Tuesday, January 21, 2020

Tko peca taj uPeca II


     Početak nekakve priče je uvijek nezgodan ali nešto se uvijek pronađe, ovaj put brojeći ljude na slici pred domom, bijah zbunjen brojkom koliko nas je zapravo bilo na izletu a podatak mi je bio bitan. Nazvao sam Lea izbezumljen ovom slikom na kojoj sam izbrojao 29 planinara a fali mi jedan do brojke 30! Nakon konzultiranja, Leo mi kaže: "Ma fali ti garant ****, ona ti uvijek ode na neko posebno mjesto kad pravimo fotografiju, baš se voli izdvajati."Hmm...
 Gledam ja sliku kad skužim **** kako pozira na balkonu. O bože definitivno je opet uspjela.To je to! Došli smo do brojke 30 i možemo dalje o izletu.



Dakle službeno je oboreno nekoliko rekorda:
Najbrojniji izlet u Sloveniju, također u inozemstvo općenito i najbrojniji zimski uspon u alpe PD Đakova. Ako ove brojke ne svjedoče o odličnoj aktivnost našeg društva, onda ne znam šta svjedoči.
  
Neposredno pred polazak (ja skoro zaboravio ruksak)

Naša vozila smo ostavili na parkiralištu, točnije bili smo u dva kombija i tri auta. Kombije su vozili Leo, Demon, Yovo, Fabris i Damjan a u povratku je bilo i nekih izmjena. 
   Od parkirališta je valjalo prijeći visinsku razliku od nekih 600 metara do doma na Peci a trajanje uspona je navodno ljeti 2 sata no pošto je na stazi bilo leda, produžilo se to i na preko 3. Svi smo proklizavali i inače stvarno nisam zloguki prorok, ali kroz glavu mi je prošla jedna misao, ova količina planinara i led na stazi, lako bi se moglo dogoditit da se netko ozlijedi pri silasku. Nisam imao ideju kome bi se to moglo dogoditi ali samo sam mislio, daj bože da to ne budem ja. Hahaha!




 Staza je lako uočljiva i prilikom izbijanja na sedlo, smjerokaz lijepo pokazuje pravac prema domu na Peci ali ne piše minutaža koja je doduše vrlo relativna posebice zimi. Iza nas su još bili Demon, Lidija i Marija K. a u grupici koja je u tom trenutku bila samnom, bili su Marija, Branka i Bariša. Krenuli smo u tom pravcu i ništa nije bilo sporno, marke su bile sve manje vidljive ali tragovi naših članova koji su hodali ispred nas su i dalje bili jasno uočljivi, no dolaskom na račvanje tih tragova, jedni tragovi su vodili dolje što je ujedno navodilo na gubitak visine a drugi su se počeli malo uspinjati. Nastavili smo tim desnim tragovima. Kao prvi u grupi, u jednom momentu sam naišao na gomilu tragova koji su išli tamo-vamo, odlazim 50tak metara dalje, da pokušam pronaći marku i pronalazim ju. Dozivao sam ostale ali vjetar je nosio moj glas ko zna gdje, no  nakon nekog vremena smo se ipak dozvali i opet smo bili svi zajedno. Sve nam je nešto poznato i u tom trenutku je Bariša bio prvi i prilazio je tabli na kojoj već sa prilične daljine primjećujem da ne piše Dom na Peci nego ima nešto više teksta. Razočarani smo! Ponovo smo naišli na tzv. Vrh Mala Peca i stol na kojem su u krug prikazani vrhovi koji nas okružuju u 360 stupnjeva.
 Hm... Shvatili smo da se vrtimo u krug i neke je počela hvatati i lagana panikica a događalo se to tik prije sumraka. Počelo je te zovi ovog, te zovi onog. Ajde ljudi nećemo zvati nikoga i praviti uzbunu, signal je uglavnom loš a i prilično puše. Gubimo dragocjeno vrijeme jer mrak samo što nije pao a onda nam ni čeone ne bi puno pomogle. Nastavit' ćemo opet odatle planinarskom markacijom i najbitnije je da smo opet na stazi. Moram priznati da sam tada baš osjetio odgovornost ali sam nastojao sačuvati mirnoću jer najgore je kad najiskusniji u grupi pokaže strah. Iskreno kao optimistu, to mi se baš i ne događa a i kroz razgovor sa ekipom, nastojao sam ženski dio ekipe uvjeriti u činjenicu da gotovo nisam bio na izletu da se nismo makar na kratko izgubili a evo tu smo...i opet smo izgubljeni. He he he! Najbitnije je bilo kako rekoh da smo trenutno opet na markaciji i da i dalje postoje tragovi ekipe prije nas a i naši dok smo se vrtili u krug (smajli). 

Hodamo dalje prateći marku i sigurno ćemo naići na mjesto gdje smo skrenuli krivo... I evo nas, opet točno tu gdje smo prije 15 minuta nastavili krivim putem, sad je još samo uslijedilo da nastavimo lijevim putem prema dolje gdje marka i vodi. Tad je Bariša ipak nazvao Demona i Demon mu je objasnio da je to to i da sad ne idemo za Thompsonom. Krenuli smo dolje i već nakon par sekundi smo uočili svjetlo na kraju tunela. Pomislio sam: "A tako izgleda klinička smrt?!?"  Bio je to naš Demon i znači istina je, svi imamo svoje Demone. Dom je bio doslovno na par minuta od te točke gdje smo se prije 15tak min zablesali. Ma bili smo mi za dom spremni i ranije ali nikako nam nije bilo jasno da za dom moramo skrenuti lijevo?!?

  Kad smo se presvlačili u hodniku, Zijo mi je rekao da su gotovo svi napravili isto i da se točno sjeća da smo i 2016 svi produžili istim krivim putem. Sad mi je laške, nisam samo ja izgubio orijentaciju. (smajli)

Dom je otvoren za ovu priliku samo radi našeg dolaska i naš polu Slovenac Alen je odradio rezervaciju telefonski sa domarom Andrejom. 
   Dom je hvala bogu ugrijan i tu smo se družili sve do ponoći a neki i duže. Tko je htio, gledao je i utakmicu naših protiv Njemačke na europskom prvenstvu a bilo je i uzbudljivo jer su naši po običaju na poluvremenu gubili 3 razlike ali su na kraju ipak pobijedili. Žozi je nakon utakmice pobjedi naših nazdravio samo nekoliko stotina puta. Bilo je toliko zabavno da su se neki i sutra u jutro probudili sa zavidnom količinom alkohola u krvi. Nećemo ih sad imenovati a ni kamenovati.


Nedjelja 19.01.
Oko 6 su se probudili prvi koji su jučer ranije zaspali. Lidija, Shems, Yovo i Maja ostaju još neko vrijeme pod jorgan planinom.
 U samo jutro, vrijeme je bilo slično jučerašnjem ali je lagano išlo na bolje, barem što se tiče vidljivosti. 
   Oblačno je, padao je sitan snijeg i fijukalo je ali kako je vrijeme odmicalo i sončece se stidljivo počelo probijati kroz oblake. 

Jedna grupa od njih 18 u 8:40 kreće na Pecu i evo ih tu taksativno na slici:


Ekipa spremna za Kordeževu glavu
Marija I, Marija K, Iva Ć, Loren, Demon, Zijo, Alen, Fabris, Martina, Žozi, Damjan, Zvone, Helena, Jurić, Stanko, Karola, Iva, Leo

Hrvoje, Branka, Božana, Suzana, Klara, Marija, Kiki

   U 9:45 nas sedmero sa slike krećemo do Matjažove votline. MENI Prva asocijacija na votlinu je naša riječ kotlina što i je neka velika dolina između planina, štobsereklo kao u kotlu. Kada odeš na translate, očekivao sam da je votlina nešto poput naše spilje iliti špilje no translator izbaci da je votlina zapravo šupljina. Dakle Matjažova šupljina?!?  Morate priznati da zvuči primamljivo, hm... barem za neke gendere. Uglavnom, za promjenu smo prvo odšetali sad već poznatom prečicom nazad do male Pece, gdje smo već jučer bili dvaput a potom smo krenuli pravcem koji smjerokaz pokazuje, dakle prema dolje za tu šupljinu.




U prvi mah kad sam osvjetlio samu šupljinu i vidio siluetu nekog pijanog lika za stolom, zapitao sam se: "Otkud Yovo tu i šta će mu ta koplja?!?" Onda sam malo pričekao i kontam si kako je previše tiho i da nitko ništa ne baljezga pa sam zaključio da nema šanse da je to Yovo nego neki normalka lik. Bit će da je taj Matjaž.



Pri povratku od votline, susrećemo Shemsa koji nam kaže da obavezno odemo do sedla jer se sad već pruža lijep pogled po koji smo i došli. Prilično se razvedrilo.



Branka, Klara, Marija, Božana, Hrvoje, Suza i ja

   Lijepo smo se ishodali nekih sat i nešto i vratili u toplinu doma. Hvala bogu što se vrijeme proljepšalo pa smo mogli uživati u lijepim krajolicima koje smo zaslužili svojim dolaskom u ovu divljinu.

   Za to vrijeme dok smo mi uživali na laganoj turi oko doma brojniji ostatak ekipe odnosno konkretno onih 18 sa slike, što sa derezama, što bez njih, krenulo je kako sam rekao u 8:40 na Kordeževu glavu. Putem su nailazili na nešto zaleđenih površina.
Ovo ispod na slici su dva Slovenca koje sam slikao odozdo sa male Pece i upravo taj detalj je navodno bio najzeznutiji jer okolo nema drveća koje ipak pruža psihološku sigurnost. Što bi se reklo, neš se okliznut dalje od drveta.



 Međutim i oni koji su se odvažili poći bez dereza, uspjeli su proći i takve dijelove staze i izašli su na vrh negdje oko 10h.



 Na vrhu ih je zaodijenio oblak i puhao im je vjetar ali krstitke novih planinara koji su premašili 2000 metara su prošao ok. Svoj prvi dvotisućnjak ispenjali su: Zvonimir, Helena, Damjan, Iva Ć i Hrvoje J.



     Oko 11 sati smo već svi bili opet u domu, gdje smo se okrijepili pred polazak dolje prema parkiralištu.
  Palo je nešto snijega a to je ipak nešto pomoglo da se lakše spustimo. Većina nas je gledala da hoda što više po neugaženim mjestima i činilo se da ipak idemo bolje od očekivanja. 

  









Naša **** :-(

   Negdje na 30-40 min od naših vozila, taman kad sam pomislio da smo se ipak spustili bez ozljeda, nailazimo na našu ekipicu koja je hodala ispred nas. Netko leži na stazi...to je bio Alen! Zapeo je nogom za neki korijen i nemogavši izvadit nogu, pao je i na neki način si je sam polugom svoga tijela slomio nogu tik iznad zgloba. Odma' su dečki oko njega povadili astro folije i umotali ga u nastojanju da mu se zadrži toplina jer do dolaska GSS-a treba pričekati. Zijo ih je  nazvao i objasnio gdje se nalazimo. Ja sam pokupio Alenov ruksak a njih nekoliko: Leo,  Zijo, Martina, Fabris, Demon, Marija K. su ostali uz njega većinu vremena dok nisu došli dečki iz njihove reševalne službe. Trebalo im je samo sat vremena. Valja imati na umu da su ti ljudi do prije sat vremena sjedili u toplini svojih kuća i uživali u nedjeljnom popodnevu a za nepunih sat vremena su bili kod našeg Alena.




 Svaka im čast! Bilo ih je oko 15 a zbog konfiguracije terena i vrste ozljede, nisu ga mogli spuštati na nosilima nego je pozvan helikopter koji je našeg Alena odvezao do obližnje bolnice




Alen uslikao u helikopteru

odakle su ga naši dečki nakon gipsanja uspjeli smjestiti u Fabrisov auto i odvesti na traumu u ZG gdje ga čeka operacija.

Zaključak

 Iako je uspon službeno spada u lahku pot, ispostavilo se da je vjerojatno noć ili dvije ranije palo nešto kiše i kako se slijevalo niz stazu, neki dijelovi su se zaledili a dereza nije bilo dovoljno za sve. S druge strane ovakav izlet je bio i sjajna prilika da neki naši članovi koji do sada nisu imali prilike, probaju hodati u derezama a zapravo je i prava šteta što ih svi nismo imali na nogama prilikom cijelog uspona, bilo bi nam puno lakše. No u društvu dereza nema u tom broju koliko smo trenutno aktivni pa se iste i dijele po logici iskusnijih i duže prisutnih članova i naravno onih koji ih i znaju koristiti a takvi se ujedno obično i prvi i prijavljuju na ovakve izlete. Pošto su svi koji su bili do sad na zimskim usponima uvidjeli da su zimski usponi nešto najljepše u planinarenju, mogli bi razmisliti o kupnji vlastitih dereza jer ih društo nikada neće imati u količini jedan član, jedne dereze jer je to financijski neizvedivo. Jeftinije dereze koštaju već oko 600kn pa oni koji bi htjeli i zimi ići u planine, neka se naoružaju derezama i još boljom kondicijom da ne bi kako je  Hrvoje M. rekao imali fobiju od straha. 

   Mislili smo da ćemo se izleta na Pecu u budućnosti prisjećati po brojnosti planinara, osvojenom vrhu i lijepom druženju, ali Alenova nezgoda koja se mogla dogoditi bilo kome, je na žalost podsjetnik da je izlet gotov kad se vratimo svojim kućama. 

 Alenu želim brz oporavak i da se što prije vrati s nama na hodanje. 
  Već nam fališ!

Hvala Ziji na organizaciji izleta, Hvala vodičima i vozačima. Bez vas bi ovo bilo neizvodivo.

Božica!