Prenj - Najljepša B i H planina

    Kaže se da se Prenj ne osvaja, Prenju se hodočasti. Zašto? Odgovor je samo jedan, to je najljepša B i H planina. 
    Prenj je planinski masiv u Hercegovini sa mnogim vrhovima, od kojih je najviši Zelena glava sa svojih 2155 metara.
Smješten je u središnjem dijelu Dinarida a okružuju ga prirodna i umjetna jezera: Boračko, Jablaničko, Grabovičko, Salakovac kao i rijeke Neretva, Ljuta, Neretvica, Bijela i Drežanka a u podnožju planine su tri grada: Konjic, Jablanica i Mostar. Ovo sam prepisao sa wikipedije, a šta ja tu mogu novo izmislit? To je tako i nema tu tople vode

  Često puta do sada sam čuo kako o Prenju pričaju u superlativu, sad kad sam bio, mogu reći da nije bez razloga. U mnogome me je podsjetio na Durmitor, ali praviti poredbe između Prenja i Durmitora je glupo i nema smisla. I jedan i drugi su jedinstveni i neponovljivi.

        Ajmo mi na naš put. Skupili smo se u Okučanima, Boris (PD Strmac), Božo, Višnja (PD Matica), Siniša, Žana i ja (svi troje PD Đakovo). Poslije kavice smo krenuli put Prenja preko Banja Luke. Na žalost, negdje prije Mrkonjić grada, nailazimo na kolonu i dalje se ne može. Naime dogodila se prometna nezgoda. Nakon dosta dugog čekanja, krenuli smo dalje.

 

   U Jablanicu stižemo oko 17h i odma sjedamo na pizzu. Ja sam se doduše usput naudarao pite pa mi se nije jelo, ali sam se poveselio pivu. Naručili smo pivo, a dobili smo pivicu. Boži nije promaklo reći kako kod nas u Hrvatskoj kada naručiš pivo dobiješ veliko pivo a ne malo. Poslije smo ga zezali, da nam valjda konobar nije pljunio u pizze radi tog prigovora. 

   Tek oko 18h, krećemo autima do mjesta Idbar, koje se nalazi odmah lijevo iza jednog tunela malo pošto se prođu Čelebići. Dobro se odužio naš polazak na Vrutak, mjesto gdje smo naumili noćiti. Tako da smo hodali svega sat i pol po danu. Doduše bila je mjesečina ali pošto se mjesec povremeno stidljivo skrivao iza planine, nije nam stalno bilo sve osvjetljeno, ali zato su tu mrak eliminatori u vidu čeonih lampi koje su odradile svoje. Ubrzo dolazi do raskola o našem daljnjem nastavku puta. Nije to baš raskol kao onaj crkveni iz 1054g, već više sukob različitih mišljenja. Jedni bi postavili šatore i noćili a drugi bi išli do kraja. Tako da Siniša, Žana i Stipe ostaju na Tisovici i to poslije samog izlaska iz šume a Božo, Višnja, Boris i ja nastavljamo prema Vrutku. Putem nailazimo na krave, konje, ovce, čobane i pse.

 Nisu nas dugo gnjavili ti vjerni čuvari stada ali nije nam bilo svejedno od njihovog gromoglasnog lajanja. Nekako se naš put odužio kroz Tisovicu, tako da smo stigli na Vrutak tek oko 22 i 15h. Pred samim skloništem opet psi. Laju li ga laju na nas. Boris je dozvao Marka koji je stigao ranije na sklonište od strane Mostara. Marko izlazi pa nam reče da se ne bojimo, to su njegovi psi. Nekako smo se dolibili pešest metara do skloništa a psi ne prestaju lajati a retina im se sablasno sjaji zbog naših čeonih lampi. Marko veli da samo priđemo bliže i dozvolimo im da nas onjuše. I stvarno, čim su nas ponjušili, prestali su lajat. Marko nam je odmah potom priznao da psi uopće nisu njegovi, već da su mu se pridružili usput, negdje već na početku njegovog uspona a budući da im je dao nešto hrane, prihvatili su ga kao vođu čopora. E baš nas je umirio a i nasamario. Šta psihologija čini. Da je rekao da nisu njegovi, ne bi mi još ni danas došli do skloništa.

   Počeo se rezati sir, načela se piva, vino, sve na stol i udri. Velika je sreća što odmah ispod skloništa ima izvor, tako da nismo morali nositi velike količine vode. Pivo? E zbog piva smo već brinuli.

   Nakon besjede, legli smo negdje oko ponoći.

   U jutro oko 6h, odlučili smo krenuti na Zelenu glavu i Otiš, dok još nije prevruće i dok se mogu napraviti ljepše fotografije.

   Gore smo išli laganim tempom i moram napomenuti da je staza odlično markirana ali isto tako moram spomenuti da ne znam da li su je markirali baš ta dvojica koji su se potpisali gotovo na svaki drugi kamen od Vrutka do Zelene glave. Nit je brate ekološki, nit je po pravilima markiranja u ni jednoj zemlji, pa ni i u Bosni pretpostavljam. Sramota! 

     Dotična gospoda (Emir i Elvir) su od Prenja napravlili oglasnu ploču. Dobro da još nisu napisali da prodaju dobro očuvanog stojadina. Dečki, ne znam vas, ne znam zapravo ništa o vama. Možda ste ispravni do bola, možda je bol ispravna do vas, ali ovako potpisivanje zaista nema smisla. Prva ideja koja mi pada kada vidim te potpise je da se imena luda nalaze svuda. Da ste izmarkirali cijelu Bosnu ne vidim razloga za takvo potpisivanje.
  No dobro... A tko sam ja da tu pametujem? Ja sam Kiki a ti potpisi su bezveze i TOČKA

  Nekoliko probranih fotografija

 

Pogled sa Zelene Glave

Napokon sa Prenja gledam i neke vrhove s kojih sam ranije promatrao Prenj u daljini. 

   Spustili smo se oko 11h do Vrutka i tu provodimo ostatak dana grijući se uz vatru, pijuckajući Hercegovački vranac i grickajući domaći dimljeni sir koji je ponio Božo. 

   Sutra lagano poslije doručka,krećemo dolje i stižemo za oko

3 sata do mjesta gdje smo ostavili auto. Odmah usput u Idbaru, stajemo nešto pojesti i popiti.

Kahvenisanje

I nismo se pokajali, barem mogu reći za sebe. Pojeo sam odličnu domaću puru i ušćipke kakve nisam jeo ni od svoje stare a stara je stvarno ekspert za ušćipke. Da joj neko kaže da sam negdje jeo bolje, nikad ih više od nje ne bi  pojeo. Stoga, jezik za zube!

  U povratku stajemo kod mosta na Neretvi da isprobamo mogućnosti naših foto aparata.

Tko to tamo ima auto školu? 

    Zahvaljujem svima koji su se potrudili napraviti onu planinarsku kućicu i sklonište jer zahvaljući njima smo imali gdje spavati. Nosili smo mi i šatore, al sklonište je sklonište. I na kraju, moram spomenuti da me uvijek pitaju (a posebno žena) ima li sexa u planini. Da, ima.

  

He he he! Žena ga se nije mogla otarasiti.

    Božica!

Čini li odijelo čovjeka ili čovjek odijelo?

    Mnogi moji postovi počinju sa neki dan sam sreo, neki dan sam pričao sa starim frendom i sl, e ovo je jedan isti takav početak.

   Dakle sreo sam frenda koji je moja generacija, može se reći da smo jedno vrijeme jahali i gonili stampedo. Što bi to značilo u Đakovu? Tako smo u našem gradu zvali trenutak kad pice iz srednje škole izlaze sa zadnjeg sata. A mi bi momci stajali na korzu i vrebali. A bilo je i nekih starijih momaka, kojih je u mom gradu sve više i više. Ali to je jedna druga priča.

   I eto, sreli smo se u mom omiljenom kafiću, stajao je za šankom i po prvi put in a long time izgledao je kao frajer. Počastio me je pićem jer je baš obranio doktorat. Ajde reko fino. Velika je to stvar. No nisam ja htio pričati o prijateljevom doktoratu. Ovo je priča o odijevanju a frend je izgledao kao frajer jer na sebi imao jaknu od skaja. Jakna je izgledala cool, a i on u njoj. Ne znam doduše da li smijem izgovoriti riječ cool, pa ja imam 34 godine?

   On, taj moj frend je sad ozbiljan čovjek, doktor zapravo. Ima 34 godine, ženu djecu i postavlja se pitanje odkud on u toj jakni?  Jer jakna je mladenačka, nako buntovnička, a u njemu nema buntovništva ni u tragovima a nije ga bilo ni prije. Ok, ma nije ga trebalo ni biti, da me ne bi krivo shvatili. On je uvijek bio pristojan i fino odgojen dečko iz fakultetski obrazovane obitelji.

   Tko postavlja pitanje da li je uputno da se on uopće obuče u takvu jaknu. Pa on sam sebi, njegova žena, pa i neki frendovi koji ga dugo poznaju. Nije problem što se ljudi pitaju što će on u toj jakni, već je problem što se on koleba. Ako se on u njoj koleba, onda to i nije jakna za njega. Al meni, meni je izgledao baš simpatično u toj jakni, cool  nadasve.  Ma reko frend, pa šta se ti s tim zamaraš? A on mi je odgovorio, ma drugo si ti. Ti si se uvijek znao nositi s tim, pa pogledaj se! Pa to si jednostavno ti. Čudno, ja nisam nikad razmišljao o tome što drugi misle kako se ja odijevam, već sam jednostavno nosio ono što se meni sviđalo, makar nekad bio i jedini u gradu. Valjda je zapravo baš u tome recept. Raja osjeti kad neko nosi nešto suvereno a kad se netko ni sam ne osjeća ugodno u onome što nosi, jer to zapravo nije on, već nešto što bi on eventualno htio biti, al neće biti nikada. Što je to? Ne pitajte mene. Nije mi namjera od sebe praviti facu. Faca ili jesi ili nisi, ne može se to postati preko noći a pogotovo ne preko bloga. Uostalom što je faca?

 Neću nikad zaboravit kako sam starog gnjavio da mi kupi rokericu. Ja mu izrezao reklamu iz novina, piše popis dućana i adrese. Kad stari stiže iz švabije donio finu kožnu jaknu duplo skuplju od one što sam ja tražio i prodaje mi spiku kako one jakne nije bilo, a ova što je kupio je kao dosta slična. Negdje je provukao i rečenicu tipa - A i ti bi već trebao gledati što ćeš nositi, nisi ti više dečko. E reko neće ići ćaća. Sljedeće godine sam otišao u Njemačku i osobno ju kupio, bio sam četvrti srednje a nosim tu jaknu i danas.

   Al' taj moj frend. On  je ipak gospodin čoek. A ta jakna je super. Onako, izgleda pomalo motoristička. Baš onakva kakvu često nose ljudi koji se nikad nisu odvažili kupiti motor jer im roditelji nisu dali dok su bili pod njihovim krovom, ili su ih podmitili s autom pa su i tako bili frajeri na koje su padale pice iz drugog, trećeg srednje. Bez motora, ta jakna je bez pokrića. Kao ministar bez lisnice.

  Hm... Uostalom, taj moj prijatelj je doktor i vrlo dobro zna da su u ljetnom periodu motoristi ili ono što je od njih ostane nakon prometne, najčešći posjetitelji kirurgije, ili traumatologije ako su više sreće, u KBC Osijek. Pa dobar razlog što nikad nije kupio motor ne mora tražiti u pametovanju starijih.

   I tako... Možda si jednom kad odgoji djecu, onako, pod stare dane priušti kakav cruiser.

    Nego, zašto su ljudi kod nas toliko opterećeni odjevanjem? Nitko ne kaže da se svi trebaju odijevati kao tinejđeri dok ne umru, ali od kud takva potreba za zadovoljavanjem forme koja je do jaja društveno nametnuta? Da li odijelo čini čovjeka? Da li je prvi dojam najbitniji? Da, vjerojatno kad ideš na nekakav razgovor za posao, moraš zadovoljiti neke kriterije odjevanja, ali poslije toga, kad te zaposle, ko jebe prvi dojam. Onda se možemo ponašati kako želimo. Naravno da ne. Što je s drugim i svim onim dojmovima koji slijede iza tog famoznog prvog dojma? Nije li to čista prevara pojaviti se odjeven kao vuk u janjećoj koži, odglumit da si ono što nisi. Uostalom, nogu s tog posla ćeš dobiti bez jebemti ako ne odradiš svoj posao kako treba i neće ti tu pomoći sto Armani odijela.

  Sjećam se kad sam upisao fakultet, neki koje poznajem jedva su dočekali da uskoče u sakoe i kompletiće i već su sebe vidjeli kao odvjetnike.

   Pitam ja vas: "Tko određuje kad neko ulazi u svijet odraslih putem odjeće? Koliko je to godina, ili u kojoj godini se to događa? Dvadeset i drugoj? Trideset i prvoj? Ili kad se oženiš? Dobiješ dijete?"

   Kome je to uopće važno? Tko je postao bolji, pošteniji čovjek u skupom odijelu? Ne nose li  političari odijela a njima više nitko ništa i ne vjeruje.

 

Božica!

CROissant kakvog nema

     Kroasan (fr. croissant - "polumjesec") je francusko pecivo napravljeno od lisnatog tijesta. Da, to je pravi croissant. A znate li kakav je croissant punjen sa čokoladom? E, to je croissant u kojem pretpostavljam očekujete da ćete naći ono s čim je punjeno a to bi u ovom slučaju trebala biti čokolada. Kakva? Nemam pojma ali čokolada. Jel može i neki kvalitetan eurokrem? Pretpostavljam da može. Zapravo siguran sam da se unutra nalazi baš eurokrem. Doduše u tragovima.

 A znate li što je to Hrvatski croissant? Pročitajte tekst...

    Sad mi je kum poslao sliku CROissanta s čokoladom koji je kupio u pekari "Kruna". Vjerojatno najveća pekara u Slavoniji. Počeli su sa opasnom reklamom, lijepo uređene pekare u kojima doista ima svačega i usluga je ok, a i izbor. Mislim, kad ih usporedite sa drugima, pekarama u kojima VEĆINOM, ne osjetim onaj ugodni miris kruha i peciva kad uđem, već miris užegle masti i ulja i prljavih tepsija. No, ima i iznimki.

   No, gdje sam ja stao pobogu? Dakle kum mi je poslao sliku croissanta s čokoladom koji je kupio u Kruni. Veli eto, došla mu je rodbina iz Njemačke gdje stvarno ima svakakvih peciva, pa idem i ja dignuti nogu pa nek me potkuju ko konja i kupiti nekoliko naših kvalitetnih peciva u našoj najboljoj pekari (kakve su tek ostale?). No, što se dogodilo. Kad mu je sestra zagrizla u hrvatski proizvod AKA croissant s čokoladom, na njeno a i opće (NE)iznenađenje, unutra je bio naravno ZRAK a što drugo? Naime riječ je zapravo o pecivu sa specijalno konstruiranom zračnom komorom za potrebe nadjeva tzv.čokolada ready pecivo. Dakle, ako kupite eurokrema, možete si ga sami napuniti a oni su samo obavili potrebite predradnje, odnosno napuhavanje croissanta, tako da pecivo izgleda kao da u njemu ima nešto i tu uslugu su vam naplatili 0,40kn.

  Inače cijena croissanta bez pripreme za čokoladu je 2,90kn, a croissant sa pripremom za čokoladu je 3,30kn.

  Kad smo kod cijene čokolade ili eurokrema koji se stavlja unutra, neki dan sam u Lidlu kupio jedan solidan eurokrem od 400grama na akciji za 7kn. Mislim da bi se s tom količinom eurokrema dalo napuniti deset solidnih croissanta koji bi u tom slučaju doista bili punjeni čokoladom. A zamislite kakvu cijenu kod svojih dobavljača postigne „Kruna “ kada kupuje eurokrem na veliko? Ne želim ni znati.

   Evo kako je na njihovoj stranici opisan Croissant.

  Piše: nadjeveno čokoladom, ali ne piše sa koliko čokolade. Zamišljam kako bi  to bilo da im manje platim njihov proizvod jer u njemu ionako nema onoga što piše da ima. Eto pa nek si oni zamisle da sam im platio dovoljno novaca kao što sam i ja sebi zamislio da su oni stvarno stavili čokoladu u pecivo s čokoladom.

  Dakle, predlažem Kruni da ili preimenuju ime svog Croissanta u Croissant s pripremom za čokoladu ili da počnu doista stavljat čokoladu u njega. Jer ovo je čista PREVARA!

Zamišljam si strip:

Kupac: Dobro jutro!

Trgovac: Dobro jutro! Imate li kroasane?

Trgovac: Da, imamo.

Kupac: Kakve kroasane imate ?

Trgovac: Imamo prazne kroasane, prazne kroasane bez čokolade i prazne kroasane bez pekmeza

Kupac: A kakve su cijene?

Trgovac: Prazne kroasane koštaju 2,90kn a prazne bez čokolade i prazna bez pekmeza 3,30kn.

Kupac: Dajte mi onda praznu bez čokolade. Što je skuplje, to i vrijedi.

Zadovoljni kupac napušta pekaru...

Tu kupujem, tu me cijene

 

 

Kupujmo Hrvatsko!

 

    Riječ je Kikijeva

     Blogu hvala!

Pet glava na Triglavu

  

  Triglav!?! Prava poslastica za planinara. Najveći vrh naše nekadašnje lijepe naše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

 

   Na Triglavu sam bio već 2put ranije, od toga jednom na vrhu. 
Jeee, koja si ti faca Kiki! 
Pa dobro mogu se valjda povalit majku mu? 
Ne ti Kiki, tvog faljenja je već stvarno dosta iz tvojizih usta. 
Dobro, eto nisam bio. O bože, ne smijem vise ni reći da sam bio.

   Šta reći? Zbog Shemsa išli, a na kraju se on razboli i ostade na Kredarici!?! Čudno je to.... Al’ što on kaže o tome? Pa i dalje mu ostaje želja osvojiti Triglav i to je to. Shems je uvijek bio jednostavan. 

    Nedjelja u jutro… Probudili se u pola 8 a dogovor je bio u 7h krećemo. Hm… Mi i dogovori, moš si mislit! Nikom se nije izlazilo iz sada već puno toplije sobe nego noć ranije kada je izmjerena temperatura u sobi bila   -8! Moram priznati da sam mislio da je to nemoguće među četiri zatvorena zida i sa solidnim prozorima, al' baš sad, kad ja nisam ponio vreću za spavanje, ipak je moguće. Da bi stvar bila jača, imam u kući 4 vreće za spavanje. 
Sreća u nesreći je što imamo priliku isprobati najhladniju sobu ikad u povijesti naših planinarenja. Dobro eto, preživjeli smo. Ne noseći vreću na izlet, imao sam dvije opcije:

-ispast glup što nisam ponio vreću I smrznut se ko govno

-Ispast faca koja je nosila dvije kile manje bespotrebnog tereta

Ispalo je zapravo negdje između: polusmrznuta govno-faca!

   Imao sam osjećaj da sam cijelu noć bio budan. A nekoliko puta u tijeku tog nekakvog drijemeža me je probudilo smrzavanje prstiju na rukama koje su bile u dvjema rukavicama, lijevoj i desnoj. Ma neee!!! Biciklističkim i još jednim debelim planinarskim. Onda bi malo promrdo prstima, pokušo se ponovo ušuškat i opet zadrijemo. Jebi ga!

   Dakle, nedjelja u jutro, pojeli ko je šta htio I izašli van na prekrasno jutro okupano suncem. 
Kako nešto može bit okupano suncem? Ko je smislio takvu glupost majke ti? Onda se može reći I osušeno kišom!?!

 No, dobro. Opet ja na riječi i o riječima.

Braćo i sestre, kad sam vidio di se ljudi penju, usro sam se!

 

  

  Taj put kad sam već jednom bio na vrhu, il’ sam se usro pa se toga ne sjećam il’ je bilo lakše il’ oboje a danas, češkam se i slovačkam po glavi i mislim si, pa koji ću ja klinac gore? Nek oni idu, ja sam već ionako bio. Pih! Ostat ću sa Shemsom, pravit ću mu društvo. Pa da! Jeeee! A ipak, šta sam dolazio uopće? Jesam li stvarno omekšao odkad sam postao ćaća? Hm… Opet nekakvo dokazivanje. Koga? Čega? Janjetine. Komu? Čemu? Meni. Ma ko se još dokazuje sebi? Pa dokazujemo se jedino drugima. Čak I kad mislimo da nešto moramo dokazati SEBI. Opet je to radi drugih I tako u krug. Ovo su bili unutrašnji razgovori.

  Veli ti Zijo meni, a da mi prošetamo tu lijevo po ovom grebenu, baš je lijepo vrijeme. Mislim si u sebi: To Zijo riječi ti se pozlatile. Ajde reci to još jednom da ne moram ja pa ostajemo sigurni od sviju grijeha, čekajući dolazak spasitelja našega, a ne gore da nas đava odnese. Toza šuti, namješta opremu… Pinta steže dereze…Šutim i ja… Čekam da Zijo još jednom spomene….Ništa!  E jebi ga. Kreće Pinta lagano… a u klinac! Pa Pinta je tek nedavno počeo planinarit a neustrašivo kreće u susret pogibelji. Ništa… šuti i puši… Idem i ja za njim dok nisam proglašen kukavicom.

  Pih! Ponovo to dokazivanje, nikad se neću riješiti tog prokletog EGA.

    Prvo se malo spuštamo, pa onda opet lagano penjemo I već smo u usponu poput penjanja po lotrama. Još nije provalija pod nama, al kako lagano skrećemo, dolazimo do dijela gdje već nema smisla gledati dolje. Ma ustvari, uvijek treba gledati gore ka zvijezdama, ljepše je.

   Kiki, gledaj u snijeg, zajebi sad zvijezde da ne bi bio ples sa zvijezdama i ne gledaj u kameru zaboga! Zabij cepin! Zabij lijevu derezu, zabij desnu! Lijevu ruku stavi di bilo. Pravi se da si se uvatio za nešto makar znaš da je to nešto zapravo apsolutno ništa.

   

   I tako stalno, zabij, izvadi, zabij, izvadi. Baš imate pokvarenu maštu. Da je bar to što ste pomislili, al jok! Oni idu u planine. Eeeee!
Ne gledaj dolje Kiki! 
Dobro neću vise! U klinac! Kud sam opet otišao iz toplog doma?

  Ide polako… samo da se dokopat malog Triglava i na konju sa hvataljkama smo. A i nije vise tako strašno. Nestaje sve... Ostaje samo koncentracija na prvi sljedeći korak, ubod cepinom i derezama i vozi Miško! Čista meditacija. Tu i tamo izviruje koja sajla dočekana oduševljenjem svih nazočnih. 

Last man standing (ovation)

   Evo nas na malom Triglavu, već smo sretniji. Pogled je fantastičan!

   Oblaci su negdje kilometer ispod nas i izgledaju kao vata. Nagrađeni smo po ko zna koji put pogledom za budale, povlaštene i odvažne, ali odvažne budale. Jer samo budale su spremne riskirati sve za nešto novo, tako slično već stoput viđenom a s druge strane neponovljivom.

Riskiramo li puno? Da. Dobijamo li puno? Kako se uzme. A mi bi sve uzeli ako je ikako moguće. Ko Sanader smo. Daj još jednu sliju od Bukovca!

    Sad nam još slijedi hod po grebenu koji se prvo malo spušta a potom penje prema samom cilju, najvišem vrhu ex Yu. Malo je čupavo, što znači ni nalik mojoj glavi, ali sad smo već ufurani da znamo, zašto i kako stići do cilja. Opet koja sajla proviruje iz snijega i evo nas gorika!!!

    Vidi se Aljažev stup koji je gotovo sav pod snijegom. Pogled je prekrasan!

   Pružamo si ruke, smijemo se, preplavljuje nas val oduŠevljenja kakav se ne doživljava svaki dan, a pogotovo ne bez uloženog truda. Šteta što nema onog lika koji ljeti gore prodaje Laško pivo, džabe smo išli. 

   Slikamo sve uokrug I krećemo na najbitniji dio uspona na vrh, a to je spustiti se s njega živi i zdravi. 
   Korak po korak, dereza po dereza, cepin po cepin al ovaj put odpenjavajući...
  I uspjeli smo!

   Sad kad razmišljam i nije bilo tako strašno. Najstrašnije je gledati dolje te mraviće od ljudi kako plaze po Triglavu a iza leđa im je ništavilo. Kladim se da je Shemsu to bilo najstrašnije, jer si dolje nemoćan.

  Uf! Sad se tek možemo rukovati i veseliti, a fala bogu to smo napravili i kad smo stigli u Đakovo.

  Fala Zvončiju i Ziji što su nas ugostili! Fala punici koja je pokrenula lavinu. ;-) Fala ženi što me dočekala!

Fala Bogu, na sigurnom sam… u toplom domu…

Jeee! Bio sam 2put na vrhu! 

Začepi!

Sudjelovali:

Odabrao: Dželo Hadžiselimović

Tekst čitao: Miljenko Kokot

Preveo: Saša Kolka

Texat pišao: Kiki

Božica!

Pet glava na Triglavu - Zimski uspon 2009

  

  Triglav!?! Prava poslastica za planinara. Najveći vrh naše nekadašnje lijepe naše Socijalističke Federatvne Republike Jugoslavije.

   Na Triglavu sam bio već 2put, jednom na vrhu. Jeee, koja si ti faca Kiki! Pa dobro mogu se valjda povalit majku mu? Ne ti Kiki, tvog faljenja je već stvarno dosta iz tvojizih usta. Dobro, eto nisam bio. O bože, ne smijem vise ni reći da sam bio.

   Šta reći? Zbog Shemsa išli, a na kraju se on razboli i ostade u Kredarici!?! Čudno je to.... Al’ što on kaže o tome? Pa i dalje mu ostaje želja osvojiti Triglav I to je dobro, nije dobro sve želje potrošit, treba nešto sačuvati I za budućnost.

    Nedjelja u jutro… Probudili se u pola 8 a dogovor je bio u 7h krećemo. Hm… Mi i dogovori, moš si mislit. Nikom se nije izlazilo iz sada već puno toplije sobe nego noć ranije kada je izmjerena temperatura u sobi bila   -8! Moram priznati da sam mislio da je to nemoguće među četiri zatvorena zida i sa solidnim prozorima, al' baš sad, kad ja nisam ponio vreću za spavanje, ipak je moguće. Da bi stvar bila jača, imam u kući 4 vreće za spavanje. Sreća u nesreći je što imamo priliku isprobati najhladniju sobu ikad u povijesti naših planinarenja. Dobro eto, preživjeli smo. Ne noseći vreću na izlet, imao sam dvije opcije:

-ispast glup što nisam ponio vreću I smrznut se ko govno

-Ispast faca koja je nosila dvije kile manje bespotrebnog tereta

Ispalo je zapravo negdje između: polusmrznuta govno-faca!

   Imao sam osjećaj da sam cijelu noć bio budan. A nekoliko puta u tijeku tog nekakvog drijemeža me je probudilo smrzavanje prstiju na rukama koje su bile u dvjema rukavicama, lijevoj i desnoj. Ma neee!!! Biciklističkim i još jednim debelim planinarskim. Onda bi malo promrdo prstima, pokušo se ponovo ušuškat i opet zadrijemo. Jebi ga!

   Dakle, nedjelja u jutro, pojeli ko je šta htio I izašli van na prekrasno jutro okupano suncem. Kako nešto može bit okupano suncem? Ko je smislio takvu glupost majke ti? Onda se može reći I osušeno kišom!?!

 No, dobro. Opet ja na riječi I o riječima.

Braćo i sestre, kad sam vidio di se ljudi penju, usro sam se!

 

  

  Taj put kad sam već jednom bio na vrhu, il’ sam se usro pa se toga ne sjećam il’ je bilo lakše il’ oboje. A danas, češkam se po glavi i mislim si, pa koji ću ja klinac gore? Nek oni idu, ja sam već ionako bio. Pih! Ostat ću sa Shemsom, pravit ću mu društvo. Pa da! Jeeee! A ipak, šta sam dolazio uopće? Jesam li stvarno omekšao odkad sam postao ćaća? Hm… Opet nekakvo dokazivanje. Koga? Čega? Janjetine. Komu? Čemu? Meni. Ma ko se još dokazuje sebi? Pa dokazujemo se jedino drugima. Čak I kad mislimo da nešto moramo dokazati SEBI. Opet je to radi drugih I tako u krug.

  Veli ti Zijo meni, a da mi prošetamo tu lijevo po ovom grebenu, baš je lijepo vrijeme. Mislim si u sebi: To Zijo riječi ti se pozlatile. Ajde reci to još jednom da ne moram ja pa ostajemo sigurni od sviju grijeha, čekajući dolazak spasitelja našega, a ne gore da nas đava odnese. Toza šuti, namješta opremu… Pinta steže dereze…Šutim i ja… Čekam da Zijo još jednom spomene….Ništa!  E jebi ga. Kreće Pinta lagano… a u klinac! Pa Pinta je tek nedavno počeo planinarit a neustrašivo kreće u susret pogibelji. Ništa… šuti i puši… Idem i ja za njim dok nisam proglašen kukavicom.

  Pih! Ponovo to dokazivanje, nikad se neću riješiti tog prokletog EGA.

    Prvo se malo spuštamo, pa onda opet lagano penjemo I već smo u usponu poput penjanja po lotrama. Još nije provalija pod nama, al kako lagano skrećemo, dolazimo do dijela gdje već nema smisla gledati dolje. Ma ustvari, uvijek treba gledati gore ka zvijezdama, ljepše je.

   Kiki, gledaj u snijeg, zajebi sad zvijezde da ne bi bio ples sa zvijezdama i ne gledaj u kameru zaboga! Zabij cepin! Zabij lijevu derezu, zabij desnu! Lijevu ruku stavi di bilo. Pravi se da si se uvatio za nešto makar znaš da je to apsolutno ništa.

   

   I tako stalno, zabij, izvadi, zabij, izvadi. Baš imate pokvarenu maštu i prljave strasti. Ne gledaj dolje Kiki! Dobro neću vise! U klinac! Kud sam opet otišao iz toplog doma bedak jedan.

  Ide polako… samo da se dokopat malog Triglava I na konju sa hvataljkama smo. A I nije vise tako strašno. Nestaje sve... Ostaje samo koncentracija na prvi sljedeći korak, ubod cepinom i derezama i vozi Miško! Čista meditacija. Tu I tamo izviruje koja sajla dočekana oduševljenjem svih nazočnih. 

Last man standing (ovation)

 

   Evo nas na malom Triglavu, već smo sretniji. Pogled je fantastičan!

   Oblaci su negdje kilometer ispod nas i izgledaju kao vata. Nagrađeni smo po ko zna koji put pogledom za budale, povlaštene i odvažne, ali odvažne budale. Jer samo budale su spremne riskirati sve za nešto novo, tako slično već stoput viđenom a s druge strane neponovljivom.

Riskiramo li puno? Da. Dobijamo li puno? Kako se uzme. A mi bi sve uzeli ako je ikako moguće. Ko Sanader smo. Daj još jednu sliju od Bukovca!

    Sad nam još slijedi hod po grebenu koji se prvo malo spušta a potom penje prema samom cilju. Najvišem vrhu ex Yu. Malo je čupavo, što znači ni nalik mojoj glavi, ali sad smo već ufurani da znamo, zašto i kako stići do cilja. Opet koja sajla proviruje iz snijega i evo nas gorika!!!

    Vidi se Aljažev stup koji je gotovo sav pod snijegom. Pogled je prekrasan!

   Pružamo si ruke, smijemo se, preplavljuje nas val oduševljenja kakav se ne doživljava svaki dan, a pogotovo ne bez uloženog truda. Šteta što nema onog lika koji ljeti gore prodaje Laško pivo, džabe smo išli. 

   Slikamo sve uokrug I krećemo na najbitniji dio uspona na vrh, a to je spustiti se s njega živi i zdravi. Korak po korak, dereza po dereza, cepin po cepin al ovaj put odpenjavajući...

  I uspjeli smo!

   Sad kad razmišljam i nije bilo tako strašno. Najstrašnije je gledati dolje te mraviće od ljudi kako plaze po Triglavu a iza leđa im je ništavilo. Kladim se da je Shemsu to bilo najstrašnije, jer si dolje nemoćan.

  Uf! Sad se tek možemo rukovati i veseliti, a fala bogu to smo napravili i kad smo stigli u Đakovo.

  Fala Zvončiju i Ziji što su nas ugostili! Fala punici koja je pokrenula lavinu. ;-) Fala ženi što me dočekala!

Fala Bogu, na sigurnom sam… u toplom domu…

Jeee! Bio sam 2put na vrhu! 

Začepi!

Sudjelovali:

Odabrao: Dželo Hadžiselimović

Tekst čitao: Miljenko Kokot

Preveo: Saša Kolka

Texat pišao: Kiki

Božica!