Pet glava na Triglavu

  

  Triglav!?! Prava poslastica za planinara. Najveći vrh naše nekadašnje lijepe naše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

 

   Na Triglavu sam bio već 2put ranije, od toga jednom na vrhu. 
Jeee, koja si ti faca Kiki! 
Pa dobro mogu se valjda povalit majku mu? 
Ne ti Kiki, tvog faljenja je već stvarno dosta iz tvojizih usta. 
Dobro, eto nisam bio. O bože, ne smijem vise ni reći da sam bio.

   Šta reći? Zbog Shemsa išli, a na kraju se on razboli i ostade na Kredarici!?! Čudno je to.... Al’ što on kaže o tome? Pa i dalje mu ostaje želja osvojiti Triglav i to je to. Shems je uvijek bio jednostavan. 

    Nedjelja u jutro… Probudili se u pola 8 a dogovor je bio u 7h krećemo. Hm… Mi i dogovori, moš si mislit! Nikom se nije izlazilo iz sada već puno toplije sobe nego noć ranije kada je izmjerena temperatura u sobi bila   -8! Moram priznati da sam mislio da je to nemoguće među četiri zatvorena zida i sa solidnim prozorima, al' baš sad, kad ja nisam ponio vreću za spavanje, ipak je moguće. Da bi stvar bila jača, imam u kući 4 vreće za spavanje. 
Sreća u nesreći je što imamo priliku isprobati najhladniju sobu ikad u povijesti naših planinarenja. Dobro eto, preživjeli smo. Ne noseći vreću na izlet, imao sam dvije opcije:

-ispast glup što nisam ponio vreću I smrznut se ko govno

-Ispast faca koja je nosila dvije kile manje bespotrebnog tereta

Ispalo je zapravo negdje između: polusmrznuta govno-faca!

   Imao sam osjećaj da sam cijelu noć bio budan. A nekoliko puta u tijeku tog nekakvog drijemeža me je probudilo smrzavanje prstiju na rukama koje su bile u dvjema rukavicama, lijevoj i desnoj. Ma neee!!! Biciklističkim i još jednim debelim planinarskim. Onda bi malo promrdo prstima, pokušo se ponovo ušuškat i opet zadrijemo. Jebi ga!

   Dakle, nedjelja u jutro, pojeli ko je šta htio I izašli van na prekrasno jutro okupano suncem. 
Kako nešto može bit okupano suncem? Ko je smislio takvu glupost majke ti? Onda se može reći I osušeno kišom!?!

 No, dobro. Opet ja na riječi i o riječima.

Braćo i sestre, kad sam vidio di se ljudi penju, usro sam se!

 

  

  Taj put kad sam već jednom bio na vrhu, il’ sam se usro pa se toga ne sjećam il’ je bilo lakše il’ oboje a danas, češkam se i slovačkam po glavi i mislim si, pa koji ću ja klinac gore? Nek oni idu, ja sam već ionako bio. Pih! Ostat ću sa Shemsom, pravit ću mu društvo. Pa da! Jeeee! A ipak, šta sam dolazio uopće? Jesam li stvarno omekšao odkad sam postao ćaća? Hm… Opet nekakvo dokazivanje. Koga? Čega? Janjetine. Komu? Čemu? Meni. Ma ko se još dokazuje sebi? Pa dokazujemo se jedino drugima. Čak I kad mislimo da nešto moramo dokazati SEBI. Opet je to radi drugih I tako u krug. Ovo su bili unutrašnji razgovori.

  Veli ti Zijo meni, a da mi prošetamo tu lijevo po ovom grebenu, baš je lijepo vrijeme. Mislim si u sebi: To Zijo riječi ti se pozlatile. Ajde reci to još jednom da ne moram ja pa ostajemo sigurni od sviju grijeha, čekajući dolazak spasitelja našega, a ne gore da nas đava odnese. Toza šuti, namješta opremu… Pinta steže dereze…Šutim i ja… Čekam da Zijo još jednom spomene….Ništa!  E jebi ga. Kreće Pinta lagano… a u klinac! Pa Pinta je tek nedavno počeo planinarit a neustrašivo kreće u susret pogibelji. Ništa… šuti i puši… Idem i ja za njim dok nisam proglašen kukavicom.

  Pih! Ponovo to dokazivanje, nikad se neću riješiti tog prokletog EGA.

    Prvo se malo spuštamo, pa onda opet lagano penjemo I već smo u usponu poput penjanja po lotrama. Još nije provalija pod nama, al kako lagano skrećemo, dolazimo do dijela gdje već nema smisla gledati dolje. Ma ustvari, uvijek treba gledati gore ka zvijezdama, ljepše je.

   Kiki, gledaj u snijeg, zajebi sad zvijezde da ne bi bio ples sa zvijezdama i ne gledaj u kameru zaboga! Zabij cepin! Zabij lijevu derezu, zabij desnu! Lijevu ruku stavi di bilo. Pravi se da si se uvatio za nešto makar znaš da je to nešto zapravo apsolutno ništa.

   

   I tako stalno, zabij, izvadi, zabij, izvadi. Baš imate pokvarenu maštu. Da je bar to što ste pomislili, al jok! Oni idu u planine. Eeeee!
Ne gledaj dolje Kiki! 
Dobro neću vise! U klinac! Kud sam opet otišao iz toplog doma?

  Ide polako… samo da se dokopat malog Triglava i na konju sa hvataljkama smo. A i nije vise tako strašno. Nestaje sve... Ostaje samo koncentracija na prvi sljedeći korak, ubod cepinom i derezama i vozi Miško! Čista meditacija. Tu i tamo izviruje koja sajla dočekana oduševljenjem svih nazočnih. 

Last man standing (ovation)

   Evo nas na malom Triglavu, već smo sretniji. Pogled je fantastičan!

   Oblaci su negdje kilometer ispod nas i izgledaju kao vata. Nagrađeni smo po ko zna koji put pogledom za budale, povlaštene i odvažne, ali odvažne budale. Jer samo budale su spremne riskirati sve za nešto novo, tako slično već stoput viđenom a s druge strane neponovljivom.

Riskiramo li puno? Da. Dobijamo li puno? Kako se uzme. A mi bi sve uzeli ako je ikako moguće. Ko Sanader smo. Daj još jednu sliju od Bukovca!

    Sad nam još slijedi hod po grebenu koji se prvo malo spušta a potom penje prema samom cilju, najvišem vrhu ex Yu. Malo je čupavo, što znači ni nalik mojoj glavi, ali sad smo već ufurani da znamo, zašto i kako stići do cilja. Opet koja sajla proviruje iz snijega i evo nas gorika!!!

    Vidi se Aljažev stup koji je gotovo sav pod snijegom. Pogled je prekrasan!

   Pružamo si ruke, smijemo se, preplavljuje nas val oduŠevljenja kakav se ne doživljava svaki dan, a pogotovo ne bez uloženog truda. Šteta što nema onog lika koji ljeti gore prodaje Laško pivo, džabe smo išli. 

   Slikamo sve uokrug I krećemo na najbitniji dio uspona na vrh, a to je spustiti se s njega živi i zdravi. 
   Korak po korak, dereza po dereza, cepin po cepin al ovaj put odpenjavajući...
  I uspjeli smo!

   Sad kad razmišljam i nije bilo tako strašno. Najstrašnije je gledati dolje te mraviće od ljudi kako plaze po Triglavu a iza leđa im je ništavilo. Kladim se da je Shemsu to bilo najstrašnije, jer si dolje nemoćan.

  Uf! Sad se tek možemo rukovati i veseliti, a fala bogu to smo napravili i kad smo stigli u Đakovo.

  Fala Zvončiju i Ziji što su nas ugostili! Fala punici koja je pokrenula lavinu. ;-) Fala ženi što me dočekala!

Fala Bogu, na sigurnom sam… u toplom domu…

Jeee! Bio sam 2put na vrhu! 

Začepi!

Sudjelovali:

Odabrao: Dželo Hadžiselimović

Tekst čitao: Miljenko Kokot

Preveo: Saša Kolka

Texat pišao: Kiki

Božica!

Pet glava na Triglavu - Zimski uspon 2009

  

  Triglav!?! Prava poslastica za planinara. Najveći vrh naše nekadašnje lijepe naše Socijalističke Federatvne Republike Jugoslavije.

   Na Triglavu sam bio već 2put, jednom na vrhu. Jeee, koja si ti faca Kiki! Pa dobro mogu se valjda povalit majku mu? Ne ti Kiki, tvog faljenja je već stvarno dosta iz tvojizih usta. Dobro, eto nisam bio. O bože, ne smijem vise ni reći da sam bio.

   Šta reći? Zbog Shemsa išli, a na kraju se on razboli i ostade u Kredarici!?! Čudno je to.... Al’ što on kaže o tome? Pa i dalje mu ostaje želja osvojiti Triglav I to je dobro, nije dobro sve želje potrošit, treba nešto sačuvati I za budućnost.

    Nedjelja u jutro… Probudili se u pola 8 a dogovor je bio u 7h krećemo. Hm… Mi i dogovori, moš si mislit. Nikom se nije izlazilo iz sada već puno toplije sobe nego noć ranije kada je izmjerena temperatura u sobi bila   -8! Moram priznati da sam mislio da je to nemoguće među četiri zatvorena zida i sa solidnim prozorima, al' baš sad, kad ja nisam ponio vreću za spavanje, ipak je moguće. Da bi stvar bila jača, imam u kući 4 vreće za spavanje. Sreća u nesreći je što imamo priliku isprobati najhladniju sobu ikad u povijesti naših planinarenja. Dobro eto, preživjeli smo. Ne noseći vreću na izlet, imao sam dvije opcije:

-ispast glup što nisam ponio vreću I smrznut se ko govno

-Ispast faca koja je nosila dvije kile manje bespotrebnog tereta

Ispalo je zapravo negdje između: polusmrznuta govno-faca!

   Imao sam osjećaj da sam cijelu noć bio budan. A nekoliko puta u tijeku tog nekakvog drijemeža me je probudilo smrzavanje prstiju na rukama koje su bile u dvjema rukavicama, lijevoj i desnoj. Ma neee!!! Biciklističkim i još jednim debelim planinarskim. Onda bi malo promrdo prstima, pokušo se ponovo ušuškat i opet zadrijemo. Jebi ga!

   Dakle, nedjelja u jutro, pojeli ko je šta htio I izašli van na prekrasno jutro okupano suncem. Kako nešto može bit okupano suncem? Ko je smislio takvu glupost majke ti? Onda se može reći I osušeno kišom!?!

 No, dobro. Opet ja na riječi I o riječima.

Braćo i sestre, kad sam vidio di se ljudi penju, usro sam se!

 

  

  Taj put kad sam već jednom bio na vrhu, il’ sam se usro pa se toga ne sjećam il’ je bilo lakše il’ oboje. A danas, češkam se po glavi i mislim si, pa koji ću ja klinac gore? Nek oni idu, ja sam već ionako bio. Pih! Ostat ću sa Shemsom, pravit ću mu društvo. Pa da! Jeeee! A ipak, šta sam dolazio uopće? Jesam li stvarno omekšao odkad sam postao ćaća? Hm… Opet nekakvo dokazivanje. Koga? Čega? Janjetine. Komu? Čemu? Meni. Ma ko se još dokazuje sebi? Pa dokazujemo se jedino drugima. Čak I kad mislimo da nešto moramo dokazati SEBI. Opet je to radi drugih I tako u krug.

  Veli ti Zijo meni, a da mi prošetamo tu lijevo po ovom grebenu, baš je lijepo vrijeme. Mislim si u sebi: To Zijo riječi ti se pozlatile. Ajde reci to još jednom da ne moram ja pa ostajemo sigurni od sviju grijeha, čekajući dolazak spasitelja našega, a ne gore da nas đava odnese. Toza šuti, namješta opremu… Pinta steže dereze…Šutim i ja… Čekam da Zijo još jednom spomene….Ništa!  E jebi ga. Kreće Pinta lagano… a u klinac! Pa Pinta je tek nedavno počeo planinarit a neustrašivo kreće u susret pogibelji. Ništa… šuti i puši… Idem i ja za njim dok nisam proglašen kukavicom.

  Pih! Ponovo to dokazivanje, nikad se neću riješiti tog prokletog EGA.

    Prvo se malo spuštamo, pa onda opet lagano penjemo I već smo u usponu poput penjanja po lotrama. Još nije provalija pod nama, al kako lagano skrećemo, dolazimo do dijela gdje već nema smisla gledati dolje. Ma ustvari, uvijek treba gledati gore ka zvijezdama, ljepše je.

   Kiki, gledaj u snijeg, zajebi sad zvijezde da ne bi bio ples sa zvijezdama i ne gledaj u kameru zaboga! Zabij cepin! Zabij lijevu derezu, zabij desnu! Lijevu ruku stavi di bilo. Pravi se da si se uvatio za nešto makar znaš da je to apsolutno ništa.

   

   I tako stalno, zabij, izvadi, zabij, izvadi. Baš imate pokvarenu maštu i prljave strasti. Ne gledaj dolje Kiki! Dobro neću vise! U klinac! Kud sam opet otišao iz toplog doma bedak jedan.

  Ide polako… samo da se dokopat malog Triglava I na konju sa hvataljkama smo. A I nije vise tako strašno. Nestaje sve... Ostaje samo koncentracija na prvi sljedeći korak, ubod cepinom i derezama i vozi Miško! Čista meditacija. Tu I tamo izviruje koja sajla dočekana oduševljenjem svih nazočnih. 

Last man standing (ovation)

 

   Evo nas na malom Triglavu, već smo sretniji. Pogled je fantastičan!

   Oblaci su negdje kilometer ispod nas i izgledaju kao vata. Nagrađeni smo po ko zna koji put pogledom za budale, povlaštene i odvažne, ali odvažne budale. Jer samo budale su spremne riskirati sve za nešto novo, tako slično već stoput viđenom a s druge strane neponovljivom.

Riskiramo li puno? Da. Dobijamo li puno? Kako se uzme. A mi bi sve uzeli ako je ikako moguće. Ko Sanader smo. Daj još jednu sliju od Bukovca!

    Sad nam još slijedi hod po grebenu koji se prvo malo spušta a potom penje prema samom cilju. Najvišem vrhu ex Yu. Malo je čupavo, što znači ni nalik mojoj glavi, ali sad smo već ufurani da znamo, zašto i kako stići do cilja. Opet koja sajla proviruje iz snijega i evo nas gorika!!!

    Vidi se Aljažev stup koji je gotovo sav pod snijegom. Pogled je prekrasan!

   Pružamo si ruke, smijemo se, preplavljuje nas val oduševljenja kakav se ne doživljava svaki dan, a pogotovo ne bez uloženog truda. Šteta što nema onog lika koji ljeti gore prodaje Laško pivo, džabe smo išli. 

   Slikamo sve uokrug I krećemo na najbitniji dio uspona na vrh, a to je spustiti se s njega živi i zdravi. Korak po korak, dereza po dereza, cepin po cepin al ovaj put odpenjavajući...

  I uspjeli smo!

   Sad kad razmišljam i nije bilo tako strašno. Najstrašnije je gledati dolje te mraviće od ljudi kako plaze po Triglavu a iza leđa im je ništavilo. Kladim se da je Shemsu to bilo najstrašnije, jer si dolje nemoćan.

  Uf! Sad se tek možemo rukovati i veseliti, a fala bogu to smo napravili i kad smo stigli u Đakovo.

  Fala Zvončiju i Ziji što su nas ugostili! Fala punici koja je pokrenula lavinu. ;-) Fala ženi što me dočekala!

Fala Bogu, na sigurnom sam… u toplom domu…

Jeee! Bio sam 2put na vrhu! 

Začepi!

Sudjelovali:

Odabrao: Dželo Hadžiselimović

Tekst čitao: Miljenko Kokot

Preveo: Saša Kolka

Texat pišao: Kiki

Božica!