Thursday, June 4, 2015

Južni Velebit 4-7 lipnja


   Južni Velebit… Dugo me je čekao a I većinu ekipe od nas devetnaest Đakovčana iliti u najmanju ruku članova PD Đakova koliko nas se našlo na Zijinoj listi za odsrtrel tj Velebit. Naime njegov šogor Alen Brodsky (u daljnjem tekstu Đakovačky), me je svaki put ispravljao kad su nas kojekakvi ljudi koje smo sreli na izletu pitali odakle smo, a ja bi ponosno rekao iz Đakova. Ok, Alen je porijeklom tu blizu od Broda kako mu I prezime kaže al’ je đakovački zet a i kako rekoh naš član, pa je normalno da ga svojatamo. (Brodsky, nemoj me više ispravljati (mig))
  No, dosta više o Brodskom ili Đakovačkom, ajmo malo o njegovom šogoru, tj. Ziji. Zijo je pomno isplanirao svoju listu za odstrel. Da više ne spominjem taj odstrel a da ne objasnim zašto sam ovaj izlet nazvao „Zijina lista za odstrel“, dakle vic ide ovako:
   Saznale zivotinje u šumi da meda (ostavio sam namerno ovo meda, baš mi simplastično) ima listu za odstrel, i zavlada veliki strah i panika. Kako se to vise nije moglo izdrzati ohrabri se prvi jelen da ode kod mede i pita ga da li je to istina. "Medo, cujem da imas listu za odstrel ?!" "Imam." "A jesam li ja na toj listi?" "Jesi" I sutradan nadju jelena mrtvog u sumi. Kako je situacija i dalje bila nepodnosljiva, vuk prikupi snagu i ode kod mede. "Medo, cuo sam da imas nekakvu listu za odstrel, jel to istina?" "Jeste" "A ima li mene na toj listi?" "Ima" I sutra nadju vuka mrtvog u sumi. Na kraju, podje zeka kod mede i pita ga: "Medo, jel ti to imas neku listu za odstrel?" "Imam" "A jesam li i ja na toj listi?" "Jesi." "A jel mozes da me izbrises sa te liste?" "Mogu zeko, nema problema." Komunikacija je sve ... Vic je pravi zeka peka meda.
  Namerno sam ostavio zeka peka jer je smešnije. E pa dakle, Zijo je sastavio listu zadataka za izlet za ovaj produženi vikend za one kojima to nešto znači, a pošto je bilo prilično vruć, svi smo se sjetili da ona kiša od nekidan I nije bila tako strašna, ili je? Ah, tko bi to znao… Ajmo nas nabrojat: Zijo, Nikolina, Jasmina, PauK, A. Brodsky, Darko P., Brod H., Jura, Maca, Yovo, Demon, Leo, Tomislava, Zožy, Marija Žozijeva, Klara, Shems, Kristina Dželatovićeva, Marija i moja malenkost, Putovali smo kao da nismo spojeni pupčanom vrpcom nego bluetothom ali smo bili u kontaktu povremeno.
Dan prvi, četvrtak 04.06. između 10:30 i 11:30 smo se svi našli u Rizvanuši a potom nastavljamoprema selu Golubić kod naših domaćina Veselinovića.
              “Dobila si sve što si htela, U jeftinoj sobi, provincijskog hotela.
  Smještaj je samo u prvi mah izgledao nešto lošiji nego što smo zamišljali, bar za one koji su uopće nešta zamišljali, al zapravo je bio sasvim adekvatan i dovoljan, a za pare za koje smo ga dobili (tridesetak kuna po danu), mislim da smo definitivno ukupno dobili, više no što smo platili. Bila je neka čar u promatranju dnevnog ritma obavljanja velike nužde u tom jednom nužniku. Ovaj treba kavu, ovom treba nekih dva sata pošto se ustane, ovaj nije već dva dana, uglavnom svi imamo nekakve rituale. Toliko o smještaju.
   Nakon raspremanja slijedi vožnja osobnim kolima do početne točke na oko 1200m. trajala je oko 50min. Start za uspon 12.30h. Do novog skloništa u izgradnji, uspon je trajao 30min. Tamo u domu koji se sređuje smo svjedočili, nesretnom padu jednog od dečki iz PD Željezničar. Čovjek je naprosto propo skoro ko ja na faksu, al ne u zemlju, nego kroz pod nedovršene spavaone. Dobio je dobru razderotinu koja će mu ostati za uspomenu na sudjelovanje u izgradnju skloništa. Ljepšu uspomenu, teško je poželjeti. Demon, koji je inače medicinska sestra, (Sorry buraz!) pomogao je našem bratu planinaru I zavio mu ranu (u crno). Ne znam da li mu je stavio ljutu travu, al rana je navodno bila ljuta. Do vrha Visočice uslijedilo je još oko 35min hoda.



Ili ja nisam davno bio na Velebitu, ili ovdje ima ljekovitog I ostalog bilja u izobilju. (Mujo, ili ovo nije ptičar, ili smo ga mi prenisko bacali?) Oni koji su trčali za Zijom, nisu toliko obraćali pozornost na prekrasne biljke oko nas ili su je obraćali brzo, a mi ostali (čitaj spori) smo kontali šta bi to bilo, njuškali listiće I cvjetiće I razmišljali o osnutku biljne sekcije u sklopu pl društva. Nakon penjačke, gastro, biciklističke a bogami I trijatlonske, red je došao I na biljnu sekciju iako mi se nekako čini da je najviše članova u onoj gastro. U tu sekciju nikog ne moraš ni zvat’. Na vrh stigli u 14h. Tamo smo polijegali I zezali se barem pola sata. Pokušavali napraviti zajedničku fotografiju da neko nije zažmirio na slici, što još nikom nije pošlo za nogom kad slika 19 ljudi u jednom kadru. U kuću u Golubić stigošmo oko 18.45h. Pauk I ….. otišli su ranije jer dogovorena roštiljada. Svaka čast Pauče! Roštiljalo se dugo. Ne zato što nismo mogli nabaviti veći roštilj, nego zato da bi se (Goran) čar roštiljanja trajala što duže.
  Za vrijeme roštiljanja, bacalo se kamena s ramena, u čemu je Žozi odnio titulu neprikosnovenog. Sve nas je nadbacao. Žozi, stvarno si gorštak I prijavit ćemo te na olimpijadu starih sportova I platiti ti kotizaciju. Tebi medalja, nama osvojena kištra pive. Pošteno!
2. Dan drugi, petak
  Polazak iz kuće u 9.00h za J-I. Velebit . Od parkinga do skloništa V. Crnopac 30min hoda. Sklonište je na vrlo lijepom položaju.
Doista smo svi poželili ostati ovdje. Put malog Princa je je bio vrlo zanimljiv.





Samo nek mi neko kaže da je knjiga bila bolja I opalit ću ga najboljim prijateljem po glavi. Oko 4h trajalo je uživanje u brojnim labirintima, kratkim usponima,

silascima u male jame, prolaze, provlačenja I sl. a sve to po najžešćem zvizdanu, no ipak uglavnom u hladu. Tu smo se prilično razvukli u promatranju brojnih zanimljivosti. U 16h smo se spustili do auta pa pravac more viknu Žuga iz sveg glasa!
                                Maslenica! Zvuči kao nešto za jesti.
   Uh, kako je godilo piti pivu u hladnom moru biti naslonjen na brojne priljepke koji su se Yovi I meni zabijali u leđa. Došlo nam je poput masaže. Ne znam zašto su nam se svi koji su prolazili smijali? Biće da to nije uvriježeno biti s pivom u srcu od kamena. Ah, kad nismo imali bevande.
Dan treći, subota
   Kanjon Krupe; u 9.15h polazak. U jutro iznenađenje dana. Došla nam je Kristina Dželatova iz Beograda na kopnu i priključuje se na današnjoj ruti.
  Startali smo u 10h zbog prebacivanja auta do (Belog) Manastira gdje smo trebali završiti rutu, prema nekakvom Zijinom planu, koji eto, nije uključio u plan da će Yovi I meni mali mozak proključati I da ćemo mu opstruirat uspon kupanjem na svakom kraćem odmoru. Zijo Sorry, nismo mislili ništa loše I nemoj nas kudit. Vrlo lijepi pogledi se pružaju dok se spušta do same krupe, a neki su i pozirali povremeno. 








   Zbog doista velike vrućine, kretanja I djelomičnog prošišavanja staze, završavamo u 14:15h na Kudinom mostu, neki su se još ranije odvojili na križanju za našu kuću, Maca, Klara koje su se htjele podaprati dok ne bude gužva I Kristina koja već mora ići u Beograd na kopnu. Jedan dio poslije kupanja kod Kudine Kite, tj. Gaćešinog mosta ili kako se već zovu ti pomalo božemiprosti posprdni toponimi, ostaje tamo do 15.30h a drugi dio do 18h. Neki su ipak otišli do Manastira kako je glasila optimistična verzija plana.
  Oko 19h, nas 19 je objedovalo I krijepilo se I fatalo red za to jedno kupatilo. A oko 21h, spektakl. Zijo je iz supersaka izvadio LCD na kojem će se gledati tekma finala lige prvaka!!! Pa ko mu može zamjeriti žurbu po brdima? Ja već zaboravio. Neke je zanimalo, neke ne, ali danas se bez tehnike ne ide nigdje pa ni u brda na odmor. Raketa dao prvi gol!!! Sad mogu ić spavat.
Druženje I nadoknađivanje elektrolita ili čega već se nastavilo do dugo u noć.
Dan četvrti, nedjelja
Kamen, krš i suva maslina
   Polazak u 8.00h. za Seline i ulaz u Malu Paklenicu. Žozi, Marija I Tomislava odlaze do Borisovog doma na Paklenici a Zijo, Nikolina, Brodsky, Leo, Demon, Brod I ja, kroz malu Paklenicu do Starigrada. Uspon počeli oko 9:50h. Put kreće stazicom a zatim ulazi kanjončić male paklenice. S kamena na kamen, srećom većinom kroz hlad. Nailazimo na spilju ili kako bi naš narod rekao pećinu kapljaču, u kojoj nadokapljavamo vode koja kaplje sa svoda…
Čudo u poskokovoj dragi
   Opušteno kročimo stazicom do vrha kad paf! Taman kad sam pravio polukorak, tik dvaest triest cenata ispred mene na desnoj strani, poskok na drvetu se sunča. Uzviknuh: U majko mila! Za dlaku ga ne vidjeh.


  Bog zna kako bi taj nastavak koraka završio. Možda bi se naglo prenuo I uplašio mene kao I ja njega, možda bi ugrizao nekog drugog od nas šest, ali ovo mi je bio najbliži susret sa poskokom u cijeloj planinarskoj karijeri. Dobro smo prošli. S obzirom na zalihe antiseruma u našim bolnicama, vjerojatno bi fasovo ko Kosovo, tj. Burkina.
  Oko podneva smo na vrhu. Na tabli piše još dva sata do starigrada. Nastavljamo dalje kroz livade iz sna, a zapravo kaduljina polja. Sve miriši na kadulju I još kadulje. Mmm…
  Spustili smo se dolje u V Paklenicu oko 14h. Zijo, Brodsky I Nikolina odlaze pješke do plaže, a Leo, Demon I ja se osvježavamo u hladnom potoku,



čekajući Žozija, Mariju I Tomislavu, jer nam je kod njih ključ od auta. Skupa odlazimo do plaže, gdje je smo se malo kupali a potom oko 16:30h, otišli malo ćelabrcniti I pravac svako svojim kućama, stanovima i u realnost.
   Izlet za pamćenje! Ko god ima nekakve bitne zamjerke za izlet, neka sljedeći put organizira sam izlet za 19 različitih osoba kojima je zajednička strast planinarenje a u ostalom se razlikuju u X faktora.        Svaka čast Zijo na organizaciji izleta I svaka čast svima onim koji su doprinijeli ovom izletu na bilo koji način. Vožnjom, vođenjem, roštiljanjem, slikanjem ili već svojim sudjelovanjem na izletu. Nikad neću zaboraviti ova 4 dana uživanja u prirodi I neprestane zezancije.

Riječ je Kikijeva

Božica!




No comments:

Post a Comment