Zimski uspon na Vran

    Ah koliko dojmova u svega četrdesetak sati a sve je zapravo bilo drukčije od onoga što smo planirali za vikend. A što smo planirali? Da se izrazim u tweeterovskoj formi: Prenj#memorial#dubok_snijeg#studen#šatori#Lupoglav. A šta je bilo? Što bi montpajtonovci rekli; "And now something completely different": Vran, prelijepo vrijeme u subotu, druženje s Manjom, druženje sa Zeničanima. Mora se priznati da je ponekad tako dobro kad se planovi "izjalove".

   17.02.2018.

    Petak popodne, dan prije odlaska za Mostar. Završavam flaširanje pive, sjedam u sobu za komp, reko iđem malo zafejsbučit. Paf! Poruka od Bariše, uspon na Lupoglav otkazan! Ajme, šta ćemo sad!?! Nije nam bila privlačna ideja otići samo na memorial do Barnog dola jer je naš cilj bio noćiti u šatorima i brusiti se za Elbrus. Demon koji je trebao s nama za Prenj, upravo odlazi za GSS-ovcima za Rumunjsku. Sad nas je 5 a još ne znamo ni gdje ćemo... Leo i ja kemijamo, šta ćemo, di ćemo sad u zadnji tren? Ma ajmo mi kod Manje u Duvno. Mogli bi na zimski uspon na Vran. Bez puno razmišljanja se usaglašavamo oko ideje. Leo javlja ostalima ali Ana odustaje. Kakav pogrešan potez. 

    Krećemo u 4 u jutro… bila je noć a kako se razdanilo, već kod Doboja... pa Zenica,  kišica paducka i činilo se da će u najboljem slučaju biti oblačno. Kroz prljave prozore promatramo planine koje smo nekidan posjetili... Busovača, Novi Travnik, Rostovo... Izlazimo iz Bugojna i napuštamo maglu koja  Bugojno tako često obavija i penjemo se prema kupreškim vratima. Sa druge strane, vrijeme sasvim druga priča. Ulazimo u područje vedrine i totalno smo iznenađeni i sretni jer to nismo očekivali prema prognozama. Već tradicionalna kava na pumpi kod Sove u Šuici protekla je bez samog Sove. Radio čovjek noćnu pa je tad gledo kapke iznutra.

  

 

   Odlazimo za Duvno, smjestit se kod Manje pa pravac planina. 

    U podnožju Vrana, zimi nije lako pronaći marku za gore. Uf, znamo da kreće u blizini "Hajdučkih vrleti" al nam to nikako ne pomaže. Vozikamo se tamo amo i napokon skužimo kamen sa konvertibilnom markom. Preoblačimo se i krećemo opet prema tom kamenu… nismo još ni stigli do tog njega, Mara nas zaustavlja. Žena koja prije prošlog izleta nije primjetila da joj je istekla osobna, da joj nedostaje zeleni karton i da na autu nema zimske gume, skonta neko malo crvenilo na ćupriji i objašnjava nam kako ima oko za detalje. E vala imaš Mare! Bruno i ona sastrugaše snijeg sa betona, kad eto je! Marka za na Vran napokon! Sad možemo krenuti i to aman taman u podne. 

    Ljeti je to tura od nešto preko dva sata ali sada to ide nešto sporije jer ima snijega al' srećom ne baš previše. Stupčimo gore ispočetka prema nekakvoj trafostanici pa lagano skrećemo desno pa lijevo kroz crnogoricu. 

Kako se bližimo vrhu, sve više puše ali vrijeme je prekrasno. Pogled sa Vrana je definitivo jedan od najljepših pogleda u B i H jer se preko Vrana, otvara Čvrsnica u svoj svojoj ljepoti.

Vjetar pojačava svoju snagu pa uspon počinje sve više podsjećati na siječanjski uspon Raduhu, kada nam se iz veselog čarlijanja vjetrića, penjanje pretvorilo u nemoguću misiju kad smo izašli na sedlo.

   Na Vranu smo za nekih 3 i pol sata. Gore je zaleđeno i toliko je puhalo da smo na brzinu opalili pokoju sliku i doslovno se sjurili u podnožje za manje od trećine vremena koliko nam je trebalo za gore. 

Pogled na Čvrsnicu

Pogled na drugu stranu

Mi na vrhu

  

Rara est concordia formae atque pudititiae

     Ponovo smo u podnožju, razmišljam si gledajući u te dvije planine… s lijeve strane Vran planina koja ne izgleda tako uzbudljivo i neosvojivo a s druge strane Čvrsnica, gorda, stroga i stjenovita. Tako su blizu a tako su različite u svojoj prirodi. Bog kao da je Čvrsnici dao svu ljepotu, baš kao lijepoj i gizdavoj ali i možda baš zato i umišljenoj djevojci, dočim Vran planini dao je skromnost ali i dušu koju planinar zapravo osjeti tek onog momenta kad mu Vran planina dozvoli da ju osvoji.

*Svaka sličnost sa lijepom i oholom djevojkom i skromnom ali manje lijepom, sasvim je slučajna.

  Napuštamo našu kako ju nazvah skromnu planinu i odlazimo na spavanje kod našeg Manje u Duvno.

   Nedjelja 20.02.2018.

 Znali smo da za danas slijedi loša vremenska prognoza ali u planu nam stoji Kamešnica. No kad smo se probudili, padao je vrlo mokri snijeg pa smo se sa Manjom a i Makaranima koji su također došli u namjeri da idu na Kamešnicu, dogovorili da idemo svi skupa u Ramu posjetiti muzej i neka smo. 

*Muzej Franjevačkog samostana Rama-Šćit, postavljen u starom samostanu, jedinstvena je građevina u BiH, jedina takve vrste iz vremena turske vladavine u Bosni i Hercegovini, sagrađena 1857. godine.

    U etnografskom muzeju na Šćitu predstavljen je život stanovnika ramskoga kraja. Na dvije etaže postavljeni su izlošci starih zanata, gospodarstva, prijevoznih sredstava, stambene kulture. Treća etaža predstavlja tekstilnu radinost - proces proizvodnje i sve vrste proizvoda u uporabi. Tu je i fratarska samostanska ćelija - soba fra Jeronima Vladića. Četvrta etaža predstavlja floru sa stotinjak najčešćih biljaka s nazivima i osnovnim karakteristikama i faunu - porodice životinja u punoj životnoj formi.* 

  *preuzeto sa http://www.rama.co.ba/stranice/etnografski-muzej

Manjo, fala što si nas odveo pogledati muzej. Doista se ima šta za vidjeti.

    Pozdravljamo se sa Manjom i Makaranima i oko podneva krećemo kući. Pošto se nismo danas nigdje penjali osim po stepenicama Ramskog muzeja, javljamo se našim prijateljima iz PD Kuk Novi Travnik i PD Tajan iz Zenice. Travničani su na planini ali Zeničani su spremni za kavu i druženje. Haso je mislio da ga zezam kad sam ga pitao jel za kahvu ali vrlo brzo je shvatio da sa đakovčanima "nema" za*ebancije i pojavio se kod Đonija u „Verdiju“, gdje smo se poslije silaska sa Lisca podružili prije ravno dva tjedna. Za tren su se pojavili Muča i Safija a pozvali su na kavu i Fikretu iz Tuzle koja se kad me je vidjela, sjetila da smo prije godinu i nešto bili skupa na Konjuhu. Ne, uopće to nisam pronašao. Ajme što je svijet mali…Ma u stvari, nije svijet toliko mali kolike smo mi skitnice.

Gore - Bruno, Ana, Loren i još netko. Dolje ja i Fikreta na Konjuhu 29.10.2016.
Kako se može primjetiti, ja u rukama držim nevidljivu zastavu PD Đakova

Jok, zeničanima uopće nije do druženja. Mislim si, sigurno kad su nas zvali da obavezno svratimo u Zenicu kad budemo prolazili, nisu baš mislili da ćemo mi to doslovno shvatiti al' nešto nam se svidjelo u Zenici pa jednostavno nismo mogli odoliti da prođemo a da ih ne vidimo. 

   Veselo druženje se iz Verdija nastavilo u „ZS“, restorančiću gdje su nas domaćini odveli na rogonju i ušćipke sa sirom i koječega drugog a sve domaće i naravno fino.

Ušćipci

Razgovor i Brunin Silver Testelon pogled

  Kvragu! Mene su smjestili u ćošu pa nisam mogao obić' koji krug oko stola da mi se malo slegne. Mislio sam da ću puknit' kol'ko sam se najeo. Razmišljam si, kao da se ni trenutka nismo makli sa Lisca, iz doma gdje smo se onako lijepo družili prije 14 dana. U stvari, kao da smo putovali kroz vrijeme i vratili u onu večer kad je Safija pravila pitu, Haso rezo slaninu nekih dva sata i ne znaš jel pojio više komadića slanine il' je više viceva isprič'o. K'o da će se Muča sad saget i ispod stola izvuć 'armoniku i zapjevat koju. Falio je samo Suad koji nije mogao doći na druženje. Eh…

    Dan se bliži kraju i morali smo se pozdraviti sa našim domaćinima i nastaviti našim putem za Đakovo prepuni dojmova sa planine i druženja sa dragim ljudima.

  Do nekog skorog druženja na nekoj drugoj ili istoj planini. Svejedno je, samo nek' je s dobrom rajom, kakva se uz dužno poštovanje prema neplaninarima, zapravo obično i sreće u planini i rijetko gdje drugdje.

Hvala Manji i dragim Zeničanima! Leu što je neumorno i prisebno vozio cijeli put tamo-amo i dobroj ekipi na nezaboravnim trenucima!

Do viđenja Prenju... do neki drugi put

Božica!