Saturday, August 12, 2017

Osvrt na uspon na Mont Blanc

     Prošlo je nekoliko dana od povratka iz Francuske i našeg pokušaja uspona na Mont Blanc. Emocije su svježe… Imali smo uspješan aklimatizacijski uspon na Breithorn gdje smo svi bili preko 4050 metara a Ana Grbeša, Barbara Mikšić, Sonja Sabo, Zoran Novković, Darko Tosenberger, Ivan Zirdum, Leo Tosenberger, Ivan Baličević, Nikola Radočaj i Dragan Jurić na samom vrhu. 




Imali smo dva dana za pokušaj uspona od Goutera do samog vrha. U prvom 02.08. smo bili svi osim Zorana i Marije koji su se nakon Tete Rousse spustili dolje u kamp a u drugom pokušaju 03.08. , svi isti od dana ranije osim mene.




 Meni su se smrzavali prsti na rukama i loše sam spavao pa si nisam mogao priuštiti još jedan pokušaj.  Taj drugi dan se stiglo nešto više od prvog dana, tj. do skloništa La Vallot na 4365 metara. U oba pokušaja situacija je bila gotovo ista. 



Gore je puhao snažan i hladan vjetar a oblak je sakrio planinu. Svi su se vraćali sa otprilike slične visine i nitko nije uspio u oba ta dana a ni danima prije. Pokušavam u glavi sabrati sve one osjećaje koje su dobri i dolazim do jednog zaključka, samo jedna emocija je tužna a slučajno je to baš ta da se nismo uspjeli popeti na vrh a to je ujedno i razlog našeg odlaska na cijeli ovaj put. Kako sad zatomiti tu najbitniju emociju neuspjeha? 



Kako zaboraviti na sam cilj koji smo si sami zadali a nismo ga ostvarili? Jedini način da to napravimo je da racionaliziramo. 


Sama odluka o „osvajanju“ bilo koje planine je zapravo samo odluka i ona je jednostrana, pretenciozna i pomalo klasično ljudski nadobudna.  Zvuči kao svojevrsno podčinjavanje planine sebi. Ta naša odluka o „osvajanju“ iste, planinu se uopće ne tiče. Malo mi je glupo pričati o planini kao nekakvom biću, koje odlučuje koga pustiti na se a koga ne. To je nekakvo glorificiranje planine, davanje planini nekakvih ljudskih ili još više božjih moći, sposobnosti ili ne znam kako bi ih nazvao. S druge strane reći da je planina samo hrpa kamenja i to mi je nekako glupo i prejednostavno za reći. 


 Meteorološke prilike? Da, stvarno prejednostavna racionalizacija. Vrijeme je bilo loše i nismo uspjeli. Zvuči kao super opravdanje… Da li možemo priznati da nas koji smo pokušali i jedan od tih razloga zapravo može utješiti? Ma koliko se mi trudili, ispada da smo dijelom nezadovoljni i kraj. Kao kad atletičaru fali ona jedna stotinka za zlato. Cijelu godinu, da ne kažem godinama, treniraš, pripremaš se, dođeš na neko natjecanje i kad to sve trebaš pokazati, nedostajala ti je jedna stotinka da osvojiš zlato i dok si pucnio prstima, sve je nestalo… sve je iza tebe, nema zlata…



 Teško je pobjeći od prve misli da je sve bilo uzalud ali jednostavno ništa drugo opet ne preostaje nego moraš racionalizirati i dovesti stanje u kojem možeš shvatiti i prihvatiti da si dao sve od sebe i da nije išlo i da si mogao uložiti kao taj trkač za te dvije stotinke da budeš prvi, još tu neku dodatnu energiju i uspeti se gore, stati na vrh, ali nisi, nešto drugo je u pitanju, neka viša sila. Znači treba se pitati šta smo dobili a ne što smo izgubili, jer promatrati ovaj pokušaj uspona kao neuspjeh bi bilo ravno promatrati na život poput nekog škrca, koji više žali za onom jednom izgubljenom kunom nego  li za dobivenih 99.
    Kao prvo, dobili smo to da je 12 članova PD Đakova sretno stiglo svojim kućama, što na žalost nije pošlo za nogama petero ljudi koji su u zadnjih dvadesetak dana također pokušali osvojiti vrh a osvojili su neplaćeno grobno mjesto. I kad smo već kod toga, toliko ljudi tamo godišnje pogine da je glupo uopće o tome pričati. Pogotovo imajući u vidu koliko su se naši bližnji brinuli zbog našeg uspona. S druge strane, ispadne da spominjući poginule, preuveličavamo naš uspon i to sa brojem tih nesretnika, što bi zaista bilo grozno.
-Dobili smo neprocjenjivo iskustvo za naše djevojke: Anu, Barbaru, Mariju i Sonju, zatim za našeg poletarca Nidžu, te naše vodiče Lea i Demona.  Yovo, Toza, Zijo i ja smo obnovili osjećaje pokušaja osvajanja nečeg velikoga.
- Dobili smo jedno gotovo neponovljivo druženje, bez ikakvih trzavica. Sve se planiralo u prethodnim dogovorima bez problema.


-Dobili smo novog prijatelja, Dragana Jurića, kojeg su neki naši članovi znali od prije i koji se tako dobro uklopio u našu ekipu, da smo stekli dojam kao da je tu s nama od prvog dana osnutka društva.


 Za čim onda žaliti? Za ničim… 


     Mont Blanc će nas kao i sve planine svijeta i dalje negdje tamo čekati i drugi ili ne znam koji put kad budemo ponovo išli tamo, bit će se slađe uspeti na vrh ako nam to ta božanska planina ili kako bi neko rekao tek hrpetina kamenja, to dozvoli.

    Posebno se u ime PD Đakova zahvaljujem Leu i Demonu koji su najviše doprinijeli u organizaciji ovog izleta i koji su uz Jurića i Yovu, vozilli naše kombije gotovo cijeli put. Ziji koji je puno pomogao svojim savjetima, snalaženju na terenu i iskustvom. Tozi bez kojega ovo ne bi bilo ni blizu tako zabavno i svim ostalim sudionicima koji su učinili ovu našu avanturu smislenijom i zabavnijom deset puta više nego da je išlo samo nas nekoliko.
    Zahvaljujem se sponzorima : Geroku, Hemcu, O.K.I.-u, Caffe baru „Jazz i Caffe baru „Black & White“ te Gradu Đakovu na čelu sa našim gradonačelnikom Marinom Mandarićem, koji su podržali naš pokušaj uspona na najviši vrh Alpi.


Pozdrav svim ljudima koji ne odustaju od svojih snova i bore se za njih!

Željko Sabljić Kiki