Gran Paradiso -14 godina poslije

DETALJ Br.1

U lipnju 2004. g smo Yovo, Siniša, Jadra i ja sa Đurđevčanima bili u Rumunjskoj, što zapravo nije tema ove priče ali tamo sam kupio čeonu lampu i zaboravio ju kombiju s kojim smo putovali.

DETALJ Br.2

Sredinom srpnja prijatelj Mikac mi posuđuje časopis "Meridijani" iz travnja 2003. kojem je tema broja Gran paradiso. 

 

Alpe su u tom momentu i kumu i meni bile imaginaran pojam. Meridijane sam prvo pročitao u sobi a zatim sam odnio na veš mašinu i još tjednima slinio nad njim u WC-u. Nećemo o detaljima.

DETALJ Br.3

Brankica , Mikac i moja malenkost (tu frazu vjerojatno koriste svi egoisti) idemo put Jankovca u namjeri da se penjemo poviš groba grofa Jankovića. Brrrr! Brrrr ili zvrrrr Kiki? Brrrr zbog groba, zvrrr zbog zvona. Zvoni mi mobitel.

JA:"Da."

ON:"Ovdje Đuro Petrović."

JA: "Šta ima?"

ĐURO:"Kad ćeš doći po čeonu lampu a i Yovin pulover ste zaboravili u kombiju?" 

JA: "Ma doći ćemo jednom, ko da je to bitno. Nego šta ima inače, di ste?"

ĐURO: "Ma ništa, evo spremamo se za koji dan na Gran paradiso."

JA:"Molim?!?" Ti mene zezaš, jel ima mjesta?"

ĐURO:"Ima."

JA: "Piši me!"

   Preplavio me val oduševljenja a moje prijatelje nevjerica i iznenađenje. Hm, sam sam na sebe bio ljubomoran. Nikad neću zaboraviti kako se kum u autu okrenuo i pogledao me. Pitao me je kako mislim ić' kad nemam ni poštene gojzerice? Ma reko ići ću u vojnim Adidaskama i popet ću se. Ne penju se gojzerice nego planinar. Tako je i bilo. Život je stvarno čudan.

GLAVNA PRIČA

26.-og srpnja 2004. u 5h u jutro krećemo i stižemo u Pont predvečer. Pont je kamp na 1962nmv u kojem naravno možete noćiti, ostaviti auto, okupati se itd. Otišli smo na jednu cugu ,skupo u pm (post meridium). Veliko pivo 3,40E (25kn),malo 2,50E (18.5okn) pa ti pij pivu. Dućan MAAJKA.

27.- og srpnja krećemo na polazišnu točku za GP a to je Vittorio emanuelle, koji je ako se ne varam na 2732nmv. Za spavanje se morate najaviti ranije, bar u ovo doba godine kad je ljudi ko govana. Sam uspon do dotičnog doma traje oko 2-3h, ovisno koliko pičite na sat. Pošto smo stigli i malo se odmorili, odlazimo na malu aklimatizaciju do možda 3300nmv. Đuro i ja na jednu stranu a ostali na drugu. Pucaju lijepi pogledi na sve strane ali sam GP se s tog mjesta nije mogao vidjeti.

      Po povratku srećemo ekipu ali kozoroga! Bilo ih je oko 7 i nisu nas se uopće bojali ,uostalom bili su i brojčano nadmoćniji a i mi se baš ne bi s bogatim roli tj. s rogatim boli. Inače zvjerad poput ovih veći primjerci mogu imati i oko 150kg a rogovi su im doista impresivni. Slikali smo ih prvo iz daljine a potom mic po mic, prišao sam jednom na oko 2metra. Wow! Poslije sam čuo da je kozorog jednog planinara nekidan naprosto rastrgao! Šalim se.

   Po povratku u dom upoznao sam dvojicu nijemaca Manfreda i Thomasa i ispizdio ih zbog drugog sv. Rata i visokih cijena HT-a. 

Moš si mislit, naravno da ne. Sažalih se na njih što ne mogu na vrh jer nisu mogli iznajmiti dereze i cepin a zašto? Zato što ako nemaš uže, ne možeš iznajmiti ostalu opremu a uže se neiznajmljuje jer se može oštetiti a nitko neće odgovarati za rabljeno uže. Ajd šta ću s njima majku im okupatorsku. Odnesem uže dolje do francuza koji radi na iznajmljivanju opreme, pokažem mu GA (uže ljudi, uže) i kažem mu da ću okupatore objesiti kad dođemo na liticu. Povjerovao mi je, nasmiješio se i iznajmio im opremu. 

   Tu večer sam islikao još jedan film jer su oni šupci od kozoroga došli tako blizu doma, da smo im davali čaja za uspa(v)ljivanje a potom kad su zaspali, svako si je otpilio po jedan rog za uspomenu s Paradisa. Jebi ga, ipak je kozorog simbol nacionalnog parka a i ne ide se svaki dan u Italiju. Kad su se probudili, bezrozi iliti bezrogi kozorozi ako ih uopće više možemo tako zvati, su u suzama ošli svojim kućama a mi smo tu noć još dugo bančili i likovali jer smo ih linčovali. Bože što znam srat.

 

28.-og srpnja 3:30h buđenje, bog te mazo zar već? Spavao sam svega dva sata, valjda zbog roga koji sam skrio ispod sebe, da bar. Željko, frend do mene je hrkao cijelu božju noć. UŽAS!!! Al štaš... Anto i Zrinka ostaju u domu a mi ostali idemo gore... Mrak k'o u rogu. Dosta Kiki tih rogova do đavola! 

U dva naveza smo. Franc, Željac i Milica u jednom a Đuro okuptori i ja u drugom. Čeone svijetle. Tu i tamo netko se šlepa dok ne slomije nogu, jer kamenje je dosta nezgodno od doma pa nekih stotinjak metara.

 Pojavljuje se i snijeg pa svi stajemo da navučemo dereze. Iza nas lagano sviće a pomalo se ukazuje i Mont blanc u jutarnjem crvenilu. Slikamo, gricnemo koji komadić čokolade i idemo dalje. Kolona je duga i neprestano nas netko pretiče bez žmigavaca.

   Negdje na oko 3800m Željac, Milica i Franc završavaju svoj uspon. Sile osovine nastavljaju dalje. 

  Puno ljudi čeka u redu da bi ispenjali zadnji dio koji je pomalo i zahtjevniji, kako za koga naravno. Na tom mjestu nema smisla zaobilaziti ljude, preusko je. Napokon dolazi red i na nas.

  Odlazim provući naše uže kroz dva ajmo reć sidrišta i završno kroz spit pod kipom majke božije koji se nalazi na samom vrhu, zato vrijeme Thomas me osigurava. On i Manfred su tu i odustali... Kažu da im je ovo dosta i da su što se njih tiče bili na vrhu. 

Evo mene na vrhu. Isključujući srebrni lanac, na sebi nisam imao u opremi vrijednosti više od 20eura

Potom dolazi i Đuro i penje se gore po osiguranju koje sam postavio i to je to! Here i'm mother on the top of  the world! 4061 !!!Moj najviši vrh do sada! 
  Hvala bogu nije bilo nikakve visinske bolesti, mučnine i sl. 

Poznata slika? Pogledajte Meridijane

    Vraćamo se nazad u Pont gdje smo prenoćili. Cijena noćenja u Pontu i u VE domu je 8eura po osobi. 

  * Upravo to što sam pomogao Đuri (tada predsjedniku PD Borik iz Đurđevca) da se popne na vrh, na izletu koji je on organizirao, je bio i razlog zašto me je poslije još i više nagovarao da idem s njima na Kilimanjaro sljedeće godine. Nikad neću zaboravit kako su me grlili nakon uspjeha i on a i Nemci.

29.-og srpnja krećemo pod Monte Bianco kako talijani zovu Mont Blanc, doista krasna planina.

 

Moram napomenuti da je Paradiso lijep ali MB i priroda oko njega je nenadmašna! Ledenjačko jezero Miage na 2050mnv, cvijeće, ma čitav krajolik... 

Toliko sam se nabrusio da sam htio otići gore s neki Nizozemcima koje sam upoznao u domu Vittorio emanuelle ali majku im Van Nistelroysku, s njihove strane nije bilo volje. Kad malo razmislim, mogu ih i razumijeti. Nije svako tako lud i naivan da vodi strance kao što sam ja vodio Thomasa i Manfreda. Ma nema veze, meni je to bilo zadovoljstvo.

Sjajna ekipa iz PD Borik s kojima sam proveo divne trenutke

 Prenoćili smo u jednom kampu u podnožju masiva odakle smo uživali u pivu i pogledu dakako. Spavanje 6eura, pivo 1,20e i to dobro pivo. Baš ko kod nas.

30. - og srpnja smo malo skitali po Courmayeru i posjetili muzej alpinizma. Za 3 eura se može vidjeti s kakvom su opremom nekoć alpinisti išli na vrh a bogme nisam ni ja u boljoj išao. 

*Hlače u kojima sam bio koštale su 10 eura. Stara mi ih je donijela iz Njemačke. U tim hlačama sam ispenjao skoro sve planine sve do 2013g. Nisam imao nikakve tehničke majice niti išta od goretexa a gojzerice kako rekoh duboke Adidas patike, stare preko desetak godina u kojima sam odslužio vojsku i prvih par godina planinario. 

   Ako ikad budete u blizini, bili ili ne bili planinari, dođite se pokloniti Matterhornu s talijanske strane. To treba vidjeti a pogotovo ispenjati. Talijani ga inače zovu Cervino.

 Slijedeće godine se vraćam po njegov skalp.

Tako sam tada mislio ali nije bilo baš puno drukčije. Na Materhorn sam se vratio tek 2010 godine sa Tozom, Zijom i Pintom a na Mont Blancu smo sljedeće godine bili Yovo, Šems, Toza, Zvončy, Šole, Zijo i ja. 

   Da nisam išao u Rumunjsku, kupio čeonu lampu i zaboravio ju, Đuro me ne bi ni zvao radi te čeone, ne bih vidio Gran paradiso a poslije njega ni Mont blanc, Matternhorn a ni Kilimanjaro.

* Kilimanjaro je osvojen sljedeće godine  

02. veljače 2005.

   Nisam to tada ni shvaćao ali uspon na Gran Paradiso je bio vjetar u leđa novom valu planinara u PD Đakovu i nakon ekipe koju je nekada a i poslije vodio naš doajen Miro Lay, ovo je bilo prvi put u novijoj eri našeg planinarskog društva, da se neko od mlađe ekipe popeo preko 3000m a da to nije bilo s njim. No s nama je u novim uspjesima PD Đakova bio Yovo, koji je već do tada skupa sa Mirom pohodio brojne planine. 

     

Riječ je Kikijeva

Blogu hvala!