Friday, November 6, 2015

Turska gora 2251m


    Kao što je ponavljanje majka znanja, tako je i odgađanje izleta majka neodlazaka. Kako sam pametan ha? Ovaj ili neki sličan izleta trebali smo imati još prije nekih mjesec dana i eto ti...Te nešto se vrijeme kvari, te sad se stvarno pokvarilo a da smo onaj prošli put ošli, još bi se nekako i moglo, ali sad stvarno nema smisla ići. No hoću reći da je pešest tjedana proletilo za tren bez pravog izleta. A pešest tjedana je više od mjesec dana, a godina ih ima samo 12!!! Bilo kako bilo, sad je lako biti pametan. Bit će još ovakovih događanja nedvojebeno je.

  Oko 18h sati krećemo iz Đakova: Toza, Yovo, Tomo (iz VK ) i moja malenkost. Stižemo kod Zvončija na gostoprimstvo koje nam pruža gotovo svaki put kad je u pitanju varijanta kasnog petkovnog polaska iz DJ sa ranim polaskom iz ZG-a. Zvončy hvala ti! Livanjski sir je bio odličan! Takvog ni u Livnu nismo jeli. Doći ćemo opet. ;-)
   Budimo se u 5h. Odlazimo po Maricu na kolodvor, usput kupimo Tatru Vjekovića a zatim se po dogovoru nalazimo sa Zijom na benziskoj pumpi.
    Na našu polazišnu točku stižemo oko 10h, no nije to baš ona točka na kojoj smo mi planirali ostaviti auta. Ostavili smo ih nekih 4km dalje.

 Iako je očišćeno, zabranjeno je ići dalje. Ne vrijedi plakati. Raspremamo se i krećemo nogu pred nogu do Frischoufovog doma na Okrešlju 1378nmv. Odjednom skužimo da je Yovo nestao?!? A ništa, za njega se nećemo brinuti. On je stari planinarski vuk. Put kreće prvo cestom i uzbrdica je lagana, no negdje iza slapa Rinke, počinje sve žešće i žešće.




 Slap je smrznut. Tek jednim dijelom curi. A zamislite, odmah desno od njega, ilitiga s njegove lijeve strane, nalazi se kafić "Uzdravlje".

 Dobro nije baš "Uzdravlje" ali stavarno je kafić. Doduše, ne radi u ovo doba godine, no sigurno je fora ispijati Zlatorog i gledati slap ili eventualno slušati slap i ispijati Union. :-)



Slap Rinke

  Do Frischoufovog doma stižemo oko 13h.
       
                                                                                                                                                      Prekrasan je pogled.

Zijo sugerira da je prerano zavući se u dom, a prekasno za odlazak na neku od tura koje smo planirali, pa predlaže Savinjsko sedlo. Hm... Iskreno, najradije ne bi išao nigdje. Ali koji sam klinac onda i išao u Sloveniju? Ma šta bi i radili u domu od 13h pa do sutra u jutro. Pa ucrvali bi se.
   Svi osim Yove krećemo na Savinjsko sedlo. 

                                                                        Pogled lijevo
Promatramo ipak taj Turski žleb

i skontamo kako bi nam se stvarno zgadilo 2put u kratkom vremenu prolaziti isti put teškog uspona. Što ne znači da nam se neće zgaditi i taj jedan odlazak. :-)
   I bogme, dobro smo se izmorili i do Savinjskog. 

Samo naš najspremniji član Zijo je bio nadomak sedla kad se obrnu i reče "Ja dalje ne idem. Pred vrhom je sami led!" Kud mali Mujo, tu i svi Turci. Pogotovo ako je mali Mujo predložio toplinu doma i hladnoću piva. :-)


Tu se penje tu se pada, svaka skala jedna nada...
  Krećemo prema domu

 zamišljajući Yovu kako se svađa s konobarom. A kad tamo... naš Yovo još OPET spava?!? Dobro, Yovo pa šta ti je: "Ma nešto mi nije dobro". I to je sve što je rekao u svoju obranu. Mi smo se raspremili i pokušali naći neko mjestašce pod stropom u domu, no bezuspješno. Naime dom je bio pun, što onih koji ne misle noćiti,što onih koji kao i mi, ne žele biti u hladnim spavaonicama. Malo po malo, uspijevamo se ugurati kod dva klinca koji su vjerojatno požalili što su nas pustili. Ubrzo su postali ugroženi za vlastitim stolom u vlastitoj zemlji. U ovakvim situacijama se uvijek sjetim onog pink panthera kad se on sažali na one dvije gladne vrane i dozvoli im da slobodno jedu njegove kukuruze, a one u isti tren dozovu sve svoje frendove i ovi ogole cijelu njivu. Eh, tako vam je to u svakoj dašmiprstuzmemtiruku priči.
   Na žalost morali smo popit-platit koju rundu i na račun doma a zatim je uslijedilo klasično unošenje kukavičijih jaja, čitaj našeg piva u njihovo gnijezdo. Jebi ga, ipak mi još nismo u EU a kad uđemo, onda više nećemo imati para ni za planinarenje bojim se. Mislim da su se svi čudili koliko ovi Hrvati mogu dugo sjediti za jednim pivom. Ma vjerojatno nisu. Dom je bio pun i konobari vjerojatno nisu imali ni vremena obraćati pažnju na svaki stol jer je puno ljudi stajalo i naručivalo za šankom. Moje priče često budu ispunjene nečim pjenušavim, nije li to čudno?
   Poslije nekoliko piva glavna briga nam postaje svijest o tome kako ćemo morati dizati iz tople vreće i odlaziti vani na pišanje. Poneki taj problem riješavaju plastičnim bocama.
   Noć je..  nečiji mobitel zvoni... ali niko se ne budi. Joj samo da ne idemo, mislim si u sebi... i tako svaki put. Ponekad se pitam kako sam išta osvojio sa ovakvim stavom?
  Zvoni ponovo, ali ovaj put duže. Pale se čeone... počinje se šuškati. Ne vrijedi se opirati. Dogovor je bio biti pred domom pod punom ratnom opremom u 7h. Uz pripremanje opreme za polazak lagano se čavrlja, ponovo pada zaključak kako se život stvarno sastoji od malih stvari i njima se treba veseliti. Rekoše ovi koji se vraćaju obavljenog posla sa WC-a.
  Yovo opet ne ide. :-( Ni Zijin autoritet nije ga natjerao. Ja se nisam trudio.
  Oko 7 i 10h svi smo pred domom i kreće se. Moje dereze pjevaju onu staru: "On me veže na svoj način, on me veže na svoj način..." Kad smo krenuli zabrinuo sam se da neće biti onako lijep dan kao jučer. No već nakon nekoliko stotina metara isto kao i juče, izlazimo iz područja oblaka i pojavljuju se planine koje nas okružuju, ali ovaj put obasjane jutarnjim suncem.



   Prvi dio puta je isti kao i prema Savinjskom sedlu, ali onda dolazi do križanja i put nas vodi lijevo prema turskom žlebu. 

 Uspon je sve teži i teži i čini se da mu nikad nema kraja. Ali malo po malo, ipak se napreduje. Snijeg je lošiji na samom startu, noge dosta propadaju, no postaje sve bolji i bolji na polovici žleba, pa se čak ne mora ni slijediti trag, nego dereze s lakoćom probijaju koru i lako je napraviti nove stopinke.

 Odmaramo se nakon svakih desetak koraka. Nigdje nam se ne žuri. Pretpostavljamo da imamo dobro prolazno vrijeme. Kroz momente krize preispitujem svoje motive... čemu sve ovo... ove patnje... smrzavanja... nikad kraja ovom žlebu ili žljebu...

 zaboravljam sve uspjehe i tonem u svaki korak... stopinke su negativne... listovi bole od napetosti... zaključujem da je u takvim momentima najbolje gledati samo korak unaprijed, nepotrebno ne pričati da se ne troši energija i ne nazire se kraj. EVO NAS!!! Napokon svijetlo na kraju tunela!!! Žleb je riješen! Stigli smo za 2h i 20min a tura je inače od 2h. Fino, a nismo ni žurili. Evo naše nagrade! Ukazuje se lijep sunčani pogled. Svi smo sretni. Desno su nam Rinke, lijevo Turska gora. Možemo di oćemo ali nećemo dokle hoćemo. Odlučujemo se za Tursku goru. Sad nam više ništa nije daleko jer smo izbili na greben.

 Još nekih pola sata, istina, pojavljuje se i vjetar, ali trudimo se izvući najbolje iz situacije 

nastojeći napraviti što atraktivnije fotografije s kojima ćemo se poslije kur*it. GORE SMO! Uživajući u pogledu, slikavamo sve u krugu 365 stupnjeva i naravno pod obavezno slika s vrha sa zastavom PD Đakova,



a neki su dobili i po guzi jer su prvi put prešli visinu od 2000m :-)


 i bježimo dolje s tog vjetra. Spuštanje prolazi u najboljem redu.

 Istina, bilo bi brže da je snijeg bio podoban za spuštanje na dupetu s cepinom.
   Kad dolje, Yovo još leži... kunja...spava. A tako sam se veselio kad sam saznao da ide na izlet. Da li je ovo kraj našeg starog planinarskog vuka ili je ovo vuk našeg starog planinarskog kraja? Vidjet ćemo u slijedećim epizodama PD Đakova.
   Posebna hvala Alenu Brodskom koji je s teškom mukom ugovorio spavanje u Frischoufovom domu. Samo da znaš, nismo mi u anketi u kojoj se pita što bi najviše volili da se desi na svjetskom prvenstvu odgovorili da bi volili da Slovenija ispadne u prvom krugu. Što ne znači da tako i ne mislimo, samo nismo odgovorili na tu anketu. :-)
 

   Sudionici izleta:
                             Darko Tosenberger Lucky-PD Đakovo
                             Ivan Zirdum Zijo-PD Đakovo
                             Tomo iz Vinkovaca-PD Vinkovci
                             Tatro Vjeković-PD Đakovo
                             Marica Mihaljević-PD Sv. Mihovil
                             Zoran Novković Yovo-PD Đakovo
                             Željko Sabljić Kiki-PD Đakovo


 Božica!
P.S. Slike by Toza- moje još nisu smanjene, nešto mi photoshop šteka (cigara)


No comments:

Post a Comment