Zimski uspon Đakovčana na Triglav

    Kakav vikend ljudi moji! Kakav izlet, kako prekrasno vrijeme i doživljaj!

Prošli vikend je ekipa od 11 đakovčana pojačana sa dvojicom GSS-ovaca bila na najvišem vrhu Julijskih alpi, Triglavu. Zimski uspon na Triglav kakav smo priželjkivali je bio dugo planiran i tempiran jer je bio uvršten u projekt pod nazivom Triglav - Mont Blanc – Elbrus kojeg je za 2017-tu i 2018-tu zacrtao samoprozvani organizacijski odbor koji se sastoji od 3 eminentna člana PD đakova.

Pod jedan: Leo Tosenberger, koji potječe iz staaare planinarske (više stare nego planinarske) i vodičke loze Tozenbergera, koje se nikako ne možemo riješiti iz PD Đakova ili se oni ne mogu riješiti nas, to još nije odgonetnuto. Inače jedini član koji koji se privremeno riješio našeg PD-a je ex presidente Darko Tosenberger zvani Toza iliti Lucky kojem je dodijalo da kao uvaženi predsjednik četvrtkom poslije druženja još mora i mesti i prostorije kad svi odu pa je pobjego u Irsku. Moš mislit! A šta, metenje prostorija nije za Austorugarske velemožnike?!?

    Zatim pod dva je Ivan Baličević Demon. Vrlo mladi a već bradata i uvažena medicinska sestr… ovaj brat (više brad…ej Kiki, dosta s tim forama) član planinarskog društva, koji je inače i gSS-ovac, također vodič, blagajnik i član upravnog odbora a najpoznatiji je po tome što mu za svaki izlet tata pravi gužvare s jajima koje JA ne jedem i po tome što zimi nosi neke smiješne kape kao Nikola Radočaj zvani Triglavac, jer jedino planinari po Triglavima.

  Pod 3 sam ja. Šta je Kiki, o tebi nema šala? A kako da pišem o sebi?

 No dosta o nama, ajmo sad o izletu i djevojkama koje planinare. Djevojkama? Opa! Pa tu ima i djevojaka?

    Iako je ovaj izlet kako sam gore naveo isplaniran u sklopu priprema za Mont Blanc i Elbrus, sam po sebi nam je bio neopisivo bitan, jer nam donekle simulira uvjete koje ćemo imati u prvom redu na Mont Blancu, prema Elbrusu još za sad ne treba gledati. Što-no kažu prvo reci skoč pa hopi ili nogometnim žargonom, igrajmo utakmicu po utakmicu.

    
   Subota u jutro, krećemo u tri auta. U prvom su Leo, Ivana i Sonja u drugom Marija, Ana i ja i u trećem su GSS-ovci: Demon, Ljubo, Pinta i Dikla.

   Da malo raščlanimo stvari: Ivana, Marija, Ana, Sonja, Barbara, Leo, Demon, Nidžo i moja malenkost se pripremamo za Mont Blanc, Pinta je moralna i svaka druga podrška, Zijo iskusni planinarski vuk i uvijek dobrodošao snimatelj planinarskih pohoda te Dikla i Ljubo, iskusni GSS-ovci koje bi svaki planinar poželio u ekipi za negdje gore osjećat se bolje. Tko fali? Fali nam odbjegli TosenBerger u čije pripreme i iskustvo ne trebamo sumnjati. Nadam se da još zna da je Rvat i di pripada.

Sve jasno, više nije ni Austrougarin ni Rvat

   Oko 11 i 20 stižemo na odredište i spremamo se za gore. Vrijeme je izvrsno i već po pretpostavci da će tako bit i sutra, odbacuje se sve suvišno u nadi da Nada nije ku*va i da nam taj SUvišak neće zatrebati.

 11:37 Pošto naši vodiči, Leo i Demon ne znaju brojati, uvijek me zamole da napravimo jednu zajedničku polaznu fotku da znamo koliko nas je krenulo na put. 

Magnificent 13

      Dolina Krma na mjestu odakle krećemo je na nadmorskoj visini od nekih 930 metara i da bi se dokLipsalo do doma na Kredarici, koji je na 2515 metara gdje ćemo prespavati, treba dobro isplazit jezičinu i mnogima je vjerujem ovo bio prvi put na planinarenju da su morali svladati toliku visinsku razliku.

 Slavonska kobasa se razvukla, pa su prvi stigli do doma za nekih 4 i pol sata a oni na začelju za oko 6 sati. 

  U domu nije baš neka toplina, tek nekih 15 stupnjava ali i to je bolje nego biti vani na vjetru koji je dobrano vrtio vjetrenjaču koja daje električnu energiju navedenom domu. 

Opuštena atmosfera u domu.

   Subota je, ima nešto raje, ali ni blizu kao ljeti kada sve vrvi od penjača. Ipak je riječ o zimskom usponu i omjer je vjerojatno možda čak i 10 naprema 1 u korist odlazaka na ljetni uspon. Dan je bio lijep a razina opasnosti od lavina niska. Šta hoću reći, hoću reći da se ne usuđuje svako na zimski  uspon na Triglav.

  Već putem za Kredaricu smo nailazili na planinare koji su taj dan bili na vrhu i saznali smo najbitnije informacije a to je da radi tvrdoće snijega krenemo što ranije na vrh i da dobar dio sajli ipak nije prekriven snijegom, što ipak olakšava onima sa manje iskustva da mogu prevladati opasnije dijelove uspona držeći se za sajle a s druge strane je dobro da nisu baš sve sajle dostupne, jer to i je ta teškoća zimskog uspona, pri kojoj penjač ovisi i o kvaliteti snijega i  tehnici penjanja. Zasigurno malo strašnije ali dobiva se neprocjenjivo iskustvo za sve one planine sa strminama koje su zimi pokrivene snijegom a na kojima sajle ni ne postoje a potrebno ih je prijeći da bi se došlo do vrha. Često je riječ i o dijelovima planina koji su zapravo sipar i ljeti se tim putem zapravo i ne ide a zimi je tim putem lakše i brže. Uz pomoć čvrsto stegnutih dereza i pravilnim korištenjem cepina, sve je ostvarivo pa i takve strme prepreke.

  Navečer smo vijećali da li koristiti navez za koji još ni do danas nije dokazano da li više života bude spašeno ili izgubljeno radi njega. Nema par dana kako mi je Toza iz Irske javio da je jedna ekipa od troje ljudi u navezu padajući pokupila putem dolje sve one koji su im se pri padu našli na putu, jednostavno ih je pokosilo. Možda bi najbolje bilo koristiti navez za teže dijelove gdje bi iskusniji penjač otišao iznad, osigurao na bilo koji adekvatan način i pomogao neiskusnijem da sigurnije i opuštenije prijeđe neki zahtjevniji dio. Od svih tih mogućnosti, mi smo se oslonili na svoju kljusad i ošacovali da nam prema svim informacijama navez ipak neće trebati. Dogovor je pao, da će dva iskusnija penjača biti naprijed, od toga Pinta kao prvi i ujedno član GSS-a, te Zijo koji bi eventualno mogao snimiti kako neko pada kad je već tu (šalim se!) a dva iskusnija penjača i također člana GSS-a bi bila na kraju kolone. Svi će na sebi imati pojas i zamku a GSS-ovci će ponijeti i jedno naše uže, za slučaj da na nekom škakljivom dijelu, nekome zatreba pomoć. Činilo se kao dobar plan.

  Noć u domu... Proveo sam ju u nekom polusnu a kako sam čuo od ostalih ni oni nisu prošli bolje. Cijelu noć je vjetar je sablasno fijukao oko doma a smirio se kako je bilo i najavljeno u prognozi, tek pred jutro. Fala bogu da je tako, jer sa takvim vjetrom kakav je puhao cijelu noć, prerizično bi bilo ići gore. 

   7:00 u jutro je. Polako izlazimo jedan po jedan iz doma. Stavljamo dereze i promatramo grupu penjača koja se upravo penje po snijegu i u tim trenucima, totalno se prisjećam onog zimskog uspona iz siječnja 2011 godine, kad smo nas pet: Šems, Toza, Zijo, Pinta i ja, gledali mali i veliki Triglav sa Kredarice i isto se to upitali: "Pa gdje ovi ljudi idu, za šta se drže na toj strmini?"

 Ni za šta! Idu samo korak po korak, kao što sve u životu treba raditi ne misleći o dvadesetom koraku, već samo o onom prvom, eventualno i onom iza njega i to je sve.

Korak po korak, nailazimo mjestimično na sajle, zabijamo dereze, tražimo što bolju rupu u snijegu u koju ćemo uglaviti cepin i tako stalno.

  

Dijelovi gdje nema sajli i klinova

Dijelovi gdje ih ima

Ljubo i Dikla, GSS-ovci, naši anđeli čuvari mili


Na malom Triglavu

  Evo nas na malom Triglavu. Najteži dio uspona je savladan. Slijedi mali spust pa hodanje po grebenu uglavnom uz sajlu. 

Svi penju gotovo bez zastajkivanja. Na težim dijelovima, malo sporije, sa više koncentracije ali sve to protiče prilično ok.  Pogledi su fantastični!

Ovo je slika sa Viševnika, od 26 veljače 2017g, dakle prije 21 dan, iza nas sa lijeve strane na slici je Triglav. Gotovo ista ekipa sa slike ostvaruje svoj cilj!

Vrh koji se vidi lijevo na slici je Elbrus

9:00, svi smo gore! Uživamo u sunčevim zrakama i pogledima u daljinu.

 Nitko nikome nije čestitao na uspjehu jer će uspon biti gotov tek kad se spustimo na Kredaricu, da ne kažem kad se vratimo svojim kućama. 

Krećemo dolje, sve je isto samo umjesto penjanja, sad na mnogim mjestima odpenjavamo unazad kao po lotrama. 

Emotivno pražnjenje nakon uspiješnog uspona je sveprisutno.

Ivana se pridržava za klinove a radije bi se držala za sendvič, no ruke su joj zauzete.

Spust odlično odrađen! Pinta predlaže da se zadržimo dolje i održimo kratki tečaj korištenja cepina pri padu. Bila je zgodna, o padini pričam, jedino što je snijeg pršić ali se ipak donekle moglo simulirati pad i zaustavljanje. Tek nakon toga je uslijedilo čestitanje jedni drugima jer osvojen je Triglav po zimi! Ono što je najbolje, s nama su i 4 planinarke kojima je ovaj uspon najviši do sada a odradile su ga besprijekorno. Sonja kao jedna od 5, je već bila prošle godine na ljetnom usponu.

  Uslijedilo je opuštanje u domu i silazak dolje. 

Zajednička fotka. Triglav je iza nas... u svakom smislu riječi.

   Izlet za pamćenje i još jedan vrijedan uspjeh planinarskog društva Đakovo. Nisam baš siguran koliko često planinarska društva iz Slavonije odlaze na zimske uspone na Triglav u ravnopravnom broju planinara i planinarki ali zapravo to nama nije ni bitno. Okrenimo se mi našem planinarskom društvu, koje je zadnjih par godina vrlo živo društvo. Da imamo puno aktivnih planinara svih dobi, podjednak broj muških i ženskih članova, da se često odlazi u planine. Imamo zdravu atmosferu na našim izletima kakva se samo poželjeti može te da smo uvijek vedri i nasmijani a opet da imamo hladnu glavu kada nam to zatreba na izletima. Inače, primjetio sam da je na zimskim izletima lakše imati hladnu glavu, ne znam je li to zbog niskih temperatura?

 Dugo si izdržao bit ozbiljan Kiki, jedva par redaka. 

  

  Čitamo se, nakon nekog sljedećeg odlaska u planine... 

Željko Sabljić Kiki

Nema predaje, nego Papukom i po kiši!

Velika-Velički grad-Tauberove stijene-Lapjak- Nevoljaš-Jankovac- _ _ _čka  _ _ _ _ _(ovo je rebus) čez Sokoline-Orahove Vode čez blato-Mališćak-Velika vija Pliš (Ne znam zašto Velika vija pliš ni kad će ga uvatit al ga vija), to smo sve ishodali na ovom nedjeljnom izletu.

    Pa ovoliko planinarskih pojmova je ljudi moji doista i odista teško i za popamtiti a kamoli uz ove termine čez, via, plaz... Dakle, što bi reko Ćiro Blažević, evidentno je da uvrštavamo sve više Slovenačkih planinarskih termina u naš svakodnevni planinarski govor jer je to hoch.

    

   Nedjelja 05.03. 2017.

    Osvanuo je oblačan dan u Đakovu a Leo, Ivana, Iva i ja se spremamo na duuugu turu po Papuku. Vrijeme nas je mazilo već nekoliko zadnjih izleta i nemamo se razloga žaliti ali zakon velikih brojeva nas pritišće i valjda je došao vakat da nam se napokon i jedna negativna meteorološka prognoza sruči na glavu. Nije da nismo znali smo da ćemo pokisnuti ko miševi a izgledat ko pokisle kokoši al smo ipak odlučili i ovaj vikend provest u planini u pripremi za naše buduće, ozbiljnije pohode ali u vlastitoj režiji a ne na tradicionalnoj Srimušijadi koja je evo baš isti dan tu na Papuku.

      Iz Velike, nekoliko metara od parkinga kod bazena, koji sablasno tu stoji kao podsjetnik na neka lijepa vremena, krećemo prvo par metara cestom pa odmah strmo na brdo prema starom gradu.

Evo na ploči razdaljine prvog dijela puta koji nas čeka

      Sve je puno vjesnika proljeća. Šafrani su po cijeloj stazi i mada se trudimo, nemoguće ih je izbjeći. Visibaba, pasji zub....

   kukurijek, pravorijek, jaglac, tiglac, jetrenka, (izdvojite uljeze) samo su neki od prekrasnog proljetnog cvijeća koje raste svuda po šumi uz naš put. 

   Evo nas na brzinu kod Veličkog grada. Lotrima ili ljestvama ili po čemu se već ljudi penju negdje, izašli smo na sam vrh tvrđe i s visoka promatrali Veliku i druga sela, osim male, malu nismo ni pogledali.

Pogled sa Veličkog grada

Prozor u svijet

   Koliko sam samo puta bio tu za vrijeme služenja vojnog rocka ni dragi bog ne zna. Spavao sam samo 200 meara od Veličkog grada i iskreno, (sve ostalo je neiskreno u ovom izvještaju) nisam ni slutio da ću jednom kad skinem vojnu odoru, hodati ponovo ovim brdima kao planinar. 

   Prvi dio puta smo bili nekako sretni što kiša ne pada. Naravno Kiki, a tko bi bio nesretan što ne pada najavljena kiša? Ok, ok. Glavom su mi zbog neprestanog razmišljanja o kiši, prostrujili stihovi pjesme od Pušenja : „Ti ćeš s njime da ideš na Jahorinu, tamo je lijepo i zdravo štaviše, a ja ću ostati u prljavom gradu i ustima hvatati kapi kiše.“

 Uživao sam hodajući i razmišljao sam kako su mnogi sad ostali u svojim prljavim gradovima a također sam se sjetio kako sam ko dijete ustima vatao kapi kiše. 
   Redom su se nizale naše točke na putu…

   Tauberove stijene i prekrasan pogled s njih iako je prilično tmuran dan. Lapjak… Nevoljaš… pa smo kad je kiša počela sitno paduckat, još jednom vijećali oćemo li se spuštati dolje do Jankovca ili ne. Kiša je tada tek paduckala i Leo se nije dao, već je insistirao na predviđenoj turi i tako smo nastavili dalje.
     Putem prema Jankovcu stali smo nabrati srijemuša, strpali smo ga u sendviče i tamanili. 

Rasadnik medvjeđeg luka

Ivana ne sjedaj pukn...e jebi ga! Ne vrijedi ti sad stavljat nazad.

   Doista je taj medvjeđi luk ili srijemuš prava poslastica svim planinarima ili u najmanju ruku ljubiteljima prirode, jer ga u nižim predjelima gotovo i nema pa ispadne baš kao da je svojevrsna nagrada za koju se treba malo i  potruditi svojim hodom.

    Oko 12 smo došli na Jankovac pa u dom na pivkana i da, jednu cedevitu. Dok smo sjedili, vidjeli smo u domu dosta mladih koji su vjerojatno bili na Srimušijadi, poslije toga na našoj turi nismo sreli više nikoga.

   Nakon kratke pauze krećemo, kiša pojačava a mi nemamo više nikakve mogućnosti skraćivanja puta, nego samo nastaviti zacrtanom rutom. Kako smo sve mokriji i mokriji i pošto je Ivana spomenula da joj je kišna kap pala na usnu, ponovo sam se sjetio onih koji su ostali u prljavom gradu, ustima hvatati kapi kiše. Sjećate li se tih? To su vam oni luzeri sa početka posta, sad nam se više ne čine kao luzeri. No dobro…

   Evo nas dolje na vrhu. Kako može bit dolje na vrhu? Mislio sma dolje ispod na slici, gore na vrhu. Aha. 
   Na vrhu interesantnog imena, (rebus je na slici) također uz Tauberove stijene i Mališćak, jedan od najljepših pogleda sa Papuka. Gore nas je čak dočekalo i nešto magle. Kiša pada po mobitelu, jedva sam uslikao i tu jedinu fotku na vrhu.

Joj prostaci jedni, nije to rješenje, rješenje se nalazi na dnu posta.

 Idemo dalje preko Orahovih voda prema Mališćaku… U mislima molimo boga da je barem neko prije nas bio u skloništu te da je ostalo nešto žari i topline da se makar malo ugrijemo i osušimo. Ćorak! Nema nikoga a niti tanjih drva, nit sikire, tako da ni vatru nismo mogli zapaliti. Prsti na rukama su mi se zgrčili od hladnoće. Zapalili smo svijeće za žrtve svih ratova na cijelom svijetu i malo grijali ruke nad njima. Tim svjećama ne žrtvama naravno. Vrućinu plamička ni ne osjetim. Mogao sam komotno stavit prst tik iznad svijeće i izgorio bi a da ni osjetio ne bi.

   Uz koji komadić čokoladice, naša hrabra i mokra družina nastavlja dalje preko okrnjenog Pliša prema cesti, pa prema Velikoj i parkingu gdje nas čeka auto.  

   Presvlačimo se u suho i odlazimo se okrijepiti hladnim pivom pošto je vani hladno da nas malo zgrije. Izeš logiku! 

    U gostionici vrlo ineresantog interijera, svira Đuka Ćaić i Hrvatine i neke druge budnice koje  nisam čuo gotovo od rata. Skoro mi je srce zaigralo, skoro rekoh. Dođe mi da zapucam iz kalašnjikova u nebo i još jednom da proslavim Rvacku neovisnost koju smo čekali tisuću lj...

  Mda…

Lijep kišni izlet koji ćemo ponoviti ubrzo al po suncu i s noćenjem na Mališćaku.

Kiki

*