Planinarski Zenica blues

 03. Manjka* 2018.

Peh br 1:

      Izlet je skoro propao jer je naša novopečena poluvodičica Marija, (vodičica - majketi kako glupa riječ!?!) je u planiranju ovog izleta, zaboravila pogledati dokle joj traje osobna karta ilitiga iskaznica.  Pa kad osobnu platiš 540kn umjesto 80 i podrigneš ju aman taman dan prije izleta, zapitaš se, ok jesu li pehovi ispucani? To ćemo vidjeti…

Peh br 2:

    Na granici… Molim vas dajte mi zeleni karton… Nema ga. Super, pa to je samo 30 eura a inače je badave. Odlično! Fala auto kući u kojoj je kupila auto i gdje se valjda predmnijeva da osoba nikad neće putovati van zemlje i teško je staviti prazan obrazac i isprintati taj kurton od kartona. 

    Prešla se granica i Iva je skužila da smo u Bosni pa da bi trebala.... zaspati.  

Peh br 3:

    Snijeg počinje padati sve više a vodičicin auto pleše sambu bolje od nje. Dovoljan razlog da se opet sjeti auto kuće gdje je kupila auto i da se ovim riječima zahvali trgovcu koji joj je prilikom prodaje rekao da auto ima univerzalne gume: "Proklet bio na Božić dvije i desete. Proklet bio!" 2010g je prošla, tako da ju ne šaljete radi ove kletve odma u pakao. Ovoj kletvi je prošo rock.  

   A ništa, kupi ti naša vodičice zimske gume u Doboju za 2200kn, (bar je jeftinije nego kod nas) pa napokon pravac za Zenicu. 

   Bili smo u dva auta. U prvom su Leo, Silvija i Pero a u drugom: Marija, Maja, Iva i ja. Poslije mijenjanja gume, čini se da nas je nekako krenulo i izgleda da su pehovi, koji kako ono kažu, često dolaze po tri u paketu, sada stvarno ispucani i da nas neko vrime neće dirati. 

    

Čovjek na kružnom

    Stižemo u Zenicu… Na kružnom toku, neki čovjek nam pokazuje da skrenemo desno. Ništa, skrenuli pa stali kod stanice za tehnički pregled. Kad tamo, ono Suad koji nas je odabrao Hadžiselimović, inače predsjednik PD Tajan i čovjek s kojim je Marija i dogovorila ovaj izlet.

 Pošto ajme kasnimo, pitam ga:

Ja:          "Koliko čekate:

Suad:     "Nekih 4 i po sata."

Ja:       „Tu na kružnom?!?“

Suad:  „Ma ne, tu nekih pol sata.“

Ja:       "Uf, sad mi je laške."

   Ništa, slijedimo Suada i njegovu ekipu do Bukovice, gdje ostavljamo naše aute i upoznajemo se sa Hasom, Safijom i Mučom, Suadovim prijateljima i također članovima PD Tajan.

Uspon do doma "Tajan"

U pozadini planina Vepar

   Uputili smo se gore prema Tajanu jednom od 6 staza koje vode prema gore, a ova ide od Bukovice preko Drenjka. Snijeg pada, al ovaj put ne na behar i na voće jer ga još nema, nego drito po nama, al bolje snijeg nego kiša koja je bila u najavi. Svakim korakom se odmičemo od zeničkog smoga i odlazimo u divljinu gdje je snijeg bijel a zrak čist.

     Ispočetka hodamo cestom okruženi i s jedne i s druge strane drenjkom pa uskoro izlazimo na dio planine koji se baš zbog toga i zove Drenjak. Tu, kako kažu domaćini, vazda puše. Bogme nije bilo razloga da im ne povjerujemo jer je i sad bilo tako. Desno gledamo planinu vepar, na kojoj je kažu puno veprova pa ju zato tako i zovu (Oooj Vepre, pobratime mio!). 

   Polako ulazimo u šumu a nakon nekog vremena, nailazimo i na spomenik planinaru koji je na žalost izgubio život bizarnom smrću.

 Poginuo baš tik uz stazu, jer se otkotrljao niz padinu i svega nekoliko metara od ceste, nabio na panj i probio jetru. 

Hasan priča kako je mu je Miroslav tjedan dana prije smrti, ponudio rakiju i rekao: „Ajde nagni, možda nam je zadnja.“ I bila mu je… Eh šta ti je život…Na to će Muča: „Ovu kapu što mi je na glavi, baš mi je Miro dao kad smo išli za Duvno ili Livno i od tad ju uvijek nosim.“ Eh, jesam li mogo da ne spomenem Duvno u tekstu? Nisam ja majke mi, Muča je kriv.

  Kratki odmor na Odmor Vrbi pa nastavak dalje. 

    Nakon kratke okrijepe, putem do gore, nailazimo na izvor vode „Naša voda“. Izvor koji je obzidao Pašo, tako da iako je usred šume, liči na pravu česmu. Haso kaže da je puno  izvora na ovim planinama oko Zenice, što puno olakšava hodanje ljeti. Hodamo dalje...u jednom momentu kao da mi se učinilo da desetak metara iza mene neko spomenuo riječ PITA. Hasan zeza Safiju kako će ona gore pravit pite. Mislim si Haso, nemoj ženu zahebavat… a s druge strane si mislim osevapilo ti se dabogda.

   Ukazuje se i dom Tajan.

 Službeno ljeti uspon traje nekih 2 sata, nije tajna, mi smo do Tajana stigli za nekih 3 sata laganim tempom. Kod doma nas je dočekao Dževad i njegovi čuvari, 3-4  mjeseca star mali tornjak Čupko i mačak za kojeg Suad tvrdi da ima 20 godina. Grijali  su se sklupčani pred vratima. Znanstveno nije dokazano je li i Dževad bio s njima u klupku.

U domu  

Iliti

Evooo ooovu domaćuuu pituuu

    Dom "Tajan" se nalazi na 1012 m. Lijep dom…Gore spavaonice, desno jedna veća prostorija u koju može da se ugura i do 100 planinara i u kojoj su naši pušači išli povremeno dimit i lijevo manja prostorija u kojoj smo jeli, pili i družili se. Ekipa ajme! Iskreno, osobno sam se osjećao kao da je to moja ekipa iz srednje škole a neko koga sam danas prvi put upoznao. Doduše i ja osobno sve ljude tretiram kao da sam išao s njima u srednju... Safija odlazi u kujinu i počinje pravit pite... 

Odlazim tamo, vidjeti kako razvlači jufke a uskoro dolaze i naše planinarke, te joj nude svoju pomoć.  U neko doba, Muča se privatio harmonike pa razvalio po sevdalinkama i drugim starim narodnim pjesmama. A kad mi je ispunio želju i odpjevao mi „Evo ovu rumen ružu" koju je napisao Salfet Bašagić a predivno ju interpretirao rahmetli Zaim Imamović, ništa nisam drugo mogao napraviti nego mu se pokloniti. Moj Muča, da osim te pjesme, niti jednu drugu pjesmu nisi znao odsvirati i ispjevati, (A skoro da i nisi. Šalim se!) meni bi srce svejedno bilo ispunjeno…A da bi nam i želudac bio ispunjen, pobrinula se Safija pa uskoro na stol dođe i pitac i pitice. Šta insanu više triba? U ušima Mučin sevdah a na stolu Safijnina pita! Ma daj još jednu litru rakije! 

    U dobrom društvu, uz šalu i nekoliko možda zadnjih ili prvih pića, to samo onaj gore zna, ostadosmo mi bogami budni sve do pola 3.

  Nedilja 04.Manjka*  2018.    

    Nakon oČajavanja i kahvenisanja, nešto iza 9h, Suad i nas 7, krećemo prema vrhu Lisca. Ajme, sa nama krenuo i mali tornjak, devet nas je znači. Oće li taj mali ćuko izdržati taj put pitamo se? 
Stay tuned!

 Snijeg propada a mi prtimo preko njega. Nailazimo na vikendicu i voćnjak čovjeka koji je pokupovao pola planine, te na taj način kako veli Suad, spriječio nekontroliranu sječu ovih šuma, barem na tom dijelu Lisca pa se s time nekima i zamjerio a nekima svidio. Mislim si u sebi, još se nije rodio, ko je svakom ugodio.

 Nešto poviš, nailazimo na prekrasnu kuću od drveta koju je isti čovjek uredio za planinare. Prelijepa je kuća! 

     Idemo polako dalje, ali na žalost magla i niski oblaci sve više zastiru naše poglede. Izbijamo na greben na nekih 1300m ali odustajemo od daljnjeg puta ka vrhu, jer će nam kako kaže Suad zbog dubokog snijega hodanje trajati predugo a kao i odavde, na žalost ništa nećemo vidjeti. 

Slikavanje na vrhu.

Nismo nezadovoljni a i Čupko je izdržao pa ga nismo morali nositi, osim što ga je Iva nekoliko puta  prenijela žednog preko vode. *Nosila je ćuku, da li je primjereno da je zbog toga zovemo noseća?

      Spuštamo se nazad do doma, gdje nas čeka domar Dževad, Haso, Muča i domaćica Safija koja nam je pripremila čorbu da se okrijepomo prije polaska za Zenicu. Nakon okrijepe, nešto iza 13 sati, pozdravljamo se sa Dževadom, tornjakom Čupkom i mačkom Metuzalemom i lagano krećemo dolje za (Špišić) Bukovicu.

    Kako silazimo, baš kako je i najavljeno, sunce sve više proviruje kroz oblake i pokazuje svu ljepotu koja okružuje zeničku kotlinu. 

 Na žalost, sve se više osjeća i zenički smog a i naš se izlet pomalo bliži kraju. Kad smo se raspremili, pozdravljamo se sa Suadom i odlazimo u kafić „Verdi“, iz kojeg se sa terase a i nekih prozora iznutra, pruža prekrasan pogled na cijelu Zenicu. Uskoro dolazi i Đoni, vlasnik kafića koji je također planinar i član Tajana i koji nas je velikodušno počastio pićem. 

   Pozdravili smo se sa našim domaćinima i krenuli put Đakova. Iskustvo izleta na Lisac te druženje sa kolegama planinarima će ostaviti zauvijek trag u nama i mislim da neće proći dugo da ponovo posjetimo ovu planinu, prošetamo njenim ljepotama, te da se opet podružimo i zapjevamo u Tajanu.

Planinarski Zenica blues

U Zenicu kada pođem ja

Istekne mi lična karta ta.

Žurna lična stoji pe'sto kuna,

Pe'sto kuna, pe'sto ti bogova.

Tužna je moja sudbina,

Bez zelenog kartona na put krenu' ja.

Granični drot reko tri'est eura,

Tri'est eura, še'set Laških manje.

Džaba ja to tebi pričam.

Zenico mrzim svaki hasfalt tvoj

Zbog tebe, ja ispraznih novčanik svoj.

Moj novi đip pleše na ljetnim gumama

Na ljetnim gumama, tvojim cestama.

Raduje me jedna istina

Na planinu Lisac, vratit ću se ja.

Zbog dobre raje iz PD Tajana,

U dom Tajan, vratit ću se ja.

^{*Manjak - Izetov naziv za drugi mjesec u godini}

Riječ je Kikijeva!