Priča koja je prethodila visibabama
Ovaj siječanj sam dosta išao hodati. Valja skinuti kile od
prosinca i prethodnih mjeseci. Najčešće hodam po gradu ali još mi je draža tura
hodati u Pisak ili do Arduševca daleko što dalje od ljudi i ispušnih plinova. Najčešće kad
idem do Piska, odredim si da ću hodati 10km. 5 tamo i 5 nazad. Matematika mi je
uvijek išla ako sam imao od koga prepisivat'. Nekako još u kući sam imao filing
i osjećao to da će me naćerat srat'. Ma rekoh sebi najbolje da ponesem maramica.
Kukuružnjaka više nema a i znaju porezat po guzici if you know what i mean.
Hodam ti ja tako
kad taman na pola puta između Zokovice i kuće govno kuca. Nema nazad Kiki, pruži
malo taj korak, izgleda da ćete Bog u šumu okrenut. Skrenem u šumu i već na
samom puteljku primjetim kako se mrda zemlja od krtičnjaka, brzo stanem al
stane odma' i ona. Upalim kameru na snimanje i čekam... Jbg osjetila je moje
vibracije i odma je stala. Kakva samo osjetila imaju ti ćoravi smradovi? Pitam
se osjeti li sada da me tjera srat? Obavezno pogledati video do kraja.
Već nakon
doslovno desetak metara od susreta s krticom nailazim na visibabe. Uvijek me
obraduju i imam jednu prijateljicu s kojom sudjelujem na otvorenom prvenstvu u
slikanja, slanja, objavljivanja prvih vjesnika proljeća. Mislim da ju sad šijem
par godina već. Jasna Kalman
Obavio sam
svoju građansku dužnost i nastavio dalje šumom dok nisam izašao ponovo na
cestu. Lijep je taj Pisak. Lavež pasa... Ćuka il' netopira nema. Ošli su na
skijanje na Kupres. Vjetar šuška sa preostalim lišćem na drveću.
Joooj daj Kiki prestani srat više.
Dobro, dobro.
Moramo smislit' neki turistički slogan tipa: Dođite u Pisak! Nigdje se nećete naspavati ko u Pisku. Ljudi su tol'ko gostoljubivi da vas čekaju s madracima već uz cestu da si možete prileć'.
Neee! Nisu to Piščani stavili uz put. To možemo po svojoj
prilici zahvaliti manjinama. Onima što kupe amburatore i mariniju po kućama i
čiste vaše tavane. Oni su zaslužni za ovakvo gostoprimstvo.
Dormeo, svaka ćas!
Božica!
