Sunday, September 18, 2016

Facebook testament



      Svaki jebeni dan bih mogao popljuvati neki ili gotovo svaki jebeni naslov na nekom od jebenih portala na koje tu i tamo bacim oko. Znam, previše psujem, boli me kurac, ovo ionako ne pišem niti za časne, niti za sestre, niti za milosrdnice a bogami ni za svećenike sa vanbračnom dicom, već za svoj ćeif. A tko smatra da je psovanje grijeh i njega nabijem na kurac baš ko što Mamić to radi.

    Današnji famozni naslov sa indexa jednostavno ne mogu priskočit a da ne prokomentiram a glasi:

Što će biti sa vašim profilom na društvenim mrežama nakon što umrete? Imate nekoliko opcija.

   Znam, oni koji me poznaju, znaju da sam jebeni hejter društvenih mreža pa ništa čudno da sam se ufatio baš ovog naslova. Al nema veze, izuzmimo mene. Jebo mene! Evo vas ostalih 97%  koji sad ovo čitate, imate neki famozni „društvenomrežni“ profil.

   I ti si prije Kiki češće koristio fb, šta se sad praviš pametan?.

  Da, nekad sam i ja više koristio Facebook a sad ga upalim samo kad stavljam link za novi post za blog. Ponekad ga ne upalim tjednima.

Nekad sam i meso jeo, al bilo je to prije 16 godina.

Jednom sam i ja voleo, imao ženu i topli dom.

Bio sam i četnik i hrvatski branitelj, doduše četnik samo na maškarama.

Nekad sam srao u pelene, al zamisli, VIŠE NE SEREM

Osim na blogu, tu si nastavio srati

    Ajmo reći da vas teoretski proglasim normalnim. Evo, ĆIRIBU, ĆIRIBA!  Normalni ste! Samo za šale narafsky. Al ako ste normalni, zar bi doista i jedan usrani dan svog života, jedan sat, jedan minut, proveli u razmišljanju o tome šta će biti sa vašim profilom KAD UMRETE. ONO KAD STE MRTVI, KAD BI VAS STVARNO TREBO BOLIT KURAC ZA IŠTA SVJETOVNO (ako vas već do sad nije bolilo) JER VIŠE I NE POSTOJITE. NISTE VIŠE NIKO I NIŠTA, DAKLE Ako ste i jedan moment u svom životu i pomislili šta će biti sa vašim profilom kad umrete, onda da ga jebeš, bogami niste normalni i nikakav ćiribu-ćiriba vam neće pomoći. Ni vi a skupa s vama i ovaj budalaš koji je napisao ovaj nebulozni članak. On meni o opcijama???  Zamišljam umiranje jednog društvenomrežaša. Ono neka samrtna postelja slična ko onoj kad je staaari Škot, neki dida Škot, staari Škrtac, (dobro stari dida Škot, shvatili smo Kiki) sazivao sve iz kuće pa kad ih je skupio, pitao jesu li svi tu (jer je jadan i obnevidio), djeca, žena očekuje šta će smrtnik zadnje reći, kome šta materijalno ostaviti a on onda upita zašto gori svjetlo u kuhinji… e baš takvi samrtni trenutci ili možda u mom slučaju recimo nije u kući, nego neki kanal di sam pao s motora. Podnožje neke planine gdje sam možda ljosno jer nisam dobro uvježbo čvorove…. zadnje riječi… neko možda i sjedi oko mene, iako sumnjam ali zamislite dovraga… i ja od svih samrtnih, posljednjih trenutaka umjesto da kažem kome ostavljam, možda rđavi Drifter il' usranu kuću, tek ruksak il gojze možda, kažem prvo kom ostavljam svoju lozinku za fb I KREPAM!!! I ovi pretpostavljeni oko mene sretni, jer rekoh malo al rekoh u tom sve.

 Al sve se to može uredit, sad se više ne morate brinuti. Jer budalaš od novinara u tekstu navodi i takvu opciju, da se može ovlastiti nekoga ko će upravljati sa „tvojim“ profilom kad umreš. S kojim kurcem će upravljati? lošim statusima, kopipejst vicevima, slikama koje nikog ne zanimaju osim dangubi koji nemaju pametnija posla osim češljati tuđe živote i dijeliti svoje mizerne živote sa istim takvim koje to također "ne zanima¨ al jebi ga, par sati dnevno ode u vjetar, zvuči privlačno. S čim se tu ima upravljati bogati draga i tko to enivej želi raditi s tuđim i još krepanim kurcem mlatiti po gloginjama i to još mrežnim gloginjama? Daj prosvijetlite me, glup sam! Veli njega će se moći ovlastiti recimo da prihvaća prijateljstva umjesto pokojnika, kakva prijateljstva bog ti pamet da'!?! Pa čovjek je mrtav! Nikad više neće bit prijatelj nikome osim crvima dok ga ne pojedu i onda mu okrenu leđa. Oće li onda pokojniku koji ovlasti nekoga na prihvaćanja tih prijateljstava poslije života, na mramorni nadgrobni spomenik stavit digitalni display na kojem će u realnom vremenu pisati broj fb prijatelja da se to može lipo vidit za svisvete kako je tamo neki čovik bio popularan a sad posthumno je još popularniji? Ovo bogami nije normalno. I onda me neko pita zašto me nema na fejsbuku? Zato što prezirem svaki vid ovisnosti osim naravno, ovisnosti o pivu jer je to moja ovisnost. Ona barem prođe kroz mene, unesem nešto u se i spada u jednu od ona tri legendarna smisla života: u se, na se i poda se, pa ko šta više voli… jer, jedino se na to sve i svodi.

Ali Kiki, ljudi danas nemaju vremena, tako se upoznaju, sklapaju veze.  


     Ako nekom triba fejsbuk da bi nešto našo za poda se, jao si ga njemu. I btw, onda se nemojte rugati onima koji su svojedobno nalazili partnere preko Arene. 

 Dosta sam srao, ne da mi se više ni psovat…Jebi ga...

Božica!




Monday, August 15, 2016

Penjanje na dah...štaaajn!



       Ach taj Dachstein! Dachstein, Dachstein! Moram priznat da su mi uši s njim izbušili prvo Toza pa Pinta a na kraju i Demon. Ne sad, netom prije izleta, nego još ranije nakon njihovih odlazaka.  E sad više neću biti zavidan na njihove priče jer sam ga vidio i doživio. Za ovaj izlet sam žrtvovao Crnu Goru i rafting za bratićevu momačku za koju sam saznao doduše kada je ovo sve bilo dogovoreno.  Sve zlo u tome bilo! 

    Zašto sam naslov posta naslovio penjanje na dah? Moja izmišljotina naravno i skovana je i radi asocijacije sa ronjenjem na dah i samim Dahštajnom, no ima tu i neke poveznice i sličnosti.
Na klasičnom planinarenju uvijek možeš odustati i vratiti se istim putem do prvog doma na trasi za nazad, u penjanju na dulje feratske etape (zato i velim na dah iliti u istom dahu), za slučaj da ti se nešto dogodi na nekavoj trećini ili polovini puta ili da se premoriš, usereš od straha, nema baš tih opcija, zapravo bi nastala vrlo nezgodna situacija za cijelu grupu. Ostaješ ztarobljen u stijeni i malo ti tko može pomoći osim GSS-a i zato je na ovakove ture vrlo nezahvalno voditi ikoga tko sumnja u sebe i u koga se sumnja. A ako sve ispadne ok i da te doista neka gorska služba spašavanja mora spuštati dolje, o financijskim posljedicama po tvoj novčanik ne želim ni razgovarati. Nije to pajdo Hrvatska da te se džabe spašava. Vani te oderu ko Voloder.

Kiki, to je prezime.

Baš zato.

   Dakle subota u jutro oko devetke polazak iz Đakova. Iz Osijek su stigli Stipe i Hrvoje. Dobri dečki a još bolji GSS-ovci. Stipe se privatio volana  i nije ga ispušto cijeli put i nazad sve do Zagreba.

Kakva smijurija, kakva zajebancija cijelim putem, neviđeno. Dakle da nas nabrojim sve: Stipe, Hrvoje, Demon, Pinta, Sonjitza, Dragan, Toza, kum Mikac i ja. Za nas stare kljuke je ovo bio posebno bitan izlet jer ne planinari se često sa dijasporom. Toza nam je u Irskoj sad već preko dvije godine a s kumom Mikcem osobno nisam bio na planinarenju ili penjanju od nekog davnog izleta kod Mile Prpića.
                    Ovo je moment negdje iza Zagreba kad je kum izvadio ladni Urqell Pilsner . Mašala kume! Kako život čine male stvari pa to je straašno!



   Bilo je dosta tog puta do tog našeg odredišta u Ratstadtu i kampa u kojem smo prenoćili dvije noći. 

   Nedjelja u jutro, buđenje u 5h. Skoro pa sam se probudio u znoju. Sanjao sam nekakav gadan uspon i nekakvu stazu od Gaze po kojoj su netom prije mene prošli Pinta i Demon a ja sam ostao proučavajući taj zadnji dio staze koja se nakon toga cijela raspala. Užas!  Baš sam bio pod dojmom tog sna moram priznati.

 Nakon što smo stigli na odredišnu točku u 7 smo krenuli, ferataši na feratu, a kumovi na penjačinu.





Nakon nekog vremena se s njima i razilazimo. O detaljima njihovog uspona ne mogu puno pisati jer nisam bio s njima ali ono što znam je da su osvojili Hohe Dirndl 2818m




  Bili su desetak sati u stijeni i išli su alpinističkim umjesto penjačkim smjerom, što je bilo prilično nezgodno jer su razmaci među osiguranjima bili poprilično udaljeni a to zna biti vrlo čupavo ako dođe do pada penjača. Srećom do nikakvih padova nije došlo.




Svaka časti kumovi!


Bilo je spominjanja da ćemo se možda sresti gore negdje, no nismo ih sreli sve do 23h.







    Mi ferataši krećemo prvo u lagani silazak, a potom dolazimo do mjesta gdje na sebe stavljamo pojase i zamke. Naš cilj je Super-Ferrata Dachstein  koja se sastoji od tri neovisne ferata rute: Anna Klettersteig, Johann Klettersteig i Schulter Klettersteig koja iziskuje vrlo naporno i dugo penjanje od oko preko 1200 vertikalnih metara do samog vrha Hoher Dachstein na 2.995 m. 








Ana, prva od 3 ferate je duga oko 300 metara i završava na Mittersteinu, 2097m i ima maksimalnu ocjenu težine D po Austrijskim ocjenama (težina se kreće od A do F/G) Ovo F/G mi nije baš najasnije F ili G, ali tako pronađoh na stranicama.
 
 Uspon počinje





Vožd je stigao
Toza na jednom od rijetkih mjesta na usponu gdje se moglo odmoriti.


Stipe na vidikovcu

Cijeli uspon se uglavnom svodi na ukači, iskači, ukači, iskači dok stvarno ne otkačiš. Pogled ispred nas se svodi na sajlu, karabinjere, klinove, užad i stijenu. Surovo planirarsko-feratasko gladijatorstvo koje se sastoji od oko 1200 metara uspona i neprestanog držanja za sajlu i klinove. Da se morate uspeti samo po lotrama toliko dugo, bilo bi vam previše. Srećom u dobroj formi smo, pa je sve skupa išlo glatko. Svi imamo kacigu na glavi jer u svakom momentu netko od hrpe penjača iznad nas može nehotice pokrenuti sitniji ili krupniji kamen (zato dah...štaaajn, za one koji ne znaju, Stein znači kamen na Njemačkom) dolje prema nama i nenošenje kacige bi nam se moglo odbit o glavu. Na žalost tako je. Dlake bez obriza na našu spermu i orpemu u savkom mometnu (daj Kiki prestani pisati s greškama, skužili smo te) možemo bit pogođeni ali to je rizik na koji pristajemo. 


Pogled nama za leđima

   Teško je doista objasniti što ljude uopće tjera da se odluče na ovakav oblik planinarenja koji graniči sa mazohizmom. Najlakše bi nas bilo opisati kao poremećene, al taj dan kad smo se mi penjali ovdje je osim nas bila još hrpa poremećenih. Hm… Prepuštam to nekim drugima ali nalaziti se ovdje, to treba s nečim zaslužiti. Pa ludošću, a s čim drugim? Da li je cijena previsoka? Hm... Svi se nadamo da nije i da ju nikad nećemo platiti. Baš kao što svaki vozač auta misli da se nesreće događaju drugima i svaki pušač misli da neće baš ON dobit rak.




Sanduče koje su već ranije zapišali naši planinari.


U 12:08 Sonja i ja smo na sedlu, gdje završava Johan, druga etapa super Dachstein ferate. Dok čekamo ostale, krijepimo se pšeničnim i već si kontamo kako nam se neće dat ići gore nakon pive, al nagrada je morala uslijedit nakon boli.

 




    Evo nas svi osim Pinte i Mikca koji su tad ko zna gdje u stijeni. Tražili smo ih pogledom al ništa. Tip koji nas je sliko je uspio odsjeći pola glave Hrvoju (srećom ne sabljom) al ko zna za čega je to dobro. Majke mi, skoro nisam otišao na zadnju etapu, kao i obično iz uvijek istog razloga, dok se oda, penje, sve ok, čim se napravi malo veća pauza uz pivo, više mi se ništa ne da, no kad su  Toza i Demon rekli da su obojica bili vamo već dvaput i da se ni jednom nisu popeli na Hohen Dachstein, prelomilo se u nama. Svi smo se uputili na treću etapu ferate koja se zove Schulter Klettersteig i koja završava na vrhu Hoher Dachstein na 2995m,  


Hohen Dachstein 2995m

    Ovdje se i uspon i silazak odvija uglavnom na istom putu, tako da se neprestano morate pomjerati da bi propustili nekog ko se spušta odozgo ili nekog čiji je tempo brži pa te želi zaobići na putu za gore. To se sve odvija na vrlo uskom prostoru a svi naravno i trebaju a i žele ostati zakačeni pupčanom vrpcom za sajlu, mada se ponekad radi lakšeg prolaska tih penjača bude i otkačen za trenutak, što sve u svemu i nije tako strašno, strašno bi bilo samo da u tom momentu neko odozgo pokrene neki kamen ili da se sam otkači i padne na tog nezakačenog, onda mu nema spasoja.

 




Ulaz u treću feratu






Pogled lijevo



 
Pogled desno




    Pri silasku prema dolje postojao je dio gdje se moglo malo skratiti penjanje i nastaviti zadnju trećinu puta ledenjakom čiji su sastavni dio ledenjačke pukotine.

Kiki, kako sastavni dio nečega može biti rupa, rupa je ništavilo, ne čini ništa!?!  E pa kako sastavni i neizostavni dio sira sa rupama mogu bit rupe? Aha, in your face!  

   Da smo imali cepin i dereze, neki od nas bi možda i išli s tim putem jer je nešto kreći, no kad smo vidjeli kako ovi što silaze  hodaju ko po jajima, nismo više imali jaja ići s tim putem. (Pogotovo Sonjitza) Na povratku sam bio taman iza jednog Ruskog para iz Vladivostoka koji su u jednom momentu počeli panično vikati da su vidjeli tipa koji je netom upao u ledenjačku pukotinu. Tip je nešto ranije hodao baš ispred mene i doslovno sam vidio kad je skrenuo na taj ledenjački dio puta. Ti Rusi su govorili da nazovemo spasilačku službu i kako su točno vidjeli trenutak kad je upao, no nakon nekoliko trenutaka, vidjeli smo tipa kako izlazi iz pukotine. Tip nije imao ni pojas i zamku, ni kacigu, ni dereze, niti cepin, al nešto je da ga je*eš imao a to je sreća. Pukotina ispod Dachsteina mu je mogla postat grobnica. Pouka za sve nas i još jednom osvještenje kako čovjek ima svoje granice i kako samo mali korak dijeli lijepu avanturu od pogibeljne.

Po povratku se spuštamo drugom stranom po snijegu.




  Stižemo do žičare na kojoj su oni sa umornim nogama, Toza, Dragan i Hrvoje odlučili uložiti kviska od 22 ojra i spustiti se žičarom.

Kakvi snobovi! Puj! 

Zašto su snobovi ako imaju novaca?

Ma....

   Stipe, Demon, Sonja i ja smo skontali da je ovo jedina prilika da zaradimo 22 Eura za dva sata pa smo se odlučili za tu opciju.

 Po dolasku nas ostatak ekipe dočekuje sa prilično hladnim pivom što je bio melem za sve rane.

Nakon okrijepe, uslijedili su dugi sati čekanja Pinte i Mikca koji su se javili da su dobro, ali nikad ih dočekati ljudi moji. Neki su se toliko zabrinuli da su ošli i spavati, kao npr ja. Napokon su stigli oko 23h. Uslijedila je rasprava o lošoj komunikaciji, no kao što se Fata za*bala, tako su se oni zapenjali, mi smo se malo začekali al jedino je bitno da su se dečki ispovratili sa svim ćelavim i sijedim dlakama na glavi.   

   Krećemo u naš Tauern camp gdje nas nekoliko ostajemo budni sve do 1h na žalost svih ostalih kampera oko nas. Doduše nitko se nije žalio, bit će da smo bili brojčano nadmoćniji.

   Ponedjeljak, 15.08. Velika Gospa

   Nekima se išlo, nekima ne, na planiranu rutu za drugi dan, naposlijetku je dogovoreno da ćemo otići do tamo pa ćemo na licu mjesta odlučiti šta ćemo i hoćemo li ići. No po dolasku na odredište, preračunavamo da bi se u DJ, tj OS vratili oko 2-3 sata u noći i da to nema smisla i okrećemo auto pravac pivnica Medvedgrad gdje uskoro pristižu Brankica, Marko, Šimun, Janko i moj drugi dijasporni kum Keva. PoPili smo koju Fakinicu, stavili ponešto u kljun i pravac kuća.


    Bio je ovo jedan vrlo lijep i avanturističan izlet za pamćenje. U autu smo se smijali stalno i bez pauza. Nemoguće je uopće ispričati kako su fore fluidno curile, no od svih fora ostat će tek upamćeno da sam se ja na benzinskoj sjetio i našeg vozača Stipe i kupio mu six pack hladnog bezalkoholnog Union piva. Nema smisla da mi svi pijemo dok njemu sline cure.

Do sljedećeg puta! 

Fala sjajnoj ekipi na nezaboravnom druženju!



Božica!