatelje nevjerica i iznenađenje. Hm, sam sam na sebe bio ljubomoran. Nikad neću zaboraviti kako se kum u autu okrenuo i pogledao me. Pitao me je kako mislim ić' kad nemam ni poštene gojzerice? Ma reko ići ću u vojnim Adidaskama i popet ću se. Ne penju se gojzerice nego planinar. Tako je i bilo. Život je stvarno čudan.

GLAVNA PRIČA

26.-og srpnja 2004. u 5h u jutro krećemo i stižemo u Pont predvečer. Pont je kamp na 1962nmv u kojem naravno možete noćiti, ostaviti auto, okupati se itd. Otišli smo na jednu cugu ,skupo u pm (post meridium). Veliko pivo 3,40E (25kn),malo 2,50E (18.5okn) pa ti pij pivu. Dućan MAAJKA.

27.- og srpnja krećemo na polazišnu točku za GP a to je Vittorio emanuelle, koji je ako se ne varam na 2732nmv. Za spavanje se morate najaviti ranije, bar u ovo doba godine kad je ljudi ko govana. Sam uspon do dotičnog doma traje oko 2-3h, ovisno koliko pičite na sat. Pošto smo stigli i malo se odmorili, odlazimo na malu aklimatizaciju do možda 3300nmv. Đuro i ja na jednu stranu a ostali na drugu. Pucaju lijepi pogledi na sve strane ali sam GP se s tog mjesta nije mogao vidjeti.

      Po povratku srećemo ekipu ali kozoroga! Bilo ih je oko 7 i nisu nas se uopće bojali ,uostalom bili su i brojčano nadmoćniji a i mi se baš ne bi s bogatim roli tj. s rogatim boli. Inače zvjerad poput ovih veći primjerci mogu imati i oko 150kg a rogovi su im doista impresivni. Slikali smo ih prvo iz daljine a potom mic po mic, prišao sam jednom na oko 2metra. Wow! Poslije sam čuo da je kozorog jednog planinara nekidan naprosto rastrgao! Šalim se.

   Po povratku u dom upoznao sam dvojicu nijemaca Manfreda i Thomasa i ispizdio ih zbog drugog sv. Rata i visokih cijena HT-a. 

Moš si mislit, naravno da ne. Sažalih se na njih što ne mogu na vrh jer nisu mogli iznajmiti dereze i cepin a zašto? Zato što ako nemaš uže, ne možeš iznajmiti ostalu opremu a uže se neiznajmljuje jer se može oštetiti a nitko neće odgovarati za rabljeno uže. Ajd šta ću s njima majku im okupatorsku. Odnesem uže dolje do francuza koji radi na iznajmljivanju opreme, pokažem mu GA (uže ljudi, uže) i kažem mu da ću okupatore objesiti kad dođemo na liticu. Povjerovao mi je, nasmiješio se i iznajmio im opremu. 

   Tu večer sam islikao još jedan film jer su oni šupci od kozoroga došli tako blizu doma, da smo im davali čaja za uspa(v)ljivanje a potom kad su zaspali, svako si je otpilio po jedan rog za uspomenu s Paradisa. Jebi ga, ipak je kozorog simbol nacionalnog parka a i ne ide se svaki dan u Italiju. Kad su se probudili, bezrozi iliti bezrogi kozorozi ako ih uopće više možemo tako zvati, su u suzama ošli svojim kućama a mi smo tu noć još dugo bančili i likovali jer smo ih linčovali. Bože što znam srat.

 

28.-og srpnja 3:30h buđenje, bog te mazo zar već? Spavao sam svega dva sata, valjda zbog roga koji sam skrio ispod sebe, da bar. Željko, frend do mene je hrkao cijelu božju noć. UŽAS!!! Al štaš... Anto i Zrinka ostaju u domu a mi ostali idemo gore... Mrak k'o u rogu. Dosta Kiki tih rogova do đavola! 

U dva naveza smo. Franc, Željac i Milica u jednom a Đuro okuptori i ja u drugom. Čeone svijetle. Tu i tamo netko se šlepa dok ne slomije nogu, jer kamenje je dosta nezgodno od doma pa nekih stotinjak metara.

 Pojavljuje se i snijeg pa svi stajemo da navučemo dereze. Iza nas lagano sviće a pomalo se ukazuje i Mont blanc u jutarnjem crvenilu. Slikamo, gricnemo koji komadić čokolade i idemo dalje. Kolona je duga i neprestano nas netko pretiče bez žmigavaca.

   Negdje na oko 3800m Željac, Milica i Franc završavaju svoj uspon. Sile osovine nastavljaju dalje. 

  Puno ljudi čeka u redu da bi ispenjali zadnji dio koji je pomalo i zahtjevniji, kako za koga naravno. Na tom mjestu nema smisla zaobilaziti ljude, preusko je. Napokon dolazi red i na nas.

  Odlazim provući naše uže kroz dva ajmo reć sidrišta i završno kroz spit pod kipom majke božije koji se nalazi na samom vrhu, zato vrijeme Thomas me osigurava. On i Manfred su tu i odustali... Kažu da im je ovo dosta i da su što se njih tiče bili na vrhu. 

Evo mene na vrhu. Isključujući srebrni lanac, na sebi nisam imao u opremi vrijednosti više od 20eura

Potom dolazi i Đuro i penje se gore po osiguranju koje sam postavio i to je to! Here i'm mother on the top of  the world! 4061 !!!Moj najviši vrh do sada! 
  Hvala bogu nije bilo nikakve visinske bolesti, mučnine i sl. 

Poznata slika? Pogledajte Meridijane

    Vraćamo se nazad u Pont gdje smo prenoćili. Cijena noćenja u Pontu i u VE domu je 8eura po osobi. 

  * Upravo to što sam pomogao Đuri (tada predsjedniku PD Borik iz Đurđevca) da se popne na vrh, na izletu koji je on organizirao, je bio i razlog zašto me je poslije još i više nagovarao da idem s njima na Kilimanjaro sljedeće godine. Nikad neću zaboravit kako su me grlili nakon uspjeha i on a i Nemci.

29.-og srpnja krećemo pod Monte Bianco kako talijani zovu Mont Blanc, doista krasna planina.

 

Moram napomenuti da je Paradiso lijep ali MB i priroda oko njega je nenadmašna! Ledenjačko jezero Miage na 2050mnv, cvijeće, ma čitav krajolik... 

Toliko sam se nabrusio da sam htio otići gore s neki Nizozemcima koje sam upoznao u domu Vittorio emanuelle ali majku im Van Nistelroysku, s njihove strane nije bilo volje. Kad malo razmislim, mogu ih i razumijeti. Nije svako tako lud i naivan da vodi strance kao što sam ja vodio Thomasa i Manfreda. Ma nema veze, meni je to bilo zadovoljstvo.

Sjajna ekipa iz PD Borik s kojima sam proveo divne trenutke

 Prenoćili smo u jednom kampu u podnožju masiva odakle smo uživali u pivu i pogledu dakako. Spavanje 6eura, pivo 1,20e i to dobro pivo. Baš ko kod nas.

30. - og srpnja smo malo skitali po Courmayeru i posjetili muzej alpinizma. Za 3 eura se može vidjeti s kakvom su opremom nekoć alpinisti išli na vrh a bogme nisam ni ja u boljoj išao. 

*Hlače u kojima sam bio koštale su 10 eura. Stara mi ih je donijela iz Njemačke. U tim hlačama sam ispenjao skoro sve planine sve do 2013g. Nisam imao nikakve tehničke majice niti išta od goretexa a gojzerice kako rekoh duboke Adidas patike, stare preko desetak godina u kojima sam odslužio vojsku i prvih par godina planinario. 

   Ako ikad budete u blizini, bili ili ne bili planinari, dođite se pokloniti Matterhornu s talijanske strane. To treba vidjeti a pogotovo ispenjati. Talijani ga inače zovu Cervino.

 Slijedeće godine se vraćam po njegov skalp.

Tako sam tada mislio ali nije bilo baš puno drukčije. Na Materhorn sam se vratio tek 2010 godine sa Tozom, Zijom i Pintom a na Mont Blancu smo sljedeće godine bili Yovo, Šems, Toza, Zvončy, Šole, Zijo i ja. 

   Da nisam išao u Rumunjsku, kupio čeonu lampu i zaboravio ju, Đuro me ne bi ni zvao radi te čeone, ne bih vidio Gran paradiso a poslije njega ni Mont blanc, Matternhorn a ni Kilimanjaro.

* Kilimanjaro je osvojen sljedeće godine  

02. veljače 2005.

   Nisam to tada ni shvaćao ali uspon na Gran Paradiso je bio vjetar u leđa novom valu planinara u PD Đakovu i nakon ekipe koju je nekada a i poslije vodio naš doajen Miro Lay, ovo je bilo prvi put u novijoj eri našeg planinarskog društva, da se neko od mlađe ekipe popeo preko 3000m a da to nije bilo s njim. No s nama je u novim uspjesima PD Đakova bio Yovo, koji je već do tada skupa sa Mirom pohodio brojne planine. 

     

Riječ je Kikijeva

Blogu hvala!

Planinarski Zenica blues

 03. Manjka* 2018.

Peh br 1:

      Izlet je skoro propao jer je naša novopečena poluvodičica Marija, (vodičica - majketi kako glupa riječ!?!) je u planiranju ovog izleta, zaboravila pogledati dokle joj traje osobna karta ilitiga iskaznica.  Pa kad osobnu platiš 540kn umjesto 80 i podrigneš ju aman taman dan prije izleta, zapitaš se, ok jesu li pehovi ispucani? To ćemo vidjeti…

Peh br 2:

    Na granici… Molim vas dajte mi zeleni karton… Nema ga. Super, pa to je samo 30 eura a inače je badave. Odlično! Fala auto kući u kojoj je kupila auto i gdje se valjda predmnijeva da osoba nikad neće putovati van zemlje i teško je staviti prazan obrazac i isprintati taj kurton od kartona. 

    Prešla se granica i Iva je skužila da smo u Bosni pa da bi trebala.... zaspati.  

Peh br 3:

    Snijeg počinje padati sve više a vodičicin auto pleše sambu bolje od nje. Dovoljan razlog da se opet sjeti auto kuće gdje je kupila auto i da se ovim riječima zahvali trgovcu koji joj je prilikom prodaje rekao da auto ima univerzalne gume: "Proklet bio na Božić dvije i desete. Proklet bio!" 2010g je prošla, tako da ju ne šaljete radi ove kletve odma u pakao. Ovoj kletvi je prošo rock.  

   A ništa, kupi ti naša vodičice zimske gume u Doboju za 2200kn, (bar je jeftinije nego kod nas) pa napokon pravac za Zenicu. 

   Bili smo u dva auta. U prvom su Leo, Silvija i Pero a u drugom: Marija, Maja, Iva i ja. Poslije mijenjanja gume, čini se da nas je nekako krenulo i izgleda da su pehovi, koji kako ono kažu, često dolaze po tri u paketu, sada stvarno ispucani i da nas neko vrime neće dirati. 

    

Čovjek na kružnom

    Stižemo u Zenicu… Na kružnom toku, neki čovjek nam pokazuje da skrenemo desno. Ništa, skrenuli pa stali kod stanice za tehnički pregled. Kad tamo, ono Suad koji nas je odabrao Hadžiselimović, inače predsjednik PD Tajan i čovjek s kojim je Marija i dogovorila ovaj izlet.

 Pošto ajme kasnimo, pitam ga:

Ja:          "Koliko čekate:

Suad:     "Nekih 4 i po sata."

Ja:       „Tu na kružnom?!?“

Suad:  „Ma ne, tu nekih pol sata.“

Ja:       "Uf, sad mi je laške."

   Ništa, slijedimo Suada i njegovu ekipu do Bukovice, gdje ostavljamo naše aute i upoznajemo se sa Hasom, Safijom i Mučom, Suadovim prijateljima i također članovima PD Tajan.

Uspon do doma "Tajan"

U pozadini planina Vepar

   Uputili smo se gore prema Tajanu jednom od 6 staza koje vode prema gore, a ova ide od Bukovice preko Drenjka. Snijeg pada, al ovaj put ne na behar i na voće jer ga još nema, nego drito po nama, al bolje snijeg nego kiša koja je bila u najavi. Svakim korakom se odmičemo od zeničkog smoga i odlazimo u divljinu gdje je snijeg bijel a zrak čist.

     Ispočetka hodamo cestom okruženi i s jedne i s druge strane drenjkom pa uskoro izlazimo na dio planine koji se baš zbog toga i zove Drenjak. Tu, kako kažu domaćini, vazda puše. Bogme nije bilo razloga da im ne povjerujemo jer je i sad bilo tako. Desno gledamo planinu vepar, na kojoj je kažu puno veprova pa ju zato tako i zovu (Oooj Vepre, pobratime mio!). 

   Polako ulazimo u šumu a nakon nekog vremena, nailazimo i na spomenik planinaru koji je na žalost izgubio život bizarnom smrću.

 Poginuo baš tik uz stazu, jer se otkotrljao niz padinu i svega nekoliko metara od ceste, nabio na panj i probio jetru. 

Hasan priča kako je mu je Miroslav tjedan dana prije smrti, ponudio rakiju i rekao: „Ajde nagni, možda nam je zadnja.“ I bila mu je… Eh šta ti je život…Na to će Muča: „Ovu kapu što mi je na glavi, baš mi je Miro dao kad smo išli za Duvno ili Livno i od tad ju uvijek nosim.“ Eh, jesam li mogo da ne spomenem Duvno u tekstu? Nisam ja majke mi, Muča je kriv.

  Kratki odmor na Odmor Vrbi pa nastavak dalje. 

    Nakon kratke okrijepe, putem do gore, nailazimo na izvor vode „Naša voda“. Izvor koji je obzidao Pašo, tako da iako je usred šume, liči na pravu česmu. Haso kaže da je puno  izvora na ovim planinama oko Zenice, što puno olakšava hodanje ljeti. Hodamo dalje...u jednom momentu kao da mi se učinilo da desetak metara iza mene neko spomenuo riječ PITA. Hasan zeza Safiju kako će ona gore pravit pite. Mislim si Haso, nemoj ženu zahebavat… a s druge strane si mislim osevapilo ti se dabogda.

   Ukazuje se i dom Tajan.

 Službeno ljeti uspon traje nekih 2 sata, nije tajna, mi smo do Tajana stigli za nekih 3 sata laganim tempom. Kod doma nas je dočekao Dževad i njegovi čuvari, 3-4  mjeseca star mali tornjak Čupko i mačak za kojeg Suad tvrdi da ima 20 godina. Grijali  su se sklupčani pred vratima. Znanstveno nije dokazano je li i Dževad bio s njima u klupku.

U domu  

Iliti

Evooo ooovu domaćuuu pituuu

    Dom "Tajan" se nalazi na 1012 m. Lijep dom…Gore spavaonice, desno jedna veća prostorija u koju može da se ugura i do 100 planinara i u kojoj su naši pušači išli povremeno dimit i lijevo manja prostorija u kojoj smo jeli, pili i družili se. Ekipa ajme! Iskreno, osobno sam se osjećao kao da je to moja ekipa iz srednje škole a neko koga sam danas prvi put upoznao. Doduše i ja osobno sve ljude tretiram kao da sam išao s njima u srednju... Safija odlazi u kujinu i počinje pravit pite... 

Odlazim tamo, vidjeti kako razvlači jufke a uskoro dolaze i naše planinarke, te joj nude svoju pomoć.  U neko doba, Muča se privatio harmonike pa razvalio po sevdalinkama i drugim starim narodnim pjesmama. A kad mi je ispunio želju i odpjevao mi „Evo ovu rumen ružu" koju je napisao Salfet Bašagić a predivno ju interpretirao rahmetli Zaim Imamović, ništa nisam drugo mogao napraviti nego mu se pokloniti. Moj Muča, da osim te pjesme, niti jednu drugu pjesmu nisi znao odsvirati i ispjevati, (A skoro da i nisi. Šalim se!) meni bi srce svejedno bilo ispunjeno…A da bi nam i želudac bio ispunjen, pobrinula se Safija pa uskoro na stol dođe i pitac i pitice. Šta insanu više triba? U ušima Mučin sevdah a na stolu Safijnina pita! Ma daj još jednu litru rakije! 

    U dobrom društvu, uz šalu i nekoliko možda zadnjih ili prvih pića, to samo onaj gore zna, ostadosmo mi bogami budni sve do pola 3.

  Nedilja 04.Manjka*  2018.    

    Nakon oČajavanja i kahvenisanja, nešto iza 9h, Suad i nas 7, krećemo prema vrhu Lisca. Ajme, sa nama krenuo i mali tornjak, devet nas je znači. Oće li taj mali ćuko izdržati taj put pitamo se? 
Stay tuned!

 Snijeg propada a mi prtimo preko njega. Nailazimo na vikendicu i voćnjak čovjeka koji je pokupovao pola planine, te na taj način kako veli Suad, spriječio nekontroliranu sječu ovih šuma, barem na tom dijelu Lisca pa se s time nekima i zamjerio a nekima svidio. Mislim si u sebi, još se nije rodio, ko je svakom ugodio.

 Nešto poviš, nailazimo na prekrasnu kuću od drveta koju je isti čovjek uredio za planinare. Prelijepa je kuća! 

     Idemo polako dalje, ali na žalost magla i niski oblaci sve više zastiru naše poglede. Izbijamo na greben na nekih 1300m ali odustajemo od daljnjeg puta ka vrhu, jer će nam kako kaže Suad zbog dubokog snijega hodanje trajati predugo a kao i odavde, na žalost ništa nećemo vidjeti. 

Slikavanje na vrhu.

Nismo nezadovoljni a i Čupko je izdržao pa ga nismo morali nositi, osim što ga je Iva nekoliko puta  prenijela žednog preko vode. *Nosila je ćuku, da li je primjereno da je zbog toga zovemo noseća?

      Spuštamo se nazad do doma, gdje nas čeka domar Dževad, Haso, Muča i domaćica Safija koja nam je pripremila čorbu da se okrijepomo prije polaska za Zenicu. Nakon okrijepe, nešto iza 13 sati, pozdravljamo se sa Dževadom, tornjakom Čupkom i mačkom Metuzalemom i lagano krećemo dolje za (Špišić) Bukovicu.

    Kako silazimo, baš kako je i najavljeno, sunce sve više proviruje kroz oblake i pokazuje svu ljepotu koja okružuje zeničku kotlinu. 

 Na žalost, sve se više osjeća i zenički smog a i naš se izlet pomalo bliži kraju. Kad smo se raspremili, pozdravljamo se sa Suadom i odlazimo u kafić „Verdi“, iz kojeg se sa terase a i nekih prozora iznutra, pruža prekrasan pogled na cijelu Zenicu. Uskoro dolazi i Đoni, vlasnik kafića koji je također planinar i član Tajana i koji nas je velikodušno počastio pićem. 

   Pozdravili smo se sa našim domaćinima i krenuli put Đakova. Iskustvo izleta na Lisac te druženje sa kolegama planinarima će ostaviti zauvijek trag u nama i mislim da neće proći dugo da ponovo posjetimo ovu planinu, prošetamo njenim ljepotama, te da se opet podružimo i zapjevamo u Tajanu.

Planinarski Zenica blues

U Zenicu kada pođem ja

Istekne mi lična karta ta.

Žurna lična stoji pe'sto kuna,

Pe'sto kuna, pe'sto ti bogova.

Tužna je moja sudbina,

Bez zelenog kartona na put krenu' ja.

Granični drot reko tri'est eura,

Tri'est eura, še'set Laških manje.

Džaba ja to tebi pričam.

Zenico mrzim svaki hasfalt tvoj

Zbog tebe, ja ispraznih novčanik svoj.

Moj novi đip pleše na ljetnim gumama

Na ljetnim gumama, tvojim cestama.

Raduje me jedna istina

Na planinu Lisac, vratit ću se ja.

Zbog dobre raje iz PD Tajana,

U dom Tajan, vratit ću se ja.

^{*Manjak - Izetov naziv za drugi mjesec u godini}

Riječ je Kikijeva!