Dugo je prošlo od kad sam prvi puta bio na Vaganskom vrhu. Bilo je to u samim počecima mog planinarenja i bilo je tu i adrenalina jer nismo ponijeli dereze a palo je malo snijega ali onako stvrdnut, bilo je dovoljno da se dobrano uznojimo prteći jedni drugima put ali sve je prošlo kako treba i evo me ponovo na mjestu sreće. Ovaj put u nešto manjem broju, latini su znali reći tres faciunt kolegium, trojica čine društvo i to je jedna lijepa brojka i idealna za donošenje odluka a i za ne pretovariti jedan manji auto i naravno podijeliti troškove.
Krenuli smo u petak poslije posla i ideja je bila da spavamo u Domu na Paklenici kako smo i najavili domarki Ireni, ali budući da kiša nije prestajala i bilo nam je žao ali smo morali otkazati noćenje jer si jednostavno nismo mogli priuštiti da se smočimo do gole kože noć prije uspona na vrh. Srećom u Starigradu ima dosta apartmana i apartmančića za iznajmiti pa smo si iznajmili jedan po preporuci vlasnika obližnjeg kafića. Otišli smo se smjestiti i za nekoliko minuta smo se smjestili. Simpatična gazdarica nas je u upoznavanju i razgovoru toliko puta blagoslovila da sam joj skoro rekao da joj nećemo ni platiti za smještaj jer će joj bog to sve platiti.
Za razliku od juče u jutro je osvanuo prekrasan dan i uputili smo se ka domu u 7h. Ovaj potok koji u gornjem toku ne presuši i za najvećih vrućina je neprestano šuštio pokraj nas i čovjek ima dojam da je dovoljno samo slušati taj žubor i da uopće ne žeđa ili zapravo i ne žeđam zato što smo gotovo cijeli put zaklonjeni hladom šume. Jedva čekam da se bućnem u njega kad se budemo vraćali s vrha a i nekako računam da je pored onoliko blagoslova, nemoguće da se ne uspijemo popeti. Jednostavno je to golema količina pozitivne energije koja će nas sigurno pogurati do gore. U domu smo oko 9h i napokon upoznajemo relativno novu domarku oko koje je se digla medijska prašina iz razloga što je riječ o ženi i o takvom radnom mjestu. No riječ je o iskusnoj planinarki koja je već od ranog djetinjstva pohodila planine i kojoj je priroda prirodni habitus. Irena nas je odgovorila od ideje kružne ture radi kako kaže snijega. Nije stvar u hodanju u derezama nego bi propadali jer se već dosta topi. Nagovorila nas je na Lipu stazu, najkraći put do gore i istim putem nazad. Lako ti nas nagovoriti, u glavi nam je kako da se što prije domognemo pive u domu i toplog obroka. Damjan je nosio kartu ali Yovo ko Yovo, stao na čelo i udario nekim svojim putem i ne skrenusmo mi di trebamo nego preko Buljme pa na Struge. Nije se to ispostavilo lošom opcijom ali to smo skontali tek kasnije. Bio je i sunca i vjetrića i hodali smo u kratkim majicama a nismo se previše znojili. Oko ... smo bili na vrhu i tamo smo zatekli simpatičnu ekipu iz Zagreba iz koje naravno skoro nitko nije iz Zagreba pa smo se uzajamno poslikali. Kad smo u povratku nabasali na Lipu stazu, skontali smo da je bolje što ju nismo penjali i odozdo. Sipar je i prilično je strmo i mislim da dvaput tom stazom u istom danu i nije baš tako lipo ići ma koliko se staza zvala lipom. Kad smo došli do doma, prvo smo se osvježili u bazenčiću kojeg puni ta mala rječica i osvježila nas je ajme. Bio je pravi izazov okupati se u njemu al mi smo taj izazov prihvatili objenoške. U domu se skoro sve pojelo, bilo je puno gostiju tako da smo jeli svoje zalihe al pili smo njihovo pivo. Dosta smo se ishodali tu subotu, tako da smo nedjelju ostavili samo za spust do Starigrada i kupanje u moru a u povratku smo stali u Karlovac na pizzu.
Lijep izlet i zabavno društvo kao i uvijek.
Božica!
