Friday, December 23, 2011

Daj mi karmina sa tvojih usana ili čovjek koji je volio karmine


     U zadnjih par godina, u Đakovu karmine su postale uobičajena stvar. Kud su ljudi (općenito govoreći) da ga jebeš u financijskom klincu i ko zna imaju li baš svi za grobnicu i sav onaj harač bez kojeg ne moreš pošteno ni umrt. Još oni koji ostanu iza pokojnika, moraju i izvalit iljadu dvi eura za dobre karmine. Prije smo se rugali Srbima, oni kao slave tri dana kad neko baci dlaku, a evo počeli i mi. Nije slučajno Krleža izvalio onu : "Sačuvaj me bože hrvatske kulture i srpskoga junaštva". Ma ne triba se rugat. Vrlo brzo nakon ruganja, postaneš kao onaj kojem si se rugao. Što ne znači nužno da je to loše. No ima jedna dobra stvar kod karmina, a to je spoznaja da život ide dalje i da se živjeti mora a i svaki "normalan" pokojnik bi htio, ili bi trebao htjeti kad bi mogao, da život ide dalje i bez njega. Dakle, nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu..  

-Imena i likovi u priči koja slijedi nisu stvarni, ali u svakoj priči, pa ma o kakvoj se zapravo izmišljotini radilo, uvijek ima barem zerica istine. 

   Negdje u jednom Đakovačkom restoranu...

  Dolazi rodbina, bliža, dalja. Skupljamo se... Svako oće izist i poist džabe. Konobari donose još stolova. Pa sidneš, pa diž'se evo još rodbine. Čini mi se da neke od ovih koji pristižu nisam ni vidio na sprovodu.

Viče pajdo: Evo sad s posla! A jest cestu poledilo u pi*du materinu! 

    Svi nosimo stolove, pomažemo konobarima. E onda sidnemo... Kad evo ih još! Nisam ni znao da nas je toliko iz Duvna!?! Počeli bogati i klošari izgrada dolazit ko prije u svatove. Prije išli kod Budimira a kako su sad ove nove sale sve izvan grada, i klošarima mrsko ić' tako daleko samo za izist i popit, pa vele, bolje doć’ na karmine. Sad se evo već, jedan stol posebno i za klošare postavlja. Neki stariji se pitaju koji su ovo, a onda neko viče:

-Ma neka ih bogati!  Nek jedu dečki, pa tako smo i mi... Neko odgovara.

    I onda napokon sidnemo. Nabaciš rič-dvi sa rodbinom, koja je ovom prigodom došla iz Hercegovine. Ma uvik nas iznenade. Dao bi ruku u vatru da su još prije desetak godina na sprovod strica Joze došli iz Bosne. Ma ko ga jebe! Važno je da smo svi svoji. A to što su sad neki ovi, a neki oni, a iz iste vukojebine izašli, a jebi ga, pa rat je bio!?! Ko više pamti šta je bilo prije deset-dvaest godina? Jel ima za izist? Ima! Jel ima za popit? Ima! Jedi pij veseli se, a na porijeklo poseri se!

    Neko lupka nožem o čaše... Diž' se! Očenaš-zdravomarijo-slava ocu! Svi nešto mrmljamo. Uglavnom dominiraju glasovi starijih gospođi bliže smrti, pa i pokojeg bogojaznijeg muškarca, o ostali pomalo mrmljaju sebi u brk. Neki dida miša supu da mu se prije oladi, da kad sidne da more odma uvalit kruva i udrobit u supu. Danas žena nije ništa cili dan kuvala, popodne će sigurno bit te karmine pa štaš kuvat? I tako cili dan suvo a nema se zubi pa će supa baš dobro doć'! 

-Aaamen! 

To je uvik nekako glasnije od cile molitve. Izmolismo! Stavljam livu ruku na srce, čekam himnu...Svi sidaju... ništa. Počešem se nešto ko đoja po košulji i sidnem i ja.

  E onda počinje priča. Pokojnika, pokoj mu dušu, jedva iko i spominje. Stric Jandre se sitio kako ga je pokojnik jednom izdao materi što kad je par dana izbivo iz škole, pa mu je skoro počeo jebat mater, a onda se siti da o pokojniku valja pričat samo ono najbolje. Ma sitio se on ku*ac, nego ga žena prodrla nogom ispod stola pa je odma umukno. Vrlo brzo se prešlo na viceve. 

Grabi se supa u tanjure i čuje se zveket pribora.

-Pa kad smo se ono zadnji put vidili? Upitam ja.

Frano :-Kad je umro pokojni Jozo. 

Ja: Jest vala pokoj mu duši! E pa da, vidiš bogati, pa tribali bi se češće viđati. 

-Jes vala tako je. Svi kimaju glavom dok im sa sjajne brade otpadaju rezanci po bijelom stoljnjaku.

Stričević Mate : -Sramota bogati, pa mi smo veliki rod! 

Supa se već pojela, stigla janjetina i prasetina...

Ja -Čekaj  pa kakav smo mi ono bogati rod?  

Stričević Mate će: -Slušaj sad! Meni je moja pokojna baba mamuša pričala, da su njen pokojni did, i did tvoje pokojne babe, od dvi sestre dica. 

Ja -U majke ti! Pa nisam ni znao!?! Ja sam mislio da smo mi puno dalji rod. 

Stričević Mate -Ma jok brate, pa ne meremo bit bližnji! Zamisli ti sad ovo! Okrećući se oko sebe, promatra ljude na karminama pa spazi dvojicu rodijaka za drugim stolom. Pokaže na dva brata Marka i Ivana, koja jedva da pričaju jedan s drugim, al eto sad su sili tamo uz materu da zbiju redove.

-Eto uzmi njih dvojicu, imaju dicu koja su šta? Rođeni stričevići!

Ja, ja! svi kimaju glavom.

Stričević Mate -I sad danas sutra oni imaju dicu. I danas sutra njihova dica imaju dicu. Pa opet dica njihove dice imaju svoju dicu, pa njihova svoju i da se oni sad ne poznaju!?! Pa ne možeš to zamislit jel tako?

Čuje se : -"Čovječe! Pa da". Svi se zamisle osim stričevića Frane koji gložđe praseću koljenicu a pokušo je pratit al se izgubio već kod drugog koljena, pa si sad zbraja u glavi, ko kome šta dođe.

Stričević Mate -Je bogami, ne možeš virovat! Morat ćemo se družit češće. Vidiš kako je život kratak. Danas te ima, sutra te nema. 

-Jest vala. Čuje se za stolom...

-Triba popit, poist... Bacit nešto podase! dobaci Ante. A neš kad umreš!

Antiša je već stavio prst u uvo, pa bi skoro zagango da ga nisam uvatio za ruku. Neko upita:

-"A kad će ples sa udovicom?" 

Stričević Mate -Stan' bolan nismo u svatovima! 

Ante -Nego koja je ona tamo crna u čoši?  

Stričević Mate -Koja? 

Ante -Ona pored Ćuruše.   A Mate ga ošine po glavi. 

Stričević Mate -To ti je od ćaćine stričevke ćer budalesino jedna! 

Ante -A jebi ga, ko da ja znam.  Brani se Ante.

    Polako se primiče kraj ovom domjenku...Svi se glade po stomacima, čačkaju zube...Rodbina i drugi bližnji se počinju dizat od stola. Mrknem još ono pola piva što sam naručio ko u pet do 1 subotom. Ižljubimo i pozdravimo sa rodbinom i još jednom sa figom u džepu konstatiramo kako bi se trebali viđati češće i rastajemo se. 

   -Nas par momaka, što braće, što stričevića, teturamo polako prema kući. Na putu do kuće, neko kaže kako pokojnik nije bio loš čovik. Svi se slažu. A i popili smo i poili, griota je pričat loše o pokojniku. Nakon parsto metara, Mate iz džepa kaputa izvadi gužvaru umotanu u salvetu i uvali odma tri šnite u usta da ne bi morao podilit sa braćom i prasne u smij dok mu mak frca iz usta...





Božica!

No comments:

Post a Comment