Kao što je ponavljanje majka znanja, tako je i odgađanje izleta majka
neodlazaka. Kako sam pametan ha? Ovaj ili neki sličan izleta trebali smo imati
još prije nekih mjesec dana i eto ti...Te nešto se vrijeme kvari, te sad se
stvarno pokvarilo a da smo onaj prošli put ošli, još bi se nekako i moglo, ali
sad stvarno nema smisla ići. No hoću reći da je pešest tjedana proletilo za
tren bez pravog izleta. A pešest tjedana je više od mjesec dana, a godina ih
ima samo 12!!! Bilo kako bilo, sad je lako biti pametan. Bit će još ovakovih
događanja nedvojebeno je.
Oko 18h sati krećemo iz Đakova: Toza, Yovo, Tomo (iz VK ) i moja malenkost.
Stižemo kod Zvončija na gostoprimstvo koje nam pruža gotovo svaki put kad je u
pitanju varijanta kasnog petkovnog polaska iz DJ sa ranim polaskom iz ZG-a.
Zvončy hvala ti! Livanjski sir je bio odličan! Takvog ni u Livnu nismo jeli.
Doći ćemo opet. ;-)
Budimo se u 5h. Odlazimo po Maricu na kolodvor, usput kupimo Tatru
Vjekovića a zatim se po dogovoru nalazimo sa Zijom na benziskoj pumpi.
Na našu polazišnu točku stižemo oko 10h, no nije to baš ona točka na
kojoj smo mi planirali ostaviti auta. Ostavili smo ih nekih 4km dalje.
Iako je očišćeno,
zabranjeno je ići dalje. Ne vrijedi plakati. Raspremamo se i krećemo nogu pred
nogu do Frischoufovog doma na Okrešlju 1378nmv. Odjednom skužimo da je Yovo
nestao?!? A ništa, za njega se nećemo brinuti. On je stari planinarski vuk. Put
kreće prvo cestom i uzbrdica je lagana, no negdje iza slapa Rinke, počinje sve
žešće i žešće.
Slap je smrznut.
Tek jednim dijelom curi. A zamislite, odmah desno od njega, ilitiga s njegove
lijeve strane, nalazi se kafić "Uzdravlje".
Dobro nije baš
"Uzdravlje" ali
stavarno je kafić. Doduše, ne radi u ovo doba godine, no sigurno je fora
ispijati Zlatorog i gledati slap ili eventualno slušati slap i ispijati Union.
:-)
Slap Rinke
Do
Frischoufovog doma stižemo oko 13h.
Prekrasan je pogled.
Zijo sugerira da je prerano zavući se u dom, a
prekasno za odlazak na neku od tura koje smo planirali, pa predlaže Savinjsko
sedlo. Hm... Iskreno, najradije ne bi išao nigdje. Ali koji sam klinac onda i
išao u Sloveniju? Ma šta bi i radili u domu od 13h pa do sutra u jutro. Pa
ucrvali bi se.
Svi osim Yove krećemo na
Savinjsko sedlo.
Pogled lijevo
Promatramo ipak taj Turski žleb
i skontamo kako bi nam se stvarno zgadilo 2put u
kratkom vremenu prolaziti isti put teškog uspona. Što ne znači da nam se neće
zgaditi i taj jedan odlazak. :-)
I bogme, dobro smo se
izmorili i do Savinjskog.
Samo naš najspremniji član Zijo je bio nadomak sedla
kad se obrnu i reče "Ja dalje ne idem. Pred vrhom je sami led!" Kud
mali Mujo, tu i svi Turci. Pogotovo ako je mali Mujo predložio toplinu doma i
hladnoću piva. :-)
Tu se penje tu se pada, svaka skala jedna nada...
Krećemo prema domu
zamišljajući Yovu kako se svađa s konobarom. A
kad tamo... naš Yovo još OPET spava?!? Dobro, Yovo pa šta ti je: "Ma nešto
mi nije dobro". I to je sve što je rekao u svoju obranu. Mi smo se
raspremili i pokušali naći neko mjestašce pod stropom u domu, no bezuspješno.
Naime dom je bio pun, što onih koji ne misle noćiti,što onih koji kao i mi, ne
žele biti u hladnim spavaonicama. Malo po malo, uspijevamo se ugurati kod dva
klinca koji su vjerojatno požalili što su nas pustili. Ubrzo su postali
ugroženi za vlastitim stolom u vlastitoj zemlji. U ovakvim situacijama se
uvijek sjetim onog pink panthera kad se on sažali na one dvije gladne vrane i
dozvoli im da slobodno jedu njegove kukuruze, a one u isti tren dozovu sve
svoje frendove i ovi ogole cijelu njivu. Eh, tako vam je to u svakoj dašmiprstuzmemtiruku
priči.
Na žalost morali smo
popit-platit koju rundu i na račun doma a zatim je uslijedilo klasično unošenje
kukavičijih jaja, čitaj našeg piva u njihovo gnijezdo. Jebi ga, ipak mi još
nismo u EU a kad uđemo, onda više nećemo imati para ni za planinarenje bojim
se. Mislim da su se svi čudili koliko ovi Hrvati mogu dugo sjediti za jednim
pivom. Ma vjerojatno nisu. Dom je bio pun i konobari vjerojatno nisu imali ni
vremena obraćati pažnju na svaki stol jer je puno ljudi stajalo i naručivalo za
šankom. Moje priče često budu ispunjene nečim pjenušavim, nije li to čudno?
Poslije nekoliko piva
glavna briga nam postaje svijest o tome kako ćemo morati dizati iz tople vreće
i odlaziti vani na pišanje. Poneki taj problem riješavaju plastičnim bocama.
Noć je.. nečiji
mobitel zvoni... ali niko se ne budi. Joj samo da ne idemo, mislim si u sebi...
i tako svaki put. Ponekad se pitam kako sam išta osvojio sa ovakvim stavom?
Zvoni ponovo, ali ovaj
put duže. Pale se čeone... počinje se šuškati. Ne vrijedi se opirati. Dogovor
je bio biti pred domom pod punom ratnom opremom u 7h. Uz pripremanje opreme za
polazak lagano se čavrlja, ponovo pada zaključak kako se život stvarno sastoji
od malih stvari i njima se treba veseliti. Rekoše ovi koji se vraćaju
obavljenog posla sa WC-a.
Yovo opet ne ide. :-( Ni
Zijin autoritet nije ga natjerao. Ja se nisam trudio.
Oko 7 i 10h svi smo pred
domom i kreće se. Moje dereze pjevaju onu staru: "On me veže na svoj
način, on me veže na svoj način..." Kad smo krenuli zabrinuo sam se da
neće biti onako lijep dan kao jučer. No već nakon nekoliko stotina metara isto
kao i juče, izlazimo iz područja oblaka i pojavljuju se planine koje nas
okružuju, ali ovaj put obasjane jutarnjim suncem.
Prvi
dio puta je isti kao i prema Savinjskom sedlu, ali onda dolazi do križanja i
put nas vodi lijevo prema turskom žlebu.
Uspon je sve teži i teži i čini se da mu nikad
nema kraja. Ali malo po malo, ipak se napreduje. Snijeg je lošiji na samom
startu, noge dosta propadaju, no postaje sve bolji i bolji na polovici žleba,
pa se čak ne mora ni slijediti trag, nego dereze s lakoćom probijaju koru i
lako je napraviti nove stopinke.
Odmaramo se nakon svakih desetak koraka. Nigdje
nam se ne žuri. Pretpostavljamo da imamo dobro prolazno vrijeme. Kroz momente
krize preispitujem svoje motive... čemu sve ovo... ove patnje... smrzavanja...
nikad kraja ovom žlebu ili žljebu...
zaboravljam sve uspjehe i tonem u svaki korak...
stopinke su negativne... listovi bole od napetosti... zaključujem da je u
takvim momentima najbolje gledati samo korak unaprijed, nepotrebno ne pričati
da se ne troši energija i ne nazire se kraj. EVO NAS!!! Napokon svijetlo na
kraju tunela!!! Žleb je riješen! Stigli smo za 2h i 20min a tura je inače od
2h. Fino, a nismo ni žurili. Evo naše nagrade! Ukazuje se lijep sunčani pogled.
Svi smo sretni. Desno su nam Rinke, lijevo Turska gora. Možemo di oćemo ali
nećemo dokle hoćemo. Odlučujemo se za Tursku goru. Sad nam više ništa nije
daleko jer smo izbili na greben.
Još nekih pola sata, istina, pojavljuje se i
vjetar, ali trudimo se izvući najbolje iz situacije
nastojeći napraviti što atraktivnije fotografije s
kojima ćemo se poslije kur*it. GORE SMO! Uživajući u pogledu, slikavamo sve u
krugu 365 stupnjeva i naravno pod obavezno slika s vrha sa zastavom PD Đakova,
a neki su dobili i po guzi jer su prvi put prešli visinu od 2000m :-)
i bježimo dolje s tog vjetra. Spuštanje prolazi
u najboljem redu.
Istina, bilo bi brže da je snijeg bio podoban za
spuštanje na dupetu s cepinom.
Kad dolje, Yovo još
leži... kunja...spava. A tako sam se veselio kad sam saznao da ide na izlet. Da
li je ovo kraj našeg starog planinarskog vuka ili je ovo vuk našeg starog
planinarskog kraja? Vidjet ćemo u slijedećim epizodama PD Đakova.
Posebna hvala Alenu
Brodskom koji je s teškom mukom ugovorio spavanje u Frischoufovom domu. Samo da
znaš, nismo mi u anketi u kojoj se pita što bi najviše volili da se desi na
svjetskom prvenstvu odgovorili da bi volili da Slovenija ispadne u prvom krugu.
Što ne znači da tako i ne mislimo, samo nismo odgovorili na tu anketu. :-)
Sudionici izleta:
Ivan Zirdum Zijo-PD Đakovo
Tomo iz Vinkovaca-PD Vinkovci
Tatro Vjeković-PD Đakovo
Marica
Mihaljević-PD Sv. Mihovil
Zoran Novković Yovo-PD Đakovo
Željko Sabljić Kiki-PD Đakovo
Božica!
P.S. Slike by Toza- moje još nisu smanjene, nešto mi photoshop šteka
(cigara)
